Od dana osnivanja Hrvatske udruge za zaštitu potrošača (HUZP) 1998.godine, 15 ožujka, u Hrvatskoj se obilježava Svjetski dan potrošača, sjećanje na zaključke Deklaracije SAD, 1962.godne. Jasno, način obilježavanja Dana potrošača ne znači da su potrošači, dakle svi građani koji kupuju neka dobra ili koriste neke od mnogobrojnih usluga, ostvarili pravo da se čuje glas potrošača. Naprotiv, glas potrošača u nas više je blagi šapat nego glas koji i ne dolazi do onih koji odlučuju o prvima i obvezama potrošača.
Dan potrošača zadovoljavajuće obilježen sjednicama udruga i Saveza udruga za zaštitu potrošača i popraćen gotovo u svim tiskovnim i elektronskim medijima, osim HTV na državnom nivou. Naravno, državna televizija, javna kuća, i branitelji vlasnika, ostali su nijemi na opravdane zahtjeve potrošača. Ni Potrošački kod, emisija HTV koja je zaista u funkciji zaštite potrošača, rekao bih da su postali «četvrto» savjetovalište za zaštitu potrošača, sa izvanrednim prilozima, edukativnim porukama, ipak, nisu se sjetiti prenijeti poruke organiziranih potrošača u odnosu na stanje potrošača uzrokovano odnosima vlasti, državnim i lokalnim monopolista u oblasti javnih usluga, i potrošača.
Vjerojatno su mediji zadovoljavajuće reagirali na poruke organiziranih potrošača ove godine, jer je Savez udruga za zaštitu potrošača Hrvatske, za razliku od proteklog perioda, radikalizirao stav udruga za zaštitu potrošača o privremenom (tromjesečnom) ne odazivanju sjednicama Nacionalnog vijeća za zaštitu potrošača, savjetodavnih tijela Hrvatske energetske regulatorne agencije, Hrvatske agencije telekomunikacija, općina, gradova, te tijela za reklamacije davatelja komunalnih usluga, kao odgovor na nezadovoljavajuće stanje zaštite potrošača.
Zaista, ima li smisla sudjelovati u tijelima gdje bi se argumentirani glas potrošača trebao čuti, nažalost ne da se ne čuje, nego je uspostavljen sustav barijera da se prijedlozi i zahtjevi ne mogu doći do onih tijela koja donose, posebice gospodarske odluke.
Postavlja se pitanje: (1) hoće li vlast zabilježit i adekvatno reagirati na neodazivanje članova udruga, čije je sudjelovanje inače u znatnoj manjini, i čiji glas se i ovako nije uvažavao, a ni odsustvo predstavnika udruga ne utječe na kvorum, i/ili, (2) hoće li dio udruga, čiju su članovi bliži aktualnoj politici, popuniti «prazninu stolica» članova koji se neće odazivati na sjednice, i time «omogućiti» formalno prisustvo udruga za zaštitu potrošača i dalje «pokrivati» odluke nasuprot gospodarskih interesa potrošača.
Odgovor, pa i odgovornost za javno odustajanje u radu tijela vlasti, odnosno daljnji razvoj i jačanje (kapaciteta) civilnog društva u oblasti zaštite potrošača, ili gašenjem aktivnosti svih ili dijela udruga za zaštitu potrošača, svakako je na Vladi RH, ali i na spremnosti svih udruga za zaštitu potrošača u stvaranju potrošačkog pokreta za zaštitu prava potrošača.
Post je objavljen 17.03.2009. u 22:14 sati.