Glas potrošača

Napokon, premda prema šturim informacijama iz medija (i interneta) dade se zaključit da su ribari i veletrgovci-veliki kupci (ugostiteljstvo, trgovci na malo, izvoz…) «dobili» novi kanal robnog prometa ribom. Fantastično, iako hrvatsko zakonodavstvo ne poznaje razvoj infrastrukture u robnom prometu putem veletržnica, odnosno putem burzi i aukcija, Zakon o trgovini, među ostalim utvrđuje: «Trgovina na veliko može se obavljati i na tržnicama na veliko.», ili, hoće reći: «u objektima veletrgovaca prodaje se roba na veliko».

I veletržnica ribe u Rijeci izgrađena je određenim sredstvima, nebitno, da li je izvor financiranja Proračun RH, Županije, Grada ili bilo kojeg zainteresiranog partnera. Prema iskustvu rada veletržnica (i ribe) zemalja EU, pored sudionika u financiranju, koji čine upravljačku strukturu, važniji je oblik funkcioniranja (izgrađene) infrastrukture. Naime, poznati su u osnovi dva oblika funkcioniranja sustava veletržnica, i to:
- otvoreni sustav: na strani ponude javljaju više subjekata koji samostalno utvrđuju količinu i cijenu. Vlasnici otvorenog tipa veletržnice mogu biti: grad, županija, pa i država, u to slučaju objekt predstavlja mjesto trgovanja, te na strani potražnje trgovci na veliko, a kod nas (najčešće) i na malo.
- poluotvoreni sustav: na strani ponude pojavljuju se veletržnica u ime više proizvođača/ribara, koji su, najčešće, vlasnici sustava sa >51% udjela, i koji putem uprave veletržnici za određenu vrstu proizvoda nude unaprijed dogovorenu jedinstvenu prodajnu cijenu. Tako formirana količina u ponudi sa jedinstvenom cijenom nudi se kupcima na veliko. Na strani potražnje javljaju se više veletrgovaca koji po sistemu padanja cijene kupuju.

Zadovoljstvo je čuti da će poslovima veletržnice ribe u Poreču upravljati Ribarska zadruga «Istra», i, nadam se, da će statutom Veletržnice biti utvrđena pravila obavljanja djelatnosti po sistemu koji vrijede za poluotvoreni sustav, odnosno da će uprava veletržnice preuzimati cjelokupni ulov, uz osiguranje:
- prodaja isključivo veletrgovcima (ugostiteljstvo, izvoz, trgovci ribom na malo …..),
- promptna naplata preuzetih količina nakon zaključivanja kupoprodaje,
- promptna uplata ribarima nakon zaključivanja prodaje,
- da ribari, članovi Zadruge, neće ulov prodavati izvan sustava veletržnice,
- funkcioniranje kupoprodaje po sistemu padanja cijene. Sistem koji omogućava da se gotovo sva dnevno ponuđena roba proda.

Ipak, u pogledu obavljanja operativno tehničko tehnološkim poslovima veletržnice preferiram osnivanje trgovačkog društva, i nadzorni odbor sastavljen od ulagača. Ocjenjujem, u koliko upravljanje obavlja trgovačko društvo ili zadruga, posebno ako plaćanja prodane ribe obavlja nabavkom ribarske opreme, plaćanjem uz odgodu i sl., moguće je očekivati da će početni zanos vremenom splasnut i da će se ribari okrenuti prodaji ribe direktno ugostiteljima, hotelima …

Nije samo ribarima interes uređivanje odnosa ponude i potražnje ribom i školjkašima na području Istre. Uređivanjem tih odnosa bi trebalo biti interes i hotelima, ugostiteljima, trgovcima na malo, ali najviše bi to trebao biti državni interes, pa i briga za njeno funkcioniranje.

Hrvatska je država (neracionalno) uložila ne mali novac u sustave veletržnica voća, povrća, pa i ribe, međutim, izgrađeni objekti (Zagreb, Split, Benkovac, Rijeka ……) nisu veletržnice (aukcije i burze) u funkciji razvoja poljoprivrede i ribarstva, a predstavljaju mjesto trgovanja više neovisnih subjekata na jednom mjestu i kupaca na veliko i na malo.

Osobno se nadam da uložen novac u veletržnicu ribe i školjkaša u Poreču nije bačen novac, te da će polučiti optimalne rezultate.

ante.ticic@potrosac-split.org

Potrošačka logika uključuje potrošača, kupca proizvoda i usluga, kao aktivnog sudionika u tržišnoj reprodukciji, odnosno onoga koji definira pravila proizvodnje i usluga, a ne pasivnog promatrača koji reagira na (poticaj – ponudu) proizvodnju roba i usluga. Međutim, upitajmo se koja je (stvarna) uloga potrošača u procesu društvene reprodukcije.

Ako promotrimo načine istraživanja potreba potrošača – marketing, potrošač reagira, ili se uključuje, na način da manje ili više kupuje proizvode i usluge trgovaca, putem čega «daju» signal proizvodnji za novi reproduktivni ciklus.

Dok je potrošač koliko-toliko u funkciji aktivnog sudionika u tržišnoj reprodukciji kada je odnos ponude i potražnje robe široke potrošnje, nazovimo to: na «slobodnom» tržištu, dotle je potrošač pasivni promatrač, kada je u odnos ponude i potražnje javnih (i monopolskih) proizvoda i usluga.

Značajnu ulogu zbog nezadovoljstva potrošača, i na «slobodnom» tržištu imaju mjere državne ekonomske politike i njen utjecaj na reprodukcijske tijekove.

Razlozi nezadovoljstva potrošača:

1. Zaštita gospodarskih interesa potrošača, i pravo sudjelovanju u savjetodavnim tijelima i tijelima za reklamacije davatelja dijela javnih usluga, prava su bez utjecaja potrošača. Nekoliko primjera:
- članovi potrošača u savjetodavnim tijelima (Vlada RH, regulatorne agencije, gradovi, općine ….) najprije su u manjini, a potom nadležno tijelo nije u obvezi ravnopravno razmotriti zaključak savjetodavnog tijela. Drugim riječima, sva su savjetodavna tijela (za zaštitu gospodarskih interesa) osnovana reda radi, zadovoljavanje forme, a ne osiguranja prava potrošača;
- Vlada RH, suprotno energetskih zakona i Zakona o zaštiti potrošača povećala je cijene električne energije neobjektivno netransparentno i diskriminirajuće. Naime, prihvaćen je (neobjektivan) zahtjev HEP-a, bez realnih elemenata troškova poslovanja, a diskriminirajuće, jer je potrošačima (iz priobalnog dijela Hrvatske) koji nemaju mogućnosti korištenja plina i toplinske energije nametnula troškove za struju, u korist potrošača iz (Zagreba, i drugih, na.pr.);
- Vijeće korisnika telekomunikacijskih usluga, savjetodavno tijelo Agencije za telekomunikacije dalo je pozitivno rješenje za više stotina oštećenih potrošača koji su imali «sreću» na ih posjete dialer, kojima su, bez volje korisnika, učinjene štete ukupno > 200.000,00 kn. Međutim, na zahtjeve ne reagira ni spomenuta Agencija, ni Državno odvjetništvo.

2. «Zahvaljujući» Zakonu o komunalnom gospodarstvo, davatelji komunalnih usluga (vodoopskrba, promet, čistoća,…), uz potporu vlasnika (gradova i općina), donose utvrđuju obveze potrošača, u pravilu, neobjektivno, jer nemaju obvezu utvrđivanja obima usluga i cijena sukladno općim uvjetima i tarifnim sustavom. Naravno, na obećanje (ludom radovanje) nadležnog ministarstva i Vlade RH da će (?) pokrenut postupak izmjene i dopune spomenutog Zakona. Nadalje, davatelji usluga vodoopskrbe uporno izbjegavaju obvezu utvrđivanja tehničko tehnoloških uvjeta za ugradnju mjernih uređaja;

3. Monopolizacija odnosa na tržištu nije u (gospodarskom) interesu potrošača. Jedno od najznačajnijih prava je pravo na izbor. Iako, sam po sebi, monopol i ne znači nešto neprihvatljivo, uz uvjet da potrošači imaju mogućnost participirati u fazi utvrđivanja programa proizvoda i usluga, općih uvjeta i cijena. Međutim, na tržištu bilježimo monopole koji obavljaju poslovanje bez sudjelovanja onih kome su proizvodi ili usluge namijene.
- visoko mjesto nedodirljivih su odvjetnici i javni bilježnici. Naime, (cehovske) komore odvjetnika i javnih bilježnika samostalno donose (previsoke) tarife usluga ne uvažavajući kupovnu moć potrošača,
- osjetna je monopolizacija u domeni proizvodnje i plasmana prehrambenih proizvoda,
- usluge kabelske televizije, i drugi.


Na kraju,
budući je stanje zaštite potrošača nezadovoljavajuće, a potrošači svedeni na pasivne promatrače procesa tržišne reprodukcije nužno je potrebno stvoriti potrošački pokret kojim se izlazi iz trgovačkog labirinta te kojim se stvara jednakost proizvođača i davatelja svih vrsta usluga i potrošača.

Obavještavamo potrošače koji su od odvjetničkih kancelarija (Hanžeković, Radaković & Partneri - Zagreb, Zoran Zović Split i drugih) dobili opomene za dugovanja pristojbe HRT, davatelja komunalnih usluga, jedinica lokalne samouprave i drugih) da nisu u obvezi platiti odvjetničke „usluge“ a oni koji su platili spomenutu „uslugu“ da od odvetničke kancelarije zatraže povrat uplaćenog iznosa sa pripadajućim kamatama.

I ranije smo građane obavještavali o našem stavu da odvjetnici nemaju pravo od potrošača tražiti plaćanje svojih usluga, ugovorenih sa trgovcem – davateljem usluga, ako sa istima nemaju ugovorni odnos, no, ovaj smo put dobili i službeno tumačenje Državnog inspektorata – Središnjica Zagreb, u predmetu prigovora za naplatu troškova opominjanja od strane odvjetnika Zorana Zovića iz Splita, kako slijedi:

Troškovi u svezi opomene odvjetnik može naplatiti od trgovačkog društva, jer sa njime ima ugovor o poslovnoj suradnji. Sa korisnicima komunalne i druge usluge odvjetnik nije zaključio ugovor i nema zakonskog osnova tražiti uplatu troška sastavljanja opomene na svoj žiro račun.

Dakle, trgovac – davatelj usluga može naplatiti samo troškove opomene koja je utvrđena općim uvjetima ili je temeljena na ugovoru između isporučitelja proizvoda ili usluga sa kupcem. Odvjetnici koji naplaćuju usluge izrade i dostave opomena, bez da je usluga sa potrošačem prethodno ugovorena, jeste protupravni posao.

Postoji li ljudska djelatnost koja ima veći utjecaj od (monopolskog) položaja odvjetnika i javnih bilježnika?

Za razliku od proizvodnje i usluga koje na tržištu valoriziraju svoju djelatnost, ili proizvodnje i usluga koje, po prirodi poslovne aktivnosti, koliko toliko obavljaju kontroliranu – reguliranu djelatnost (vodoopskrba, i sl.), odvjetnici i javni bilježnici imaju obrambeni kišobran – ceh (odgovarajućih komora odvjetnika i javnih bilježnika) koji im omogućava monopolski položaj.

Ako prihvatimo da odvjetnici i javni bilježnici (JB) obavljaju društveno korisne, i javne poslove, onda ni monopolski položaj ili kartelsko utvrđivanje tarifa i nije sporno. Sporno je to što potrošači – korisnici usluga odvjetnika i JB nemaju mogućnost zaštite gospodarskih interesa, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača.

Naime, nagrade za rad i naknade troškova u obavljanju službenih radnji odvjetnika i JB određena je odgovarajućim tarifama, koje donosi Komore odvjetnika i JB, uz suglasnost ministarstva pravosuđa.

Ipak, Ministarstvo pravosuđa je dio strukture vlasti i nije nužno partner potrošača, a trebao bi biti, onih (građana) za koje ministriraju. Ministrirati znači služiti. Da li služe vlasti, gospodarstvenicima, odvjetničkom cehu ili građanima drugo je pitanje.

Podsjetimo se, Hrvatska odvjetnička komora je od 2004.godine, samostalno, bez suglasnosti ministra/ice pravosuđa (tada im je Zakon tu mogućnost i omogućavao) povećali cijene (tarife) od 40,00 na 500,00kn, više od 10 puta. Interesantno, (ne)odgovorni: spomenuta Komora, Ministarstvo pravosuđa, Vlada RH i drugi ostali su nijemi na inicijative i zahtjeve građana i potrošačkih udruga, što potvrđuje tezu da vlas ne služi građanima nego sebi (vlasti) i lobijima.

Da su odvjetnici preplaćeni za svoj rad dokazali smo uspoređujući tarife u zemljama Europe, koja su (odvjetničke tarife) kod nas i do 10 puta veće, te da tarife ne odražavaju objektivnu cijenu rada posebice prema ekonomskoj snazi građana RH.

Naravno, Ministarstvo pravosuđa, od ožujka 2007.g i Nacionalno vijeće za zaštitu potrošača , od svibnja 2007.godine, nisu reagirali.

Hrvatska odvjetnička komora oglasila se na našu inicijativu za preispitivanje rada odvjetnika koji, protupravno, dostavljaju i naplaćuju izradu opomena (odvjetničke kancelarije: Hanžeković, Zović i drugi), od srpnja 2007.g., a dobili smo nebulozna obrazloženja, opravdavajući «ispravnost rada» odvjetnika nasuprot stava Državnog inspektorata. Naravno, pa oni su zakon, čak iznad zakona.

Na kraju,
ovim konstatiramo da građani, u smislu Zakona o zaštiti potrošača, nisu ostvarili pravo na zaštitu gospodarskih interesa, te je potrebno da:
1. Ministarstvo pravosuđa izradi analizu važećih tarifa odvjetnika i javnih bilježnika, te da zatraži od Komore odvjetnika i javnobilježničke Komore dostavu novih tarifa, uvažavajući ekonomsku snagu potrošača – korisnika odvjetničkih i javnobilježničkih usluga,
2. Nacionalno vijeće za zaštitu potrošača definira stav o analizi tarifa, te da predloži izmijene i dopune Zakona o zaštiti potrošača radi utvrđivanja obveza osnivanja savjetodavnih tijela davatelja javnih usluga (odvjetnika, javnih bilježnika i drugih koji imaju dominantan položaj na tržištu), na način da se tarife utvrđuju na objektivan, transparentan i nediskriminirajući način.

U tisku Jutarnji list, od 7.prosinca 2008.godine objavljen je članak o problematici grijanja stanova Petrinje pod naslovom: Kvart se smrzava zbog neplatiša. U članku se, među ostalim konstatira: slabo održavanje i oštećenja sustava tijekom rata, nedostatna obnova, manjak potrebne dokumentacije, loša imovinsko-socijalna situacija stanara i stalna promjena zakonskih propisa. No glavni su razlog njihova problema neplaćeni računi, što je teško rješiv problem.

Da apsurd bude veći, dr. Krešimir Kovačičak, zamjenik gradonačelnika Petrinje konstatira: stanari moraju problem riješiti sami.
Međutim, navedeni (visoki) dužnosnik nezna da su, sukladno Zakonu o energiji, Zakonu o proizvodnji, distribuciji i opskrbi toplinskom energijom i odredbi iz Tarifnog sustava za usluge energetskih djelatnosti proizvodnje, distribucije i opskrbe toplinskom energijom za nastalo stanje (ne)odgovorni: Poglavarstvo Grada Petrinje, koncesionar proizvodnje i opskrbe toplinskom energijom Stambeni servisi centar, pa i Državni inspektorat (zbog ne poduzimanja mjera zaštite potrošača).

Naime, Grad Petrinje je dužan osigurati (optimalno) obavljanje energetske djelatnosti distribucije toplinske energije, odnosno osigurati kvalitetno obavljanje energetske djelatnosti distribucije toplinske energije na načelima održivog razvitka, osigurati održavanje energetskih objekata u stanju funkcionalne sposobnosti i osigurati javnost rada.

Prebacivanje odgovornosti za nastalo stanje na one potrošače koji uredno plaćaju obveze, koji plaćaju neracionalno poslovanje davatelja usluge grijanja, i, apsurd, od njih se očekuju da obavljaju poslove naplate dugova onih koji ne plaćaju obveze.

Postavlja se pitanje zašto koncesionar nije pokrenuo postupak naplate potraživanja pred nadležnim sudom, naravno uz obračun kamata za kašnjenje u podmirenju obveza.

Podupiremo nastojanja korisnika (koji ne prihvaćaju povećanje cijena), posebno ako je povećanje uslijedilo suprotno Tarifnog sustava za usluge energetskih djelatnosti proizvodnje, distribucije i opskrbe toplinskom energijom. Naime, iz teksta se primjećuje da potrošači plaćaju grijanje po metru četvornog prostora, a poznato je da površina ne troši isporučenu energiju.

Mjerni uređaji za isporuku toplinske energije osnova je za isporuku, a ne površina stana, što znači da davatelj usluga nije uskladio poslovanje sa energetskim zakonima. Valja konstatirati: koncesionar je (bio) dužan, u svom trošku, ugraditi uređaje za regulaciju protoka toplinske energije i uređaja za mjerenje potrošnje toplinske energije u svim toplinskim stanicama, najkasnije do 2006. godine.

Inicijativa tvrtke Stambeni servisni centar upravljanja Zagreb da se naplata troškova grijanje prebaci na sustav obvezne pričuve, prije svega je ne namjensko i protivno Zakonu trošenje sredstava pričuve, a za eventualnu odluku potrebna je odluka svih suvlasnika.

Svakako postoji potreba utvrđivanja stanja obavljanja proizvodnje i opskrbe toplinske energije za Grad Petrinje od strane (1) Državnog inspektorata i (2) Hrvatske energetske regulatorne agencije, a Poglavarstvu Gradu Petrinja predlažemo poduzimanje žurnih mjera u osiguranju obavljanja proizvodnje, distribucije i opskrbe toplinske energije.

Možemo li se nadati da će se trgovci, posebice monopolisti, prilagoditi predstojećoj ekonomskoj krizi u nas. Naime, samo na temelju dva članka u SD od utoraka, 2. prosinac 2008. g, dade se zaključiti da nas ne čeka ništa dobro.

Komunalci kažu: štedi se na svemu osim na božićnicama, članak potpisuje Nikolina Lulić. Da li je baš tako?
Za razliku od opisane i prihvatljive (?) štednje „Čistoće“ i „Prometa“ uz optimalno obavljanje djelatnosti, iako nisu osigurali od Grada povećanje cijene usluge, „Vodovod“upućuje poruku da će trošiti po planu (?!), „bez zakidanja potrošača“ i bez ukidanja božićnica i darova za djecu, ali uz najavu o mogućem zamrzavanju plaća radnicima (?).
Kome to g. Rivov „baca prašinu u oči“. Vrli direktor nema namjeru uspostaviti štednju smanjenjem troškova očitavanja vodomjera, > 60 radnika, umjesto tromjesečnog ili polugodišnjeg očitavanja, ili uspostavljanja digitalnog očitavanja, uz očekivano smanjenje troškova (koje plaćaju potrošači); skidanje troškova Agencije eko-kaštelanski zaljev, > desetaka milijuna kuna godišnje, troškove održavanja i sl.
Nadalje, „Vodovod“ je nedavno povećao cijenu usluga za > 10 %, opravdavajući to cijenom nafte (na svjetskim tržištu ?!) i drugim (?) ulaznim troškovima. Usput budi rečeno, nova je cijena donesena neobjektivno, jasno uz blagoslov Poglavarstva Grada. Pitamo: hoće li, znamo da neće, Grad kao vlasnik „Vodovoda“, zatražiti korekciju cijene vode, uvažavajući potrebu stvarne štednje i smanjenom ulaznih troškova, cijene nafte, na primjer ?.

Tekst pod naslovom: Jeftinije su samo mrvice kruva, kojeg potpisuje F.Babić, daje nam prognozu: „građani dobivaju mrvice“, naravno, ne računajući novopečene bogatune. Pekari, kada je trebalo (?) povećati cijenu kruha bili su složni i gromoglasni, opravdavajući to cijenom nafte i pšenice na svjetskom tržištu. Danas, kada je došlo do pada cijene nafte, kada imamo dovoljno naše pšenice prihvatljive cijene, pekari nemaju namjeru smanjiti cijene kruha, jasno i doslovno, osim mrvica.

Na kraju, u ovoj je godini povećana cijena struje, neobjektivno i diskriminirajuće, temeljeno na svjetskoj cijeni nafte, posebno za potrošače priobalnog područja Hrvatske koji financiraju troškove elektro energije onih potrošača koji imaju na raspolaganju plin i toplinsku energiju (Zagreb i okolica), nemamo najavu odluke Vlade RH o smanjenju cijene struje s obzirom na višestruko smanjenu cijenu nafte na svjetskom tržištu.

Mogu li potrošači imati povjerenje u ovakve trgovce i monopoliste ?