Sjedim u busu. Krećemo. Čovjek ispred mene otvara novine. Dosadno mi je. Sjedim do prolaza, a ne do prozora, pa onda ne mogu neometano zuriti van. Naginjem glavu na desnu stranu i virkam čovjeku ispred sebe preko ramena. Čitam novine. Zahvaljujem onima koji mi ne zatvore novine pred nosom. Neki ne vole dijeliti svoje novine, iako mislim da ne čitam njihove novine tako napadno, ta zablejim se sa pristojne udaljenosti izvan njihovog vidnog polja. Moji pogledi još uvijek nisu zapalili papir.
|