Goldeneye
31.01.2006., utorak
Prošetaj
|
Mnogim ljudima jutarnja buđenja predstavljaju teret. Zvuk budilice ili iritantne melodije s mobitela koji nas bude spada u red negativnih iskustava tijekom dana. Nije da ne volim spavati, ali kad se već moram probuditi onda ne vrijedi kukati nego vidjeti što napraviti od jutra. Zato nerijetko nakon jutarnjih rituala krenem na posao pješice, bez obzira na vremenske prilike. E sad sve bi to bilo u redu da ja do posla nemam punih osam kilometara. Usput stignem proanalizirati jučerašnji i u glavi stvoriti plan za današnji dan. Tu stignem promisliti i o postu koji ću napisati, pa se vjerojatno mnogi čude napisanom već u sedam i par minuta (kao, kad stigne prije). Na poslu svi puni krmeljica, zijevaju, očajnički tražeći kavu ne bi li profunkcionirali. A ja, onako rumen k'o napeta puška spreman za novi dan. Šetnje su uz to i zdrave, djeluju na kardiovaskularni sustav, a i opće stanje je bolje. Najvažnije je što u toj šetnji u vlastitom miru mogu donositi kvalitetne prosudbe bez komunikacijskih šumova. Šetajte… |
30.01.2006., ponedjeljak
Slušam po kućama
|
Najveća radost svake obitelji jesu djeca. Ona mijenjaju naš život iz temelja i posve im se posvećujemo. Živimo praktički njihov život i bdijemo nad njima od prvih pelena do adolescencije. Danas uspjeti u životu znači kada se dobro udate ili oženite, završite fakultet i dobijete dobar posao u Zagrebu ili izvan Hrvatske. To je želja svakog roditelja, da mu djeca uspiju u životu. Nakon svega pruženog znamo ostati sami, čak i fizički, jer već budemo u godinama kada bolesti pritišću. Srce se tada kida za bračnim drugom koji je napustio ovaj svijet, a prostorije doma su prazne, iako su naizgled nedavno tu trčakal naša sada odrasla djeca. Samoća razdire. Nitko te ne želi saslušati. I ako pričaš s nekim, taj gleda kroz tebe i samo čeka da uzmeš dah, kako bi sada on bio na redu za svoju priču. Jutra su teška. Buđenja u tišini. Kuhaš ručak za jednoga. Sjediš, i jedeš. Sam si... Postoji i samoća onih ljudi koji žive u obiteljima imaju prema vani sređen život. Takva samoća je samoća duše, koja traži odgovore. Neki sam dan bio u jednom društvu gdje se jedna gospođa žalila kako kad joj dođe kukati, nema se kome izjadati, jer tko bi nju slušao. Vidio sam s koliko je to tuge rekla. I iako mi može biti i baka i možda ne bi imali zajedničkih tema, odlučio sam joj dati svoj broj telefona. Evo, nazovite mene kad ste sami... Ako joj i na trenutak slušanjem mogu pomoći onda sam napravio dobro djelo. Ili, nisam normalan?! |
29.01.2006., nedjelja
Kopipejst
|
Za nedjelju pristaje da i ja jednom kopipejstiram pametnije od sebe, a što vama možda i nije dostupno. Ovo mi se učinilo zanimljivim, a autor je meni omiljeni Anselm Grün: Biser nastaje u ranjenim školjkama. Bol, koji ih razdire, pretvaraju one u dragulj (Richard Shanon, Müller, 86). I u mojim ranama rastu biseri. No oni mogu nastati samo onda kad se pomirim sa svojim ranama. Kad stišćem zube da bih grčevito zatvorio svoje rane, ne može u njima ništa rasti. Kad dotaknem svoju ranu, to me često zaboli. Tada osjetim svoju nemoć da je se riješim. Ona će ostati u meni, sve ako i zaraste. No ako prihvatim tu svoju ranu, tada se ona može pretvoriti u izvor života i ljubavi. Ondje gdje sam ranjen, ondje sam i živ, tamo sam sebe osjećam, tamo osjetim i drugoga. Mogu pustiti i druge da uđu u moju ranu, tamo je moguć susret i dodir koji može i drugoga izliječiti. Samo onaj liječnik može nekoga izliječiti koji je i sam ranjen, rekli su stari Grci. Tamo gdje sam jak ne može u mene prodrijeti netko drugi. Ondje gdje sam slomljen, tamo može Bog u mene prodrijeti, a mogu unići i ljudi. Tu se susrećem sa svojim pravim ja, sa slikom koju je Bog o meni stvorio. |
27.01.2006., petak
Tko mijenja svijet
|
Danas je Mozartov rođendan. Genij od glave do pete. Kako je prošao? Zna li mu se grob? Odbacivali su ga. Slavili, pa pljuvali. Od carskih dvora spustio se u jad i siromaštvo. Zašto svijet ruši vrijednosti? Čim si drukčiji, smetaš. Ideš protiv struje. No, svijet mijenjaju isključivo oni koji idu protiv ustaljenih načina ponašanja. Ispada da smrt znači početak slave. Sjetim se odmah svog Prijatelja iz jučerašnjeg posta, brojnih slikara, glazbenika, sportaša, glumaca i svih onih naizgled običnih ljudi koje smo počeli cijeniti tek kada su nas napustili. |
26.01.2006., četvrtak
Prijatelju
|
Prijatelju Uvijek si uz mene Toliko sam te puta iznevjerio A ti si spremno čekao da ti pružim ruku Gdje god da krenem ti si sa mnom Ima onih koji su se prozvali prijateljima mojim S prvim nedaćama napustili su me Bio sam dobar samo dok su me trebali Njihov smijeh bio je lažan Njihova maska od plastike Njihovi darovi bili su čista trgovina Ostavljali su me kad su mi bili najpotrebniji Sada vidim da je prema tebi i moj osmijeh često bio lažan Da sam stavljao razne maske A vanjski znakovi bili čista trgovina Ostavljao sam te kad god te nisam trebao A ti mi iznova pružaš ruku i kažeš: Nema veće ljubavi nego položiti svoj život za prijatelja Još pokušavam shvatiti Zar me toliko voliš |
25.01.2006., srijeda
Što želim
Ne želim se predati tami i laži, služiti se nepoštenim sredstvima, prjevarama, egoizmom. Ne želim robovati svojim interesima. Spreman sam i umrijeti, sposoban propasti, sposoban doživjeti neuspjeh i biti ismijan, pogažen i pokopan. Imam hrabrosti biti i gubitnik! Želim baš zato u ovaj svijet unositi nadu, vedrinu, pouzdanje, smisao, odvažnost, požrtvovnost, ljubav prema bližnjemu, solidarnost, sposobnost ljubiti i onoga tko to naizgled nije zaslužio. Znam da ništa od onoga od čega se sastoji svakodnevni život, da nijedna žrtva, da ljubav i vjernost prema ženi, da ljubav prema bližnjemu - da ništa od onoga lijepoga i uzvišenoga u životu i isto tako ništa od vlastita samoprijegora i žrtve nije uzalud. Vjerujem u mogućnost promjene svakog čovjeka. Ne želim pristupati ljudima s predrasudama. Želim ljubiti ovaj svijet i svakoga čovjeka, imati pozitivan odnos prema materijalnim stvarnostima i vrednotama ovoga svijeta. Želim li previše... |
24.01.2006., utorak
Sreća
|
Ponekad ti sve ide od ruke. Što god kažeš padne na plodno tlo, dobijaš riječi hvale od ljudi koji to nikad ne rade. Dogovaraš poslove za koje si mislio da nikad nećeš dogovoriti. Dobro se osjećaš. Svi oko tebe živi su i zdravi. Imaš osjećaj da letiš i da se više ništa dobro u tom danu ne može dogoditi. Dođeš doma, draga te zagrli, malecki kaže ooo tatice. Sreći nema kraja. Onda uđeš u kuhinju, a Goldica kaže - danas sam nama napravila jedan ručak, a tebi drugi. Baš sam ti htjela ispuniti želju. Mislim, kako joj se toliko dalo petljati, a sad još mora i na posao, do navečer. Male stvari čine život fantastičnim. I onda ti nemoj biti sretan... |
23.01.2006., ponedjeljak
Jel vam zima?
|
Vremena se mijenjaju i to, rekli bi, brže nego je to znanost predvidjela. Bilo je ranije fantazija da će se budući ratovi voditi za vodu, ali mislim da je to ipak daleka budućnost. Rat za energiju je u tijeku. Sofisticiran, prikriven, podmukao. Rat u Iraku donosi demokraciju, ma naravno, samo ako svizac doista umotava Milka čokoladu. Nafta vrti taj rat i pozicija, strateška na teritoriju koji je pun raznih izvora energije koji su potrebni za nesmetan gospodarski rast Sjedinjenih Država. Europa je popila foru o čistim energentima. U prvom redu plina. Odbacuju se termoelektrane na kruta goriva, o nuklearnim postrojenjima ne smijete ni zucnuti, hidroelektrane narušavaju biljni i životinjski svijet, a plin... Vidjeli smo što je puko podizanje cijena Ukrajini od Rusije donijelo Europi. Gruzija se smrzava zbog puknuća plinovoda. A naša divna domovina u perspektivi gradi samo plinske elektrane, a i sve nove zgrade za grijanje uvode plin. Dakle, Hrvatska ne samo da se grije na plin nego i dobrim dijelom „pravi“ struju iz plina. Ameri agresivnom politikom preuzimaju naftu, a Rusi pod kontrolom imaju plin. I jedni i drugi ubuduće će moći ucjenjivati ostatak svijeta, nabijati cijene i slično. Protiv tog globalizacijskog cirkusa ne možemo ništa, ali možemo zelenima poručiti da se malo srede. Ne mogu ni zamisliti život bez struje i zimu bez grijanja. Na što ću se grijati ako ne bude plina? Hoću li naložiti dijelove namještaja nasred spavaće sobe? Pod hitno treba dopustiti (u Hrvatskoj je to zabranjeno) istraživanje glede izgradnje nuklearke ili novih termoelektrana. Industrija nam je ionako mrtva, pa je emisija stakleničkih plinova slična Ugandi... Jel vam zima jutros? |
22.01.2006., nedjelja
Kad spoznaš koliko si glup...
|
Ovih je dana posla preko glave. Najmanje sam u svom "ofisu", u kojem se nalazi i biblioteka s gotovo 1.000 naslova. Gledajući u taj neiscrpi izvor i nadahnuće, vidim kako su neke korice jako pohabane, a postoje i knjige koje, iako su tu i više od deset godina, izgledaju kao nove. Znao sam se sam sebi izrugivati i čitati slijeva na desno knjige koje su na taj način poslagane na policama, a onda bi sišao u donji red krenuvši s desna na lijevo. Jedna mi je knjiga "predebela", pa mi je teško nositi doma, pa ih uzimam po kilaži hehe Al' važno je čitati. Dobro možda ne baš ovako bolesno sve što padne pod ruku, ali kao što vježbamo mišiće na rukama i nogama, nije zgorega nekada prodrmati moždane vijuge. I što više čitaš vidiš koliko si glup. Ne znam kako je to s intelektualcima, ali što više rastu u znanju mislim da shvaćaju svoju i ljudsku glupost općenito. Dakle, ponekad je dobro biti malo "prehlađen" ili siromašan u glavi, onda je cijeli svijet tvoj. |
21.01.2006., subota
Lino faco!!!
|
Danas tek jedna crtica. Naime, rukometna reprezentacija Hrvatske na pripremama je u Osijeku, a jučer je posjetila i Vukovar. Bili su na Ovčari, u vukovarskoj bolnici, Memorijalnom groblju... Zbog čega je Lino Červar veliki trener? Zbog toga što zna motivirati, što zna što treba reći u datom trenutku, pa mu to daje veliki manevarski prostor na kormilu njegova broda. Usput osvaja srca svih ljudi, čak i onih koji baš ne vole sport, ali nisu ravnodušni na naše rukometaše, Janicu Kostelić ili Ivana Ljubičića.  Upitan zašto je izabrao baš Osijek i Vukovar za pripreme uoči Europskog prvenstva i što bi imao poručiti Slavoncima. Lino, punih očiju suza, bez razmišljanja izjavljuje: Ovdje smo došli, jer da nije ovih ljudi ne bi bilo ni naše reprezentacije. Volio bih kada bi mogao u svaku slavonsku kuću ući i reći tim ljudima - hvala vam! Umjesto toga, mi smo ovdje, za sve njih. Mene je to pogodilo i osjetio sam se ponosnim Slavoncem, nakon godina u kojima se omalovažava i Domovinski rat i branitelji, a ovi prostori sustavno zapostavljaju.Oduševio me čovjek! |
20.01.2006., petak
Bijela maramica
|
Ne mora se ništa veliko događati za zapravo velike stvari. Zaljubimo se slučajno, do najboljih prijatelja dolazimo slučajno, pa čak su i najveći izumi dolazili na jednostavan, slučajan način. No, opet, kako ništa nije slučajno, zadržat ću se na jednostavnosti. Kada se zaljubite, to jednostavno znate osjećate. Isto je i s prijateljima. Osjetite vibru u svoj jednostavnosti, bez velikih riječi ili postupaka. Takav osjećaj mene prati. Osjećaj da sam kao prijatelje, u malo vremena, zavolio nekoliko ljudi. I neću o imenima, jer osjećaj možda nije obostran. Počelo je u utorak posjetom jednog blogera mojoj obitelji. Iako se znamo skoro dvije godine, tek ovakvi susreti otvore nove vidike i približe srca. Dan kasnije susret s još jednim blogerom. Jako je kišilo, kasnio je na dogovor i slatko mi je bilo vidjeti ga iz kafića kako lomi noge da ja ne čekam dugo. I ta vibra... Jučer u Zagrebu s troje ljudi na kavi i da, pivu. Jednostavno, obično, i baš zato, svi troje mogu računati na dio moga srca. Nikad mi nitko nije mahao bijelom maramicom na odlasku, a to sam jučer doživio... |
19.01.2006., četvrtak
Ne buš videl...
|
Dok ovo izađe ja sam negdje na putu za Zagreb. Vakula reče da će biti vedrije nego u srijedu i bolje mu je jer ne nosim kišobran. Pozdrav svima! |
18.01.2006., srijeda
Dino Dvornik traži frajera!
Volim pogledati ove Dvornikove. To i nije tako reality, ali su svi troje puknuti pa je zanimljivo gledati. Pokočim se od smijeha koliko Dino može "pustiti diznu". E sad, zašto Goldy piše o nekoj televizijskoj emisiji, to ka' nisu njegove teme. Dino se fura na opuštenost, otkačenost, rušenje uobičajenih načina ponašanja i onda pukne u glavu jednom rečenicom. Dok oboje Elli sole pamet (što više to rade stvaraju kontraefekt), našao se i Dino: "ja ako te vidim da te dečko prati tramvajem, onda ćemo se nas dvojica obračunati". Dino traži frajera s makinom, punog love, ne poštujući Ellin film, koja sigurno ne otkida na tatine sinove i šminkere. Zapravo, uopće nije problem biti šminker ili tatin sin, važno je biti dobar dečko, koji će svoju dragu voljeti, cijeniti i uz kojega će se ona osjećati dobro. A to ide li on po nju tramvajem, zar je to Dino bitno?!Govorim to i dijelom zbog iskustva. Moja draga punica je prigovarala svojoj kćerki što je našla takvu sirotinju protiveći se njenoj vezi sa mnom samo zbog mog tadašnjeg imovnog stanja. Istodobno dvije susjede "pile su joj krv" jer su se njene kćerke bogato udale, a zetovi dolazili s makinama pred njihove kuće. Stvarno su joj to nabijale na nos, a ova je uvijek to podvukla - "samo si se ti udala za golju". Danas moja obitelj živi sretno nakon gotovo 18 godina kako smo zajedno, s poslovima kakve bi mnogi poželjeli i stanom u središtu grada na Dravi. Ona dva zeta, i to sam dužan ispričati. Jedan je ubijen, a drugi je u zatvoru. Tako, sad ti Dino biraj Elli frajera! |
17.01.2006., utorak
Ceremonija
Kako se na malim stvarima može vidjeti da smo robovi navika. Svakoga jutra su iste ceremonije buđenja i odlaska na posao. Mogao bi čak ustvrditi da zapravo spavamo dok radimo sve te uobičajene stvari. No, budimo se ako nešto nije onako kako je to bilo godinama. Ritual ulaska u autobus koji me vodi do radnog mjesta treba snimiti i proučavati. Isti ljudi svakog jutra, po istom redoslijedu ulaze u bus, čak je i vozač isti i svi sjedaju na "svoja" mjesta. I onda cvrc. Neki je "putnik-namjernik" sjeo nekome na "njegovo" mjesto. Kakva je onda "panika". Posjednuti sjeda nekome drugome, ovaj trećemu i većina se buni kako sad ne može sjesti na "svoje" mjesto iako u busu ima još desetak stolica. Onda taj "nesretni" putnik izlazi na stanici na kojoj bus nikada ne staje. Naravno, ulazi se u crveni val semafora. To uključuje i spuštanje rampe. Na koncu autobus stiže pet do 10 minuta kasnije. Neki zakasne na posao, neki ne, jer potrče i bliže im je. Na posao stižu ili uspuhani, preznojeni ili s nekom isprikom za kašnjenje. Sve je došlo od samo jednog "nepozvanog" putnika i ako je on mogao promijeniti tijek našeg dana nesvjesno, koliko toga možemo svjesno promijeniti, nismo ni svjesni. |
16.01.2006., ponedjeljak
Dobro Gibo kaže
|
Današnji post bit će nadogradnja jučerašnjeg u kojem sam govorio da čovjek treba odustati od nekih stavova ako mu nove spoznaje otkriju da nije u pravu. Isto tako treba priznati da nije bio u pravu. Znam one priče malo starijih koji su bili u komunističkoj partiji, a sad govore kako oni nisu tako razmišljali u to vrijeme jer se, eto, moralo biti u partiji. Ma nemoj!? I nije problem što je čovjek bio "crveni", nego što ne želi priznati da je tako tada razmišljao. U čemu je problem da sada mijenja mišljenje. Tada smo imali jednu televiziju, jednoumlje u novinama, školski sustav koji je govorio jednu "istinu". Zbog toga je čovjek mogao imati samo obojanu spoznaju. S novim spoznajama mogao je promijeniti mišljenje. Ovaj sam primjer dao jer ga je najlakše shvatiti. Najteže je priznati vlastite pogreške. Nekad je možda lakše i drugima priznati da smo pogriješili nego sebi. Oprostiti drugima i sebi, doista je teško. I to je vrlina, a ne mana. To nije prevrtljivost i mijenjanje stavova kako puše vjetar, nego spremnost na priznanje pogreške u trenutku spoznaje. |
|
shania twain from this moment on bilo tu |
15.01.2006., nedjelja
Budala
|
Često napišemo ili kažemo nešto iza čega čvrsto stojimo. Rekli bi ljudi da je riječ o principijelnosti. Gospođa koja ima dosta životnog iskustva kaže da voli one ljude koji ne mijenjaju svoja mišljenja i stavove, nego da ih cijeni zbog dosljednosti, pa makar bili i u krivu. Kada je to izgovorila društvo koje je bilo okupljeno dalo joj je podršku i netko neutralan bi pomislio da je takav način razmišljanja opće prihvatljiv. Osobno često stojim kod nekih stajališta misleći da su upravo ona ispravna. No i vrlo brzo mogu promijeniti mišljenje i izraziti žaljenje ako sam nekoga povrijedio zbog ranijih stavova. Naše je mišljenje formirano na bazi podataka koji su nam dostupni. Neke nove informacije i saznanja mogu nam pomoći da promijenimo mišljenje ili čak generalne životne stavove. Dakle, znači li to da je osoba koja si dopušta mijenjati stavove spoznajom novoga da je ta osoba nestabilna. Mislim da je njegovo veličanstvo «JA» uzrokom ne mijenjanja mišljenja, jer kako ćemo pred drugima priznati da smo pogriješili. Često puta i na ovome blogu i na komentarima kažem ili iznesem neko razmišljanje koje kasnije utvrdim da nije u redu, i to priznam. I u privatnom životu imam problema zbog toga. Čak se i moja Goldica čudi kako za čas zastupam jedno, a već u drugoj minuti drugo. To je isključivo zbog novog saznanja, nove informacije, koja otvori oči i kojom utvrdiš da je osoba nasuprot tebe u pravu. No, kao što popustim brzo kad pogriješim tako se i ne libim reći što mislim sviđalo se to drugoj osobi ili ne. Za kraj, već sam ga nekoliko puta citirao, a njegova djeca ovih dana žanju uspjehe, pa ću njegove riječi opet spomenuti. Ante Kostelić, lud i uspješan, zbog svoje filozofije života i poimanja sporta. Rekao je, a ja to potpisujem – «samo budala ne može promijeniti mišljenje». Što vi mislite o ovome? |
13.01.2006., petak
Face
|
Kako samo lako znamo osuditi čovjeka, često samo na osnovu poluinformacija. Pri tom, naravno, ne vidimo svoje postupke, ta mi smo savršeni. Ima jedna teorija u kojoj stoji tvrdi da kad bi mogli ući u glavu svakoga tko je pogriješio, shvatili bi da njegovi razlozi nisu polazili od zla. Bilo je to ili nesvjesno ili u uvjerenju da doista čini dobru stvar. Ima jedna priča iz Carnagieve psihologije - bio jedan čovjek s nekoliko djece u njujorškom metrou. No, djeca su bila toliko zločesta. Galamila su, gurala, rušila sve pred sobom. Sve dok jedan gospodin nije prišao njihovu ocu i rekao - kako vas nije sramota samo gledati ih, zašto nešto ne učinite da prestanu?! Otac tihim glasom promrsi - gospodine, upravo razmišljam kako da im kažem da im je umrla majka... I sam se uhvatim u osuđivanju drugih i pokušavam se tog zla riješiti, jer znam da je količina mog osuđivanja drugih proporcionalna količini njihova osuđivanja mene. Kad bi samo znali ući u glavu ljudi koji griješe, ili kada bi se barem potrudili shvatiti ih, bilo bi manje sukoba. Ljubav, ne osuđivanje i oprost, to je put... Kakve slike stvaramo o ljudima i na blogu i onda kada ih upoznamo "face 2 face" okrene nam se viđenje te osobe. Mi smo joj dali određenu sliku koja nije ni blizu stvarne. Moja su iskustva uglavnom jako pozitivna jer su ljudi koje sam sretao s neta, uživo još veće face i bolji ljudi nego sam im ja to prišivao.  Za kraj i čestitam jedan rođendan P.S. Od danas u funkciji mail: goldeneye.blog@gmail.com |
 |
12.01.2006., četvrtak
Kliknite na ovo, pls
|
http://www.mama-mami.com/content/view/352/240/ ili na ovo: http://demijan.blog.hr/ ili na ovo: http://caimanverde.blog.hr/ |
Priznanje
|
Baš si nešto razmišljam kako čovjek dođe u napast kada je hvaljen, kada dobije neko priznanje. Sve smo nešto nasmiješeni i dobrohotni prema onima koji nam ukazuju određenu čast, a istovremeno se okrećemo protiv onim koji nam ponekad prigovaraju. To bi onda značilo da i roditelji koji znaju prigovoriti djetetu istome žele zlo i isključuje li prigovor dobru volju i želju da se određenoj osobi pomogne. Laskanja ili, svejedno, iskrena priznanja i komplimentiranja čovjeka samo zavedu u krivom smjeru. Lijepo je to čuti, ali se treba znati ne uznositi. A to je, priznajem i meni teško. Jučer sam dobio s kompetentnih mjesta dva priznanja i čestitke za svoj rad i poletio sam. Sjetim se odmah rečenice učenog mi prijatelja - "ako me ljudi počnu hvaliti, moram sagledati gdje sam to pogriješio". Možda je ta rečenica i malo radikalna, ali ima u njoj istine. Evo, i ovaj blog se zasniva na laskavim komentarima, a mi poput nekih zombija odlazimo k takvim komentatorima i onda kao da su nas zadužili hvalimo i mi njih. Kako se vi nosite s priznanjima? |
|
tina turner when the heartache is over bilo tu |
10.01.2006., utorak
Mali mrav
|
Danas ću opet malo o ljubavi ali s jedne posve drukčije točke gledišta. Želim zapravo "dokazati" da je ljubav veća od svega. Veća od života i veća od smrti. To najbolje znaju roditelji koji ne bi okom trepnuli dati život za svoje dijete, ako bi ono bilo u kakvoj pogibelji. Roditelji to čine iz posvemašne ljubavi. To je najjasnija slika, a nije rijetko da takav osjećaj postoji i među ljudima koji se vole, a kroz povijest znamo da ih je mnogo dalo život za Domovinu, prijatelja, čast, ovisno o tome koja ljubav u njima prevladava. Tu sam, mislim okončao priču o ljubavi kao većoj od svih osjećaja. E sad, kada bi postojala mogućnost da damo dio sebe za svoju djecu i da ih spasimo na taj način da samo dio nas umre. Jedan je, trojedini, to učinio za svoju djecu. Jedan je dao svoj život za prijatelje rekavši kako je to dokaz velike ljubavi. I jedna fantazija: Stavit ću se u ulogu čovjeka koji je omogućio mravima da u kući stvore mravinjak. Postojali su zbog njega. Imali sigurnost. No često su prelazili granice remeteći mir, napadajući druga stvorenja, a u borbi za hijerarhijski status unutar te mravlje organizacije često su se i međusobno uništavali. Onda jednoga dana stanem u mravinjak. Žao mi je zbog toga što više nismo u "ljubavi". Kako da im to kažem, da mi je žao zbog svega i da želim da živimo u sinergiji. Da mogu, poslao bi dio sebe, kao mrava. Tako bi valjda razumjeli moju ljubav. Tako bi možda shvatili ruku pomirenja i želju da žive bezbrižno. No, ne bi me prihvatili kao da sam iz njihova "plemena". Možda tek nekolicina. Na kraju bi me ubili jer narušavam njihov "poredak". Odustajem od ovog poduhvata. Uzimam spray protiv mrava i uništavam njihovu civilizaciju. Ta, ja sam samo čovjek... |
|
sarah brightman a white shade of pale bilo tu |
09.01.2006., ponedjeljak
Živi shit
|
Eto i to je iza mene. Godišnji odmor koji to gotovo u pravilu nikad i ne bude. Zahvatile su nas neke viroze doma iza Božića, pa sam pola vremena preležao, a drugu polovicu njegovao moje ukućane. Danas je prvi radni dan i prije svega želim nadoknaditi čitanje propuštenih postova vaših. Inače, Nova godina je živi shit. Ne razumijem tu euforiju. Vrijeme za odluke i promjene može biti i 17.2. Nisam zagovornik kolektivno očekivanog ponašanja i zato se ne ložim na te dane. Pozdrav svima |
|
sarah brightman time to say goodbye bilo tu |
02.01.2006., ponedjeljak
Zatupljivanje, svjesno
|
Evo da se javim samo da sam živ i da svima poželim sve najbolje u Novoj godini. Tko me malo bolje poznaje zna da sam ja u svemu 100 posto. To često i nije dobro, ali ne mogu si pomoći. Osjećaji su intenzivni, uvijek, u plusu i minusu. Tako i sada kada sam na podužem godišnjem odmoru ne želim čuti ni za što. Obitelj, odmor, zatupljivanje uz tv i slično jedino su što me zanima ovih dana. Čak i ne čitam ništa. Totalno je mozak na paši… Voli vas Goldy |
|
pussycat dolls stickwitu spot bijaše ovdje |