Ima li smisla tražiti rekonstrukciju i kadrovske promjene u Odjelu za zaštitu potrošača Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, inicirano od zagrebačkog «Potrošača»?
Da li politiku zaštite potrošača kreira spomenuti Odjel kako se tvrdi u priopćenju «Potrošača», ili Nacionalno vijeće za zaštitu potrošača, nadležna ministarstva, Vlada i Hrvatski sabor.
Mogu li službenici Odjela tražiti od nadležnih ministarstva u djelatnosti (zdravstvo, komunalne djelatnosti, pravosuđe……..), Državnog inspektorata, nadležnih regulatornih agencija i ostalih državnih organizacija i tijela obavljanje zakonom utvrđenih poslova, pa i poslova zaštite potrošača?
Prije bi rekao da se zaposlenici spomenutog Odjela nalaze između čekića i nakovnja, od čega čekić(em) udaraju spomenuti nositelji poslova zaštite potrošača (koji to najčešće nisu), a nakovanj predstavlja: opravdani ili neopravdani zahtjevi potrošača, uključujući i udruge. Ako dodam utjecaj građevinskog, trgovačkog i inih lobija, političkih stranaka i svih onih kojima nije interes zaštita potrošača – kao da i oni nisu potrošači, zaista, posebice čelnicima Odjela, nimalo im nije lako.
Dakle, umjesto da je predsjednica «Potrošača» u ime udruge uputila objede prema Vladi RH, oni su se okomili za one koji ne rješavaju zahtjeve potrošača niti su nositelji zaštite potrošača.
Ovim ne stojim u obranu Odjela a priori, međutim, adresa kojima je trebalo uputit zahtjev, pa i za smjenu čelnika nositelja zaštite potrošača, u vezi:
- neosigurana financijska sredstva udrugama (Rijeka, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Zagreb, i drugi), osim za udruge koje organiziraju savjetovališta,
- birokratsko određivanje edukativnih tema po programima Mingorp, kao i (političko) neargumentirano odbijanje edukativnih materijala kada se izrađeni materijal vlasti ne dopada,
- oštećivanja potrošača korisnika komunalnih djelatnosti, zloupotrebe potrošača korisnika telekomunikacijskih usluga, kupaca elektroenergije ….
jesu Vlada RH i nadležna ministarstva.
Pored čelnika Odjela, čelnici spomenute udruge najviše su putovali u inozemstvo, trošeći proračunski novac, a ni njihovo djelovanje ne bih mogao nazvati transparentnim.
Iako, zahvaljujući političkim vezama imaju najveća proračunska sredstva, upitne aktivnosti, objede na nesuradnju, neodazivanje i partnerstva(?) od strane Odjela, više govori o čelnicima «Potrošača» nego o onima kojima se objedi upućuju. Napad je najbolja obrana.
Zamjena teza čula se nedavno i na Hrvatskom saboru u prigodi rasprave o Izvješću o ostvarenju Nacionalnog programa zaštite potrošača. Naime, g. Laser, očito nedovoljno pripremljen za raspravu, umjesto da za nezadovoljavajuće stanje zaštite potrošača prozove nositelje zaštite potrošača: Vladu RH, nadležna ministarstva, regulatorne agencije, tvrdi da udruge premalo rješavaju zahtjeva potrošača, te da savjetovališta treba ukinuti. (1) udruge ne rješavaju zahtjeve potrošača, (2) udruge pomažu potrošače u rješavanju situacija na način da ih savjetuju kako problem riješiti, od čega samo splitsko savjetovalište izda cca 20 savjeta dnevno, i (3) udruge kao organizacije civilnog društva, pored savjetovanja potrošača iniciraju rješavanja niz pitanja putem Državnog inspektorata, Nacionalnog vijeća za zaštitu potrošača, te putem medija (ako imaju petlje objaviti problem, a često petlje nemaju).
Inicijativa g. Lesara za osnivanje državne agencije svako nije rješenje, jer niti su postojeće državna tijela i organizacije (agencije, inspektorati, higijenski zavodi i druga tijela) samostalne i neovisne, pa bi još jedna agencija (za zaštitu potrošača) bila vladino, dakle političko i zavisno tijelo. Ovdje uočavamo još jednu zamjenu teza. Naime, g. Lesar bi osnovao agenciju pored onih kojima je zaštita potrošača povjerena nadležnost i obveza.
Post je objavljen 01.10.2009. u 21:08 sati.