geomir

od 53. do 57.

U "Proljetnjoj šetnji" sam napisao:



Prije 50 i kusur godina u 4 godine sam 1000 puta išao od točke A do B i natrag
i prešao 6000 km. Išlo se kozjim (magarećim) putem kroz šumu,
jer cesta nije bilo, a nije bilo ni automobila.
Ta šetnja me ponutkala da još jednom obnovim sjećanje
na tu svakodnevnu četverogodišnju putešestviju kroz šumu.



U ono vrijeme ovako sam vidio početak puta kojim sam išao prema školi.
Samo sa kućom u dolje desnom ćošku.



Ovih kuća nije bilo, a put je bio uži



Sada je proširen zbog izgradnje rezervoara za vodu na brijegu.



Još jedan pogled na mjesto polaska i rodnu kuću.



Put zavija prema istoku,



a i ovdje su ciklame prosute uz put.



Olakšan je odvoz posječenih borova.



Na rakršću nema dileme, lijevo je izvorni put,



kojim smo išli u školu.



E ovdje je dilema, .... lijevo ili desno. Odlučujem ići lijevo



i nisam pogriješio. Podgradni zidovi su još tu
gdje su još onda izgrađene serpentine za prolaz kroz dolinu.
Mi smo uvik išli prečacem.



Dolje se čuju i vide kamioni i druge mašine.



Spuštam se u Milnu, davno sagrađenim, a sada napuštenim putem,



gdje je netko sada čak označio i smjer.



Kad smo išli ovim dijelom natjecali smo se tko će naći više rupa od mina



koje su bušene principom zračnog kompresora
s tom razlikom da je jedan radnik držao i pomalo vrtio trapanj (željezno svrdlo),
a drugi velikim mlatom /batom/ udarao po tom trapnju.



Dolina Milnô je oskvrnuta



putovima



i građevinskim strojevima,



a ovuda je išo i križ u veloj šetemoni!



Romantičnost krajolika je izgubljena.



Na drugoj strani doline, nastavak bivšeg puta se još nazire,



ali napred je sve više zarastao



i više se ne može proći bez akcije čišćenja.



Na podu je debeli sloj mahovine za božićni bor,



a od puta definitivno odustajem



i idem susjednim maslinikom koji se održava,



jer vlasnik do njega dolazi novoprobijenim putem



kojim i ja nastavljam



i dolazim do novog



Doma zdravlja na periferiji mjesta.



Da je originalni put bio čist opet bih došao ovdje



i poslije nekoliko desetaka metara



put je sada presječen



prilazom Domu zdravlja



kojim se dolazi s glavne ceste zaobilaznice,



a stari put nastavlja



dijelom koji je sada betoniran



do raskršća sv. Antonij



čija kapelica obnovljena



i put vodi dalje prema istoku



do prvih kuća kojih tada nije bilo.



A uz kuće ide cvijeće



smokve prolistale



cvijeće



cvijeće



šipak



cvijeće



i pomidore.



Prolazim pored sadašnje, nove škole



i nastavljam dalje uz crkvicu sv. Mihovila



kroz uske prolaze



i kale



do gospojice sarca Isusovega



pa onda kroz kolu Andretovih



uz staru ambulantu i njenog dobrog duha dr. Vojtjeh Bridu,



točno u podne



i stižem na odredište,..... naravno kasno.
Škole više nema!!



Lukobran Purpurela je još tu,



po kojem su hrabriji trčali po buri
i izbjegavali valove koji su prskali preko zida.



S druge strane uvale se vidi praznina,



a ponajbolje iz aviona.



Ostala je samo na staroj razglednici i u sjećanju.