Gledam ovu maglu vani, studeni je u "punom sjaju". Udahnem duboko i sjetim se svoje ekipe. Kažem sjetim se jer ih nema među živima. Stegne se knedla u grlu kad netko spomene prijatelje, a moji su u vječnim lovištima (op.Zagor). Jedan je poginuo u ratu, drugi se ubio zbog nesretne ljubavi, a treći je umro od predoziranja drogom. Prvoga su našli nakon nekoliko godina u zajedničkoj grobnici nakon mirne reintegracije. Drugi se sredio ručnom bombom, a sahrana mu je bila pod granatama. Pucalo je sa svih strana, a ljudi su se ponašali kao da je potpuni mir i kao da su prešli u jednu posve drukčiju dimenziju. Posljednji se baš uništio drogom iako mi je nekoliko dana prije svoga kraja izgledao "čisto". Drugi su se friendovi razmilili po Zagrebu ili su otišli van.
Prijatelji su nešto najdragocjenije i zato volim net zbog svih vas koji prvo znatiželjno pogledate postove, a onda i ostanete vjerni ovom blogu. Lijepo je to...
Post je objavljen 09.11.2005. u 06:57 sati.