džentlemeni (ne) čitaju tuđa pisma
07.04.2007., subota
A NEKE, KAO, SITUACIJE
 Situacija1 Nedjeljom obično radim. Sutra je Uskrs pa neću. Prošle nedjelje kao i svake druge u busu se skupi ekipica. Nismo vršnjaci i nismo nimalo obični. :) Vidimo se samo nedjeljom i tad si prepričavamo što se sve događalo nam kroz tjedan i razmjenjujemo svoje filozofije. Lido ima cca 60-70 godina i ako me nema par puta za redom na busu nedjeljom tada dobivam crveni karton :))), a ako me nema jednom ili dva puta tada me sljeduje (ili bilo koga iz našeg "busnog društvanca" žuti karton. :))) Zaradila sam već mnogo i jednih i drugih :))) ali nisam jedina :p Uglavnom, ćaskamo mi, bus je krenuo sa delte prema doma...u jednom trenutku bus je zastao (jer je bilo crveno na semaforu) i jedan od nas je pogledao kroz prozor van i kaže: gle budaletine! Lido i ja se okrenusmo i povirimo oboje u smjeru prozora...što se odvijalo? ...nastavak slijedi sutra...:)))) šalim se ;) Tri ključne riječi možemo izvući iz priče koja slijedi: čovjek, auto, i kanta za smeće. Čovjek sjedi u autu. Bio je parkiran do sada i sad želi izaći van. Iza njega je drugo auto blizu parkirano, a ispred je kanta za smeće. Čovjek usmjerava auto na kantu za smeće i gura ju autom. Nakon što je par puta "lagano" gurao svojim autom kantu (dugo će mu auto trajati čitav bome) odlučio se izaći iz auta (bravo, kaže se kod nas doma: ni krava na ležeć vrata slomila!) i uzeo je ručku i jednostavno povukao kantu za smeće i napravio prolaz za svoj auto. Bravo za napredak čovječanstva, shvatili smo da nam ruke nečemu služe. Pazi čovječe da se ne ubodeš na odkresani komadić ivera od kremena dok budeš palio vatru.  Situacija2 Stojim na trgu bana Josipa Jelačića, na fontani. Tamo gdje se svi dogovaraju: "nađemo se na Jelačićevom, na fontani!" Moj bus je došao pola sata prije od dogovorenog i kako sam jedva gledala i nije mi se dalo šetkati naokolo stacionirala sam se pored fontane i škiljila i puštala korjenje. Nema veze što je bilo sunce i što su mi oči suze gurale van i nema veze što mi je bilo toplo a bila sam smotana u šal i nema veze što mi je bila puna torba knjiga koje sam nosila nekome, što će se poslije pokazati, tko se tog dana nije pojavio (grrr!) Uglavnom...kad sam sama uvijek se zagledam u golubove (koje od milja zovem u singularu: patak! ne pitajte :))) ) i tako gledam kako here glavice, kako se šetuckaju onuda ko gospoda sa pernatim "rukama" na leđima, kako kljuckaju po malo hranu...aaamaaa baš nigdje nam se ne žuuuriii :) Podignem malo pogled prema silueti, obrisima nečeg što tutnji prema meni i golubovima :o hm, da, još jedan čovjek...ok, vrsta specificirana...radar može u mirovinu...taj dragi čovjek drito je pretrčao gazeći svu ptičju hranu i otrčao tko zna gdje. Pomalo sam se osjećala ko Alica u zemlji čudesa...sad vidiš zeca, sad ga ne vidiš..um...otići ću opet u digresiju...vraćam se...da meni netko pretrči preko hrane ja bih ga izdevetala...kakvo je to nepoštivanje tuđeg blagovanja?! Jest da su ptice i poseru se na tebe kad god stignu, ali nije ni čudo, to je osveta golubljih sitha baš zbog ovakvih situacija kad im uništavamo tek i gazimo hranu. Sve se vraća sve se plaća! Možda sam malo pukla, ali i kokice puknu pa ih volimo jesti :p pozz :))) |