Neki dan sam bio s djecom koja nemaju nijednoga roditelja. Bili su tako tihi i pristojni. Lijepo odjeveni. Skromno, ali lijepo i uredno. Tek si im glasić mogao čuti kad su počeli jesti kolače. I nakon što su dobili darove nisam vidio osmjeh na njihovu licu. Možete im dati sve, ali roditelje im nitko ne može zamijeniti. Kao da smo u životu stvoreni za to da primimo sve vrste ljubavi. Oni nemaju onu osnovnu...
Njihov Božić može biti u srcu. Započinje onoga trenutka kad zatvore svoje okice. Vide svoj topli dom i obitelj okupljene oko bora. Radosna lica koja otvaraju paketiće. Možda macu ili psića kako se grije blizu peći. Svi su nekako svečano odjeveni, a svako malo pogledaju kroz prozor prateći let pahulja snijega u ritmu božićne pjesme koju je djed pustio sa svoga gramofona. I onda, otvore oči... Ostao je samo u srcu. Nađimo i mi takav Božić. Neka nam ta djeca budu uzori u ljubavi...
Post je objavljen 20.12.2005. u 08:09 sati.