Nije lako doći do pozicije biti hrvatski sabornik, a posebno, po mogućnosti što duže ubirati plodove «mukotrpnog» rada. Zamislite, kako je tek izboriti se kod svoje izborne baze, koliko je teško osigurati da velika većina (poslušnika) te baze – stranački birači, vojnici stranaka koji, u zavisnosti od stupnja potpora (tapšanja) prvaka ili po političkoj podobnosti, osiguravaju dobro plaćena mjesta u upravnim i nadzornim odborima, funkcionara u javnim poduzećima, ministarstvima itd.
U obrani plaća i stečenih prava sabornika uključili se gotovo svi, osim najjače oporbe. Oni su zaključili da će se za njih izboriti pozicija, ne kako izvještavaju mediji, da je razlog ne izjašnjavanja njihovi opći stavovi o temi.
Gotovo je teško shvatiti da doktor Andrija Hebrang opravdava visoke saborske plaće, možda i nisu tako velike u usporedbi sa menađerskim plaćama HT-a, HTV-a i drugih javnih (državnih) i privatnih poduzeća, ali je «obrana» interesantna. Naime, dovođenje u odnos saborskih plaća prema BDP, tvrdeći da im je plaća najmanja u Europi stvarno nema smisla. Imala bi smisla tek onda da saborska plaća bude veća ili manja u odnosu na stupanj rasta/pada BDP u određenom vremenu njihovog vladanja. Ili, dovodeći u pitanje povećan krvni pritisak sa «naporima» sabornika je apsurdno. Možda bi za njih bilo bolje da manje «papaju» po besplatnim domjencima, bili bi manje gojni pa bi im pritisak bio manji.
Izjava jedne umirovljenice kojoj za prehranu ostaje da dnevno može potrošiti 8,00 kuna (osam kuna na dan) i koja se hrani sa argo juhama, aktuelna je i poučna. Naime, rezultat takve prehrane je smanjena tjelesna težina (ne treba joj fitnes, djeta..),smanjena joj masnoća u krvi, nema holesterola, i kaže: «sasvim je zdrava» (dokle?). Zaista, sabornici nisu svjesni da umirovljenicima produžuju život što im je manja mirovina.
Pada mi napamet, to vrijedi i za smanjivanje plaća medicinskom osoblju, profesorima, znanstvenicima, koji bi trebali biti posebno nagrađivani za svoj rad, jedna narodna priča/pouka. Naime, naš je čovit, nakon poduzimanja mjera štednje u svom gospodarstvu, konstatirao: «tovar mi krepa, a taman sam ga naučio da ne jede». Bojim se da će pogrešna odluka vlasti da teret ekonomske krize prebace na profesore, doktore, znanstvenike uroditi plodom da bi sustavi društvene djelatnosti mogli doživjeti sudbinu našeg tovara (magarca).
Po čemu su to saborski zastupnici posebno zaslužni da budu iznad građana – potrošača koji ih financiraju. Da li je narod donio zakone koji im omogućava pravo na tzv. saborsku mirovinu. Ako radnik odradi svoj puni radni vijek ostvaruje mirovinu manju od 40% prosjeka primanja, radeći društveno korisne poslove. Pitam se: zašto su građani dovedeni u neravnopravni položaj. Pa i visoka primanja u vrijeme obavljanja poslova sabornika osigurava veći iznos kod izračunavanja mirovine.
Samo «pooštravanje» uvjeta za stjecanje saborske mirovine ne dovodi građane u ravnopravni odnos, zbog čega zakon koji omogućava opisanu neravnopravnost treba ukinuti.
Koliko oni vole sebe (i samo sebe), ne vjerujem da će poslušati poruke građana, civilnog društva, a možda će donijeti odluku, slično kao i kod nekih državnih monopolista (HŽ) koji omogućava da bivši menadžeri nastavljaju primati menadžerske plaće i nakon smjene sa dužnosti. Takvih zajedno sa aktualnim menadžerima ima samo u sustavu HŽ oko 400, a gotovo je kronični gubitaš, čije gubitke pokrivaju potrošači – porezni obveznici.
Na kraju,
izražavam neslaganje sa Udrugom poslodavaca čiji predstavnici tvrde da se Vlada nema pravo miješati u menadžerske plaće privatnih gospodarstvenika. Potrošači s pravom očekuju da Vlada dovede u sklad prema ekonomskom stanju gospodarstva i kupovnoj snazi potrošača, prije svega racionalizaciju poslovanja državnih, gradskih i inih monopolista, kao i njihove menadžerske plaće. Međutim, neslaganje sa stavom privatnih menadžera proizlaze iz činjenice da, na pr., predsjednik uprave HT-a ne bi imao menadžersku plaću od 380.000,00 kuna mjesečno, zlatnu karticu, službeni automobil i druge privilegije da nema previsoke cijene usluga HT . Drugim riječima, menadžerske plaće HT-a, banaka, i drugih plaćaju potrošači kao (neravnopravni) sudionici tržišne reprodukcije. Stoga predsjednik Vlade RH ima pravo tražiti da i privatni menadžeri smanje svoje (pre)visoke plaće i nagrade, pa ako neće gospoda gospodarstvenici pokazati socijalnu osjetljivost prema ekonomskoj krizi, valjda će Vlada, po primjeru Njemačke, SAD-a i drugih donijeti dopune poreznih zakona koji će (?) oporezivat visoke menadžerske plaće progresivnom stopom.
Nadajmo se - jer nada poslijednja umire.
Post je objavljen 27.03.2009. u 02:14 sati.