Mnogim ljudima jutarnja buđenja predstavljaju teret. Zvuk budilice ili iritantne melodije s mobitela koji nas bude spada u red negativnih iskustava tijekom dana. Nije da ne volim spavati, ali kad se već moram probuditi onda ne vrijedi kukati nego vidjeti što napraviti od jutra. Zato nerijetko nakon jutarnjih rituala krenem na posao pješice, bez obzira na vremenske prilike. E sad sve bi to bilo u redu da ja do posla nemam punih osam kilometara. Usput stignem proanalizirati jučerašnji i u glavi stvoriti plan za današnji dan. Tu stignem promisliti i o postu koji ću napisati, pa se vjerojatno mnogi čude napisanom već u sedam i par minuta (kao, kad stigne prije). Na poslu svi puni krmeljica, zijevaju, očajnički tražeći kavu ne bi li profunkcionirali. A ja, onako rumen k'o napeta puška spreman za novi dan. Šetnje su uz to i zdrave, djeluju na kardiovaskularni sustav, a i opće stanje je bolje.
Najvažnije je što u toj šetnji u vlastitom miru mogu donositi kvalitetne prosudbe bez komunikacijskih šumova.
Šetajte…
Post je objavljen 31.01.2006. u 08:42 sati.