Kako se na malim stvarima može vidjeti da smo robovi navika. Svakoga jutra su iste ceremonije buđenja i odlaska na posao. Mogao bi čak ustvrditi da zapravo spavamo dok radimo sve te uobičajene stvari. No, budimo se ako nešto nije onako kako je to bilo godinama. Ritual ulaska u autobus koji me vodi do radnog mjesta treba snimiti i proučavati. Isti ljudi svakog jutra, po istom redoslijedu ulaze u bus, čak je i vozač isti i svi sjedaju na "svoja" mjesta. I onda cvrc. Neki je "putnik-namjernik" sjeo nekome na "njegovo" mjesto. Kakva je onda "panika". Posjednuti sjeda nekome drugome, ovaj trećemu i većina se buni kako sad ne može sjesti na "svoje" mjesto iako u busu ima još desetak stolica. Onda taj "nesretni" putnik izlazi na stanici na kojoj bus nikada ne staje. Naravno, ulazi se u crveni val semafora. To uključuje i spuštanje rampe. Na koncu autobus stiže pet do 10 minuta kasnije. Neki zakasne na posao, neki ne, jer potrče i bliže im je. Na posao stižu ili uspuhani, preznojeni ili s nekom isprikom za kašnjenje. Sve je došlo od samo jednog "nepozvanog" putnika i ako je on mogao promijeniti tijek našeg dana nesvjesno, koliko toga možemo svjesno promijeniti, nismo ni svjesni.
Post je objavljen 17.01.2006. u 07:03 sati.