Pregled posta

U ženi Grad

Ovu je subotu s mojom obitelji provela blogerica Ida. Poklonila mi je svoju treću knjigu "Ugriz proljeća", a ja sam kao Osječanin izdvojio iz knjige ovo:

Žena je često sanjala grad. Bila je sanjar po životnom pozivu i čitavi je svoj vijek nekako bdjela usred svojih snova. Sve je njeno bilo san. Nekad lijep i obojan, nekad tmuran i turoban, ali uvijek san.
Grad je dolazio u njene snove, svojim ulicama, parkovima i alejama, tišinom i užurbanošću, starom jezgrom i fasadama koje su je ostavljale bez daha…dolazio je tako živo u njen san, grad koji nije znala, nije prepoznala – grad u kome nikada nije bila, samo to je o njemu znala.
A on ju nje dozivao. Zvao ju je grad. Grad ju je želio. U snu je oživio; ali tek toliko da dokuči da ona ne razumije snove; da ne shvaća da ju zove… i zaista nije shvaćala. Nije čula slike.
Shvatio je grad da si mora dati ljudske osobine, da mora postati bićem… i postao je čovjekom, svojim stanovnikom.
Žena se nije mogla načuditi kako joj se u kratko vrijeme javlja toliko građana istoga grada. Muškaraca, žena… i svima je draga i svi kao da je poznaju cijeloga života i svi njoj postadoše dragi, bliski i razumljivi. I ona kroz njih uđe u grad, a grad kroz njih uđe u nju. Ona i grad postanu jedno i zavole se snažno.
Sjeti se žena svojih snova i ulica i parkova… sjeti se rijeke i očaravajućih fasada. Sjeti se mira, tišine i užurbanosti; mirisa i zvukova. Sjeti se svojih koraka kako odzvanjaju pločnicima grada iz svog sna i zna da joj je krenuti… jer on je čeka. Njen Grad u kome nikada nije bila.

Post je objavljen 18.12.2005. u 20:28 sati.