Goldeneye
30.01.2006., ponedjeljak
Slušam po kućama
|
Najveća radost svake obitelji jesu djeca. Ona mijenjaju naš život iz temelja i posve im se posvećujemo. Živimo praktički njihov život i bdijemo nad njima od prvih pelena do adolescencije. Danas uspjeti u životu znači kada se dobro udate ili oženite, završite fakultet i dobijete dobar posao u Zagrebu ili izvan Hrvatske. To je želja svakog roditelja, da mu djeca uspiju u životu. Nakon svega pruženog znamo ostati sami, čak i fizički, jer već budemo u godinama kada bolesti pritišću. Srce se tada kida za bračnim drugom koji je napustio ovaj svijet, a prostorije doma su prazne, iako su naizgled nedavno tu trčakal naša sada odrasla djeca. Samoća razdire. Nitko te ne želi saslušati. I ako pričaš s nekim, taj gleda kroz tebe i samo čeka da uzmeš dah, kako bi sada on bio na redu za svoju priču. Jutra su teška. Buđenja u tišini. Kuhaš ručak za jednoga. Sjediš, i jedeš. Sam si... Postoji i samoća onih ljudi koji žive u obiteljima imaju prema vani sređen život. Takva samoća je samoća duše, koja traži odgovore. Neki sam dan bio u jednom društvu gdje se jedna gospođa žalila kako kad joj dođe kukati, nema se kome izjadati, jer tko bi nju slušao. Vidio sam s koliko je to tuge rekla. I iako mi može biti i baka i možda ne bi imali zajedničkih tema, odlučio sam joj dati svoj broj telefona. Evo, nazovite mene kad ste sami... Ako joj i na trenutak slušanjem mogu pomoći onda sam napravio dobro djelo. Ili, nisam normalan?! |