Marketing
Face
Kako samo lako znamo osuditi čovjeka, često samo na osnovu poluinformacija. Pri tom, naravno, ne vidimo svoje postupke, ta mi smo savršeni. Ima jedna teorija u kojoj stoji tvrdi da kad bi mogli ući u glavu svakoga tko je pogriješio, shvatili bi da njegovi razlozi nisu polazili od zla. Bilo je to ili nesvjesno ili u uvjerenju da doista čini dobru stvar. Ima jedna priča iz Carnagieve psihologije - bio jedan čovjek s nekoliko djece u njujorškom metrou. No, djeca su bila toliko zločesta. Galamila su, gurala, rušila sve pred sobom. Sve dok jedan gospodin nije prišao njihovu ocu i rekao - kako vas nije sramota samo gledati ih, zašto nešto ne učinite da prestanu?! Otac tihim glasom promrsi - gospodine, upravo razmišljam kako da im kažem da im je umrla majka...
I sam se uhvatim u osuđivanju drugih i pokušavam se tog zla riješiti, jer znam da je količina mog osuđivanja drugih proporcionalna količini njihova osuđivanja mene. Kad bi samo znali ući u glavu ljudi koji griješe, ili kada bi se barem potrudili shvatiti ih, bilo bi manje sukoba. Ljubav, ne osuđivanje i oprost, to je put...
Kakve slike stvaramo o ljudima i na blogu i onda kada ih upoznamo "face 2 face" okrene nam se viđenje te osobe. Mi smo joj dali određenu sliku koja nije ni blizu stvarne. Moja su iskustva uglavnom jako pozitivna jer su ljudi koje sam sretao s neta, uživo još veće face i bolji ljudi nego sam im ja to prišivao.
Za kraj i čestitam jedan rođendan
P.S. Od danas u funkciji mail: goldeneye.blog@gmail.com
Post je objavljen 13.01.2006. u 10:08 sati.