I ranije je bilo inicijativa (Zadružni savez, zadruge, građani) da se dalmatinski krš, pa i dijelovi šumskog zemljišta, agrotehničkom mjerama pretvore u područja za maslinike, bajamnike i druge vrste, no, odgovorni nisu imali sluha. Dakle, inicijativa Caritas Hvarske biskupije zasigurno je hvale vrijedna.
Međutim, udovoljavanje zahtjevu spomenutoj Biskupiji, ili bilo kojoj crkvenoj ustanovi, nije pametno. Naime, kada bi Država dala Crkvi dio državnog zemljišta već bi za koju desetinu godina, radi se o višegodišnjim nasadima, postala vlasnikom i nasada i zemljišta. Malo im je što prisvajanje dobara za koje se Crkva nije oznojila, niti je stekla radom, već oduzimanjem "desetina", donacijama, milodarima, prijevarama, još bi prisvajali i dijelove hrvatske zemlje. Iako sam svjestan da će biti prijepora, kritika ili drugih mišljenja što razdvajam na naše i crkveno, međutim, osobno vjersku zajednicu doživljavam da je njihovo vlasništvo autonomno, za koje odgovaraju sebi i svoj krovnoj organizaciji, a ono što je naše (opće društveno, državno ili privatno) je i njihovo i naše. Ne bez razloga, narod ima uzrečicu: „ svećenik ne zna davati, nego primati“, da nije tako ne bi utopljenik, a bio je svećenik, stradao da je na poziv spasitelja: „daj pope ruku“, pružio ruku. Utopio se jer nije dao (pružio) ruku. Naravno, nije mu navika davati nego primati, šteta.
Interesantno, Crkva ne daje svoje u dobrobit zajednice, a spremna je "poduzimati" anti-recesijske mjere na tuđem (državnom) zemljištu, ma koliko se neracionalno koristi. Oni predlažu: dajte nam u koncesiju dio društvenog zemljišta (koje će, po poznatom principu, postati vlasništvo Crkve), a Crkva će zemljište dati na korištenje sirotinji na obrađivanje. Zaista interesantno.
Nisu oni bedasti, uočavajući sve veći (i opravdan) pritisak da je Crkva postala socijalno neosjetljiva, da se odnarodila, dok je društvo „u banani“, troše novac poreznih obveznika na velebne objekte, vozni park i tko zna što još, zaigrali su na populističke aktivnosti tipa javne kuhinje, SOS dućani i slično.
Koliko je Crkva, posebno katolička, „država u državi“ dokazuju izjave u prigodi prijema čelnika vojnog Ordinarijata, mons. Šantić i mons. Jezerinac, kod predsjednika Mesića. Naime, iz medija se nije moglo iščitati da je vojni Ordinarijat promijenio stav o političkom (ne)angažiranju vjerskih predstavnika, nego su se obrušili na novinare koje su svrstali u dobre, koji dobro i lijepo pišu, koji će (ako budu dobri) biti sretni i imati miran san, i one druge, koji nemaju takav dar, nisu sretni i nemaju dobar san.
Uvažavajući privatni stav i mišljenje svih građana Hrvatske, posebno pravo građana za iskazivanje vjerskih osjećaja vjerskoj zajednici kojoj pripadaju, zar nije vrijeme da se vjerske zajednice prestanu financirati iz državnog proračuna, a da, kao u primjeru nekih zemalja Europe, osiguravaju sredstva iz poreza onih građana koji su voljni dio svog dohotka donirati neku od vjerskih zajednica, ili plaćati porez za neku od organizacija civilnog društva.
