Glas potrošača

Sve je to politika, reći će narod. OK, ako nam u dnevnoj politici treba pozicija i opozicija, zasigurno nam ne treba kada je u pitanju zaštita prava radnika, studenata, građana, potrošača/pacijenata, okoliša …... Ipak, život nas uči, često su istupi sindikalnih, studentskih i inih organizacija politički obojeni, nažalost. Ništa bolja situacija nije kod dijela udruga i saveza udruga za zaštitu potrošača.

Naime, već duže vrijeme tinja ideja: da li javno istupiti, i reći: među organizacijama civilnog društva u domeni zaštite potrošača «nešto smrdi». Narodna poslovica kaže: «tko pljuje u vjetar, pada mu na lice». Međutim, i po cijeni da iznošenje «prljavog rublja», može negativno utjecati kod građana – potrošača, i na cjelokupni potrošački pokret (ako uopće postoji), treba ukazati na kočničare razvoja civilnog društva u domeni zaštite potrošača.

I do sada sam pokušavao ukazati da nejedinstvo udruga za zaštitu potrošača šteti, prije svega, potrošačima, a najviše odgovara vlastima od općina, gradova, pa do Vlade RH. Međutim, pojedinci u udrugama su zasjeli na funkcije, zauzeli položaje, prije svega radi stjecanja dodatnih, ne malih prihoda. Njima je «volonterski rad» postao biznis, a spremni su u zaštiti svojih osobnih interesa staviti zaštitu potrošača u "n"-ti prioritet.

No, da se ne bi svelo na «neki» ili «oni», krenimo redom.

Udruga «Potrošač» Zagreb, 2002.godine, inicirala je osnivanje podružnica «Potrošač» u Osijeku, Rijeci i Splitu. Kako je slijedilo donošenje Zakona o zaštiti potrošača, po prvi put da su građani dobili normativno reguliranje prava potrošača, te kako je već u nacrtu istog zakona predviđena mogućnost osnivanja saveza udruga za zaštitu potrošača, tadašnja, i današnja predsjednica udruge «Potrošač», g-đa Jadranka Kolarević, pokrenula je inicijativu da (njene) podružnice postanu udruge. Ne bez razloga, iako toga onda nismo bili svjesni, cilj je bio preduhitriti mogućnost osnivanja saveza udruga od članica spomenutih udruga iz Osijeka, Rijeke, Splita i «Potrošač» Zagreb. Naizgled ništa sporno. Međutim, ne ulazeći u sporno biranje predsjednika Saveza «Potrošač», g. Ilija Rknan, osobe koja nije birana od članica (udruga) tog Saveza, prvo neslaganje sa radom osnovanog Saveza nastala je nakon otvorenog stavljanja udruge "Potrošač" na stranu vladinog prijedloga tarifnog sustava za isporuku električne energije 2002.godine. Naime dok su udruge, članice Saveza javno ukazale na neprihvatljive odredbe ponuđenog tarifnog sustava na način da je Osijek i Split organizirao javno prikupljanje više tisuća potpisa peticije, a Rijeka je organizirala javno okupljanje građana, gospoda iz «Potrošača» javno su stali u obrani politike HEP-a. Da li je opremanje «Potrošača» kompjuterskom tehnikom rezultat partnerstva sa HEP-om, nakon «inscenirane provale» u prostorije udruge, samo oni znaju. Neslaganje članica udruga novoosnovanog Saveza rezultiralo je istupanjem iz Saveza «Potrošač», najprije riječke, a potom i splitske udruge.

Grčevita zaštita (intelektualnog) vlasništva na naziv «Potrošač», pa i sudski (neuspješni) postupci prema udrugama Split, Šibenik, Zadar ….., nije ništa drugo nego stvaranje brend-a (marketinškog znaka) radi stjecanja donacija za naknade i plaće spomenutih osoba.

Predsjednici/ce udruga koje osnivaju savjetovališta za zaštitu potrošača (Zagreb, Osijek i Pula) i predsjednik Saveza «Potrošač», nalaze se u sukobu interesa.. Naime, spomenuti nositelji funkcija predsjednika/ca istodobno su i plaćene osobe od vlasti - Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, pa i nije logično očekivati da (plaćene osobe) obavljaju aktivnosti (od političkog utjecaja i izvora financiranja) neovisne organizacije.

Profesionalizacija funkcija (predsjednika/ce, članova upravnog i nadzornog odbora) nespojiva je sa aktivnostima organizacije civilnog društva.

Samo funkcionari (Kolarević – Rkman), prema slobodnoj procjeni, zarađuju > tisuća kuna mjesečno od: neto plaće za obavljanje poslova voditelja savjetovališta oko 8.000,00 kn, i neto naknada za članstvo u Vijeću korisnika telekomunikacija, oko 3.000,00 kn, Vijeću HRT (? Kn), HAH, i drugim tijelima.

Dokaz političkog utjecaja (i podobnosti) je zamjena članstva iz udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“ Zagreb u Vijeću HRT-a, na način da g. Rkman mijenja g-đu Kolarević. Ili, pokušaj smjene g.đe Kolarević - nekompetentne osobe za oblast telekomunikacija u Vijeću korisnika tlk (naknada >3.000,00 kn/mj.), zbog neodazivanja na sjednicama Vijeća, onemogućen utjecajem politike.

Ako su pojedini nositelji poslova i udruge plaćeni za rad po nalogu (i diktatu) vlasti, a neki od članova tih udruga su politički angažirani (na listama političkih stranaka), imamo li pravo tvrditi da su te organizacije nepolitičke i nevladine udruge civilnog društva. Nadalje, ako je cilj pojedinih osoba stjecanja plaća i naknada umjesto pokriće troškova rada volontera, onda možemo postaviti pitanje vjerodostojnosti samih udruga.

Može li se očekivati razvoj potrošačkog pokreta, putem objedinjenog saveza, ili koordinacije saveza na zajedničkim pitanjima zaštite potrošača od (vlasti ovisnih) osobe/a, nositelja funkcija u udrugama za zaštitu potrošača, kojima je "volonterski" rad postao biznis. Svakako, ne. Strah od gubitka stečenih pozicija prevelik je.

Dokle god udruge za zaštitu potrošača organizirane u dva suprotstavljena saveza, pa i udruge izvan saveza, ne prihvate kodeks ponašanja udruge kao nevladine, nepolitičke i neprofitne organizacije, i ne shvate da nam nije interes vlastito stjecanje plaća i naknada, i služenju nalogodavcima - vlasti, nego dobrovoljna aktivnost članova na planu zaštite potrošača, kao i potreba za koordiniranu aktivnost prema vlasti svih nivoa, lokalnim i državnim monopolistima, nećemo ostvariti prava potrošača kao aktivnog subjekta tržišne reprodukcije.

Nedavno je predsjednica udruge «Pacijent» – udruga za promociju prava pacijenata Hrvatske, i članica Upravnog odbora Svjetskog kongresa medicinskog prava, dr.sc. Đula Rušinović Sunara, najavila prestanak desetogodišnje aktivnosti. Dr. Rušinović objavila je ostavku priopćenjem za medije, konstatirajući da je zdravstveni sustav u nas uvjetovan trgovačkim lobijima – proizvođači opreme i proizvođača lijekova, nasuprot interesima pacijenata/potrošača. Pored toga, predsjednica Udruge tvrdi: «od državnog osamostaljenja, mi zapravo nismo uspjeli u demokratizaciji sustava zdravstva", u kojem je «gospodarstvo (profit, pr. A.T.) postavljeno ispred čovjeka – znači prevariti narod».

Prije par dana, i predsjednik udruge «Zadarski potrošač», Zoran Knežević, podnio je ostavku izražavajući nezadovoljstvo stanjem u oblasti zaštite potrošača, i opterećenost brojnim obvezama i dužnostima.

Ne ulazeći u razloge zbog čega netko, nakon određenog vremena, zaključi da odustane od dobrovoljnog angažiranja za dobro drugih, određene ciljne skupine ili građanima grada, regije, državne zajednice, pa i šire.
Međutim, pored razloga odustajanja zbog nezadovoljstva sa stanjem, a ne postoji dovoljno sluha da se opravdan stav, zahtjev, prijedlog ili glas čuje, postoje razlozi koji najčešće ne iznosima.

Naime, nelogično je obrazloženje za odustajanje – ostavku spomenutih dragih osoba zbog nezadovoljstva sa stanjem u oblasti zdravstva, ili stanja u oblasti zaštite potrošača. Zapravo, volonteri su organizirani da kao građani mogu iskazati stav, pokrenuli inicijativu, pružili pomoć ili savjet građanima kojima je pomoć potrebna, i to, prije svega, jer nositelji zaštite potrošača/pacijenata (Vlada, ministarstva, regulatorne agencije, lokalna samouprava, inspektorati, povjerenstva …..) neadekvatno obavljaju povjerene im poslove. Dakle, ako smo se opredijelili za dobrovoljni – volonterski rad, a znamo zbog čega, onda nas loše stanje u oblasti samo može motivirati za još više aktivnosti. Istina, ostavka može (?) utjecati da se odgovorni zapitaju o razlozima ostavke, iako u to nisam sklon povjerovati. Naravno, kako je odluka pojedinca da postane član udruge legitimna, legitimna je i odluka za prestankom te aktivnosti.

Ako nezadovoljavajuće stanje u oblasti nije razlog za odustajanje, upitajmo zašto se dokazani aktivisti odlučuju na odustajanje.

Prije odgovora valja konstatirati da su udruge za zaštitu (prava) potrošača/pacijenata, de iure, nepolitičke, nevladine i neprofitne organizacije civilnog društva. Pored toga, zakonom je zabranjeno financiranje udruga donacijama trgovaca (ne bez razloga). Dakle, ako udruga za zaštitu potrošača/pacijenata nema mogućnosti osiguranja financijskih sredstava za financiranje materijalnih troškova ureda – preventivna zaštita potrošača, naknadu za organizaciju tajničkih poslova i/ili angažiranju vanjskih suradnika-savjetnika za zaštitu potrošača donacijama, a nemaju osigurana stalne i stabilne izvore financiranja, logično je da će njeni aktivisti vremenom postati umorni, neshvaćeni.

Sustav financiranja udruga za zaštitu potrošača putem nadležnih ministarstava, zasigurno će rezultirati, ne samo odustajanje provjerenih aktivista, nego i gašenje osnovanih udruga. Naime, u 2008.godini nadležno ministarstvo gospodarstva ne financira preventivnu zaštitu potrošača uopće, a financira projekte po zamisli vlasti. Dakle, ne financiranje preventivne zaštite više od dvadeset udruga u RH poslana je poruka: gasite se – prestanite s radom. Time će se ostvariti politika vlasti da kontrolira rad 4-5 udruga koje će financirati za poslove po diktatu te iste vlasti, uz znatno ograničen (blokiran) razvoj potrošačkog pokreta kao subjekta tržišne reprodukcije.

Na kraju,
politikom vlasti, udruge za zaštitu potrošača/pacijenata, de facto, postale su vladine organizacije, uz znatan utjecaj politike, i zasigurno su u sukobu interesa, posebno one udruge koje prihvaćaju diktat vlasti.

Hrvatski mali, ali neki veliki proizvođači ( Kraš, na primjer) sve češće upozoravaju na teško prihvatljiva uvjetovanja trgovačkih, ne samo ino, nego i domaćih lanaca prilikom ugovaranja plasmana svojih proizvoda. Naime, prvo su na udaru bili mali trgovci kojima su dobvljači grosisti (Agrokor), i ne uspijevaju osigurati ponuditi nižu cijenu od trgovačih lanaca, pa su potrošači usmjereni na mjesečnu nabavku u nekih od trgovačkih lanaca. Kako trgovački lanci rastu kao gljive poslije kiše, sve ih je viša, tako se potrošačima, ne samo iz gradova, gdje ih najviše ima, logično, nego i potrošačima iz udaljenijih mjesta (i otoka), isplati obaviti mjesečno spizu.

Netko će reći, OK. Potrošači su došli na svoje. Ponuda je zadovoljavajuće, na tržištu vlada natjecanje u vrsti i kvaliteti ponude. Da li je baš tako. Da li nam je interes da domicilna proizvodnja stagnira jer im nema tko otkupiti proizvode, ili im uvjetuje gotovo nemoguće uvjete za plasman. Da li je cilj trgovaca uvozite sve i svašta, pa i proizvode upitne kvalitete.

Trgovački lanci, toliko su se osilili, već su «pomeli» male trgovce, da od domicilnih proizvođača, prema podacima iz medija, plasman svojih proizvoda uvjetuju:
- godišnje naknade za pozicioniranje dogovorenog asortimana, što ih košta čak 25 tisuća kuna,
- doprinos od 15 tisuća do 30 tisuća kuna za otvorenje novog dućana,
- snižavanje cijene prilikom organiziranja akcija, uz odobravanje rabata do 10%,
- objava sličice proizvoda na katalozima traži se više tisuća kuna,
- osnovni rabat do 30%, dodatni rabat od deset posto za ulaz novog proizvoda, pa za prvo punjenje, za one artikle na niskoj cijeni, za vikend-akcije, za promjene podataka proizvoda kao, recimo, bar-code kod nekih se plaća čak i do tri tisuće kuna, logistički rabat plaćao je pet posto, onda za distribuciju oko pet do šest posto, za centralno skladište pet posto, pa rabat za razvoj i unapređenje jedan posto, pa za marketing oko dva posto, onda za poštovanje asortimana jedan posto, pozicioniranje jedan posto, za kartično poslovanje 0,5 posto.

Situacija nije bajna ni kod naših izvoznika koji pune police stranih trgovačkih lanaca u inozemstvu, pa tako za samo ulistavanje proizvoda na police traže od njih od deset tisuća do 200 tisuća eura.

Svi se oni, kaže izvor iz medija, šire na račun dobavljača iako pod svojim parolama tipa “pa mi vam širimo tržite”. Ako nakon ulistavanja, recimo, za šest mjeseci strani trgovački lanac vidi da prodaja ide slabo ili nikako, izbacuje proizvod s police bez ikakve naknade za dobavljače

Uz navedene uvjete, i uvjete plaćanje isporučene robe na rok od više mjeseci, čime proizvođači, uzimajući skupe kredite za održavanje proizvodnje, de facto beskamatno kreditiraju trgovačke lance u zemlji i inozemstvu, zaista je logično pitanje proizvođača:
“S kim ćete raditi?!” (tekst iz SD) pitaju se hrvatski proizvođači.

Naravno, kako se ne očekuje, niti bi to bilo racionalno da proizvođači sami prodaju svoju robu, potrošačke organizacije su pozvane pokrenuti inicijativu osnivanja potrošačkih zadruga, i to najmanje iz dva razloga:

(1) osigurati da potrošači osiguraju izbor povoljnije nabavke osnovnih poljoprivrednih i proizvoda široke potrošnje. Sadašnji izbor za potrošače nije optimalan. Imamo izbor, kupovati skupe proizvode kod trgovačkih lanaca i/ili malih trgovaca kod kojih je ponuda uvjetovana veletrgovaca. Kanal opskrbe putem potrošačkih zadruga osigurava se ponuda po nabavnim – proizvođačkim cijenama, ničim uvjetovano kao naprijed navedeno,

(2) hrvatskim proizvođačima se omogućava neuvjetovan plasman proizvoda.

Opravdanost inicijative nalazimo u iskustvu funkcioniranja potrošačkih zadruga u zemljama EU, posebice iskustvo iz Njemačke. Naime, putem potrošačkih zadruga ostvaruje se oko 30% od ukupnog robnog prometa. Na našem tržištu posluje «Intercoop» - zadruga potrošača.

Jedan od razloga zbog čega su organizirani potrošači iz Splita pred gotovo tri godine uputile prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona o HRT je i odredba da građani plaćaju naknadu, čitaj: porez na tv i radio aparat, jeste, neustavna odredba o utvrđivanju i plaćanju sporne naknade koja, temeljem Zakona, čini 1,5% od prosjeka isplaćene neto plaće u Hrvatskoj. Istina, još se uvijek čeka da se Ustavni sud RH smiluje i stavi spomenuti prijedlog na rasprava, a opravdanost prijedloga nalazimo upravu u Ustavu RH kojim je eksplicitno utvrđeno: «Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.»
Ako slijedimo spomenuto ustavno određenje, a naknada za HTV je trošak (usluga?) javne ustanove, onda je opravdana inicijativa HSLS-a i HSU-a za izmjene i dopune Zakona o HTV kojima žele otkloniti nepravdu u plaćanju «pretplate» koju osjećaju brojna umirovljenička kućanstva.
Spomenute političke stranke se zauzimaju za zaštitu umirovljenika što je na određen način ispravno, posebice zaštitu umirovljenika koji primaju zaista male mirovine. Međutim, da li bi to bilo pošteno prema radnicima koji su izgubili posao u odnosu onih umirovljenika čija je mirovina veća od 5.000,00 kuna/mj. Mislim da se sa ovim prijedlogom ne bi složili radnici koji primaju monimalac, ili su nezaposleni. Nadalje, iako je inicijativa na tragu pravednijeg opterećenja umirovljenika, ipak, prijedlog ako bi se usvojio, više bi napravio štete nego koristi. Slijedom toga, isto bi pravo mogli ostvariti domaćinstva bez stalnih i dostatnim primanjima i td.
Drugo je pak pitanje da li ima društvenog opravdanja da građani plaćaju porez na posjedovanje aparata, jer program ne plaćaju. Drugim riječima, HTV kao i ostale tv i radio kuće trebale bi imati ravnopravni položaj na tržištu telekomunikacija. Ravnopravne nisu, jer se HTV financira državnim nametom, dok su druge televizije (RTL, Nova ……) komercijalne. Ako pokušamo usporediti programe uočavamo da spomenute televizije daju dobre, ili jednako loše, informativne i druge programe. Nadalje, ako Država ima interesa i potrebe da ima kontroliran sustav javnog informiranja ili pak potrebu za nekim edukativnim programima imalo bi smisla da se za takve državne potrebe osiguraju sredstva u državnom proračunu, te da se iz Proračuna plaća minutaža informativnog i/ili edukativnog programa bilo to na HTV, TRL-u, ili Nova TV. Jasno, ministar financija će odbiti još jednu proračunsku stavku. Međutim, kada bi ministar stavio na papir izračun koliko danas građani plaćaju za program (sa kojima nisu zadovoljni) prema trošku za plaćanje određene minutaže informativnog programa, korist bi bila višestruka. Korist koja će(?) nastati racionalizacijom poslovanja HTV primjenom tržišnih uvjeta poslovanja gotovo je nemjerljiva prema troškovima skupog sustava - bez ikakve odgovornosti.
Koliko je HTV sustav neosjetljiv na aktualnu ekonomsku krizu, ne smatraju potrebu za štednju, smanjenje troškova poslovanja, smanjenje plaća menađera (koji ne brinu o prihodu, on se gomila prema Zakonu), savjetnika, voditelja …da su neovisno o recesiji povećali naknadu za ovu godinu, jasno sve u skladu sa Zakonom. Nevjerojatno, ali istinito.
Dakle, pored toga što je zakonska odredba o naknadi (porez na aparat) za HRT suprotna Ustavu RH, i ako već moramo plaćati namet, svakako bi trebalo ponuditi izmjene i dopune Zakona o HRT na način da se naknada utvrđuje prema gospodarskim mogućnostima potrošača/domaćinstva. Drugim riječima, domaćinstva čija su ukupna primanja ispod minimuma egzistencije, trebali bi biti oslobođeni od plaćanja naknade za HTV, a ostala domaćinstva progresivno, sukladno ukupnim primanjima.
Dostavljeno na znanje i potporu HSLS-u i HSU-u

I ranije je bilo inicijativa (Zadružni savez, zadruge, građani) da se dalmatinski krš, pa i dijelovi šumskog zemljišta, agrotehničkom mjerama pretvore u područja za maslinike, bajamnike i druge vrste, no, odgovorni nisu imali sluha. Dakle, inicijativa Caritas Hvarske biskupije zasigurno je hvale vrijedna.

Međutim, udovoljavanje zahtjevu spomenutoj Biskupiji, ili bilo kojoj crkvenoj ustanovi, nije pametno. Naime, kada bi Država dala Crkvi dio državnog zemljišta već bi za koju desetinu godina, radi se o višegodišnjim nasadima, postala vlasnikom i nasada i zemljišta. Malo im je što prisvajanje dobara za koje se Crkva nije oznojila, niti je stekla radom, već oduzimanjem "desetina", donacijama, milodarima, prijevarama, još bi prisvajali i dijelove hrvatske zemlje. Iako sam svjestan da će biti prijepora, kritika ili drugih mišljenja što razdvajam na naše i crkveno, međutim, osobno vjersku zajednicu doživljavam da je njihovo vlasništvo autonomno, za koje odgovaraju sebi i svoj krovnoj organizaciji, a ono što je naše (opće društveno, državno ili privatno) je i njihovo i naše. Ne bez razloga, narod ima uzrečicu: „ svećenik ne zna davati, nego primati“, da nije tako ne bi utopljenik, a bio je svećenik, stradao da je na poziv spasitelja: „daj pope ruku“, pružio ruku. Utopio se jer nije dao (pružio) ruku. Naravno, nije mu navika davati nego primati, šteta.

Interesantno, Crkva ne daje svoje u dobrobit zajednice, a spremna je "poduzimati" anti-recesijske mjere na tuđem (državnom) zemljištu, ma koliko se neracionalno koristi. Oni predlažu: dajte nam u koncesiju dio društvenog zemljišta (koje će, po poznatom principu, postati vlasništvo Crkve), a Crkva će zemljište dati na korištenje sirotinji na obrađivanje. Zaista interesantno.

Nisu oni bedasti, uočavajući sve veći (i opravdan) pritisak da je Crkva postala socijalno neosjetljiva, da se odnarodila, dok je društvo „u banani“, troše novac poreznih obveznika na velebne objekte, vozni park i tko zna što još, zaigrali su na populističke aktivnosti tipa javne kuhinje, SOS dućani i slično.

Koliko je Crkva, posebno katolička, „država u državi“ dokazuju izjave u prigodi prijema čelnika vojnog Ordinarijata, mons. Šantić i mons. Jezerinac, kod predsjednika Mesića. Naime, iz medija se nije moglo iščitati da je vojni Ordinarijat promijenio stav o političkom (ne)angažiranju vjerskih predstavnika, nego su se obrušili na novinare koje su svrstali u dobre, koji dobro i lijepo pišu, koji će (ako budu dobri) biti sretni i imati miran san, i one druge, koji nemaju takav dar, nisu sretni i nemaju dobar san.

Uvažavajući privatni stav i mišljenje svih građana Hrvatske, posebno pravo građana za iskazivanje vjerskih osjećaja vjerskoj zajednici kojoj pripadaju, zar nije vrijeme da se vjerske zajednice prestanu financirati iz državnog proračuna, a da, kao u primjeru nekih zemalja Europe, osiguravaju sredstva iz poreza onih građana koji su voljni dio svog dohotka donirati neku od vjerskih zajednica, ili plaćati porez za neku od organizacija civilnog društva.