Goldeneye
24.12.2005., subota
Sretan Božić!
|
Najvažnije je da doživimo rođenje Božića u našem srcu. Onda ćemo sve nekako gledati kroz ružičaste naočale. Poseban miris i ugođaj Božića, finih kolača, topline ljudi oko nas, to je ono što nas drži u godini pred nama. Neka vam je zato svima sretan i blagoslovljen Božić To vam želi Goldeneye s obitelji Goldić |
23.12.2005., petak
Budale i Bog čuva
|
I dok se svi užurbano pripremaju za blagdane Goldy vam radi kao mali crnac. Jučer sam radio cijeli dan, doslovno, ali to i ne bi bilo ništa novo da skoro moje ime niste našli uokvireno sa slikom u crnoj kronici i na kojoj stranici iza. Naime, priroda mog posla ponekad nalaže izlazak na teren. Dakako, neću ulaziti u detalje kako ne bi rekao gdje radim, ali ću reći da se na poslu dogodilo nešto što se nije zbilo u posljednjih 40 godina. Stajao sam na jednom mjestu, proučavao, a onda nešto primjetio u daljini i lagano potrčao da vidim i to i čim sam zašao iza jednog zidića dogodila se nesreća. Uglavnom, da sam krenuo i nisam potrčao, ili još gore, da sam ostao na tom mjestu, jutros ne bi pisao ovaj post (detalje mogu onima koji me poznaju na mail). Sjetim se i kako sam prošle godine izišao iz posve zgužvanog automobila samo s dvije "šljive" iako su okupljeni mislili kako od čovjeka (mene dakako) u automobilu nije ostalo ništa. Eto, umjesto da se napijem od sreće što sam živ i što Onaj gore još ne želi da napustim ovaj svijet, ja ću još radosnije očekivati njegov rođendan. Neka se rodi i u vašem srcu! |
|
mariah carey o holy night bijaše tu |
22.12.2005., četvrtak
Selo Veselo
|
Neki dan se zezam sa mojom dragom i za neku moju smijuriju ja kažem da imam teoriju. Filozof. Oni koji duže prate moj blog znaju da sam porijeklom Poljak. Moji su između dva svjetska rata došli u Hrvatsku, a potječu iz jednog malenoga sela Wesola. E sad ne znam kako se to zapravo piše, jer poljski je užas za pisanje, ali u prijevodu selo se zove Veselo hehe To je djedina strana, a baka mi je iz Šarengrada. Veselo selo i Šarengrad i šta dobijemo - blesavog Goldija... Moram malo. Vama možda i nije smiješno, al' mi smo se pokidali... |
21.12.2005., srijeda
Kuhano vino
|
Išao sam iz škole, bilo je to prije skoro 20 godina. Iz hotelskog kafića u središtu grada izišao je moj susjed. Dođi Goldy, da te počastim, meni je danas Božić! Zbunjen i posramljen, nisam se ni snašao, nego prihvatio ponudu. Popio sam kuhano vino s klinčićima, iako još nisam bio punoljetan i u svoj zbunjenosti ne sjećam se da sam čovjeku pružio ruku i čestitao. Došao sam doma. Moji su radili, a kada su došli razmišljali su kako ćemo proslaviti Novu godinu i gdje ćemo, za par dana, kupiti bor. Godinama sam promatrao djecu kako u školu na uskrsni ponedjeljak donose obojana jaja. Moji su se doma "sredili" samo za prvi maj i dan republike (namjerno malim slovima). Kada su me prijatelji za "svoje" blagdana zvali doma, moji su govorili - "nećeš se s njima družiti, oni su zatucani, vjeruju u Boga". I dok ovo pišem ne mogu vjerovati da se sve to baš tako događalo. Znao sam o svim partizanskim ofanzivama, a posebno se doma čuvala ploča s govorima druga Tita. Djedov brat oslobodio je pola Bosne, a kasnije se istaknuo u lovu na Dražu Mihajlovića. Uvijek smo za Novu slušali partizanske priče. Kad ste tako odgajani, onda imate jedan input. Sada i sami vidite na kojem sam putu, ali tek od proglašenja osobne samostalnosti. Kršćanski rečeno, klasičan sam obraćenik i ne žalim što sam onako proveo djetinjstvo i mladost. Najbolje cijeniš svjetlo ako si bio u tami. I gotovo da ga ne možeš razaznati, ako nisi bio dio dark side priče. Sada jedem Kruh, onaj koji upotpunjava svaku moju prazninu i ima ga toliko u meni da ga dijelim s vama, ovdje na blogu. |
20.12.2005., utorak
Uzori
|
Neki dan sam bio s djecom koja nemaju nijednoga roditelja. Bili su tako tihi i pristojni. Lijepo odjeveni. Skromno, ali lijepo i uredno. Tek si im glasić mogao čuti kad su počeli jesti kolače. I nakon što su dobili darove nisam vidio osmjeh na njihovu licu. Možete im dati sve, ali roditelje im nitko ne može zamijeniti. Kao da smo u životu stvoreni za to da primimo sve vrste ljubavi. Oni nemaju onu osnovnu... Njihov Božić može biti u srcu. Započinje onoga trenutka kad zatvore svoje okice. Vide svoj topli dom i obitelj okupljene oko bora. Radosna lica koja otvaraju paketiće. Možda macu ili psića kako se grije blizu peći. Svi su nekako svečano odjeveni, a svako malo pogledaju kroz prozor prateći let pahulja snijega u ritmu božićne pjesme koju je djed pustio sa svoga gramofona. I onda, otvore oči... Ostao je samo u srcu. Nađimo i mi takav Božić. Neka nam ta djeca budu uzori u ljubavi... |
|
diana krall jinglebells bila ovdje |
18.12.2005., nedjelja
U ženi Grad
 Ovu je subotu s mojom obitelji provela blogerica Ida. Poklonila mi je svoju treću knjigu "Ugriz proljeća", a ja sam kao Osječanin izdvojio iz knjige ovo: U ŽENI GRAD (Osijeku) Žena je često sanjala grad. Bila je sanjar po životnom pozivu i čitavi je svoj vijek nekako bdjela usred svojih snova. Sve je njeno bilo san. Nekad lijep i obojan, nekad tmuran i turoban, ali uvijek san. Grad je dolazio u njene snove, svojim ulicama, parkovima i alejama, tišinom i užurbanošću, starom jezgrom i fasadama koje su je ostavljale bez daha…dolazio je tako živo u njen san, grad koji nije znala, nije prepoznala – grad u kome nikada nije bila, samo to je o njemu znala. A on ju nje dozivao. Zvao ju je grad. Grad ju je želio. U snu je oživio; ali tek toliko da dokuči da ona ne razumije snove; da ne shvaća da ju zove… i zaista nije shvaćala. Nije čula slike. Shvatio je grad da si mora dati ljudske osobine, da mora postati bićem… i postao je čovjekom, svojim stanovnikom. Žena se nije mogla načuditi kako joj se u kratko vrijeme javlja toliko građana istoga grada. Muškaraca, žena… i svima je draga i svi kao da je poznaju cijeloga života i svi njoj postadoše dragi, bliski i razumljivi. I ona kroz njih uđe u grad, a grad kroz njih uđe u nju. Ona i grad postanu jedno i zavole se snažno. Sjeti se žena svojih snova i ulica i parkova… sjeti se rijeke i očaravajućih fasada. Sjeti se mira, tišine i užurbanosti; mirisa i zvukova. Sjeti se svojih koraka kako odzvanjaju pločnicima grada iz svog sna i zna da joj je krenuti… jer on je čeka. Njen Grad u kome nikada nije bila. |
16.12.2005., petak
Za danas bez nekih umnosti. Tek najava za gledanje - Hrvatska televizija, I program u 20,10 sati - Goldeneye. |
15.12.2005., četvrtak
Ovo je radostan post
|
Već sam u ovih godinu i nešto dana, koliko sam na blogu, pisao o ovoj temi, ali kako se čitateljska publika mijenja, a mijenjaju se i neke moje vizure, red je da se bacim na tastaturu. U posljednje vrijeme žalostan trend u Slavoniji je da mladi ljudi umiru od moždanih udara, a osječka bolnica ne može nasmagati kreveta za sve koji su unesrećeni. Ako tome dodamo "klasične" bolesti, brojne automobilske nesreće, ispada da nas onaj s crnim plaštom i kosom čeka iza svakog ugla. Novine su pune osmrtnica, nažalost vrlo često je više umrlih, nego rođenih, iako je netko provalio da je, eto baš u Osijeku baby boom. Dok gledam te slike u novinama, prepoznajem neke ljude, koje sam prije samo par dana viđao u gradu. Hodajući, gledajući izloge u razmišljanju što će kupiti za Božić nisu ni slutili da će ga "dočekati" dva metra ispod zemlje. Što bi oni učinili da su znali da im je netko ponudio da žive još samo jedan dan? Zamislite koliku bi taj dan dobio vrijednost, koliko svaki sat, minuta... Da znate da vam je sutra zadnji dan, a da ste pri zdravoj pameti, što bi učinili? Na koji način bi zagrlili svog dragog ili dragu, svoje dijete, brata i sestru? Biste li im rekli da ih volite? Jel bi zadržavali suze? Koliko bi topline bilo u vašem dodiru i koliko ljubavi iskrilo iz vaših očiju? Ako ste odgovorili iskreno na ova pitanja, onda vas molim, onako za sebe, odgovorite i na ovo - a tko vam kaže da vam danas doista nije posljednji dan?! Živite kao da je posljednji, ljubite i grlite sve oko sebe, jer ne znate čas... Ovo je radostan post. Ako mislite da nije, pročitajte još jednom. Voli vas Goldy |
14.12.2005., srijeda
Joint
|
Evo, samo što sam zadnji kolač od rođendana 36-tog pojeo i razmišljam o nekim naoko trivijalnim stvarima. Kao što sam već ranije pisao, moje je društvo u mlađim danima uglavnom bilo narkomansko, a neki, koji su preživjeli i rat i drogu, i danas, unatoč činjenici što imaju obitelji barem zamotaju koju. Neki dan mi friend kaže kako jedva čeka petak da dođe doma i onda se lijepo opusti i zapali joint. Čovjek ima dvoje djece, krasnu ženu, dobar posao, ali ga još uvijek vuče navika iz mladosti. Ja to ne mogu shvatiti. Sjećam se svojim dana u ratom pogođenom zadarskom zaleđu bio sam u jednoj postrojbi uglavnom s momcima iz Splita, Zadra, Vinkovaca. Kada smo imali slobodno, domaći dečki su nosili maricu da se malo opuste. Ni tada ni za druženja s mojom ekipom nije mi palo napamet povući dim. Samo moja "opasna" figura sprječavala ih je da mi u oči kažu da sam p... Uopće, jako je teško u jednom društvu biti drukčiji. Ako želiš da te "čopor" prihvati moraš se ponašati kao i svi. Ja baš volim biti kontra onoga što nije u redu, pa makar mi se svi smijali. Kako se vi ponašate u vašem "čoporu"? |
|
briansetzer gettininthemood |
13.12.2005., utorak
Pink
|
Ne znam kakav vi osjećaj imate, ali meni vrijeme leti, ubrzano. Zapravo, imam dojam da su mi '90 godine ukradene. Najljepše životno doba proveo sam u ratnom i poratnom razdoblju. U godinama kada si pun snage, svoje kapacitete ostaviš u lovu na doslovnu egzistenciju. Životno iskustvo '90-tih, način na koji se preživljavalo dovoljno je i za nekoliko života. E baš to iskustvo me naučilo da na svijetu nema pravde, da se borci za pravdu izruguju, a huškači dobivaju Nobelove nagrade za mir (El Baradei ili Arafat). Kada se zalažeš za život (Schiavo, pobačaj, protiv smrtne kazne) onda si retrogradan i zatupljen. Kada prihvaćaš homoseksualnost (osobno sam dobar s jednim muškim parom), ali se protiviš da imaju isti status kao muž i žena. Kada za Božić zaplačeš od sreće umjesto da se napiješ i baciš petardu. Kada kažeš da si ponosan što si svoje nacije i vjere, a da istodobno prihvaćaš i sve različitosti. Kada i u najvećem zlu tražiš nešto dobro i to potenciraš, umjesto da u dobrome kopaš neko zlo i to staviš na pijedestal. Kada si dovoljno jak da možeš promijeniti svoje mišljenje jer vidiš da nisi u pravu i to ti se uzme za zlo. Iskustvo života naučilo me da dajući ljubav možeš promijeniti ljude oko sebe, a onda ti i cijeli svijet izgleda ružičast. Voli vas Goldy |
12.12.2005., ponedjeljak
Hlače i film
|
Imam "100" hlača, a zapravo nijedne klasične, plave farmerice. Hodam po robnim kućama i buticima, a događaj iz jedne ću vam prenijeti. Znate i sami da, od trgovine do trgovine, postoje trgovci koji su ili nametljivi pa vam s vrata, gotovo nervozno pušu za vratom i 12 vas puta pitaju izvolite. Ima onih koji vas samo lijeno odmjere, a postoje i takvi koji vas posve ignoriraju dajući utisak da bi im bilo svejedno i da robu pokupite i izađete van iz trgovine neplativši. Eh, u jednom butiku trgovkinja je bila baš onakva kakva treba biti. Nakon pregledavanja modela, okrenuo sam se prema njoj rekavši ništa - hvala. Ona me tako tugaljivo pogleda i pita - pa zar vam se nijedne ne sviđaju? Ajde ti sad Zlatooki izađi i ostavi je ucviljenu. Rekoh joj - hlače su fenomenalne i moderne, ali mene je moda pregazila. Vratio joj se osmijeh. U drugoj trgovini jedna je bila tužna u startu. Vidjelo se i izvan trgovine da je to tužna žena. Nakon što sam isprobao nekoliko idiotskih modela prošvercanih tko zna otkuda našalio sam se na račun svoje građe, rekavši kako ću drugi puta poslati dvojnika da se ja ne sramotim kako ne mogu ni u jedne njihove hlače. Vi ovdje nemate zraka, ni prozora, jel vam teško raditi, upitam. Uz već ranije izmamljeni smijeh bilo joj je drago što se zanimam za njen posao. Kad sam izlazio bila je to žena sa smiješkom. Baš sam neki dobar hehe I da, ne moram ništa reći. Pogledajte koji se film prikazuje 16. 12. na HTV-u. Točne odgovore nagrađujem kavom. |
|
moby james bondtheme bilo ovdje |
09.12.2005., petak
Dvije priče
|
Priča prva Događaj od sinoć još uvijek me drži pod dojmom. Naime, u šetnji sam sreo kolegu s posla kako šeta sa svojim malenim sinom. Dječak, onako malen, oko tri godine, drži tatu za ruku i ima kapicu sa coflekom, rumenih obraza. I sve to ne bi bilo neobično da dječaku prije mjesec dana nije umrla majka. Roditelji dugo nisu mogli imati djece i kada je maleni konačno došao na svijet majka se razboljela i umrla. On jadan i ne zna što se dogodilo, a ja odmah vizualiziram trenutak kada s tim malenim prstićima spušta cvjetić na majčin grob. Priča druga U jednoj bolničkoj sobi uoči ručka jednoj je ženi pozlilo. Mlada i zgodna dugokosa crnka bila je gladna, pa je zamolila žene iz druge sobe da dođe kod njih jesti. Jedna joj gospođa da riječi hvale – „kako ste vi meni lijepi. Podsjećate me na moju kćer. Imate isto dugu crnu kosu kao ona. Baš ste mi slatki.“ Djevojka zaplače. Žene pomisle u čemu je problem, a djevojka se primi za kosu i povuče je dolje. Bila je to perika. Tada je rekla ženama kako su joj odstranjene obje dojke, te pola utrobe i kako se raspada od bolova i kemoterapije. A tek su joj 24. |
|
|
|
transsiberianorchestra-christmasevesarajevo instrumental |
08.12.2005., četvrtak
Koliko Ga u Božiću ima
|
Zamisli da sjediš u toplom kutku sobe. S druge strane, odmah nekako pokraj prozora je gusti bor prekriven mnoštvom lampica koje trepere. Miris bora i ugodna aroma čaja koja ti je u naručju savršena su kulisa za ono što će ti sada netko reći. Možeš i zažmiriti. Tako... Netko ti govori sljedeće riječi: "Volim te! Lijepo je što postojiš. Radujem se svakom tvom osmjehu i grlim te kada suzu puštaš. Divna si osoba, ja to znam. Znaš li ti? Pogledaj kako je divan ovaj dan, zar ne!? Zaista, kažem ti, toliko te volim da mi nije bilo teško umrijeti za tebe!" Nakon ovoga razmišljam koliko Ga uopće ima u Božiću danas... |
07.12.2005., srijeda
Kako ne biti sretan
|
Prošao je i blagdan svetoga Nikole. Uživam buditi malenoga Goldića i gledati ga kako pogledava u čizmicu. Ove je godine poželio dvije, tri vrećice sličica Ninja kornjače, a dobio je puno više. Onda mi je za ručkom pojašnjavao smisao darivanja. "Znaš tata, nisam ti rekao. Neki dan smo mi dečki jeli, a Ivan, to je onaj što sam mu knjigu kupio, je gledao. Ja sam vidio kako je i on gladan i dao mu cijeli svoj doručak. Mislim da je to davanje, jel tako?!" Predvečer sam sa Goldicom izišao u trgovinu i kada smo se vratili čizmica je bila na vratima od naše sobe. U čizmici 20 kn i porukica "dragi tata (sv.Nikola) hvala ti na poklonima". Ajde, pa kako čovjek neće biti sretan |
05.12.2005., ponedjeljak
Vrijednost
|
Vrijednost zdravlja, koju zdrav ne primjećuje, najbolje shvaća bolestan. Vrijednost ljubavi, koju mnogi ne primjećuju, najbolje shvaćaju oni koji su ostali bez ljubavi. Vrijednost novca, ne znaju oni koji ga nisu imali, a shvaćaju oni koji su ga izgubili. Vrijednost života? Bit će kasno za shvaćanje kada ga izgubite... |
Na ovo ja palim!
|
Achy Breaky Heart By Billy Ray Cyrus Bob Dylan jednom reče: "Imam jednostavan ukus kada su u pitanju hrana, piće, žene i rock & roll" |
|
|
02.12.2005., petak
O ljubavi, rastancima...
|
Sjećate li se zadnjeg dana osnovne škole? Rastaje se ekipa. Svak ide na svoju stranu. Kud koji mili moji. Većina sa suzom u oku već kao da pati za svojim društvom. Onda se u srednjoj školi nađe nova ekipa i rastanak je još teži, jer smo svjesniji značaja tako stvorenog prijateljstva. Za muške onda vojska, a na ovim našim prostorima i rat. Rastanci su bolni i kao da nam svaki odnosi dio nas, dio srca, onog "najkvalitetnijeg" dijela. Najteže je kad se rastane dvoje ljudi koji su se zaklinjali u ljubav. Tu su rane posebno jake. Da ne govorim kako je teško kada dođe kraj braku u kojem ima i djece. Najteži su oni rastanci u kojima sahranjujemo naše bližnje. To je nenadoknadivo. Uvijek nam ostaje osjećaj da smo još nešto mogli učiniti za tu osobu, dati joj više ljubavi, reći joj da je volimo. Život se sastoji od neprestanih rastanaka, a najčešće oni dođu neočekivano. Zato ljubite sve oko sebe, tako će manje boljeti i priča o rastanku možda neće biti konačna jer ljubav nikada ne umire. Dajmo je! |
01.12.2005., četvrtak
Želim
|
Želim biti blag poput lahora... Kreneš li šakom prema meni dobit ćeš kikiriki kreneš li nožem dat ću ti burek budeš li me hvalio posramit ću se i pobjeći poput najjačeg vjetra |
Šutim malo ;)
 Ponekad čovjek i šutnjom kaže sve... |