Glas potrošača

Nije lako doći do pozicije biti hrvatski sabornik, a posebno, po mogućnosti što duže ubirati plodove «mukotrpnog» rada. Zamislite, kako je tek izboriti se kod svoje izborne baze, koliko je teško osigurati da velika većina (poslušnika) te baze – stranački birači, vojnici stranaka koji, u zavisnosti od stupnja potpora (tapšanja) prvaka ili po političkoj podobnosti, osiguravaju dobro plaćena mjesta u upravnim i nadzornim odborima, funkcionara u javnim poduzećima, ministarstvima itd.

U obrani plaća i stečenih prava sabornika uključili se gotovo svi, osim najjače oporbe. Oni su zaključili da će se za njih izboriti pozicija, ne kako izvještavaju mediji, da je razlog ne izjašnjavanja njihovi opći stavovi o temi.

Gotovo je teško shvatiti da doktor Andrija Hebrang opravdava visoke saborske plaće, možda i nisu tako velike u usporedbi sa menađerskim plaćama HT-a, HTV-a i drugih javnih (državnih) i privatnih poduzeća, ali je «obrana» interesantna. Naime, dovođenje u odnos saborskih plaća prema BDP, tvrdeći da im je plaća najmanja u Europi stvarno nema smisla. Imala bi smisla tek onda da saborska plaća bude veća ili manja u odnosu na stupanj rasta/pada BDP u određenom vremenu njihovog vladanja. Ili, dovodeći u pitanje povećan krvni pritisak sa «naporima» sabornika je apsurdno. Možda bi za njih bilo bolje da manje «papaju» po besplatnim domjencima, bili bi manje gojni pa bi im pritisak bio manji.

Izjava jedne umirovljenice kojoj za prehranu ostaje da dnevno može potrošiti 8,00 kuna (osam kuna na dan) i koja se hrani sa argo juhama, aktuelna je i poučna. Naime, rezultat takve prehrane je smanjena tjelesna težina (ne treba joj fitnes, djeta..),smanjena joj masnoća u krvi, nema holesterola, i kaže: «sasvim je zdrava» (dokle?). Zaista, sabornici nisu svjesni da umirovljenicima produžuju život što im je manja mirovina.

Pada mi napamet, to vrijedi i za smanjivanje plaća medicinskom osoblju, profesorima, znanstvenicima, koji bi trebali biti posebno nagrađivani za svoj rad, jedna narodna priča/pouka. Naime, naš je čovit, nakon poduzimanja mjera štednje u svom gospodarstvu, konstatirao: «tovar mi krepa, a taman sam ga naučio da ne jede». Bojim se da će pogrešna odluka vlasti da teret ekonomske krize prebace na profesore, doktore, znanstvenike uroditi plodom da bi sustavi društvene djelatnosti mogli doživjeti sudbinu našeg tovara (magarca).

Po čemu su to saborski zastupnici posebno zaslužni da budu iznad građana – potrošača koji ih financiraju. Da li je narod donio zakone koji im omogućava pravo na tzv. saborsku mirovinu. Ako radnik odradi svoj puni radni vijek ostvaruje mirovinu manju od 40% prosjeka primanja, radeći društveno korisne poslove. Pitam se: zašto su građani dovedeni u neravnopravni položaj. Pa i visoka primanja u vrijeme obavljanja poslova sabornika osigurava veći iznos kod izračunavanja mirovine.

Samo «pooštravanje» uvjeta za stjecanje saborske mirovine ne dovodi građane u ravnopravni odnos, zbog čega zakon koji omogućava opisanu neravnopravnost treba ukinuti.

Koliko oni vole sebe (i samo sebe), ne vjerujem da će poslušati poruke građana, civilnog društva, a možda će donijeti odluku, slično kao i kod nekih državnih monopolista (HŽ) koji omogućava da bivši menadžeri nastavljaju primati menadžerske plaće i nakon smjene sa dužnosti. Takvih zajedno sa aktualnim menadžerima ima samo u sustavu HŽ oko 400, a gotovo je kronični gubitaš, čije gubitke pokrivaju potrošači – porezni obveznici.

Na kraju,
izražavam neslaganje sa Udrugom poslodavaca čiji predstavnici tvrde da se Vlada nema pravo miješati u menadžerske plaće privatnih gospodarstvenika. Potrošači s pravom očekuju da Vlada dovede u sklad prema ekonomskom stanju gospodarstva i kupovnoj snazi potrošača, prije svega racionalizaciju poslovanja državnih, gradskih i inih monopolista, kao i njihove menadžerske plaće. Međutim, neslaganje sa stavom privatnih menadžera proizlaze iz činjenice da, na pr., predsjednik uprave HT-a ne bi imao menadžersku plaću od 380.000,00 kuna mjesečno, zlatnu karticu, službeni automobil i druge privilegije da nema previsoke cijene usluga HT . Drugim riječima, menadžerske plaće HT-a, banaka, i drugih plaćaju potrošači kao (neravnopravni) sudionici tržišne reprodukcije. Stoga predsjednik Vlade RH ima pravo tražiti da i privatni menadžeri smanje svoje (pre)visoke plaće i nagrade, pa ako neće gospoda gospodarstvenici pokazati socijalnu osjetljivost prema ekonomskoj krizi, valjda će Vlada, po primjeru Njemačke, SAD-a i drugih donijeti dopune poreznih zakona koji će (?) oporezivat visoke menadžerske plaće progresivnom stopom.

Nadajmo se - jer nada poslijednja umire.

Od dana osnivanja Hrvatske udruge za zaštitu potrošača (HUZP) 1998.godine, 15 ožujka, u Hrvatskoj se obilježava Svjetski dan potrošača, sjećanje na zaključke Deklaracije SAD, 1962.godne. Jasno, način obilježavanja Dana potrošača ne znači da su potrošači, dakle svi građani koji kupuju neka dobra ili koriste neke od mnogobrojnih usluga, ostvarili pravo da se čuje glas potrošača. Naprotiv, glas potrošača u nas više je blagi šapat nego glas koji i ne dolazi do onih koji odlučuju o prvima i obvezama potrošača.

Dan potrošača zadovoljavajuće obilježen sjednicama udruga i Saveza udruga za zaštitu potrošača i popraćen gotovo u svim tiskovnim i elektronskim medijima, osim HTV na državnom nivou. Naravno, državna televizija, javna kuća, i branitelji vlasnika, ostali su nijemi na opravdane zahtjeve potrošača. Ni Potrošački kod, emisija HTV koja je zaista u funkciji zaštite potrošača, rekao bih da su postali «četvrto» savjetovalište za zaštitu potrošača, sa izvanrednim prilozima, edukativnim porukama, ipak, nisu se sjetiti prenijeti poruke organiziranih potrošača u odnosu na stanje potrošača uzrokovano odnosima vlasti, državnim i lokalnim monopolista u oblasti javnih usluga, i potrošača.

Vjerojatno su mediji zadovoljavajuće reagirali na poruke organiziranih potrošača ove godine, jer je Savez udruga za zaštitu potrošača Hrvatske, za razliku od proteklog perioda, radikalizirao stav udruga za zaštitu potrošača o privremenom (tromjesečnom) ne odazivanju sjednicama Nacionalnog vijeća za zaštitu potrošača, savjetodavnih tijela Hrvatske energetske regulatorne agencije, Hrvatske agencije telekomunikacija, općina, gradova, te tijela za reklamacije davatelja komunalnih usluga, kao odgovor na nezadovoljavajuće stanje zaštite potrošača.

Zaista, ima li smisla sudjelovati u tijelima gdje bi se argumentirani glas potrošača trebao čuti, nažalost ne da se ne čuje, nego je uspostavljen sustav barijera da se prijedlozi i zahtjevi ne mogu doći do onih tijela koja donose, posebice gospodarske odluke.

Postavlja se pitanje: (1) hoće li vlast zabilježit i adekvatno reagirati na neodazivanje članova udruga, čije je sudjelovanje inače u znatnoj manjini, i čiji glas se i ovako nije uvažavao, a ni odsustvo predstavnika udruga ne utječe na kvorum, i/ili, (2) hoće li dio udruga, čiju su članovi bliži aktualnoj politici, popuniti «prazninu stolica» članova koji se neće odazivati na sjednice, i time «omogućiti» formalno prisustvo udruga za zaštitu potrošača i dalje «pokrivati» odluke nasuprot gospodarskih interesa potrošača.

Odgovor, pa i odgovornost za javno odustajanje u radu tijela vlasti, odnosno daljnji razvoj i jačanje (kapaciteta) civilnog društva u oblasti zaštite potrošača, ili gašenjem aktivnosti svih ili dijela udruga za zaštitu potrošača, svakako je na Vladi RH, ali i na spremnosti svih udruga za zaštitu potrošača u stvaranju potrošačkog pokreta za zaštitu prava potrošača.

U povodu apela Samostalnog sindikata drvne i papirnate industrije Hrvatske, tekst u SD od 12.ožujka o.g., kojeg potpisuje Marijana Šišo, pod naslovom: "Sindikat drvne industrije: Zaustavit ćemo proizvodnju", mišljenja sam da su drvoprerađivači djelomično u pravu, makar što se (nerealnih) zahtjeva tiče.

Naime, ukoliko Vlada RH "na slijepo" prihvati sugestiju spomenutog Sindikata za «privremeno smanjenje ili (?) ukidanje iznosa komunalnih naknada, vodnog doprinosa, smanjenje cijene struje, plina….» netko drugi će, u pravilu građani, platiti te naknade, doprinose ili razliku što bi činilo smanjenje cijene struje, plina i drugih ulaznih troškova.

Ovim ne dovodim u pitanje potrebu da, kako kaže predstavnik Udruženja drvoprerađivača pri HGK da država promptno reagira na krizu, posebno kada se radi o smanjenju narudžbi ino partnera, ili je smanjenje potražnje uvjetovano smanjenje proizvodnje domicilnih partnera. Naprotiv, smatram da te primjedbe Vlada treba ozbiljno razmotriti i poduzme adekvatne mjere.

Upravo zbog moguće ekonomskog stanja trgovačkog društva, ili građanina/domaćinstva, posebice u vrijeme recesije, zalažem se za pravo:

1. trgovačkog društva može zatražiti od Vladi RH, uz mišljenje Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, potrebu intervencije iz Proračuna, ili putem HBOR-a, odnosno, financijsku pomoć (za plaćanje naknada, doprinosa, troškova struje, plina i dr.) na vrijeme trajanja ekonomskog stanja (recesije) i uz obvezu odgođenog vračanje sredstava (kredita) nakon prestanka potrebe za intervencijom, te

2. pravo građana, odnosno domaćinstva, da zbog moguće ekonomskog stanja ima pravo proglasiti bankrot. Drugim riječima: naravno, sukladno zakonskom postupku, da građanin, odnosno domaćinstvo, nakon što ustanovi da ne može, iz objektivnih razloga (gubitak radnog mjesta, primanja koja ne omogućavaju podmirenje troškova za stanovanje, kredita, komunalne i druge troškove), podmirivati troškove, odnosno da se domaćinstvu omogući odgođeno plaćanja troškova na više godina, uz stručnu pomoć adekvatne organizacije.

Naravno, šteta je da Vlada RH dobrano kasni sa odgovorom na ekonomsku krizu, kako u pogledu osiguranja sredstava (HBOR-a) radi intervencija na tržištu prema trgovačkim društvima koja su zbog recesije došla u teško ekonomsko stanje, ali i kašnjenje u donošenju zakona po kojem domaćinstvo može proglasiti bankrot.

U povodu Svjetskog dana potrošača (15. ožujak), dobro se podsjetiti na Deklaraciju kongresa SAD od ožujka 1962.godine, donesena na prijedlog tadašnjeg predsjednika SAD-a, g. John F Kenedy–a:

"Prema definiciji, u potrošače se uključuje sve nas, i mene kao predsjednika SAD-a!
Potrošači su najveća gospodarska skupina na koju utječe skoro svaka javna ili privatna
gospodarska odluka.
Oni su najvažnija skupina čiji se stavovi vrlo često ne čuju!
Glas potrošača mora se čuti !"

Dan potrošača je dobra prilika da analiziramo dostignute rezultate na planu zaštite potrošača, kako onih subjekata kojima je to posao, obveza i dužnost, tako i nas potrošača – svih građana bez obzira na političko i vjersko opredjeljenje, i na dobno, spolno i ino razlikovanje, da iznesemo svoje-potrošačko mišljenje o stupnju zaštite potrošača u nas.

Ako bismo htjeli izraziti stav o zaštiti potrošača možemo konstatirati:

- prema vremenu prije i poslije demokratskih izbora:
· i prije i nakon demokratskih izbora stanje zaštite potrošača u osnovi nezadovoljavajuće;
· stanje zaštite potrošača prije devedesetih godina bilo je znatno bolje jer su postojale interesne zajednice, odnos davatelja usluga i potrošača 50:50, pa su se davatelji dobrano preznojavali da bi osigurali pristanak potrošača za povećanje cijena usluge,
· stanje zaštite u posljednjih dvadesetak godina, i pored Zakona ……, je lošije, jer odluke o pravima i obvezama potrošača donose davatelji javnih usluga, uz potporu vlasti i bez aktivnog sudjelovanja potrošača …

- prema zakonu kojim se reguliraju prava potrošača:
· do 2002.g. potrošačke udruge su djelovale kao organizacije civilnog društva, bez zakonom reguliranim pravima potrošača, bez državne financijske potpore, i bez učešća potrošača u radu tijela koje donose odluke o pravima i obvezama građana, ali uspješniji, zahvaljujući i tiskovnim i elektronskim medijima,
· poslije 2002.godine, nakon donošenja Zakona o zaštiti potrošača, uz osigurano učešće u radu tijela koje donosi odluke o pravima i obvezama potrošača putem savjetodavnih tijela, ali neuspješni u osiguranju gospodarskih interesa potrošača

Naizgled, navedeno gotovo nema smisla. Zaista, ostvarili smo zakonsko reguliranje prava potrošača, a situacija nije zadovoljavajuća. Zašto?

1. Zakonodavac je formalno omogućio predstavnicima potrošačkim udrugama sudjelovanjem u savjetodavnim tijelima tijela koje donose odluke, čije mišljenje ne treba. Pored toga, u savjetodavnim tijelima učešće potrošača je znatno u manjini, prosječno 5-10%, tako da budu «saslušani», često nadglasani, a iznesena mišljenja ne dolaze do tijela koje donosi odluke. Potrošači u tim tijelima više su dekor, opravdanje za odluke koje su doneseni i prije rasprave na savjetodavnom tijelu. Puno bi jeftinije bilo da predstavnici potrošača u tim tijelima pošalju jedan lijepi fikus, to radi evidentiranja prisustva, nego da troše sredstva dolaska i gubitka vremena. Dakle, Zakonodavac je stvorio sustav kojim je stvori neprobojnu karijeru s ciljem da se glas potrošača ne može čuti.

2. Razjedinjenost udruga za zaštitu drugi razlog nezadovoljavajućeg stanje zaštite potrošača, na dobrobit vlasti, nasuprot interesima potrošača. Dalmatinci imaju uzrečicu: «jedni u kupe, drugi u špade». Naime, na području Hrvatske djeluje više od dvadeset udruga koje su organizirane u dva suprotstavljena saveza i nekoliko udruga koje nisu članice nekih od saveza udruga, koje ne nalaze potrebu suradnje. Dok veći dio udruga svakodnevno pružaju pomoć potrošačima, na granici financijske izdržljivosti, neke i bez ikakvih sredstava, udruge koje organiziraju savjetovališta za zaštitu potrošača, uz financijsku potporu Ministarstva gospodarstva, postali su financijski ovisne od vlasti, a nositelji poslova postali plaćene osobe od vlasti. Pojedini nositelji poslova u udrugama, uz potporu politike, nalaze dodatne izvore financiranja, pa je osiguranja naknada (HTV, HAT……)postao cilj postojanja, umjesto zaštita interesa potrošača. Time se dovodi u pitanje vjerodostojnost udruga kao nevladine, nepolitičke i neprofitne organizacije civilnog društva.

3. Nositeljima vlasti (od državnog nivoa do općine) ne odgovara da im potrošači traže da se odluke donose na objektivan način i u skladu sa zakonom, jer da nije tako, Vlada RH ne bi omogućila povećanje cijene struje, bez objektivnih razloga, pa i na diskriminirajući način, ili odluke o povećanju cijena komunalnih usluga kako to odgovara lokalnim monopolistima i općinskoj/gradskoj vlasti.

Više iz elaborata: «Potrošač u tržišnoj reprodukciji» na http://www.potrosac-split.org

Moj prijatelj Tonči, iz udruge «Dalmatinski potrošač» Split, zasigurno je zadovoljan da se netko – Ženska mreže (udruga) Hrvatske, ohrabrio i javno, na prosvjedu u Zagrebu u prigodi obilježavanja Dana žena, i ukazala na teme (o kojima nije uputno govoriti) odnosa Crkve i države, a posebno bilateralnih ugovora zaključenima sa Svetom Stolicom.

Osobno, potpisujem sve zahtjeve Ženske mreže Hrvatske, a posebno potrebu raskida veza Crkve i države; ukidanje spomenutih ugovora sa Svetom Stolicom; prestanak financiranja Katoličke crkve iz državnog proračuna.

Nemam ništa protiv bilo koje vjerske zajednice, ali ne prihvaćam da se iz državnog proračuna financiraju vjerske zajednice. Naime, mišljenja sam da se vjerske zajednice financiraju kao svaka druga organizacija civilnog društva, prije svega poslovanjem, donacijama i članarinom svojih članova. Dakle, financiranje vjerskih zajednica, kao organizacije od interesa za vjernike, valja definirati zakonom. Naravno, zakonom kojim će biti (kao i u primjeru nekih zemalja EU) regulirano da građanin/potrošač/porezni obveznik uplaćuje svoj doprinos (porez) na žiro račun one vjerske zajednice čiji je član. Građani koji nisu vjernici neke od vjerskih zajednica svoj će doprinos moći uplaćivati nekoj od udruga civilnog društva prema svom odabiru-odluci.

Katolička crkva se povremeno (kao moralni sudac) u javnosti pojavljuje sa dobro došlim kritikama, kao što su: «grijesi struktura», ili nedavno izjave o «crnom novinarstvu» u kojoj su čitatelji (potrošači) žrtve korporativnog novinarstva, ali nisu u stanju progovoriti o svojim grijesima struktura. Da se ne vraćamo puno u prošlost, samo u posljednjih dvadesetak godina, Katolička crkva je došla u posjed nekretnina koje za koje se nisu oznojili. Od pamtivijeka, sva, ili gotova sva dobra stekli su vjernici, bilo to plaćanjem «desetine» i na druge načine.

Nisu u stanju priznati da su socijalno neosjetljivi. Njima je važno da grade velebna crkvena zdanja, dok im Država vraća ono što nisu stekli radom, a porezni obveznici im osiguravaju plaće i plaćaju materijalne troškove održavanja sustava.

Ne očekujem da ih Vlada RH pita izvješće o troškovima koji se iz državnog proračuna financiraju. Međutim, pitam se, kada su javno prezentirali izvješće o primljenim sredstvima, plaćama i troškovima «poslovanja». Pitam se kada je tko od potrošača dobio uredan račun za usluge koje pružaju; dali su platili PDV. Pa što ja pitam ……., pa oni su «država u državi», to su stekli nepoštenim ugovorom Svete Stolice i države.

Aktivisticama Ženske mreže Hrvatske svaka čast!

Svima nam je u mislima štednja. Naravno, misli se u vrijeme recesije kao blažeg oblika ekonomske krize. Građani, posebno oni koji imaju više, pribojavaju se koliko će izgubiti od kapitala, od dionica, hoće li ih uopće biti. Strahuju i oni građani koji se bore za goli život, jer i od lošeg (stanja) može biti lošije. Ipak, najviše je kriza pogodila radnike koji su, ili će izgubiti radno mjesto. Najmanje strahuju radnici u monopolskim firmama, bilo to onih koje štiti Država ili onih koji su stekli monopolski položaj, a obavljaju djelatnost u javnom sektoru.

Pitam se dali je kod nas došlo do zamjena teza. Naime, ako se štednjom na svim nivoima, od obitelji do Sabora, misli na odustajanje od planiranih troškova koji nam u vrijeme krize baš i ne trebaju, zasigurno je (kontinuirano) poželjna. Kažu: «bogati ne bi bili bogati da se novcima razbacuju, da troše tamo gdje ne treba trošiti.» Kod nas se često koristi uzrečica: «nije beg cicija», a posebno ako se radi o troškovima koje plaćaju svi građani, dakle iz proračuna lokalne samouprave i državnih institucija, te državnih i lokalnih monopolista.

Međutim, u posljednje vrijeme najavljuju i moguća smanjenja plaća (?!). I do sada je bilo inicijativa za smanjenje plaća u državnoj upravi, županijama, gradovima i općinama, političari su obećavali smanjenje troškova za plaće 5., 10 i više % , ali se ta obećanja nikad nisu ostvarila. Naprotiv, administracija buja iz dana u dan. Svaka politička garnitura gura svoje političke istomišljenike, ili njihovu djecu na državne jasle.

Tamo negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća, bio sam član studijske delegacije u posjeti gradu Rijeke, koja je bila, a i sada je približno jednak grad po broju stanovnika, gospodarstvu, pa i komunalnim problemima, a cilj je bio sagledati njihovu organizaciju i način obavljanja poslova državne uprave. Dobro pamtim, tada je Rijeka imala gotovo isti broj državnih službenika kao i Split (područje Splita, Solina i Kaštela), a radilo se nešto oko 500 zaposlenika. Danas, samo Grad Split ima toliki broj zaposlenika, a kad zbrojimo zaposlenike (novih) općina Solin, Kaštela, Podstrana, te administracija Županije (samouprava i organizacijske dijelove svih ministarstva), broj zaposlenika se povećao za 4 ili 5 puta.

Kakvi se rezultati mogu ostvariti od smanjenja plaća u administraciji i društvenim djelatnostima? Po meni, mogu se očekivati samo štete. Zašto? Ukupno smanjenje plaća za nekakvih 5 ili 10 % u osnovi se kažnjavaju zaposlenici koji imaju zapažane rezultate u administraciji, u školstvu, zdravstvu i inima u domeni društvenih djelatnosti, a oni koji su i onako organizacijski višak, ili nedovoljno dobro obavljaju poslove, to i onako ne znači mnogo. Njima svaka plaća, na državnim jaslama, odgovara. Dakle, ako se želi smanjiti troškove administracije valja obaviti reorganizaciju državne uprave i samouprave, kako u pogledu smanjenja broja županija, gradova i općina, tako i uz limitiranje broja zaposlenika prema broju stanovnika.

Nedavno je splitski gradonačelnik pozvao sve direktore komunalnih firmi (u vlasništvu Grada) u nakani smanjenja troškova poslovanja. Jasno, nije trebalo čekati novinsko izvješće, naši su se monopolisti odredili prema recesiji na način da su direktori: Čistoće, Prometa, … iznijeli podatke o odustajanju od planiranih dijela investicija, dok je direktor Vodovoda iznio stav da oni i ovako štede i da ne odustaju od planiranih troškova, neovisno o prekobrojnih zaposlenika i velikih gubitaka vode.

Vlada RH je najavila kresanje troškova monopolista na državnom nivou (HEP, HŽ i drugi), te lokalnim monopolistima koji obavljaju javne djelatnosti (vodovod, čistoća, promet i drugi), i to je dobro. Međutim, ako se «kresanje» troškova svede na primjer splitskih monopolista, teško je očekivati bolje sutra.

Naime, potrošači/kupci usluga državne i lokalne administracije, te usluge monopolista svih nivoa očekuju da se analizom stanja u svakoj od navedenih djelatnosti utvrdi koji su to prihvatljivi troškovi poslovanja (bez kojih se realno ne može) te optimalna organizacija za obavljanje tih djelatnosti. Sve drugo je bacanje prašine u oči. Jasno, bude li to radile ustanove i firme samostalno od očekivane racionalizacije neće biti ništa.

Na kraju, nije svrha u smanjivanju plaća zaposlenika, svrha je u racionalizaciji obavljanja društveno korisnih poslova. Prihvatljiv rezultat racionalizacije treba polučiti optimalizaciju organizacije rada i smanjenje neopravdanih gubitaka (HEP, splitskog vodovoda, na pr., i drugih davatelja javnih usluga). Konačno, smanjenjem troškova poslovanja rezultirat će smanjenjem cijena koje plaćaju građani/potrošači, kao i smanjenje troškova poslovanja gospodarstvu.

Jutros sam odlučio poći na banku (ne bi ju htio "reklamirati", a i druge su, manje-više, slične) podmirit nekakav dug, na zaključenoj rivolving kartici, u iznosu 3,19 kuna. Naime, u prošlom mjesecu sam zatvorio taj račun koji me je opterećivao stalnim mjesečnim naknadama, kamatama za dozvoljenu «posudbu», troškovima vođenja računa i još koje čega. Zatvaranjem računa i podmirivanjem svih do tada obveza, smatrao da više neću imati dodatnih obveza. No nije baš tako, banka je obračunala dug, prema objašnjenju službenice, radi se o nekakvim zaostalim kamatama, pa dug treba podmiriti. Jasno, platio sam - čisti račun, a novaca nema. Tko zna, možda će se banka sjetiti da sam im još što dužan, pa mi na dug obračunati kamate, pa na preostali dug još kamata, još naknada ……., stavit će me na crnu listu – ne valja se sa njima igrat.

Nisam očekivao da će banka išta oprostiti, pa i ne treba. Smeta me jedino što je učinjen trošak izrade i dostave obračuna mog duga, i gubljenje vremena mog dolaska u banku. Međutim, zar bi banke u nas mogle zarađivati na provizijama i naknadama oko 3 milijarde kuna da nema građana koji imaju više tekućih i rivolving kreditnih kartica, koji gimnasticiraju karticama tako da plaćanje obveza po jednoj kartici plaćaju drugom karticom ili čekovima, i tako u krug.

Naravno, ovom treba dodati povećanje prihoda banaka na 9,9 milijarde kuna u 2008.godini, ili povećanje za cca 16% prema prihodu iz 2007.g. Dakle, u vrijeme recesije, ukupna dobit banaka u prošloj godini povećana je za 13,3 %, odnosno sa 4 milijarde kuna u 2007.godini, ostvarena dobit u 2008.godini ostvarena dobit iznosi 4,7 milijardi kuna.

Zaista, u periodu gladi za sredstvima, za boljim životom, a pruža nam se ugoda - osjećaj da mogu kupiti što hoću, samo treba provući karticu, a i banke nam poručuju: «peglaj samo peglaj», ne bez razloga, bankama je gladno hrvatsko tržište «el dorado» za bogaćenje. Zato nije nikakvo čudo da PBZ zahvaljuje svojim radnicima sedmodnevnim izletom u Meksiku, uz ukupno 500 tisuća kuna nagrade.

Ako je novac roba (za neke nije), a jeste (učili nas: novac je ekvivalent uloženog rada), onda su banke na tržištu kao i svaka druga trgovačka firma koja nudi robu i usluge. Dakle, korisnici bankarskih usluga – potrošači, ostvarili su pravo na izbor, pravo potrošača da izaberu kojoj će banci dati povjerenje, ili im dati venu za ispijanje k…, jer u usporedbi sa ponudom uvjeta kreditiranja uočavaju se male (kozmetičke) razlike između banaka.

Potrošači – korisnici usluga banaka, u procesu tržišne reprodukcije, umjesto da su aktivni sudionici, oni (potrošači) su pasivni promatrači, da tako kažem, osuđeni su na monetarnu politiku HNB-a, mjerama(?) ekonomske politike Vlade RH i odluka banaka. Više vjerujemo provođenju monetarne politike koju provodi HNB, manje nalozima ili sugestijama Vlade, a svakako ne bankama, pa ni HPB-ci koja bi, ipak, najviše trebala poštivati ekonomsko stanje zemlje, a posebice kupovnu snagu građana i gospodarstva. Da su banke socijalno osjetljive ne bi, u vrijeme recesije, povećavale kamate, naknade i provizije, zabilježivši osjetnu dobit.

Dali je fer preporučiti: da se građani organiziraju u osnivanju potrošačko kreditne banke; sugerirati domicilnim gospodarstvenicima da uloženim sredstvima osnuju svoju banku, ili pak sugerirati domicilnim bankama da nude kredite sukladno ekonomskom stanju i kupovnoj snazi potrošača.

A) Korisnici nepokretne telefonske mreže (fiksni telefon)

U tijeku je «u igri» nova prijevara korisnicima fiksne telefonske mreže. Naime, veći broj potrošača obavijestila je Savjetovalište za zaštitu potrošača (021 503 364 i 503 365) Split o mogućoj prevari i oštećenju potrošača, na način:
(1) Korisnik dobije poziv od osobe iz «financijskog sektora» koje se «predstavi imenom».
(2) Uz napomenu da možete ostvariti osjetnu financijsku nagradu (> 50.000,00 kn), ako pravilno odgovorite na pitanje: Koji je glavni grad Hrvatske? Odgovor korisnik može dati uključivanjem tipke: (1) Pula, (2) Rijeka, (3) Zagreb ili (4) Osijek,
(3) Potom, ako je odgovor točan, automat vas upućuje da nazovete broj 060 666 446 (čija je cijena usluge visoka), a nagrada upitna,
(4) Naravno, ako se odlučite pozvati ponuđeni broj (usluge s dodatnom vrijednosti) možete ostvariti znatnu štetu po računu na kraju mjeseca.

Naravno, savjetujemo potrošače da se radi o pokušaju zloupotrebe fiksne linije telefona korisnika, i svakako, preporučamo: ne nasjedajte ovoj ili sličnoj prijevari.

B) Korisnicima usluga kabelske televizije B-net

Ove dane su korisnici B.net-a dobili "čestitke" od B.neta za povećanje cijena mjesečne naknade za pakete njihovih usluga, od 01.03. 2009.godine.

Kako se, prema našem mišljenju radi o uslugama čija djelatnost ima monopolski položaj, udruga «Dalmatinski potrošač» Split je uputila zahtjev:
- Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja za utvrđivanje tržišne snage na mjerodavnom tržištu B-neta u odnosu na stvarne ili moguće konkurente prema tržišnom udjeli i položaju na tržištu kako bi spriječili da «monopolista» utvrđuje program i cijene usluga bez ikakve kontrole (potrošača – korisnika usluga ili tržišta),
- Vijeću korisnika telekomunikacijskih usluga, pri Hrvatskoj agenciji za telekomunikacije radi zaštite korisnika kabelske televizije od samovolje B-neta, i monopolskog ponašanja.

C) HTV pristojba (porez na tv i radio aparat) povećana na 78 kn !

Još jučer smo (nerealno) očekivali da će HRT - monopolista koji dominantni tržišni položaj osigurao, sukladno Zakonu o HRT, koji je pak u suprotnosti sa odredbama Ustava RH, u godini recesije, odustati od povećanja "poreza na posjedovanje" tv i radio aparat građana Hrvatske.

Ravnateljstvo HRT nije uvažilo potrebu racionalizacije i smanjenja troškova poslovanja u vrijeme recesije, naprotiv, odlučilo se na previsoki proračun (kojeg plaćaju građani) po osnovi poreza (ne na osnovu programa usluga) povećavajući porez na 78 kuna mjesečno.

Zašto bi se menađeri (direktori, savjetnici, tajnici ……) i predobro plaćeni voditelji emisija pitali za ekonomsko stanje zemlje, a posebno za pravednost. Njima je važno primijeniti nepošteni Zakon o HRT.

Naime, utvrđivanje pristojbe u visini od 1,5% od prosječne neto mjesečne plaće zaposlenih u Republici Hrvatskoj, na temelju statističkih podataka za prethodnu godinu predstavlja zloupotrebu monopola i vladajućeg položaja na tržištu, dok su građani obvezani na linearno sudjelovanje u podmirenju javnih troškova, a ne, kako to Ustav RH nalaže, u skladu sa njihovim gospodarskim mogućnostima.

Pitamo se hoće li Hrvatska agencija za telekomunikacije, možda Vlada RH, intervenirati prema Ravnateljstvu HRT radi obustavljanja odluke o povećanju cijene pristojbe, pitamo se, no malo vjerujemo u ishod.