Hrvatski mali, ali neki veliki proizvođači ( Kraš, na primjer) sve češće upozoravaju na teško prihvatljiva uvjetovanja trgovačkih, ne samo ino, nego i domaćih lanaca prilikom ugovaranja plasmana svojih proizvoda. Naime, prvo su na udaru bili mali trgovci kojima su dobvljači grosisti (Agrokor), i ne uspijevaju osigurati ponuditi nižu cijenu od trgovačih lanaca, pa su potrošači usmjereni na mjesečnu nabavku u nekih od trgovačkih lanaca. Kako trgovački lanci rastu kao gljive poslije kiše, sve ih je viša, tako se potrošačima, ne samo iz gradova, gdje ih najviše ima, logično, nego i potrošačima iz udaljenijih mjesta (i otoka), isplati obaviti mjesečno spizu.
Netko će reći, OK. Potrošači su došli na svoje. Ponuda je zadovoljavajuće, na tržištu vlada natjecanje u vrsti i kvaliteti ponude. Da li je baš tako. Da li nam je interes da domicilna proizvodnja stagnira jer im nema tko otkupiti proizvode, ili im uvjetuje gotovo nemoguće uvjete za plasman. Da li je cilj trgovaca uvozite sve i svašta, pa i proizvode upitne kvalitete.
Trgovački lanci, toliko su se osilili, već su «pomeli» male trgovce, da od domicilnih proizvođača, prema podacima iz medija, plasman svojih proizvoda uvjetuju:
- godišnje naknade za pozicioniranje dogovorenog asortimana, što ih košta čak 25 tisuća kuna,
- doprinos od 15 tisuća do 30 tisuća kuna za otvorenje novog dućana,
- snižavanje cijene prilikom organiziranja akcija, uz odobravanje rabata do 10%,
- objava sličice proizvoda na katalozima traži se više tisuća kuna,
- osnovni rabat do 30%, dodatni rabat od deset posto za ulaz novog proizvoda, pa za prvo punjenje, za one artikle na niskoj cijeni, za vikend-akcije, za promjene podataka proizvoda kao, recimo, bar-code kod nekih se plaća čak i do tri tisuće kuna, logistički rabat plaćao je pet posto, onda za distribuciju oko pet do šest posto, za centralno skladište pet posto, pa rabat za razvoj i unapređenje jedan posto, pa za marketing oko dva posto, onda za poštovanje asortimana jedan posto, pozicioniranje jedan posto, za kartično poslovanje 0,5 posto.
Situacija nije bajna ni kod naših izvoznika koji pune police stranih trgovačkih lanaca u inozemstvu, pa tako za samo ulistavanje proizvoda na police traže od njih od deset tisuća do 200 tisuća eura.
Svi se oni, kaže izvor iz medija, šire na račun dobavljača iako pod svojim parolama tipa “pa mi vam širimo tržite”. Ako nakon ulistavanja, recimo, za šest mjeseci strani trgovački lanac vidi da prodaja ide slabo ili nikako, izbacuje proizvod s police bez ikakve naknade za dobavljače
Uz navedene uvjete, i uvjete plaćanje isporučene robe na rok od više mjeseci, čime proizvođači, uzimajući skupe kredite za održavanje proizvodnje, de facto beskamatno kreditiraju trgovačke lance u zemlji i inozemstvu, zaista je logično pitanje proizvođača:
“S kim ćete raditi?!” (tekst iz SD) pitaju se hrvatski proizvođači.
Naravno, kako se ne očekuje, niti bi to bilo racionalno da proizvođači sami prodaju svoju robu, potrošačke organizacije su pozvane pokrenuti inicijativu osnivanja potrošačkih zadruga, i to najmanje iz dva razloga:
(1) osigurati da potrošači osiguraju izbor povoljnije nabavke osnovnih poljoprivrednih i proizvoda široke potrošnje. Sadašnji izbor za potrošače nije optimalan. Imamo izbor, kupovati skupe proizvode kod trgovačkih lanaca i/ili malih trgovaca kod kojih je ponuda uvjetovana veletrgovaca. Kanal opskrbe putem potrošačkih zadruga osigurava se ponuda po nabavnim – proizvođačkim cijenama, ničim uvjetovano kao naprijed navedeno,
(2) hrvatskim proizvođačima se omogućava neuvjetovan plasman proizvoda.
Opravdanost inicijative nalazimo u iskustvu funkcioniranja potrošačkih zadruga u zemljama EU, posebice iskustvo iz Njemačke. Naime, putem potrošačkih zadruga ostvaruje se oko 30% od ukupnog robnog prometa. Na našem tržištu posluje «Intercoop» - zadruga potrošača.
