džentlemeni (ne) čitaju tuđa pisma
30.04.2007., ponedjeljak
"MOLIM TE, SLUŠAJ ONO ŠTO NE GOVORIM…
|
Molim te, slušaj ono što ne govorim. Nemoj dopustiti da te ismijavam. Nemoj da te zavede moje lice jer ja imam tisuću lica – tisuću maski koje se plašim skinuti, a ni jedna od njih nisam ja. Pretvaranje je umjetnost, koja je postala moja druga narav. Ali, za Božje ime, nemoj da te to zavede. Ne dozvoli da te ismijem. Ja se pretvaram da sam prijatelj sa svakim, kao da je sva radost i sunce u meni i oko mene. Djelujem kao da mi je ime «sigurnost» a igra «hladna», kao da sam mirna voda i mogu odlučivati o svemu i nitko mi ne treba. Ali, molim te, nemoj mi vjerovati, ne vjeruj mi. Naoko izgledam siguran, ali to je moja maska. A ispod toga sam ja, zaista onakav kakav sam – zbunjen, u strahu i sam. Ali, ja to skrivam; ne želim da to itko zna, primjeti. Samo kad pomislim na svoje slabosti osjetim paniku i strah me pokazati se pred drugima. Zato očajno pokušavam staviti maske iza kojih se skrivam. Bezbrižna, mudra fasada pomaže mi da se sakrijem, štiti me od poznatog lica koje bi me moglo prepoznati; iako bi to lice bilo upravo moj spas ispunjavajući me s ljubavlju i poštovanjem. A to je jedino što bi mi dalo sigurnost koju sam sebi ne mogu dati. Dalo bi mi osjećaj da sam zaista vrijedan. Ali, ja to ne govorim. Ne usuđujem se. Ispunjen sam strahom. Bojim se da tvoje lice neće biti ispunjeno ljubavlju i poštivanjem. Bojim se da ćeš me krivo shvatiti, ismijati me, a tvoj smijeh bi me ubio. Bojim se da u meni nema dubine, nema vrijednosti. Bojim se da ćeš to ti primjetiti i odbaciti me. I zato ja igram svoju očajnu igru: fasada samopouzdanja izvana i uzdrhtalo dijete iznutra. Zato često površno govorim. Govorim ti sve što je bez ikakve vrijednosti i značaja, a ne ono što je istinito i viče iz mene. Zato ne daj mi da te ismijavam s onim što govorim. Molim te slušaj pažljivo i pokušaj razumijeti ono što ne kažem a želio bih reći: riječi koje bi mi pomogle da preživim a ne mogu ih reći. Iskreno govoreći, ja mrzim skrivene igre koje izvodim. To su lažne igre. Zaista bih želio da mogu biti spontan, jednostavno da to bude ja; ali , ti mi moraš pomoći. Moraš mi ispružiti ruku iako bi to moglo izgledati kao zadnja stvar koju bih želio. Jedino ti možeš otkloniti mrtav, prazan sjaj iz mojih očiju. Jedino me ti možeš oživjeti. Svaki put kada si susretljiv i nježan, te kada me ohrabruješ, moje srce dobiva krila – veoma mala, krhka, ali ipak krila! Tvoji osjećaji, tvoja ljubaznost i snaga tvog razumijevanja daju mi život. Želim da to znaš. Želim da znaš koliko mi značiš i kako me možeš učiniti osobom koja zaista jesam. Samo ako ti to želiš. Molim te. Ti sam možeš srušiti zid iza kojeg ja drhtim. Samo ti možeš skinuti moju masku. Ti me možeš osloboditi svijeta sjene, straha i nesigurnosti. Svijeta usamljenosti. Nemoj me zapostaviti! Molim te, molim te, nemoj me zanemariti. Ali, to neće biti lako. Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti izgradilo je debele zidove. I, što mi se više približiš, to ću te više odbaciti. Branim se od onoga za čim čeznem. Ali, ljubav je jača od bilo kojeg zida obrane i u tome je moja nada. Molim te, pokušaj srušiti te zidove pouzdanim i nježnim rukama - jer, dijete je veoma osjetljivo. Tko sam ja da tražim? Ja sam netko koga veoma dobro poznaješ. Ta ja sam svatko koga ti susretneš. Ja sam svaki muškarac i svaka žena!" (M. Bratanić; Paradoks odgoja) |
29.04.2007., nedjelja
ZAČIN SVAKOG DANA DRUGI
|
Ne, pod ovim naslovom neću pisati o začinima koji se stavljaju u hranu. Začin neka bude naziv u ovom postu za sve ono što mi se događa kao novo (dodatno) uz svakodnevicu i uobičajenost. 1. Sam bila dežurna na Smotri ovaj četvrtak, opet! Nakon što sam tjedan dana prije dobila od svojih odsjeka molbicu da sklepam raspored dežurstava (ah, da postojala je kvaka, morala sam prije nać ljude koji bi mi upali u taj raspored). Kako je ovo bila druga Smotra (zaista ne znam zašto!) ove godine tako su na prvoj bili dežurni većinom 4.godina i par kolega za treće godine i niti jedan bolonjac, jer je prevladavalo mišljenje da su oni još "premali" za dežurat. A meni se nije dalo objašnjavat kako bi bilo idealno da budu skupa dežurni jedan student s više i jedan sa niže godine tako da sam jednostavno sklepala ono što se tražilo od mene. Za drugu Smotru napokon su rekli, ok, uzmi i bolonjce, ali samo drugu ne i prvu godinu i onda se dogodilo to da je baš taj tjedan bio tjedan ispita za bolonjce (izvanredni rok) i nitko od njih nije mogao biti dežuran, tj. troje kolega je pristalo unatoč ispitima. Kolege koji su bili na prvoj Smotri pobunili se (što imaju pravo) da neka malo i drugi idu dežurat. Na kraju balade mi je rečeno (nakon što sam izmaltretirala ljude i sad će bježat od mene ko od napasne stjenice mislim) da se cijela koncepcija promijenila i da je potrebno 2-3 ljudi. Otkazala sam svima osim dvojici kolega, uskočila umjesto kolege koji je trebao biti, ali je imao ispit i počupala pola kose jer je poslije falilo bar još 2-3 ljudi, a ja im svima otkazala. Na štandu Zaklade Sveučilišta je slobodno moglo bit dežurno po sat vremena jedan student, ali nitko se nije sjetio pitati i dogovoriti. Uglavnom, to je sve prošlo. Na našem štandu su ljudi najviše uzimali psihologiju (masovno) nadam se da znaju da postoji kvota, zatim politehnika (super, barem studij neće propasti, lani se 1 ili 2 upisalo tamo, a studij je baš fora), i treća je bila fizika. Na spomen mojih studija budućim studentima se dizala kosa na glavi. Nismo dovoljno perspektivni valjda :/ Nakon Smotre sam naravno trčala na predavanje. 2. Sljedeći dan začin dana bio je Festival znanosti. Bila sam na predstavljanju poštanske marke povodom 150. obljetnice rođenja akademika Andrije Mohorovičića. Svaki čas sam maznula fotić jednom kolegi filatelistu i poslikala sve što se dalo poslikat. Smetala sam i plela se pod noge profesionalnim fotografima, kamermanima, novinarima (heh, sorry ljudi). Umirila sam se dok se prikazivala 8minuta powerpoint prezentacija o životu i radu Mohorovičića. Pričala je jedna prof. sa geofizičkog instituta, prof. iz Trsta koji je izložio i svoje poštanske marke na temu potresa (moho sloj), pa je malo pričala prof. prodekanica faxa i gradonačelnik Opatije, zatim gospodin iz pošte i predsjednik filatelističkog društva. Jedno dva puta nam je zapjevala klapa. Nakon svega toga otrčala sam u poštu kupiti pošansku marku jednoj kolegici koja me zamolila da joj kupim i nakon toga sam opet trčala na fakultet na predavanje (a bila sam i do podna, prije ovog predstavljanja, na predavanju cijelo jutro). Na fakultetu se nije održavalo predavanje jer nitko nije bio došao osim jedne kolegice pa ju je prof. pustila, a na sljedećem predavanju sa 3. i 4.godine bilo nas je čak 4-ero pa se predavanje uspješno održalo. Bilo mi je bad zbog prvog predavanja, ali jednostavno još nisam pronašla napitak koji bi mi omogućio da u isto vrijeme budem na dva ili više mjesta. A sad idem spat! Dosta sam namaljala ovuda boje. Laku noć! :) |
27.04.2007., petak
HOBI ZA KRALJICE (JEST DA MI JE ZNAČENJE IMENA BLIZU, ALI...)
 Susreti nas studenata tek prošli i jedva sam preživjela one kamere u koje sam morala govoriti (još uvijek se jako dobro sjećam pa gotovo da ponovno i osjetim kako mi hladna kap znoja kliže niz leđa, mhm, da. A sjećam se i onog trapavog uvježbavanja govora, mmm...) i sad ću opet na televiziju. Zovu me danas svi sretni kako ću sljedeći tjedan na TV-u bit i "malo pričat"! Naravno ja nekako uvijek sve posljednja saznam i očito su pitanja poput: što? gdje? kako? zašto? rezervirana upravo, samo i isključivo za mene. I sad imam 8 dana prije prokletu tremu. I mislim si, što mi to treba? Valjda me treba staviti pod mikroskop kad sam jedino žensko koje se bavi tim hobijem u omjeru na valjda 500 muških. Blažena među muškima, ya right. Možda bi bilo dobro da me stave u krletku ko ptičicu ili u kavez ko beštiju, divlju zvjerčicu koja barata pincetom i u neke druge svrhe osim depiliranja poznatog kao svojstvenijeg ženskom rodu. |
25.04.2007., srijeda
ČITAM JA, ČITAŠ TI
 Sjedim u busu. Krećemo. Čovjek ispred mene otvara novine. Dosadno mi je. Sjedim do prolaza, a ne do prozora, pa onda ne mogu neometano zuriti van. Naginjem glavu na desnu stranu i virkam čovjeku ispred sebe preko ramena. Čitam novine. Zahvaljujem onima koji mi ne zatvore novine pred nosom. Neki ne vole dijeliti svoje novine, iako mislim da ne čitam njihove novine tako napadno, ta zablejim se sa pristojne udaljenosti izvan njihovog vidnog polja. Moji pogledi još uvijek nisu zapalili papir. |
KAD MI SE NETKO UVUČE POD KOŽU
 Imala sam jak poriv ovih dana da jednostavno nestanem sa bloga...Svaki put kad bih došla s namjerom da konačno idem kliknuti za definitivno brisanje bloga naiđem na nečiji komentar vas koji me čitate. I onda stanem i maknem se od kompa i od bloga. Teško mi je samo nestati :-/ Ne volim oproštaje i nestajanje mi je u krvi. Jednostavno me više nema. Opravdavala sam se jednom bratiću kako je to ionako nepotrebno, pozdravljanje, da vidjet ćemo se opet kroz koji mjesec i tako. Na blogu je to drukčije. Ovdje nema: vidjet ćemo se za koji mjesec. Il sam ovdje ili nisam. Danas sam se išla pozdravit za najboljom prijateljicom. Otišla je doma na 2 tjedna. Skoro sam počela plakati na Žabici već (da, valjda mi je period takav da mi se plače, nisam već predugo pa valjda nadoknađujem, hm). Nisam ju htjela pustiti iz zagrljaja. No, najbolji prijatelj mi je rekao da ne dolazi u obzir da sad plačem pa sam mu prkosno odgovorila kako ću onda doma...često puta se ne vidimo po par dana, jer smo skupa samo na jednom studiju, ali opet znam da je tu negdje...a sad znam samo to da je sretna jer je doma :) , ali i da je daleko od mene :( Istovremeno sam sretna i nesretna. I može ova muzika mi svirati i ne znam što sve ne, ali tako je loše kad se ja vežem za ljude. Baš loše. A lako se vežem. Ne treba mi puno s jedne strane, a s druge mi treba puno u odnosu s ljudima. Baš nikako ne mogu biti umjerena. Jednostavno ne znaš što je gore! :-/ |
22.04.2007., nedjelja
POSLJEDNJI...
...Samuraj, Posljednji Mohikanac... koga kod da čitam (knjigu) ili gledam (film), sve što je posljednje mene rasplače. Kao i često puta do sada i ovaj film "Posljednji samuraj" sam doživjela dosta emotivno. Aposlutno me nije briga što Tom Cruise glumi u njemu ili da je bilo tko drugi. Suze mi redovito navru zbog nepravde. To što je Tom Cruise ostao živ meni nije happy end. Meni bi happy end bio da su svi ostali živi...da su mogli živjeti sa svojom čašću, dostojanstvom i ponosom, da su mogli živjeti sa svojim poštenjem, prijateljstvom koje kao da je spremno svaki čas spašavati onog tko mu je rame uz rame. Zašto ne bi preživjeli oni koji ne traže odjela, pruge, još betona, još oružja? Zašto? Ni životinje sve to ne traže pa izumiru. Ma, sve mi se zgadi kad gledam ovakve filmove. Kao da me netko iz ružičastog balona puknuo na zemlju. Sve ovo zlo se nije trebalo dogoditi, ali dogodi se uvijek zbog nekoga koga bi ja najrađe zatvorila u bocu i zakopala 30 metara pod zemlju da nikad više ne izađe van i ne čini zla drugima zbog svojih sebičnih interesa, niskih poriva i apsolutno primitivnog i zatucanog mozga!!!!Takvi odurni crvi!!! Ajme!!! Najrađe bih sad ugrizla onog glumca koji je naredio da pucaju haubicama po samurajima!! Znam da je sve to film, ali ko što već napisah, vrlo emotivno doživljavam neke stvari, jel. Ono što me najviše boli što su prikazivali rušenje starih vrijednosti zbog kojih mi je muka svakog dana što polako nestaju. Sam ja staromodna, konzervativna i ne znam kakva, ne znam, ali znam da želim tzv. "stare vrijednosti", jer po "novima" postat ćemo ili već jesmo ravni bakterijama, onim što mogu prouzročiti maligne infekcije recimo. Zapravo, već i sad to činimo. Juhu! Ma! Ovo je recimo jedan od razloga zašto rijetko gledam TV. Prije 6 godina sam gledala jednu dramu i nijednu više poslije nje. Toliko me je potresla da sam odbila gledati sve ostalo što spada u taj žanr. Zna mi se dogoditi kao i večeras da kad je npr. Cruiseu bila oštrica mača pod grlom da sam se uhvatila za vrat i ful ga osjećala. Ne bih to znala objasniti. Nije bitno koji je glumac, stvar je u tome da doživim to sve što se odvija prejako. Ne uvijek. Ponekad sam indiferentna. To je u slučajevima kada je film pretjeran u nekim detaljima pa mi uopće ne zvoni na stvarnost. |
17.04.2007., utorak
ČAŠU VODE?
 Nekad su se dame onesvješćivale jer ih je steznik previše stezao, danas zato jer je zagušljivo u busu a po mogućnosti je netko i na djeti, a ja jer mi vade krv. E da, kao što sam i predvidjela to se i dogodilo. Jako dobro poznam sebe. Nikakve sugestije nisu pomagale. Onesvjestila sam se, ali živa sam, samo malo izmorena. Ruka me još boli, ujutro je bio otok otekline na mojoj ruci al sad je samo lagano plavica. Proć će. Izjavila sam medicinskoj, ovo vađenje neka mi se prizna u sljedećih 10 godina za sve što bude trebalo :))) |
16.04.2007., ponedjeljak
SAMA SVOJA MAJSTORICA
 Jučer sam oprala kosu i dok je bila mokra uzela sam prvi pramen u ruke i odrezala, uzela sam drugi pramen u ruke i odrezala...škare su htjele još...krenula sam na šiške...bit će skaline, ma koga briga, danas sve prolazi, šišaj, deri...šiške ispale uljuđeno. Hah! Nevjerica. Pomislila kako sam samo vrhove podrezala kad ono dođe mi kolega koji ama baš nikad ne percepira kad netko ima novu jaknu, hlače, torbu, frizuru, a sad on meni: si ti nešto radila sa kosom? Aaaaa!!! Kako je to moguće?! Zašto je baš sad to primjetio? Aaaaa! :))) šalim se, meni je ok, iako jest da je par pramenova kraće i duže simo i tamo, ali preživjet ću ;) sad me škare svrbe, vele one bi još i ja bi još...moram se suzdržat...meni sporo raste kosa ili barem takav dojam imam. Evo, to se događa osobama koje ni do frizerke onaj jedan jedini put u godini ne stignu. Do sad sam u životu promijenila 4 frizerke. Prva me je šišala ko dečkića do polaska u školu, znači do 6 godine. Zatim me je šišala frizerka koja me šiša do danas, ali dok je bila na "godišnjem" prvi put me šišala teta, a drugi put me šišala frizerka koja ništa drugo ne zna osim radit premenove i trajne (a ja nisam to radila). Hvala nebesima vratila se moja frizerka u pogon, ali sad ja nikako od obaveza do nje. I eto. Postala sam sama svoja frizerka. Junak se u nuždi poznaje ili tako nekako... |
15.04.2007., nedjelja
NESANICA STRIKES AGAIN
 Slušam glazbu i hodam po kući. Ne spava mi se, a trebalo bi. Noge su mi nemirne i ne mogu biti na mjestu. Sinoć cijelu noć nisam spavala jer mi noge nisu mogle biti na mjestu, pa sam se dizala i hodala po hodniku ispred sobe pa ponovno vraćala u krevet i brojala ovce. Nije pomoglo. Jutro sam se probudila sva užarena, ali sam pametno zaključila da će to biti vjerojatno zato što imam na sebi tri deke i poplun. Je, zimogrozna sam i ful dugo spavam sa čarapama na nogama e. Pa sam odlučila maknuti poplun. Sad bih trebala vidjeti kako ću večeras spavati. Danas smo prvi dan bez gorenja u kući, a ja već kihnula nekoliko puta. Samo da sutra ne probudim sa očima i nosom iz kojeg cure Plitvička jezera. Baš sam mimoza. Kad postaneš knjiški moljac onda valjda i imunitet opadne kad stalno imam nos u knjigama ili u ekranu. Neka, neka, polako sam počela šetkati po vani...doć ću ja k sebi...ovo ljeto ću si opet osposobiti biciklu, i idem na more i idem u šumu i baš me briga! Prošle godine se nisam makla iz sobe u kojoj je bilo 40°C zbog ispita. E nećeš me ove godine! Ove godine ne moram davati uvjete hehe :) Samo malo...hm...evo me, morala sam malo ustati i prohodati par puta oko stola u dnevnom boravku...ništa mi se to ne sviđa, jer ako mi noge ne mogu biti ovdje na miru, onda mi opet neće biti ni u krevetu. Damn! Sad me uopće strah ići spavati. Ako ne uspijem zaspati, onda ću se samo prevrtati po krevetu, a to me izmuči ko da sam se borila sa velikim morskim valovima nasred mora. Laku noć...hm...laka noć...ne kaže se zabadava da ti netko želi LAKU noć...moja sinoć nije bila...kakva će biti ove noći?! |
14.04.2007., subota
A penny for your thoughts!/ Novčić za tvoje misli!
 Da li vam je ovo ikad itko rekao? Meni nije. Nekako mi se čini da su izumrli ovakvi "upadi", a suptilniji i romantičniji su nego današnji, definitivno!   |
VIC
|
Što je vic? Vic je mala pripovjedna forma, odnosno književni mikrooblik. Vic svoje teme crpi iz svakodnevice pojedinca i društva kroz povijest. Vic ima trodijelnu strukturu. 1. Prvi dio vica ima funkciju uvoda, kratko i jasno upućuje na situaciju, pozadinu onoga što se u cijelini vica događa. 2. Drugi dio vica je logički nastavak uvodnog dijela. Može biti opširan, tj. pripovijeda na dugo i na široko, objašnjava pozadinu podrobnije, uzročno – posljedične veze itd., a može imati i „nultu naraciju“ (naracija = pripovijedanje), odnosno to bi značilo da nakon uvoda je započela šutnja, pauza, pitanje koje visi u zraku, napeto isčekivanje itd. 3. Treći i najvažniji dio vica je njegov kraj ili poanta vica. Poanta mora biti neočekivana, laka, prirodna, nepredvidljiva, ali i dohvatljiva. Prvi primjer: 1. Trči pas pustinjom i misli. 2. „nulta naracija“ 3. Ako uskoro ne naiđem na stup, upišat ću se. Drugi primjer: 1. Dođe Bog Adamu i kaže: - Imam dvije novosti za tebe, jedna je dobra, a druga loša. 2. Adam pogleda u Boga pa će: - Dobro, reci najprije dobru vijest. Bog stade objašnjavati: - Darujem ti dva dijela tijela. Prvi se naziva „mozak“. On će ti omogućiti da psotaneš inteligentniji, da s Evom vodiš umne razgovore, da izmišljaš nove stvari. Drugi se naziva „penis“ . On će ti omogućiti da se razmnožiš po svemu planetu, da nekon sebe ostaviš potomstvo. Eva će biti sretna da imaš taj organ, a ti ćeš joj moći dati djecu. Adam se tomu veoma obradova. Uskliknu: - Kakva odlična novost! Hvala ti, Bože, za tvoje darove! A kakva je loša novost? 3. Bog žalosno pogleda Adama i reče: – Loša je novost u tome što krvi koju sam ti dao neće biti dosta da se istodobno služiš obama tim organima. (čitala sam knjigu skupine autora Karikatura) |
SMIJEH
|
Istina smijeha jest istina bez jamstva. / Rita Bischof  Čemu se zapravo smijemo? Analitički gledano smijeh označava gotovo pa razumijevanje i eventualnu svijest, međutim, koja nije aktivirana o onome čemu se zapravo smijemo?! Zasigurno se smijemo onome što nam je prihvatljivo, koliko estetski toliko i mentalno. Ne bi se smijali nečemu što nam je naprihvatljivo, jer naprosto ne možemo povezati nešto ugodno sa nečim što ne odobravamo, nečim što nam stvara neugodu. Kako onda opravdati svoj smijeh na tzv. crni humor? Strogo uzevši, zapravo ne znamo čemu se smijemo. / Sigmund Freud Užitak u zabavnome sastoji se u uštedi. Pomoću dosjetke štedimo energiju kočenja, pomoću komičnosti energiju zamišljanja, s malo pak humora energiju osjećaja, kaže čika Freud. Da li to znači da smo, kako ono ide sve popularniji "termin", "emocionalni invalidi"? Malo humora da nam spasi taj osjećaj - dva? Štedi se onog čega je malo? Ili, potpuno suprotno, "vreća graha se štedi od vrha", toliko smo prepuni osjećaja da jednostavno baratamo njima pažljivo i s mjerom, ne rasipamo ih olako? Da li se emocije mogu mjeriti? Asocijacija: pita teta malo dijete: koliko me voliš? A dijete pokazuje šireći ruke: ovoliko! Prema našoj pretpostavci kod smijanja su, dakle, ostvarni uvjeti da se oslobodi suma psihičke energije koja je dotada bila zauzeta. Iako svaki smijeh nije ujedno i indikator užitka, to ne vrijedi za smijanje dosjetki, pa ćemo biti skloni da taj užitak dovedemo u vezu s oslobađanjem dosada zauzetih energija. / Sigmund Freud  Na tvrdnju da se smijehom doživljava katarza ili pročišćenje postoje kritike. Naime, komična katarza i smijeh podvlastila je kulturna industrija i sada njime barata (vidi više o subliminalnom: Pink Sapphire:Hipnoza seksom ili Subliminalne poruke ). Smijeh koji očekujemo od kulturne industrije, koja nam ga nudi na pladnju, dolazi nam nešto kao puko „zamjensko zadovoljenje“. Filozof Adorno isključuje katarzičnu identifikaciju kao uvjet „estetskog oslobađanja u smjeru refleksije (kontemplacije, promišljanja)“. „Ono što potresa“, bilo da je tragično ili komično, ne smije se ukloniti, ne smije se razvodniti u suzama plača ili smijeha, jer estetsko (bezinteresno lijepo) nije u stanju izbaviti od života i patnje, ako ne želi pripadati području kulturne industrije. (čitala sam knjigu skupine autora Karikatura) |
12.04.2007., četvrtak
NEĆE MENE POROCI, A NEĆU NI JA NJIH, ETO OBOSTRANA LJUBAV
1. Klađenje  Već previše dugo se družim sa kladioničarima...ccc...eto, navukli su i mene na moj prvi listić...moj prvi "fijasko" listić :)))) Neće mene klađenje. 2. Alkohol Ne pijem! Ali na žalost znam što alkohol čini čovjeku i njegovoj obitelji. 3. Cigarete Ne pušim! Ali sam cijeli život tzv. pasivni pušač zahvaljujući svom stricu kojem baka i ja visimo za vratom da prestane, ali izostaje nam uspjeh. Uvijek, ali uvijek dim ide prema meni i onda zamašem rukama pa mi stric samo elegantno spusti: smeta ti? ja: da! on: vidiš li kako je Korzo veliko? ja: da. on: pa onda odi na drugi kraj! ja: mrm, njurg! :))) 4. Droge Hehe, ne drogiram se. 1. onesvjestim se svaki put kad vidim iglu, 2. ne znam ni dan danas progutat tabletu, 3. ne da mi se ušmrkavat jer ionako me sinusi ubijaju itd...:)))  Jučer sam cijeli dan provela sa spoznajom da će me danas bockati iglom, a ja se REDOVITO onesvijestim pri ulasku igle kroz moju kožu u moju žilu ili kamo već. I sad sa tom istom spoznajom živim za utorak. Prebolesno! :o :)))) |
11.04.2007., srijeda
FEVER
|
O da, ja sam bila među onim (ne)sretnicima koji su imali maturalnu zabavu. Čak ni sad je se ne prisjećam sa smješkom nakon 4 godine. Preformalno, preukočeno i jednostavno nemladalački. Znam da matura(nt) znači biti, tj. postati zreo, ali ono, dajte ljudi malo humanosti. Prvi put u životu su me skockali tipa ono, iskomušali su me, ja sam bila samo mali bespomoćni kunić koji je neuspješno režao na svaki potez četkom, kistom i puderom. Grrr! 1. Kod krojačica Najprije nikako pronaći materijal od kojeg bih željela haljinu. A sašit sam išla haljinu (da, da, imala sam haljinu do poda, bili smo u Kristalnoj u Opatiji, hmpf) jer nisam mogla pronaći niti jednu po dućanima koja bi bila "to" što tražim. Skicirala sam si svoj haljetak i predala krojačicama da stvore moju umotvorinu:  zanemarite što sam se "malo" sakrila :)))2. U trgovini obućom Nakon uspješno zašivenog haljetka trebalo je pronaći cipele. Teški problem! Naime, meni klaunu su tada bile potrebne po mogućnosti elegantne cipele (crne imala), jednostavne molit ću lijepo, i ne, ne dolazi u obzir one na špic da ostanem bez prstiju, ječao je pokusni bespomoćni kunić u rukama svoje mame i tete prodavačice u trgovini obućom. Zatim pa kakva bi ja to bila ako mi cipele nemaju pete! Ja koja se nikad nisam izvala iz tenisica sada sam po drugi put u životu (prvi put na krizmi) trebala se lelujati u petama okolo, o da, bit će to uspješan izlazak nakon što mi razrednik pročita ime razmišljala sam (nisam pala :))) ) Uglavnom, napokon smo se prodavačica, mama i ja usuglasile da ću imat manju petu hehe! Dobivena bitka :), ali ne i rat :( 3. Kod frizerke Ne, neću spuštenu kosu, jer nakon nekog vremena počnem izgledati tako nafrkana ko da imam afro frizuru, dakle, jedno veliko NE! Dakle, bit će pundža. Ajde, dobro. Ne želim bit prezalizana, ne želim izgledat starije, mlađe, ne želim imati toooliko šljokica na glavi, želim da bude par pramena vani nabrajala sam ja frizerki koja se znojila nadamnom (a tek kakos sam se ja naznojlia pod onom "haubicom" ono što suši kosu kad imaš viklere na glavi, pufff). Ali kako baka kaže: ako ćeš biti lijepa moraš istrpjeti. hm, ali ja ne želim biti lijepa, hoću samo da sve ovo prestaneee! aaaa buuuu! :))) Uglavnom, da prisjećam se sad nekih dijelova. Nakraju frizura je ispala sasvim solidna pundžica, iako s meni previše šljokica na glavi (mrzim šljokice >( a mama mi uvijek kupuje majičice sa šljikicama, arrhhgg) i bila je ko zbetonirana. Užas! A ja kao htjela da izgleda lepršavo. Hehe, na kraju je i izgledala lepršavo jer sam morala do kozmetičarke a vani je puhalo...na frizuri sam bila od oko 8 do 10, a u Kristalnoj smo se morali pojaviti oko 18h ako se ne varam. 4. Kod kozmetičarki Ne, neću ful našminkane oči. Ne neću toliko rumenila. Neee, što to radite? Što vam je to? Čemu ovo služi!! Auč! To boli! Što, što je to? Što sad radite? Neee, ja ne želim crvenu boju haljina mi je takva i takva! Ok, može to, ali samo malo! Malo!! Dajte da ja vidim koliko je to vama malo! A ne, ne! Skinut ovo! Ne mogu ovakva van! Ne želim ovakva van! Ok, boja kože sve što može! Fiju! Od kozmetičarke izašla van oko 15h. Odahnule kozmetičarke, odahnula ja. Moja faca kao da nije bila moja. Nisam pila, nisam jela, jer me bilo strah da ću nešto raspackat, razmazat. Paranoja! I kome to treba u životu?! 5. U Kristalnoj Ummm...curi mi nos, bole me noge od cipela, a tek je počela proba maturalne zabave...damm...počinje...dvorana je puna (tek tad su počeli ložit, do tad je bila ledenica, a ja proklinjala tanku haljinu, a najrađe bih bila skafander obukla)....razrednik proziva moje ime...ok, ok mogu ja to, samo povuci u nos...taaako...naime, curilo mi je iz nosa, ali su mi zabranili da brišem nos na svoj zdrav seljački način pa sam šmrcala i nisam znala što dovraga napraviti dok mi jedna prijateljica nije zatukla vrh maramice u nos i tako sam si ja kao trebala obrisati nos. Ok. Nekako sam uspjela. Izašla ja van, jedan od dečkiju iz razreda predao ružu (uvježbano sve, bravo mi) i onda me odveo do mog mjesta, a cijelo to vrijeme sam se pokušavala držati ravno. Umjesto da mi bude moja maturalna ugodan događaj bio je prekonvencionalan i prenaporan sa svim tim uzorcima ponašanja koji su se trebali poštovati, kao da smo inače iz Amazone istrčali pa sam moramo biti na sociološko - psihološko - kulturnoj uzici. 6. Bečki valcer Moj parner (prijatelj iz osnovne) i ja smo išli par mjeseci prije u plesnu školu skupa. Ja sam htjela proći sve stupnjeve ali on nije, ni bratić nije htio, a ja sam tako izgubila kasnovečernji prijevoz tako da sam odustala i ja. Kako bilo da bilo, bečki valcer smo u osnovnim crtama pohvatali i dosta nam je dobro išlo kad smo morali službeno svi zaplesati taj valcer. Zapravo ja više preferiram engleski valcer jer te partner više privije uz sebe pa ga lakše slijediš. Ah da, to slijeđenje! Nikako da se naviknem da mene netko treba voditi, uporno sam učitelju u plesnoj školi a najviše svom partneru zadavala glavobolje jer sam ja vodila! Hehe! :) Ali nakon nekog vremena kad sam se uspjela opustiti uspjelo je i to da sam ja prestala voditi. Tri put hura za mene! :)))  Partner mi je odlično plesao, ali kao i svako žensko pomislila ja na svog "idola plesa" Johna Travoltu na kojeg sam slinila i slinim još uvijek u filmovima Groznica subotnje večeri i onaj Pulp fiction ili kako već...tj. slinim na njegovo plesanje ne na njega, da ne bude zabune :)))) ljubav prema plesu mi je ostala...jednog dana ću opet u plesnu školu, za ples nikad nije kasno :) eto, u svakom zlu neko dobro ;) I nikad više u životu ne želim stavljat puder ne sebe! Hoću da mogu obrisat svoj nos normalno! E! |
08.04.2007., nedjelja
Ups...
 Skoro smo i ja moj blog završili na vječnim lovištima...toliko o mom eksperimentiranju...heh...gulp!  Idem se ja uhvatiti kakvog tipkarenja za fax, ili jednostavno idem jest jaja, ili spakirat se za sutra ili jednostavno idem van, jer kako sam krenula moglo bi biti svega na netu. Push the button! eh   A sad idem dopisati još nešto o sebi u box...  |
07.04.2007., subota
SRETAN VAZAM [USKRS]!
 |
A NEKE, KAO, SITUACIJE
 Situacija1 Nedjeljom obično radim. Sutra je Uskrs pa neću. Prošle nedjelje kao i svake druge u busu se skupi ekipica. Nismo vršnjaci i nismo nimalo obični. :) Vidimo se samo nedjeljom i tad si prepričavamo što se sve događalo nam kroz tjedan i razmjenjujemo svoje filozofije. Lido ima cca 60-70 godina i ako me nema par puta za redom na busu nedjeljom tada dobivam crveni karton :))), a ako me nema jednom ili dva puta tada me sljeduje (ili bilo koga iz našeg "busnog društvanca" žuti karton. :))) Zaradila sam već mnogo i jednih i drugih :))) ali nisam jedina :p Uglavnom, ćaskamo mi, bus je krenuo sa delte prema doma...u jednom trenutku bus je zastao (jer je bilo crveno na semaforu) i jedan od nas je pogledao kroz prozor van i kaže: gle budaletine! Lido i ja se okrenusmo i povirimo oboje u smjeru prozora...što se odvijalo? ...nastavak slijedi sutra...:)))) šalim se ;) Tri ključne riječi možemo izvući iz priče koja slijedi: čovjek, auto, i kanta za smeće. Čovjek sjedi u autu. Bio je parkiran do sada i sad želi izaći van. Iza njega je drugo auto blizu parkirano, a ispred je kanta za smeće. Čovjek usmjerava auto na kantu za smeće i gura ju autom. Nakon što je par puta "lagano" gurao svojim autom kantu (dugo će mu auto trajati čitav bome) odlučio se izaći iz auta (bravo, kaže se kod nas doma: ni krava na ležeć vrata slomila!) i uzeo je ručku i jednostavno povukao kantu za smeće i napravio prolaz za svoj auto. Bravo za napredak čovječanstva, shvatili smo da nam ruke nečemu služe. Pazi čovječe da se ne ubodeš na odkresani komadić ivera od kremena dok budeš palio vatru.  Situacija2 Stojim na trgu bana Josipa Jelačića, na fontani. Tamo gdje se svi dogovaraju: "nađemo se na Jelačićevom, na fontani!" Moj bus je došao pola sata prije od dogovorenog i kako sam jedva gledala i nije mi se dalo šetkati naokolo stacionirala sam se pored fontane i škiljila i puštala korjenje. Nema veze što je bilo sunce i što su mi oči suze gurale van i nema veze što mi je bilo toplo a bila sam smotana u šal i nema veze što mi je bila puna torba knjiga koje sam nosila nekome, što će se poslije pokazati, tko se tog dana nije pojavio (grrr!) Uglavnom...kad sam sama uvijek se zagledam u golubove (koje od milja zovem u singularu: patak! ne pitajte :))) ) i tako gledam kako here glavice, kako se šetuckaju onuda ko gospoda sa pernatim "rukama" na leđima, kako kljuckaju po malo hranu...aaamaaa baš nigdje nam se ne žuuuriii :) Podignem malo pogled prema silueti, obrisima nečeg što tutnji prema meni i golubovima :o hm, da, još jedan čovjek...ok, vrsta specificirana...radar može u mirovinu...taj dragi čovjek drito je pretrčao gazeći svu ptičju hranu i otrčao tko zna gdje. Pomalo sam se osjećala ko Alica u zemlji čudesa...sad vidiš zeca, sad ga ne vidiš..um...otići ću opet u digresiju...vraćam se...da meni netko pretrči preko hrane ja bih ga izdevetala...kakvo je to nepoštivanje tuđeg blagovanja?! Jest da su ptice i poseru se na tebe kad god stignu, ali nije ni čudo, to je osveta golubljih sitha baš zbog ovakvih situacija kad im uništavamo tek i gazimo hranu. Sve se vraća sve se plaća! Možda sam malo pukla, ali i kokice puknu pa ih volimo jesti :p pozz :))) |
01.04.2007., nedjelja
MENI JE BILO SUPER, A SAD IDEM SPAVATI
  Ovo su moje ispričnice zašto me nije bilo dva dana na blogu...hehehe, mene na fotkama uvijek isjeku, neće me objektiv :)))) ja zadovoljna, ionako ne volim biti ispred fotoaparata, iako sam ova dva dana bila i pred fotoparatima i kamerama, uh...na samom otvaranju sam osjetila kap znoja kako mi ide niz leđa...i novo iskustvo mi je bilo u 3 ujutro čistiti zgradu poslije fešte...nije bad...samo kad je ekipa koja pomaže sve pet! Ok, javila sam se da sam živa i sad se mogu baciti u krevet! Još uvijek nisam pri sebi. Već dugo vremena su mi dani hardcore...preaktivni...da ću ja biti aktivna u životu to ni Nostradamus nije mogao predvidjeti :))) Ali to meni nekako ide po periodima...u nišim razredima osnovne škole ništa od mene, jedino me se moglo navući na crtanje (likovna grupa, iako sam ne znam ni sama kako završila i u dramsko - recitatorskoj), zatim u višim razredima osnovne škole sam bila aktivna, na svakom skoro natjecanju, ajde dobro, ali na priredbe me nisi mogao dovući, jok. Onda pak u srednjoj me ni čut ni vidjet...malo opet jedino slikala. Na faxu sad stalno nešto radim...slijedi li nakon faxa opet slikanje? :))))))) Mislim da ne. Slijedit će posao nadam se :-/ velika cura već heh |