Glas potrošača

Ima li smisla tražiti rekonstrukciju i kadrovske promjene u Odjelu za zaštitu potrošača Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, inicirano od zagrebačkog «Potrošača»?

Da li politiku zaštite potrošača kreira spomenuti Odjel kako se tvrdi u priopćenju «Potrošača», ili Nacionalno vijeće za zaštitu potrošača, nadležna ministarstva, Vlada i Hrvatski sabor.

Mogu li službenici Odjela tražiti od nadležnih ministarstva u djelatnosti (zdravstvo, komunalne djelatnosti, pravosuđe……..), Državnog inspektorata, nadležnih regulatornih agencija i ostalih državnih organizacija i tijela obavljanje zakonom utvrđenih poslova, pa i poslova zaštite potrošača?

Prije bi rekao da se zaposlenici spomenutog Odjela nalaze između čekića i nakovnja, od čega čekić(em) udaraju spomenuti nositelji poslova zaštite potrošača (koji to najčešće nisu), a nakovanj predstavlja: opravdani ili neopravdani zahtjevi potrošača, uključujući i udruge. Ako dodam utjecaj građevinskog, trgovačkog i inih lobija, političkih stranaka i svih onih kojima nije interes zaštita potrošača – kao da i oni nisu potrošači, zaista, posebice čelnicima Odjela, nimalo im nije lako.

Dakle, umjesto da je predsjednica «Potrošača» u ime udruge uputila objede prema Vladi RH, oni su se okomili za one koji ne rješavaju zahtjeve potrošača niti su nositelji zaštite potrošača.

Ovim ne stojim u obranu Odjela a priori, međutim, adresa kojima je trebalo uputit zahtjev, pa i za smjenu čelnika nositelja zaštite potrošača, u vezi:
- neosigurana financijska sredstva udrugama (Rijeka, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Zagreb, i drugi), osim za udruge koje organiziraju savjetovališta,
- birokratsko određivanje edukativnih tema po programima Mingorp, kao i (političko) neargumentirano odbijanje edukativnih materijala kada se izrađeni materijal vlasti ne dopada,
- oštećivanja potrošača korisnika komunalnih djelatnosti, zloupotrebe potrošača korisnika telekomunikacijskih usluga, kupaca elektroenergije ….
jesu Vlada RH i nadležna ministarstva.

Pored čelnika Odjela, čelnici spomenute udruge najviše su putovali u inozemstvo, trošeći proračunski novac, a ni njihovo djelovanje ne bih mogao nazvati transparentnim.

Iako, zahvaljujući političkim vezama imaju najveća proračunska sredstva, upitne aktivnosti, objede na nesuradnju, neodazivanje i partnerstva(?) od strane Odjela, više govori o čelnicima «Potrošača» nego o onima kojima se objedi upućuju. Napad je najbolja obrana.

Zamjena teza čula se nedavno i na Hrvatskom saboru u prigodi rasprave o Izvješću o ostvarenju Nacionalnog programa zaštite potrošača. Naime, g. Laser, očito nedovoljno pripremljen za raspravu, umjesto da za nezadovoljavajuće stanje zaštite potrošača prozove nositelje zaštite potrošača: Vladu RH, nadležna ministarstva, regulatorne agencije, tvrdi da udruge premalo rješavaju zahtjeva potrošača, te da savjetovališta treba ukinuti. (1) udruge ne rješavaju zahtjeve potrošača, (2) udruge pomažu potrošače u rješavanju situacija na način da ih savjetuju kako problem riješiti, od čega samo splitsko savjetovalište izda cca 20 savjeta dnevno, i (3) udruge kao organizacije civilnog društva, pored savjetovanja potrošača iniciraju rješavanja niz pitanja putem Državnog inspektorata, Nacionalnog vijeća za zaštitu potrošača, te putem medija (ako imaju petlje objaviti problem, a često petlje nemaju).

Inicijativa g. Lesara za osnivanje državne agencije svako nije rješenje, jer niti su postojeće državna tijela i organizacije (agencije, inspektorati, higijenski zavodi i druga tijela) samostalne i neovisne, pa bi još jedna agencija (za zaštitu potrošača) bila vladino, dakle političko i zavisno tijelo. Ovdje uočavamo još jednu zamjenu teza. Naime, g. Lesar bi osnovao agenciju pored onih kojima je zaštita potrošača povjerena nadležnost i obveza.

U tijeku je predizborna kampanja za lokalne izbore. Takmaci se razbacuju obećanima, a od konkretnih programa kandidata za gradonačelnike nema gotovo ništa.

Malo ili gotovo nitko ne polazi od bilance vrijednosti koje lokalna samouprava raspolaže, vrijednosti objekata, stanova, poslovnih prostora, zemljišta, komunalnih firmi, jasno sve izraženo u kunama. Sagledavajući realne vrijednosti, uključujući i izvore komunalne naknade, izvore prireza, najma poslovnog, stambenog, otvorenog i inog kapaciteta, ponuditi program kojim će se povećavati vrijednost lokalne samouprave, ulaganja u obrazovne, sportske, komunalne i druge investicije.

Drugim riječima, primopredaja grada/općine pretpostavlja preuzimanje odgovornosti za daljnji razvoj po osnovi vrijednosne bilance stanja, godišnjih i višegodišnjih prihoda, kao i plan održavanja sustava i plana investicija u narednom periodu.

Svega toga na predizbornim skupovima nema. Programi, u pravilu, su opći, a kampanja se svodi na izjave: oni raniji nisu napravili koliko su mogli, pokrenut ćemo gospodarstvo, izgradit ćemo igrališta, nove ceste, mostove, pa sve do «auto ceste do Rusije» …., a ima i onih koji kažu „izaberite mene, meni će biti bolje, a vama će ostati isto (ili gore)“.

Većina ne zna, ili nije upućena, da lokalna samouprava nije zadužena za razvoj gospodarstva, što je tek donekle točno. Naime, gospodarske odnose reguliraju se, prije svega, zakonima (koji nisu u nadležnosti gradova i općina), te mjerama državne ekonomske politike. Ono što lokalna samouprava može i treba činiti, kada je u pitanju razvoj gospodarstva, jeste utvrđivanje prostornih planova, komunalno opremanje (prilazne ceste, komunalni priključci…. ) buduće gospodarske lokacije. Ulaganja u gospodarstvo svako nije u domeni grada ili općine. Stoga obećanja gospodarstvenika koji se natječu za gradonačelnike nemaju logično uporište. Prije će, kao i iz dosadašnjih iskustava, gospodarstvenici – gradonačelnici biti u sukobu interesa htjeli to biti, ili ne.

Tko sam to ja, običan građanin, „mali čovik“, da nekome „dijeli lekcije“ o načinu prezentiranja kampanje? Međutim, kao građanin sam porezni obveznik, obveznik plaćanja komunalne naknade, i potrošač-kupac komunalne usluge, potrošač/korisnik gradske/općinske infrastrukture, kulturne, sportske, i ine „usluge“. Upravo zato, nadam se, imam pravo znati: (1) za dosadašnja plaćanja, u što utrošen gradski/općinski, dakle, naš, stoga i moj novac, i (2 ) u što će se uložiti (i moj) novac. Dakle, mene kao potrošača živo interesira što nam nude kandidati za čelnike grada/općine, a da bi to kandidat pokazao morao bi znati vrijednosnu situaciju proračuna, a potom da ponudi program za mandat do slijedećeg izbora. Zadovoljilo bi me da svaki od kandidata građanima-potrošačima ponudi:
- namjenu korištenja komunalne naknade,
- plan korištenja prihoda od korištenja javno prometnih površina, od najma poslovnog i stambenog prostora i drugih prihoda,
- program racionalizacije komunalnih firmi u vlasništvu grada, procjenu cijena komunalnih usluga,
- program uređenja gospodarskih zona,
- program i namjenu gradskog/općinskog građevinskog i(ili) poljoprivrednog zemljišta, …….

Program svakog od kandidata na opisani način bio bi realna osnova za opredjeljenje prema onim osobama koji se nude za čelnike grada/općine. Sve ostalo: stranka, imovina, osobni izgled, spol i drugo, bile bi manje bitne odrednice za odabir osobe nositelja konkretnog programa za funkcije gradonačelnika/načelnika lokalne samouprave.

Sve je to politika, reći će narod. OK, ako nam u dnevnoj politici treba pozicija i opozicija, zasigurno nam ne treba kada je u pitanju zaštita prava radnika, studenata, građana, potrošača/pacijenata, okoliša …... Ipak, život nas uči, često su istupi sindikalnih, studentskih i inih organizacija politički obojeni, nažalost. Ništa bolja situacija nije kod dijela udruga i saveza udruga za zaštitu potrošača.

Naime, već duže vrijeme tinja ideja: da li javno istupiti, i reći: među organizacijama civilnog društva u domeni zaštite potrošača «nešto smrdi». Narodna poslovica kaže: «tko pljuje u vjetar, pada mu na lice». Međutim, i po cijeni da iznošenje «prljavog rublja», može negativno utjecati kod građana – potrošača, i na cjelokupni potrošački pokret (ako uopće postoji), treba ukazati na kočničare razvoja civilnog društva u domeni zaštite potrošača.

I do sada sam pokušavao ukazati da nejedinstvo udruga za zaštitu potrošača šteti, prije svega, potrošačima, a najviše odgovara vlastima od općina, gradova, pa do Vlade RH. Međutim, pojedinci u udrugama su zasjeli na funkcije, zauzeli položaje, prije svega radi stjecanja dodatnih, ne malih prihoda. Njima je «volonterski rad» postao biznis, a spremni su u zaštiti svojih osobnih interesa staviti zaštitu potrošača u "n"-ti prioritet.

No, da se ne bi svelo na «neki» ili «oni», krenimo redom.

Udruga «Potrošač» Zagreb, 2002.godine, inicirala je osnivanje podružnica «Potrošač» u Osijeku, Rijeci i Splitu. Kako je slijedilo donošenje Zakona o zaštiti potrošača, po prvi put da su građani dobili normativno reguliranje prava potrošača, te kako je već u nacrtu istog zakona predviđena mogućnost osnivanja saveza udruga za zaštitu potrošača, tadašnja, i današnja predsjednica udruge «Potrošač», g-đa Jadranka Kolarević, pokrenula je inicijativu da (njene) podružnice postanu udruge. Ne bez razloga, iako toga onda nismo bili svjesni, cilj je bio preduhitriti mogućnost osnivanja saveza udruga od članica spomenutih udruga iz Osijeka, Rijeke, Splita i «Potrošač» Zagreb. Naizgled ništa sporno. Međutim, ne ulazeći u sporno biranje predsjednika Saveza «Potrošač», g. Ilija Rknan, osobe koja nije birana od članica (udruga) tog Saveza, prvo neslaganje sa radom osnovanog Saveza nastala je nakon otvorenog stavljanja udruge "Potrošač" na stranu vladinog prijedloga tarifnog sustava za isporuku električne energije 2002.godine. Naime dok su udruge, članice Saveza javno ukazale na neprihvatljive odredbe ponuđenog tarifnog sustava na način da je Osijek i Split organizirao javno prikupljanje više tisuća potpisa peticije, a Rijeka je organizirala javno okupljanje građana, gospoda iz «Potrošača» javno su stali u obrani politike HEP-a. Da li je opremanje «Potrošača» kompjuterskom tehnikom rezultat partnerstva sa HEP-om, nakon «inscenirane provale» u prostorije udruge, samo oni znaju. Neslaganje članica udruga novoosnovanog Saveza rezultiralo je istupanjem iz Saveza «Potrošač», najprije riječke, a potom i splitske udruge.

Grčevita zaštita (intelektualnog) vlasništva na naziv «Potrošač», pa i sudski (neuspješni) postupci prema udrugama Split, Šibenik, Zadar ….., nije ništa drugo nego stvaranje brend-a (marketinškog znaka) radi stjecanja donacija za naknade i plaće spomenutih osoba.

Predsjednici/ce udruga koje osnivaju savjetovališta za zaštitu potrošača (Zagreb, Osijek i Pula) i predsjednik Saveza «Potrošač», nalaze se u sukobu interesa.. Naime, spomenuti nositelji funkcija predsjednika/ca istodobno su i plaćene osobe od vlasti - Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, pa i nije logično očekivati da (plaćene osobe) obavljaju aktivnosti (od političkog utjecaja i izvora financiranja) neovisne organizacije.

Profesionalizacija funkcija (predsjednika/ce, članova upravnog i nadzornog odbora) nespojiva je sa aktivnostima organizacije civilnog društva.

Samo funkcionari (Kolarević – Rkman), prema slobodnoj procjeni, zarađuju > tisuća kuna mjesečno od: neto plaće za obavljanje poslova voditelja savjetovališta oko 8.000,00 kn, i neto naknada za članstvo u Vijeću korisnika telekomunikacija, oko 3.000,00 kn, Vijeću HRT (? Kn), HAH, i drugim tijelima.

Dokaz političkog utjecaja (i podobnosti) je zamjena članstva iz udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“ Zagreb u Vijeću HRT-a, na način da g. Rkman mijenja g-đu Kolarević. Ili, pokušaj smjene g.đe Kolarević - nekompetentne osobe za oblast telekomunikacija u Vijeću korisnika tlk (naknada >3.000,00 kn/mj.), zbog neodazivanja na sjednicama Vijeća, onemogućen utjecajem politike.

Ako su pojedini nositelji poslova i udruge plaćeni za rad po nalogu (i diktatu) vlasti, a neki od članova tih udruga su politički angažirani (na listama političkih stranaka), imamo li pravo tvrditi da su te organizacije nepolitičke i nevladine udruge civilnog društva. Nadalje, ako je cilj pojedinih osoba stjecanja plaća i naknada umjesto pokriće troškova rada volontera, onda možemo postaviti pitanje vjerodostojnosti samih udruga.

Može li se očekivati razvoj potrošačkog pokreta, putem objedinjenog saveza, ili koordinacije saveza na zajedničkim pitanjima zaštite potrošača od (vlasti ovisnih) osobe/a, nositelja funkcija u udrugama za zaštitu potrošača, kojima je "volonterski" rad postao biznis. Svakako, ne. Strah od gubitka stečenih pozicija prevelik je.

Dokle god udruge za zaštitu potrošača organizirane u dva suprotstavljena saveza, pa i udruge izvan saveza, ne prihvate kodeks ponašanja udruge kao nevladine, nepolitičke i neprofitne organizacije, i ne shvate da nam nije interes vlastito stjecanje plaća i naknada, i služenju nalogodavcima - vlasti, nego dobrovoljna aktivnost članova na planu zaštite potrošača, kao i potreba za koordiniranu aktivnost prema vlasti svih nivoa, lokalnim i državnim monopolistima, nećemo ostvariti prava potrošača kao aktivnog subjekta tržišne reprodukcije.

Nedavno je predsjednica udruge «Pacijent» – udruga za promociju prava pacijenata Hrvatske, i članica Upravnog odbora Svjetskog kongresa medicinskog prava, dr.sc. Đula Rušinović Sunara, najavila prestanak desetogodišnje aktivnosti. Dr. Rušinović objavila je ostavku priopćenjem za medije, konstatirajući da je zdravstveni sustav u nas uvjetovan trgovačkim lobijima – proizvođači opreme i proizvođača lijekova, nasuprot interesima pacijenata/potrošača. Pored toga, predsjednica Udruge tvrdi: «od državnog osamostaljenja, mi zapravo nismo uspjeli u demokratizaciji sustava zdravstva", u kojem je «gospodarstvo (profit, pr. A.T.) postavljeno ispred čovjeka – znači prevariti narod».

Prije par dana, i predsjednik udruge «Zadarski potrošač», Zoran Knežević, podnio je ostavku izražavajući nezadovoljstvo stanjem u oblasti zaštite potrošača, i opterećenost brojnim obvezama i dužnostima.

Ne ulazeći u razloge zbog čega netko, nakon određenog vremena, zaključi da odustane od dobrovoljnog angažiranja za dobro drugih, određene ciljne skupine ili građanima grada, regije, državne zajednice, pa i šire.
Međutim, pored razloga odustajanja zbog nezadovoljstva sa stanjem, a ne postoji dovoljno sluha da se opravdan stav, zahtjev, prijedlog ili glas čuje, postoje razlozi koji najčešće ne iznosima.

Naime, nelogično je obrazloženje za odustajanje – ostavku spomenutih dragih osoba zbog nezadovoljstva sa stanjem u oblasti zdravstva, ili stanja u oblasti zaštite potrošača. Zapravo, volonteri su organizirani da kao građani mogu iskazati stav, pokrenuli inicijativu, pružili pomoć ili savjet građanima kojima je pomoć potrebna, i to, prije svega, jer nositelji zaštite potrošača/pacijenata (Vlada, ministarstva, regulatorne agencije, lokalna samouprava, inspektorati, povjerenstva …..) neadekvatno obavljaju povjerene im poslove. Dakle, ako smo se opredijelili za dobrovoljni – volonterski rad, a znamo zbog čega, onda nas loše stanje u oblasti samo može motivirati za još više aktivnosti. Istina, ostavka može (?) utjecati da se odgovorni zapitaju o razlozima ostavke, iako u to nisam sklon povjerovati. Naravno, kako je odluka pojedinca da postane član udruge legitimna, legitimna je i odluka za prestankom te aktivnosti.

Ako nezadovoljavajuće stanje u oblasti nije razlog za odustajanje, upitajmo zašto se dokazani aktivisti odlučuju na odustajanje.

Prije odgovora valja konstatirati da su udruge za zaštitu (prava) potrošača/pacijenata, de iure, nepolitičke, nevladine i neprofitne organizacije civilnog društva. Pored toga, zakonom je zabranjeno financiranje udruga donacijama trgovaca (ne bez razloga). Dakle, ako udruga za zaštitu potrošača/pacijenata nema mogućnosti osiguranja financijskih sredstava za financiranje materijalnih troškova ureda – preventivna zaštita potrošača, naknadu za organizaciju tajničkih poslova i/ili angažiranju vanjskih suradnika-savjetnika za zaštitu potrošača donacijama, a nemaju osigurana stalne i stabilne izvore financiranja, logično je da će njeni aktivisti vremenom postati umorni, neshvaćeni.

Sustav financiranja udruga za zaštitu potrošača putem nadležnih ministarstava, zasigurno će rezultirati, ne samo odustajanje provjerenih aktivista, nego i gašenje osnovanih udruga. Naime, u 2008.godini nadležno ministarstvo gospodarstva ne financira preventivnu zaštitu potrošača uopće, a financira projekte po zamisli vlasti. Dakle, ne financiranje preventivne zaštite više od dvadeset udruga u RH poslana je poruka: gasite se – prestanite s radom. Time će se ostvariti politika vlasti da kontrolira rad 4-5 udruga koje će financirati za poslove po diktatu te iste vlasti, uz znatno ograničen (blokiran) razvoj potrošačkog pokreta kao subjekta tržišne reprodukcije.

Na kraju,
politikom vlasti, udruge za zaštitu potrošača/pacijenata, de facto, postale su vladine organizacije, uz znatan utjecaj politike, i zasigurno su u sukobu interesa, posebno one udruge koje prihvaćaju diktat vlasti.

Hrvatski mali, ali neki veliki proizvođači ( Kraš, na primjer) sve češće upozoravaju na teško prihvatljiva uvjetovanja trgovačkih, ne samo ino, nego i domaćih lanaca prilikom ugovaranja plasmana svojih proizvoda. Naime, prvo su na udaru bili mali trgovci kojima su dobvljači grosisti (Agrokor), i ne uspijevaju osigurati ponuditi nižu cijenu od trgovačih lanaca, pa su potrošači usmjereni na mjesečnu nabavku u nekih od trgovačkih lanaca. Kako trgovački lanci rastu kao gljive poslije kiše, sve ih je viša, tako se potrošačima, ne samo iz gradova, gdje ih najviše ima, logično, nego i potrošačima iz udaljenijih mjesta (i otoka), isplati obaviti mjesečno spizu.

Netko će reći, OK. Potrošači su došli na svoje. Ponuda je zadovoljavajuće, na tržištu vlada natjecanje u vrsti i kvaliteti ponude. Da li je baš tako. Da li nam je interes da domicilna proizvodnja stagnira jer im nema tko otkupiti proizvode, ili im uvjetuje gotovo nemoguće uvjete za plasman. Da li je cilj trgovaca uvozite sve i svašta, pa i proizvode upitne kvalitete.

Trgovački lanci, toliko su se osilili, već su «pomeli» male trgovce, da od domicilnih proizvođača, prema podacima iz medija, plasman svojih proizvoda uvjetuju:
- godišnje naknade za pozicioniranje dogovorenog asortimana, što ih košta čak 25 tisuća kuna,
- doprinos od 15 tisuća do 30 tisuća kuna za otvorenje novog dućana,
- snižavanje cijene prilikom organiziranja akcija, uz odobravanje rabata do 10%,
- objava sličice proizvoda na katalozima traži se više tisuća kuna,
- osnovni rabat do 30%, dodatni rabat od deset posto za ulaz novog proizvoda, pa za prvo punjenje, za one artikle na niskoj cijeni, za vikend-akcije, za promjene podataka proizvoda kao, recimo, bar-code kod nekih se plaća čak i do tri tisuće kuna, logistički rabat plaćao je pet posto, onda za distribuciju oko pet do šest posto, za centralno skladište pet posto, pa rabat za razvoj i unapređenje jedan posto, pa za marketing oko dva posto, onda za poštovanje asortimana jedan posto, pozicioniranje jedan posto, za kartično poslovanje 0,5 posto.

Situacija nije bajna ni kod naših izvoznika koji pune police stranih trgovačkih lanaca u inozemstvu, pa tako za samo ulistavanje proizvoda na police traže od njih od deset tisuća do 200 tisuća eura.

Svi se oni, kaže izvor iz medija, šire na račun dobavljača iako pod svojim parolama tipa “pa mi vam širimo tržite”. Ako nakon ulistavanja, recimo, za šest mjeseci strani trgovački lanac vidi da prodaja ide slabo ili nikako, izbacuje proizvod s police bez ikakve naknade za dobavljače

Uz navedene uvjete, i uvjete plaćanje isporučene robe na rok od više mjeseci, čime proizvođači, uzimajući skupe kredite za održavanje proizvodnje, de facto beskamatno kreditiraju trgovačke lance u zemlji i inozemstvu, zaista je logično pitanje proizvođača:
“S kim ćete raditi?!” (tekst iz SD) pitaju se hrvatski proizvođači.

Naravno, kako se ne očekuje, niti bi to bilo racionalno da proizvođači sami prodaju svoju robu, potrošačke organizacije su pozvane pokrenuti inicijativu osnivanja potrošačkih zadruga, i to najmanje iz dva razloga:

(1) osigurati da potrošači osiguraju izbor povoljnije nabavke osnovnih poljoprivrednih i proizvoda široke potrošnje. Sadašnji izbor za potrošače nije optimalan. Imamo izbor, kupovati skupe proizvode kod trgovačkih lanaca i/ili malih trgovaca kod kojih je ponuda uvjetovana veletrgovaca. Kanal opskrbe putem potrošačkih zadruga osigurava se ponuda po nabavnim – proizvođačkim cijenama, ničim uvjetovano kao naprijed navedeno,

(2) hrvatskim proizvođačima se omogućava neuvjetovan plasman proizvoda.

Opravdanost inicijative nalazimo u iskustvu funkcioniranja potrošačkih zadruga u zemljama EU, posebice iskustvo iz Njemačke. Naime, putem potrošačkih zadruga ostvaruje se oko 30% od ukupnog robnog prometa. Na našem tržištu posluje «Intercoop» - zadruga potrošača.

Jedan od razloga zbog čega su organizirani potrošači iz Splita pred gotovo tri godine uputile prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona o HRT je i odredba da građani plaćaju naknadu, čitaj: porez na tv i radio aparat, jeste, neustavna odredba o utvrđivanju i plaćanju sporne naknade koja, temeljem Zakona, čini 1,5% od prosjeka isplaćene neto plaće u Hrvatskoj. Istina, još se uvijek čeka da se Ustavni sud RH smiluje i stavi spomenuti prijedlog na rasprava, a opravdanost prijedloga nalazimo upravu u Ustavu RH kojim je eksplicitno utvrđeno: «Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.»
Ako slijedimo spomenuto ustavno određenje, a naknada za HTV je trošak (usluga?) javne ustanove, onda je opravdana inicijativa HSLS-a i HSU-a za izmjene i dopune Zakona o HTV kojima žele otkloniti nepravdu u plaćanju «pretplate» koju osjećaju brojna umirovljenička kućanstva.
Spomenute političke stranke se zauzimaju za zaštitu umirovljenika što je na određen način ispravno, posebice zaštitu umirovljenika koji primaju zaista male mirovine. Međutim, da li bi to bilo pošteno prema radnicima koji su izgubili posao u odnosu onih umirovljenika čija je mirovina veća od 5.000,00 kuna/mj. Mislim da se sa ovim prijedlogom ne bi složili radnici koji primaju monimalac, ili su nezaposleni. Nadalje, iako je inicijativa na tragu pravednijeg opterećenja umirovljenika, ipak, prijedlog ako bi se usvojio, više bi napravio štete nego koristi. Slijedom toga, isto bi pravo mogli ostvariti domaćinstva bez stalnih i dostatnim primanjima i td.
Drugo je pak pitanje da li ima društvenog opravdanja da građani plaćaju porez na posjedovanje aparata, jer program ne plaćaju. Drugim riječima, HTV kao i ostale tv i radio kuće trebale bi imati ravnopravni položaj na tržištu telekomunikacija. Ravnopravne nisu, jer se HTV financira državnim nametom, dok su druge televizije (RTL, Nova ……) komercijalne. Ako pokušamo usporediti programe uočavamo da spomenute televizije daju dobre, ili jednako loše, informativne i druge programe. Nadalje, ako Država ima interesa i potrebe da ima kontroliran sustav javnog informiranja ili pak potrebu za nekim edukativnim programima imalo bi smisla da se za takve državne potrebe osiguraju sredstva u državnom proračunu, te da se iz Proračuna plaća minutaža informativnog i/ili edukativnog programa bilo to na HTV, TRL-u, ili Nova TV. Jasno, ministar financija će odbiti još jednu proračunsku stavku. Međutim, kada bi ministar stavio na papir izračun koliko danas građani plaćaju za program (sa kojima nisu zadovoljni) prema trošku za plaćanje određene minutaže informativnog programa, korist bi bila višestruka. Korist koja će(?) nastati racionalizacijom poslovanja HTV primjenom tržišnih uvjeta poslovanja gotovo je nemjerljiva prema troškovima skupog sustava - bez ikakve odgovornosti.
Koliko je HTV sustav neosjetljiv na aktualnu ekonomsku krizu, ne smatraju potrebu za štednju, smanjenje troškova poslovanja, smanjenje plaća menađera (koji ne brinu o prihodu, on se gomila prema Zakonu), savjetnika, voditelja …da su neovisno o recesiji povećali naknadu za ovu godinu, jasno sve u skladu sa Zakonom. Nevjerojatno, ali istinito.
Dakle, pored toga što je zakonska odredba o naknadi (porez na aparat) za HRT suprotna Ustavu RH, i ako već moramo plaćati namet, svakako bi trebalo ponuditi izmjene i dopune Zakona o HRT na način da se naknada utvrđuje prema gospodarskim mogućnostima potrošača/domaćinstva. Drugim riječima, domaćinstva čija su ukupna primanja ispod minimuma egzistencije, trebali bi biti oslobođeni od plaćanja naknade za HTV, a ostala domaćinstva progresivno, sukladno ukupnim primanjima.
Dostavljeno na znanje i potporu HSLS-u i HSU-u

I ranije je bilo inicijativa (Zadružni savez, zadruge, građani) da se dalmatinski krš, pa i dijelovi šumskog zemljišta, agrotehničkom mjerama pretvore u područja za maslinike, bajamnike i druge vrste, no, odgovorni nisu imali sluha. Dakle, inicijativa Caritas Hvarske biskupije zasigurno je hvale vrijedna.

Međutim, udovoljavanje zahtjevu spomenutoj Biskupiji, ili bilo kojoj crkvenoj ustanovi, nije pametno. Naime, kada bi Država dala Crkvi dio državnog zemljišta već bi za koju desetinu godina, radi se o višegodišnjim nasadima, postala vlasnikom i nasada i zemljišta. Malo im je što prisvajanje dobara za koje se Crkva nije oznojila, niti je stekla radom, već oduzimanjem "desetina", donacijama, milodarima, prijevarama, još bi prisvajali i dijelove hrvatske zemlje. Iako sam svjestan da će biti prijepora, kritika ili drugih mišljenja što razdvajam na naše i crkveno, međutim, osobno vjersku zajednicu doživljavam da je njihovo vlasništvo autonomno, za koje odgovaraju sebi i svoj krovnoj organizaciji, a ono što je naše (opće društveno, državno ili privatno) je i njihovo i naše. Ne bez razloga, narod ima uzrečicu: „ svećenik ne zna davati, nego primati“, da nije tako ne bi utopljenik, a bio je svećenik, stradao da je na poziv spasitelja: „daj pope ruku“, pružio ruku. Utopio se jer nije dao (pružio) ruku. Naravno, nije mu navika davati nego primati, šteta.

Interesantno, Crkva ne daje svoje u dobrobit zajednice, a spremna je "poduzimati" anti-recesijske mjere na tuđem (državnom) zemljištu, ma koliko se neracionalno koristi. Oni predlažu: dajte nam u koncesiju dio društvenog zemljišta (koje će, po poznatom principu, postati vlasništvo Crkve), a Crkva će zemljište dati na korištenje sirotinji na obrađivanje. Zaista interesantno.

Nisu oni bedasti, uočavajući sve veći (i opravdan) pritisak da je Crkva postala socijalno neosjetljiva, da se odnarodila, dok je društvo „u banani“, troše novac poreznih obveznika na velebne objekte, vozni park i tko zna što još, zaigrali su na populističke aktivnosti tipa javne kuhinje, SOS dućani i slično.

Koliko je Crkva, posebno katolička, „država u državi“ dokazuju izjave u prigodi prijema čelnika vojnog Ordinarijata, mons. Šantić i mons. Jezerinac, kod predsjednika Mesića. Naime, iz medija se nije moglo iščitati da je vojni Ordinarijat promijenio stav o političkom (ne)angažiranju vjerskih predstavnika, nego su se obrušili na novinare koje su svrstali u dobre, koji dobro i lijepo pišu, koji će (ako budu dobri) biti sretni i imati miran san, i one druge, koji nemaju takav dar, nisu sretni i nemaju dobar san.

Uvažavajući privatni stav i mišljenje svih građana Hrvatske, posebno pravo građana za iskazivanje vjerskih osjećaja vjerskoj zajednici kojoj pripadaju, zar nije vrijeme da se vjerske zajednice prestanu financirati iz državnog proračuna, a da, kao u primjeru nekih zemalja Europe, osiguravaju sredstva iz poreza onih građana koji su voljni dio svog dohotka donirati neku od vjerskih zajednica, ili plaćati porez za neku od organizacija civilnog društva.

Nije lako doći do pozicije biti hrvatski sabornik, a posebno, po mogućnosti što duže ubirati plodove «mukotrpnog» rada. Zamislite, kako je tek izboriti se kod svoje izborne baze, koliko je teško osigurati da velika većina (poslušnika) te baze – stranački birači, vojnici stranaka koji, u zavisnosti od stupnja potpora (tapšanja) prvaka ili po političkoj podobnosti, osiguravaju dobro plaćena mjesta u upravnim i nadzornim odborima, funkcionara u javnim poduzećima, ministarstvima itd.

U obrani plaća i stečenih prava sabornika uključili se gotovo svi, osim najjače oporbe. Oni su zaključili da će se za njih izboriti pozicija, ne kako izvještavaju mediji, da je razlog ne izjašnjavanja njihovi opći stavovi o temi.

Gotovo je teško shvatiti da doktor Andrija Hebrang opravdava visoke saborske plaće, možda i nisu tako velike u usporedbi sa menađerskim plaćama HT-a, HTV-a i drugih javnih (državnih) i privatnih poduzeća, ali je «obrana» interesantna. Naime, dovođenje u odnos saborskih plaća prema BDP, tvrdeći da im je plaća najmanja u Europi stvarno nema smisla. Imala bi smisla tek onda da saborska plaća bude veća ili manja u odnosu na stupanj rasta/pada BDP u određenom vremenu njihovog vladanja. Ili, dovodeći u pitanje povećan krvni pritisak sa «naporima» sabornika je apsurdno. Možda bi za njih bilo bolje da manje «papaju» po besplatnim domjencima, bili bi manje gojni pa bi im pritisak bio manji.

Izjava jedne umirovljenice kojoj za prehranu ostaje da dnevno može potrošiti 8,00 kuna (osam kuna na dan) i koja se hrani sa argo juhama, aktuelna je i poučna. Naime, rezultat takve prehrane je smanjena tjelesna težina (ne treba joj fitnes, djeta..),smanjena joj masnoća u krvi, nema holesterola, i kaže: «sasvim je zdrava» (dokle?). Zaista, sabornici nisu svjesni da umirovljenicima produžuju život što im je manja mirovina.

Pada mi napamet, to vrijedi i za smanjivanje plaća medicinskom osoblju, profesorima, znanstvenicima, koji bi trebali biti posebno nagrađivani za svoj rad, jedna narodna priča/pouka. Naime, naš je čovit, nakon poduzimanja mjera štednje u svom gospodarstvu, konstatirao: «tovar mi krepa, a taman sam ga naučio da ne jede». Bojim se da će pogrešna odluka vlasti da teret ekonomske krize prebace na profesore, doktore, znanstvenike uroditi plodom da bi sustavi društvene djelatnosti mogli doživjeti sudbinu našeg tovara (magarca).

Po čemu su to saborski zastupnici posebno zaslužni da budu iznad građana – potrošača koji ih financiraju. Da li je narod donio zakone koji im omogućava pravo na tzv. saborsku mirovinu. Ako radnik odradi svoj puni radni vijek ostvaruje mirovinu manju od 40% prosjeka primanja, radeći društveno korisne poslove. Pitam se: zašto su građani dovedeni u neravnopravni položaj. Pa i visoka primanja u vrijeme obavljanja poslova sabornika osigurava veći iznos kod izračunavanja mirovine.

Samo «pooštravanje» uvjeta za stjecanje saborske mirovine ne dovodi građane u ravnopravni odnos, zbog čega zakon koji omogućava opisanu neravnopravnost treba ukinuti.

Koliko oni vole sebe (i samo sebe), ne vjerujem da će poslušati poruke građana, civilnog društva, a možda će donijeti odluku, slično kao i kod nekih državnih monopolista (HŽ) koji omogućava da bivši menadžeri nastavljaju primati menadžerske plaće i nakon smjene sa dužnosti. Takvih zajedno sa aktualnim menadžerima ima samo u sustavu HŽ oko 400, a gotovo je kronični gubitaš, čije gubitke pokrivaju potrošači – porezni obveznici.

Na kraju,
izražavam neslaganje sa Udrugom poslodavaca čiji predstavnici tvrde da se Vlada nema pravo miješati u menadžerske plaće privatnih gospodarstvenika. Potrošači s pravom očekuju da Vlada dovede u sklad prema ekonomskom stanju gospodarstva i kupovnoj snazi potrošača, prije svega racionalizaciju poslovanja državnih, gradskih i inih monopolista, kao i njihove menadžerske plaće. Međutim, neslaganje sa stavom privatnih menadžera proizlaze iz činjenice da, na pr., predsjednik uprave HT-a ne bi imao menadžersku plaću od 380.000,00 kuna mjesečno, zlatnu karticu, službeni automobil i druge privilegije da nema previsoke cijene usluga HT . Drugim riječima, menadžerske plaće HT-a, banaka, i drugih plaćaju potrošači kao (neravnopravni) sudionici tržišne reprodukcije. Stoga predsjednik Vlade RH ima pravo tražiti da i privatni menadžeri smanje svoje (pre)visoke plaće i nagrade, pa ako neće gospoda gospodarstvenici pokazati socijalnu osjetljivost prema ekonomskoj krizi, valjda će Vlada, po primjeru Njemačke, SAD-a i drugih donijeti dopune poreznih zakona koji će (?) oporezivat visoke menadžerske plaće progresivnom stopom.

Nadajmo se - jer nada poslijednja umire.

Od dana osnivanja Hrvatske udruge za zaštitu potrošača (HUZP) 1998.godine, 15 ožujka, u Hrvatskoj se obilježava Svjetski dan potrošača, sjećanje na zaključke Deklaracije SAD, 1962.godne. Jasno, način obilježavanja Dana potrošača ne znači da su potrošači, dakle svi građani koji kupuju neka dobra ili koriste neke od mnogobrojnih usluga, ostvarili pravo da se čuje glas potrošača. Naprotiv, glas potrošača u nas više je blagi šapat nego glas koji i ne dolazi do onih koji odlučuju o prvima i obvezama potrošača.

Dan potrošača zadovoljavajuće obilježen sjednicama udruga i Saveza udruga za zaštitu potrošača i popraćen gotovo u svim tiskovnim i elektronskim medijima, osim HTV na državnom nivou. Naravno, državna televizija, javna kuća, i branitelji vlasnika, ostali su nijemi na opravdane zahtjeve potrošača. Ni Potrošački kod, emisija HTV koja je zaista u funkciji zaštite potrošača, rekao bih da su postali «četvrto» savjetovalište za zaštitu potrošača, sa izvanrednim prilozima, edukativnim porukama, ipak, nisu se sjetiti prenijeti poruke organiziranih potrošača u odnosu na stanje potrošača uzrokovano odnosima vlasti, državnim i lokalnim monopolista u oblasti javnih usluga, i potrošača.

Vjerojatno su mediji zadovoljavajuće reagirali na poruke organiziranih potrošača ove godine, jer je Savez udruga za zaštitu potrošača Hrvatske, za razliku od proteklog perioda, radikalizirao stav udruga za zaštitu potrošača o privremenom (tromjesečnom) ne odazivanju sjednicama Nacionalnog vijeća za zaštitu potrošača, savjetodavnih tijela Hrvatske energetske regulatorne agencije, Hrvatske agencije telekomunikacija, općina, gradova, te tijela za reklamacije davatelja komunalnih usluga, kao odgovor na nezadovoljavajuće stanje zaštite potrošača.

Zaista, ima li smisla sudjelovati u tijelima gdje bi se argumentirani glas potrošača trebao čuti, nažalost ne da se ne čuje, nego je uspostavljen sustav barijera da se prijedlozi i zahtjevi ne mogu doći do onih tijela koja donose, posebice gospodarske odluke.

Postavlja se pitanje: (1) hoće li vlast zabilježit i adekvatno reagirati na neodazivanje članova udruga, čije je sudjelovanje inače u znatnoj manjini, i čiji glas se i ovako nije uvažavao, a ni odsustvo predstavnika udruga ne utječe na kvorum, i/ili, (2) hoće li dio udruga, čiju su članovi bliži aktualnoj politici, popuniti «prazninu stolica» članova koji se neće odazivati na sjednice, i time «omogućiti» formalno prisustvo udruga za zaštitu potrošača i dalje «pokrivati» odluke nasuprot gospodarskih interesa potrošača.

Odgovor, pa i odgovornost za javno odustajanje u radu tijela vlasti, odnosno daljnji razvoj i jačanje (kapaciteta) civilnog društva u oblasti zaštite potrošača, ili gašenjem aktivnosti svih ili dijela udruga za zaštitu potrošača, svakako je na Vladi RH, ali i na spremnosti svih udruga za zaštitu potrošača u stvaranju potrošačkog pokreta za zaštitu prava potrošača.

U povodu apela Samostalnog sindikata drvne i papirnate industrije Hrvatske, tekst u SD od 12.ožujka o.g., kojeg potpisuje Marijana Šišo, pod naslovom: "Sindikat drvne industrije: Zaustavit ćemo proizvodnju", mišljenja sam da su drvoprerađivači djelomično u pravu, makar što se (nerealnih) zahtjeva tiče.

Naime, ukoliko Vlada RH "na slijepo" prihvati sugestiju spomenutog Sindikata za «privremeno smanjenje ili (?) ukidanje iznosa komunalnih naknada, vodnog doprinosa, smanjenje cijene struje, plina….» netko drugi će, u pravilu građani, platiti te naknade, doprinose ili razliku što bi činilo smanjenje cijene struje, plina i drugih ulaznih troškova.

Ovim ne dovodim u pitanje potrebu da, kako kaže predstavnik Udruženja drvoprerađivača pri HGK da država promptno reagira na krizu, posebno kada se radi o smanjenju narudžbi ino partnera, ili je smanjenje potražnje uvjetovano smanjenje proizvodnje domicilnih partnera. Naprotiv, smatram da te primjedbe Vlada treba ozbiljno razmotriti i poduzme adekvatne mjere.

Upravo zbog moguće ekonomskog stanja trgovačkog društva, ili građanina/domaćinstva, posebice u vrijeme recesije, zalažem se za pravo:

1. trgovačkog društva može zatražiti od Vladi RH, uz mišljenje Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, potrebu intervencije iz Proračuna, ili putem HBOR-a, odnosno, financijsku pomoć (za plaćanje naknada, doprinosa, troškova struje, plina i dr.) na vrijeme trajanja ekonomskog stanja (recesije) i uz obvezu odgođenog vračanje sredstava (kredita) nakon prestanka potrebe za intervencijom, te

2. pravo građana, odnosno domaćinstva, da zbog moguće ekonomskog stanja ima pravo proglasiti bankrot. Drugim riječima: naravno, sukladno zakonskom postupku, da građanin, odnosno domaćinstvo, nakon što ustanovi da ne može, iz objektivnih razloga (gubitak radnog mjesta, primanja koja ne omogućavaju podmirenje troškova za stanovanje, kredita, komunalne i druge troškove), podmirivati troškove, odnosno da se domaćinstvu omogući odgođeno plaćanja troškova na više godina, uz stručnu pomoć adekvatne organizacije.

Naravno, šteta je da Vlada RH dobrano kasni sa odgovorom na ekonomsku krizu, kako u pogledu osiguranja sredstava (HBOR-a) radi intervencija na tržištu prema trgovačkim društvima koja su zbog recesije došla u teško ekonomsko stanje, ali i kašnjenje u donošenju zakona po kojem domaćinstvo može proglasiti bankrot.