SAMO-HRANIDBENI LANAC
Koliko je samo takvih Maja oko nas... Ok, većina Maja je na kraju dana vjerojatno preumorna od duplo-naporne svakodnevnice, dvostruke brige za sadašnjost i budućnost svojih potomaka i duplo odrađenih kućanskih poslova, da im ne pada niti na kraj pameti ulazit u ikakve kombinacije ili popunjavat formular u ljubavnog posrednika, ma baren dok dica ne odu na fakultete. A kad i naiđe usput kakva kombinacija koja eventualno obećava, kako to „odradit“?! E, tu sve te Maje zapnu, ili barem one za koje ja znan. Jedni kažu nemoj ga upoznavat s dicom dok ne vidiš ti je li to ono pravo. Da mi je samo znat ko se pametan toga moga sitit... Ka prvo, Maje su uvik sa svojon dicon jer se o njima brinu same (kao što to i zakonska definicija kaže). S odlaskom iz braka u velikom broju slučajeva otpadne i baby-sitting od strane obitelji bivšeg muža, čast iznimkama, a ka drugo, ako bivši muž stvarno uzme dicu u dogovoreno vrime (i tu čast iznimkama), Maja toliko toga ima odradit u tih par slobodnih sata/dana, da su joj ljubavni izleti vjerojatno na zadnjemu mistu. Velika većina Maja bi taj dan radije posvetila masaži umornih leđa, depilaciji da budu lipe same sebi, rintanju po kući za sredit nered koji se nakotija od prošlog odlaska dice tati ili jednostavno ležanju i buljenju u prazno. Za pravo reć, i nije afrodizijak ić na rendez-vous nakon nekoliko dana odrađene želučane viroze skupljene u vrtiću i potrošenog jumbo-packa toilet papira i vlažnih maramica. Nema nikoga ko bi umisto Maje koju uru to odradio, jer je jedina punoljetna u domaćinstvu. Pritom imajmo na umu da na sastancima naša Maja mora zablistat duplo nego obična cura jer uz težak „ruksak“ koji dolazi s njom u kombinaciji, mora pružit druge adute da uopće dođe u obzir za razmatranje. Neka od njih ima sriće da joj kogod pričuva dite dok ona ode u kino ili na večeru i ako Maju tada ne ubije grižnja savjesti jer se ona „provodi okolo“ dok je dite doma, ubit će je gledanje na sat oće li se vratit na vrime zbog zastoja u prometu ili jer je film traja uru duže. A Maja sve mora planirat jer drukčije neće preživit dan. Virujte mi nije to isto ko da idete s mužem u izlazak, a dite čuva jedna od baba. Ovo je u skroz drugom svitlu, jer Maja ka neko ko je proba i nije uspio održat bračnu sriću u prvom pokušaju, teško da ima istu startnu poziciju u drugom krugu. Zapravo je to no-win situacija jer ako joj taj novi ne paše, pa naravno, ko bi njoj pasa, nije valja prvi, neće ni drugi. Ako pak novi pokazuje potencijal, opet ne valja, jer di će se zaletit opet, sad ga triba ne vidit neko vrime dok ne shvati je li taj pravi za nju, šta će reć dici...
Isto je s Majinim izgledom, ako izađe jedan dan u dućan bez šminke, ajme vidi je, jadna nema muža, sama s dicon, nije joj lako, bivši ne plaća alimentaciju, nema šoldi, biće nije spavala cilu noć od brige, ma samo što suzu ne puste za našu Maju. Sačuvaj Bože da izađe nasmijana, uređena i dobre volje pozdravi sve u pekari, odma bi bilo - biće našla kakvoga, a dica joj s materon dok ona okolo izlazi, vidi je kako je nasmijana, nije spavala cilu noć (ali ne od brige), ko zna kojeg je sada sivonju uvatila da financira i nju i njenu dicu.
Najblaže rečeno, čini mi se da su Maje u prilično nezavidnom položaju. Ka da je ionako lako nać normalnu osobu za životnog suputnika, a da ne govorimo kada je žena „na tržištu“ u paketu sa neprospavanim noćima, ljubomornim ispadima jer je mali želi samo za sebe, objašnjavanjima familiji ko je tu kome šta, potajnih izlazaka kojih se skoro stidi, da bi se mogla upoznat nekoga s kim bi se možda nekad u nekoj paralalenoj stvarnosti usudila pokušat provest život nakon preživljenog brodoloma. Tom vražjom emancipacijom i mogućnošću ponovnog pokušaja sve se to nekako zakompliciralo.
Drage moje Maje, glavu gori, gledajte naprid, našminkajte se, smijte se, volite sebe i zapamtite da je samo-hrana samo zakonska definicija. Vi ste puno više od toga. Ko to ne vidi, i ne zaslužuje vas.
TKO SE NIJE SKRIO, POLITIČAR JE BIO
Kad smo još imali kućne telefone, češkoslovački crtić prije spavanja i auta proizvedena u vlastitoj multi-nacionalno-vjerskoj federaciji, bija je samo jedan dnevnik dnevno na jedinom tv programu. Meni je osta u sjećanju ka neka siva (ok, mi smo bili siromašna jednoroditeljska familija i do iza rata smo imali crno-bilu televiziju), dosadna, monotona, glupa emisija di se samo smjenjuju ljudi prid mikrofonom i za koju san jedva čekala da završi.
A sada šarenila... Na svakom kanalu po jedan dnevnik, što primamljivije, s više pošalica, boja i sličica – to bolje. U završnom dijelu obvezno slijede vijesti iz show-biza, a na vremenskoj prognozi zgodna teta maše rukama po virtualnom ekranu pokrivenom pahuljama, oblacima, suncima i reljefnom 3d kartom lipe nam države sa tisuću otoka. Između upadne još par reklama da se ljudima malo vrati koncentracija i eto savršenog kapitalističkog proizvoda.
Nije ni čudo da se i moj povodljivi mali naćuli na kauč gledat kad vidi barbe kako razbijaju dvojezične ploče na školama i vrtićima, višebojne grafikone sa brojkama (inače obožava brojke) i postocima o nezaposlenima, onima na bolovanjima, o rastu cijene potrošačke košarice. Onda gleda šta sve ima u toj košarici: kruv, mliko, nutela, banane, jaja, brašno, taman sve za palačinke, kaže mali. Sinoć je pročita na grafikonu o nezaposlenosti da je brojka od lani narasla za „ 5 popusta“ (5% op. autora).
A tek ona slova što ispod prolaze i ponavljaju najvažnije vijesti. Upravo je naučija slovkat u 3. brzini da može povatat rič prije nego pobigne s ekrana. Akcije više nego u Power Rangersima. Kako neće dite volit Dnevnik kad su mu aktualni događaji prikazani ka strip umotan u šareni papir.
Iskrcavamo babu nedavno isprid Suda di joj je inače skoro pa radno misto, a kraljević iz auta gleda u službenu tablu ustanove: „Vidi mama, u nas još nisu razbili ploču na vratima od suda, u nas je policija pobijedila!“
Nije prošlo niti dva dana, a na nekom od kanala „žnj“ gledanosti koji se vjerojatno vrti samo u kućama ljudi čija su dica voditelji tamošnjih emisija, njegov pogled uvati lik davno zaboravljene Jadranke Kosor i sve on gleda i gleda u nju: „Je li ovo ona teta što se zove ko i ti? Prije je stalno bila na televiziji, nisan je odavno vidija...“ A sinko moj, ko zna oćeš li je opet i vidit.
Skoro jednako ko dnevnik, voli i jumbo plakate. Primijeti svaki novi, posebno one UNICEF-ove: „Zašto ovaj plače, zašto je onaj tužan, vidi onaj je isti Neno što prodaje palačinke!“ (Frano Lasić u Ruži vjetrova).
Zaključija je tako nedavno da je Severina na plakatima za koncert u Spaladium Areni tužna jer je niko ne voli, ni on, ni tata, ni Zvonko (ujko) ni Slavko (očuh): „Zato je napravila onako tužnu facu ko da će zaplakat na plakatu!“ Ipak je još premlad da mu objasnin razliku između pohotno-napaljeno-patničke face koja prodaje 20 tisuća ulaznica s jedne strane, i tužne face s druge strane. Neka ga još koju godinu.
A tek kad je prije lokalnih izbora osvanija cili grad pun plakata, nasmješenih glava, obećanja, ogromnih slova i parola – ka stvoreno za dite koje taman uči čitat velika štampana. Nemali broj puta smo tako morali stat isprid plakata dok on sve pročita, proslovka i pokuša zaključit kako se zove kandidat. Malo mu je činilo muku što su se dva od tri favorita zvali Tonči, ali srićom jedan ima brkove, a drugi nema, pa smo i to gradivo nekako savladali. S obzirom na mega-giga plakat na hotelu u 20-godišnjoj izgradnji, mali i dan-danas tu građevinu zove Hotel Tonči.
Smirila se tako buka oko izbora, a počela sezona turbo-folk koncerata u lokalnom night clubu, ali ne zna dite razliku. Vidi sliku velike glave koja obećava dobar provod, njegovo /njeno ime šarenim slovima, misto i vrime održavanja. Pa sad recite da sličnosti nema... Promatra on tako nove slike i ugledavši plakat za koncert Željka Joksimovića na kojem isti izgleda ko kandidat za ravnatelja Parka prirode Biokovo u mornarskoj majici umisto u rendžerskoj uniformi, zaključi „Vidi, i ovaj barba želi bit gradonačenik!“. Nije mali ni lud, i jednima i drugima je drag mikrofon. I tu sličnosti ne prestaju.
A da je definitivno korak isprid svoje generacije po pitanju političkog obrazovanja zahvaljujući komercijaliziranom dnevniku, svojoj ljubopitljivosti i očuhu koji je gori zajebant od maloga, dokaza je i jučer na igralištu krcatom dice i roditelja kad smo se igrali sakrivača. Doša moj politolog na red za brojanje nakon što san mu pet puta dozvolila mu da me nađe jer jednostavno ne voli gubit (ma rođeni političar!), izbroji on do dvadeset i totalno ozbiljan zapiva na cili glas poznatu zajebanciju na konto dragog nam ministra financija: „Slavkec je iz Rijeke, ko se nije skrio, ovršen je bio, sakrio se ili ne, ja polazim!“
Ah, šta reći... Vi rođeni 70-tih ili 80-tih, sjećate se u djetinjstvu kad je bija dnevnik niste smili taknit daljinski (ako ste ga imali) ili prominit program (jer drugi niste imali) zato što je otac mora pogledat svojih 30 minuta dnevnih informacija. E pa u našoj kući je došlo vrime da 5-godišnjak u 7 ipo navečer čeka dnevnik, a ja zgrabin daljinski i upalin Munjevitog Jurića. Uz moj rizik da ću ostat uskraćena za par bisernih izjava na račun aktualnih zbivanja, nek je politika do daljnjeg ipak dalje od naše butige. Bar dok mali sam ne skonta razlike između folk pjevača i kandidata na plakatima. Ili dok ja ne skontan.
POŠTUJTE NAŠE BUSEVE
U svom za 32 godine i prebogatom radnom curriculumu (jer mi divlja narav nije dala da ostanen nigdi toliko dugo da me itko počne smatrat „svojim“ igračem), većina poslova imala je veze s kretanjem. Stoga ne čudi da san za moje drugo po redu zanimanje izabrala baš ono turističkog vodiča. Osim cjelodnevnog laprdanja na tri jezika, umotanog objašnjavanja gostima ko je zapravo srušija mostarski most, opisivanja kako se beru masline i zahvalnog osmjehivanja kad bi mi Hans und Maria na izlasku iz busa utisnili u ruku 10 eura, to razdoblje je obuvaćalo nešto jako važno za moj razvoj ličnosti – druženje s autobusnim vozačima, odličnim učiteljima raznih profila, godina i sklonosti.
Pa je tako jedna od prvih lekcija bila da nikad, ali nikad, osim u slučaju da nije prodano svih 50 karata za izlet, goste ne puštam da side u prvom redu. Za to je uvik bila spremna jaketa (usrid lita) ili moja torba s voucherima koja bi se rasprostrla na siceve iza nas. Razlozi za to su bili raznoliki. Npr. smrdljive noge, jer ako bolje pogledate, noge tih ljudi su odma vozaču pokraj glave, a svi nekako vole gurnit prstiće u sandalama na čičak baš kroz onu rupicu ispod pregrade, pa skoro da nožnim palcima diraju vozačevo uvo. Drugi, ne manje bitan razlog, bio je što bi ja brbljala na mirkofon skoro pa cilo vrime, što je vozaču (koliko god im bilo drago na kraju dana podilit bakšiš – a više govora gostima značilo je i više eura) prilično išlo na živce. I zamislite sad još da osim mene mora slušat još Hansa und Mariu na prvom sicu kako „ach, ja“ komentiraju svaku moju izjavu, dive se krajoliku i mršte se s neshvaćanjem na iznos prosječne hrvatske netto plaće. E, pa taj stereo surround je već bio previše, ponekad čak i za mene. U ciloj toj priči, jednako tako bitan razlog za oslobađanje prvih sjedala bio je i taj što vozač u tom slučaju nije moga s kolegama razmjenjivat na mobitel najnovije informacije o stanju na cestama, ko je koga i kako je baš on ovaj tjedan dobija sve zajebane ture. A najsimpatičniji su bili razgovori s pripadnicama suprotnog spola. Kako bi odma prominili ton glasa, nasmiješija bi im se brk i bili bi spremni za gugutanje i to naočigled i naušisluh mene i (ako ne bi imali sriće) barem još četvero ljudi u prvom redu. Doduše, ti ne bi puno razmili, ali neke stvari su univerzalne ka esperanto.
Za putovanja busom triba imat na umu još par stvari – vozači autobus gledaju kao na svoj vlastiti obraz, ono što radite autobusu, ko da njima trljate o facu šakom. To znači zaboravit konzumiranje bilo čega što se može prolit, izmrvit, pokapat, što je intenzivnog mirisa i ljepljivog sastava, a što se tiče žvaka, tu su moralni zakoni jači od onih propisanih u Singapuru – apsolutni no-no! To ih naravno ne sprječava da onaj koji vozi i ima šiber-prozorčić u trenutcima velikog stresa ili bijesa na smotanog Čeha u kamp-prikolici isprid, može popušit kutiju duvana. Ali to im moramo oprostit, ipak taj čovik drži pod svojim volanom 50-tak života.
Imali smo i slučaj kada je bijes toliko ovladao da je gospodin vozač izletio iz busa na srid mosta u Omišu i ranije oduševljenom, a kasnije zabezeknutom turistu koji se na cesti zaustavio da slika kanjon rijeke, pa tako napravio iza sebe zastoj do Dugog Rata, istrgnija aparat iz ruke, bacija ga u Cetinu, nakon čega se mrtav-ladan i vidno smiren, vratija za volan sa izrazom lica "aha, jesan ga!"
Isto tako imaju smrtonosne alergije na bilo kakva pitanja u vezi s radom klima uređaja, nemojte niti pomislit u to se upuštat jer ne može niko, pa ni naši svemogući vozači, zadovoljit vrućofobne ili zimogrozne sklonosti svih putnika u autobusu u isto vrime. Zato oni najčešće namiste onako im se čini ok i to triba poštovat jer dok njima nije hladno/vruće, i vaš život će bit u sigurnijim rukama. Još jedan trik koji će vam kupit naklonost kod vozača je da ne drmate i klapate s naslonima za laktove. Za te zvukove imaju senzore, i to ne baš blagonaklone. A naravno da je na svakom modelu nacrtana strelica di se triba pritisnit da se podigne, al ste ćoravi?!
E sad, uz dužno uvažavanje svih gore navedenih uputa s obzirom na moja busni staž, prošlo lito san nakon ko zna koliko vrimena sila u bus prema Dubrovniku i slučaj je htio, jer slobodnih mista u srpnju naravno nema, da sidnem baš iza glave vozaču. Ajde fala bogu bez sandala na čičak i bez komentiranja jer nisan imala suputnika, ali (ah koja greška za sidenje u prvom redu, ali stvarno je bilo vruće) u kratkoj suknji. A imaju oni i retrovizor na kojeg vide cili autobus i prvi red izgleda apsurdno smišno uvećano. Zahvaljujući mom ljetnom look-u, dobila san kartu za studentsku cijenu. Ajme otkad to nisan! I onda su krenula pitanja, di ću, kako idem sama (tako lipa cura, pa te pustili samu – evergreen ice-breaker!). Za predah od razgovora, uvatin se čitat „Pedeset nijansi sive“ s bussiness-look naslovnicom (slika doli). Gleda vozač da je đava odnija šalu i da je konverzacija stavljena na čekanje, pa nakon nekog vrimena kad mu je dojadilo šutit i slušat Narodni radio, promotri naslovnicu mog štiva i dobaci: „ Ma nu nje šta se uvatila tih poslovnih knjiga i kad je na odmoru. Daj uzmi štogod lakše, pusti to sa odijelima i kravatama, vikend je!“ Hm, kad vratin malo film unazad, dobro čovik i kaže, jer više san životno-cestovnih mudrosti naučila od gospode za volanom nego od većine „gospode“ u odijelima.
Zašto post-blagdansku depresiju liječiti u Tunisu
Ali nevezano za moju dob koja je prišla čarobni broj 30 i moj izvanbračno zauzeti status, čini mi se da je broj „uleta“ curama općenito u opadanju. Mamini sinovi, linčine što vole sve na gotovo, ne-gentlemani, veći broj žena na jednog muškog prema zadnjem popisu stanovništva... Neman pojma koji je točno razlog, ali to je činjenica. Tim više mi je slatko vidit srednjoškolke kako šepaju u štiklama od 15 cm u 3 ujutro, troše đeparac na opremu za maškare, zauzimaju kućna i kafićka kupatila satima pituravajući savršenu masku ne bi li se koji pijani momčić zalipija. A ovi ih ne bendaju ni sekunde, vise u kladionici ili na utakmicama, padaju u ekstaze na prve taktove navijačke himne i kunu se u vječnu ljubav jedanestorici nabildanih napuvanaca koji za par milijuna eura godišnje naguravaju balun po terenu.
Je, je, been there, done that, peglala i ja rivu i šankove u petama, lipila umjetne trepavice i fenirala kosu prije vikenda. Ali kad vratin vrime nazad i pokušavan se sitit najjačeg "uleta" kojega san u životu doživila, broj jedan top liste definitivno zauzima situacija u kojoj san bila šporke i zapetljane kose od pustinjskog pijeska, s nula promila u krvi, u staroj haljini mokroj od znoja, s mojon roditeljicom u pripizdini tuniškog Hammameta koji je prije 15-godina te kritične prigode izgleda ka jedna plisnava, pjeskovita, žuto-smeđa, vruća, bučna bauštela.
Ništa mi na putovanjima nema draže nego kada me u vrućin krajevima izbace iz hotelske sobe u 11 ujutro, cili dan još iman pri sobom, a let za ne falit bude u kasnim večernjim satima. Pa se ti misli di ćeš sa sobom, prtljagom, znojavom robom... Nas dvi se tako krepane negdi prid zalazak sunca jednog takvog dana rastopile na tuniškom suncu i legle na zidić koji je dilija auto-cestu i šetnicu s jedne, a ko-zna-koliko-kilometara-dugu plažu s druge strane. Prolazile su karavane, prodavači palmi, duvana, nargila, kus-kusa, ekstrakta jasmina, šipka, pustinjskih smokvi, ponuđači safarija i jahanja deve kroz pustinju. I svaki pojedini se zaustavija kraj nas (i svih ostalih ljudi na plaži, nije da smo se umislile) i nudija, nudija, dosađiva i dosađiva nabadajući na svin mogućin bjelosvjetskim jezicima. A nas dvi se pravile ko da spavamo ne bi li nas baren uru prije leta, a nakon sedam dana pilanja i uvaljivanja (jer smo putovali dvi same žene - arapske zemlje su raj za tu kombinaciju u slučaju pada samopouzdanja ili netom okončane nesretne ljubavi) barem pomislili ostavit na miru. Ma nema šanse. Nije nam išli u prilog ni što smo obe bile golih nogu, a mater još i plavo-crvenkaste kose. I nigdi muška blizu nas. Došlo vrime za krenit prema aerodromu i digle se nas dvi sa zida spremne za suočit se sa arapskim napadima, kad evo ti njih dvojice... Najčešće dolaze u kombinaciji po dva ili tri, onda je sigurniji napad, biće to neka moralna potpora, šta li?! I krene jedan: "Helo, priti lejdi, ar ju ček, rašan, slovakia, italia, polska" i nabraja nego li ga nabraja. Mater se već počela kurtoazno smiješit da ih skine s vrata, a ja više umorna od odmahivanja glave i "no, thank you, I'm here with my boyfriend" - fraza odlučila ad hoc prominit obrambenu taktiku i pravit se ni više ni manje nego (Bože i sve gluhonijeme osobe, oprostite mi) gluhonijema. Sija tako momčić pokraj mene, gleda me ogromnin crnin očima i ne odustaje, a ja počnen mavat rukama, objašnjavat izmišljenim znakovnim jezikom da ne mogu govorit i da ne čujem i ispuštat pomalo neartikulirane znakove koji su mi prvi pali na pamet. A jebiga, sila ne pita, to je bila stvarno nužna obrana u najmanju ruku. Da me sa strane gleda kakvi defektolog, čovik bi puka od smija ka i svi mi koji smo gledali Mandelin sprovod i onoga "prevoditelja" koji je prevodija rečenice povezane ka u onih curica s početka priče kada prvi put u životu popiju 4 juice-votke zaredon.
Ali mater je zeznila stvar jer se i ona počela valjat od smija da se masu svita s plaže počelo okretat i približavat da vide šta se to događa. Biće da je izgledalo stvarno zanimljivo iz daljine, jedna se grohotom smije, druga lamata rukama i pokušava objasnit da ne može govorit i da ne čuje, jedan sidi pokraj nje i gleda je razrogačenih očiju, a drugi mršavko jednu ruku drži u džepu, a drugom se češe po glavi. Kad san napokon pukla i progovorila odbijajući njegovo udvaranje, mali (koji je ima najviše 16 godina) se okrenija prema mojoj materi i s osmijehom od uva do uva nastavija "If ju dont wont, mejbi jour mader?!"
Tako da svim curama koje bi tile malo pažnje, jer budimo realni sve više muških čeka da mi priđemo njima jer očito misle da su ugrožena vrsta bez koje se ne može, stvarno od srca savjetujen da uštede par miseci kupnje šminke, postola, borši, umjetnih noktiju, friziranja, seansi kod psihijatra, i uplate, bez dugoročnih očekivanja, putovanje u Tunis – obećanu zemlju zavodnika. Ako se mame plaše pustit vas same, vodite i njih. Odlična investicija i sigurni ego booster za sve generacije.
Ho-Ho-Ho na Šri Lanki
Ovih dana dida mrazovi iskaču iz svake paštete. I moj mali je skonta da nije problem starom debeljku podilit darove po cilome svitu kad se multiplicira u bezbroj primjeraka. U davno doba 80-tih prošlog stoljeća bio je jedan jedini, i to na novogodišnjoj (molim lipo, ne božićnoj) vrtićkoj priredbi u makarskom kinu Partizan di bi vrtićki kućni majstor Mladen obuka crveno odijelo, svake godine isto jer ne, nije ga bilo kupit u crveno-zelenom koncernu za 99,99 kn nego je jedno bilo pripravljano kako je Mladen dobiva na kilama. Lipo bi iz cilog glasa zapivali „pahuljice padajte“, uzeli svoju kesicu sa kazetom, slikovnicom i čokoladom i cili sritni odhopsali prema mami koja nas je čekala u publici.
I sve je to bilo lipo i pamćenja vridno, ali jedan od mojih dražih susreta sa didom mrazom (doduše njegovom figurom u prirodnoj veličini) dogodija se daleko od božićnih sajmova, kina Partizan, čak po datumu i daleko od Božića. Bilo je to u Sri Lanki, ili točnije u Spice gardenu negdi u sredini otoka na proljeće 2004. godine. Mater i ja cile krepane već šesti dan od truskanja po lokalnim cestama (savršenima za razbijanje bubrežnih kamenaca) s našim vodičem Upulom u njegovom žutom autiću, tog vrućeg vlažnog popodneva stale smo posjetit vrt koji je bija u programu naveden kao razgled Spice Gardena i upoznavanje sa mirodijama koji su otok proslavili u cilome svitu. U praksi, to je značilo zaustavljanje da bi nas lokalci obrlatili nek kupimo cimeta, klinčića, vanilije, papra, kurkume i ostalih aromatičnih biljčica, i to nakon masaže glave, vrata, korijena kose, noktiju, vrška nosa i svega ostaloga što se moglo izmasirat bez skidanja majice.
U samom finalu posjete spice gardenu su nas ti svestrani dečki vodiči-maseri-prodavači-botaničari-timaritelji slonova, zbunjeni našim cerekanjem u svih 16, uveli u dućančić veličine kioska, di smo tribali pogledat lokalne proizvode i kupit štogod za ponit doma da nas tijekom hladnih i burnih podbiokovskih zima sjeti na lipe i mirisne trope. I tamo među svim tim začinima, šamponima, tigrovim mastima, sadnicama, sjemenkama stala je ooogromna (za njihove pojmove di je najveći čovik visine ka ja u 14. godini) figura dida mraza. Ma brate mili uklapa se tu ka slon u staklarni. A nas dvi se još jače opalile smijat, toliko da su nas obrazi zabolili. Dva ozbiljna brkata prodavača, kasnije se ispostavilo da su to vlasnici cile začinske mašinerije, gledali su u nas dvi blese i malo po malo počeja se i njima smijat brk, kad su vidili da mi ne odustajemo od glupiranja. A na moje pitanje šta tu radi Santa Claus na proljeće, brko mi je ponosno i ozbiljno odgovorija „Vi ar Muslims, but vi lajk Santa Claus, hi bring present, evribodi lajk him!" iliti na hr "Mi smo Muslimani, ali volimo Dida Mraza, donosi darove, svi ga vole!"
Od svih susreta na tom putovanju, taj mi je osta u glavi. U zagušljivom dućančiću začina, našle se nas dvi lude ne-katolkinje iz katoličke zemlje, zbunjeni Upul budist-vodič-vozač, dva brkata Muslimana koji žive od prodaje šrilankanskih začina i plastični dida mraz od dva metra među kremama i šamponima. Iako u proljeće, iako u budističkoj zemlji, iako na tropskoj kiši, iako okružene ljudima koji su jaslice vidili samo na televiziji - bio je to divan trenutak slavlja ujedinjenih različitosti i mog osobnog doživljaja Božića.
Danas, kada definiramo obitelj....
Suma summarum, moglo bi se reć da je cila skupina meni najdražih ljudi koju bi na ostalim jezicima nazvali „family“, „la familia“, „die Familie“, „familia“ i slično jedna dosta fluentna i nekonvencionalna družina. Sami začeci njene nekonvencionalnosti sežu još tamo negdi u 80-te godine prošlog stoljeća kada je moja mater rekla „protiv“ svome braku (bila je to jaaaako dobra ideja), pa smo od „mama, tata, brat i ja“ definicije ostali „mama, brat i ja“. Ruku na srce, niko me nije čudno gleda, nisu mi narasli rogovi ni rep, nisan morala nosit scarlet letter na školskoj kecelji niti je u denvniku crvenim slovima uz moje ime pisalo „kopile samohrane matere“. Napominjen, sve je to bilo u komunizmu - tom strašnom, groznom, mračnom, zatvorenom i sivom komunizmu. Ali kako nevolja nikad ne dolazi sama, nit nekonvencionalnosti provukla se kroz naše tkanje i kroz sljedeća dva desetljeća unutar kojih je u skupini došlo do još jednog razvoda (ni manje ni više nego moga), nekoliko skoro pa izvanbračnih zajednica, prekida i dosta zanimljivih situacija. Za divno čudo, i u poslu se svakodnevno susrećen sa spornim obiteljskim situacijama i to u onim pravim pravcatim obiteljima sa mamom, tatom, braćom, sestrama, the whole package - svađe braće i sestara radi pet kvadrata vrtla i parkinga, mržnje između roditelja i dice jer je nevista rekla ili prišutila ovo ili ono, obiteljsko nasilje u svim mogućim kombinacijama, razvodi između ljudi svih dobnih, intelektualnih, imovinskih i profesionalnih skupina. Aha, znači nismo mi jedini rizična skupina, problema ima, dakle, i u nekim „normalnim obiteljima“!
I moran priznat da je to bio, a i danas je, jedan jako zabavan, ispunjen i osnažujući život. Niko od nas nije od gušta sebe doveja u takvu situaciju niti je cili sritan i ponosan što je zajeba svoj život i svoju obitelj. Nije lako, ali ako se držimo one stare da se od govna može napravit pogača uz pravog kuvara i dobar recept, i na kraju sve to okrenit na zajebanciju – pa zašto ne?!
A sad, kako to sve objasnit ditetu od pet godina... hm! Neke stvari koje bi bile nezamislive dici iz „obitelji“ on već uzima zdravo za gotovo, pa mu je tako sasvim normalno da baba ili mama npr imaju momka ili da ujko živi s ujnom koja mu nije žena. Jedino mu je još misterij kako je nekad davno dide Zoran (poznat publici iz teksta o tuk tuk mašini) bija muž babi Suzi. E, tu malo zapnemo. Valjda dite ne može vidit baš toliko u prošlost. I bolje mu je.
Njegov prijatelj Leo (podaci poznati autorici), inače plod ljubavi između ranije razvedene mame s ditetom iz prvog braka i njenog izvanbračnog partnera, doša jedan dan cili zbunjen iz vrtića nakon što je skonta da po njegove prijatelje - brata i sestru blizance dolazi često njihov tata i oni mu se oboje zatrče u krilo vičući „Tataaaaa!!!!“ Šta je sad ovo?! Kako su ovi dvoje brat i sestra, a imaju istoga tatu?! Izgleda da dica iz razvedenih zajednica nekako uvik gledaju korak naprid.
Ima tu i nekih prednosti, kao npr dupli pokloni za rođendane, Božiće, Uskrse, Sv. Nikole i ostale svece – valjda se tako iskupljujemo nebesima za svog pakleni grijeh. A još ako kod mame ili tate ima pridruženih članova - uh, veselju i darovima nikad kraja!
U to ime će moje dite čak i prišutit kada se digod neko iz najbolje namjere i neznanja maminom „prijatelju“ obrati kao „tati od maloga“ jer mu je više bidnome dosadilo objašnjavat šta je kome ko u ciloj toj našoj situaciji.
Da je danas pitat mog princa ili Lea ili bilo koje drugo dite koje živi svoj mali život u bilo kojoj kombinaciji osim „obiteljskoj“ i kojima na listama za upis u novu vrtićku godinu kod imena oca stoji prazna kockica (ko da su začeti po Duhu svetome ili ko da je teško napisat ime roditelja / skrbnika), ta jadna dica bi se vjerojatno našla u čudu o čemu to te barbe na televiziji pričaju, a nakon nešto podrobnijeg objašnjavanja kako bi obitelj zapravo bili „mama, tata, brat /sestra i ja“ vjerojatno bi je (indoktrirani i zavedeni) i sami tako definirali. Život bi im sigurno bija jednostavniji, crno-biliji i prilično pravocrtan, bez obzira na moguće posljedice. I to ne bi bilo prvi put da dica to lipo pojednostavljeno definiraju. Već prošlo lito, prije ikakvog spomena o referendumu, definicijama i ostalim cirkusima i čudovištima, moj princ je nakon kupanja s Dijanom, Markom,Sarom i Matom pita „Mama, oće li ova obitelj poslije plaže s nama na pizzu?“ dok sebe i mene vjerojatno opisuje kao „mama i ja“. Ali to je ipak samo petogodišnjak koji svit gleda ka Spidermanov film u kojemu imaš crne i bile likove, bez svepristunih više od pedeset nijansi sive kako je to u stvarnom životu.
Ali sve to nije bitno, kako definirat, opisat, sastavit, rastavit na proste faktore. Ono što ostaje važno je da moj mali kada u vrtiću triba nacrtat svoju obitelj naškraba neke neidentificirane oblike raznih boja i neprepoznatljivih linija, i puno puno šarenih srca oko te „obitelji“ (vidi uvodnu sliku) jer zna da je u njoj, bez obzira od koga se sastojala ili ne sastojala, voljen i prihvaćen. Pa makar i pod cijenu objašnjavanja obiteljskog stabla i pridruženih članova barbi na trampulinu, prodavaču palačinki i tetama u vrtiću.
/>
