TUK TUK mašina, inspektor i jelovnik
Sigurno se pitate kakva je ovo zagonetka, ne bi ni Pauletić smislija bolju. Ne, nema veze ni sa referendumom o braku, ni sa danas uhićenim Nadanom Vidoševićem, ni sa pravima manjina. Jedina veza sa svim navedenim je da je glavni protagonist priče nekadašnji državni službenik – policijskih inspektor.
Za uvod bez kojega se ovde stvarno ne može, koja rič o mome ćaći: zadnji rođen od 9 braće i jedne sestre, pola ih nije ni upozna jer su prije njegove punoljetnosti otišli priko svita, nekad perspektivni pristali maturant srednje botaničke škole, nešto kasnije već malo okrugliji i ponešto panično-paranoičan (vanjski i unutrašnji neprijatelj ne miruje) protupožarni inspektor milicijske stanice Makarska, a danas već dobrano okruglasti umirovljenik pun kreativnih, vrlo često neizvedivih ideja što botaničkih, što poduzetničkih. I veliki obožavatelj friganih krumpira, hrane općenito. Nije ni čudo, 10 dice u kući tribalo se grabit za štogod ubacit u kljun.
Nisan imala tu (ne)sriću da živimo pod istim krovom duže od 7 godina, ali iz toga doba kojega se baš i ne sjećan najbolje (ima bi cili tim psihologa posla sa mnon da je otvorit tu Pandorinu kutiju), vratila mi se ima par dana u vrtićkom hodniku isprid tjednog jelovnika za dičicu od 4-7 godina, jedna slika. Taj dan me iznimno otac skupija i teta Margita se po ko zna koji put tog miseca požalila da ništa nisan pojila, da ako štogod i pojiden, to uglavnom i povratim (eto, i za anoreksiju u dice san bila avangarda). Odlučija moj stari stat na kraj svemu tome, malo u svom inspektorskom stilu napravit i cirkus od cile situacije, pa uzeja u brata prvašića jedan list kolaž papira, a u matere mašinu za tipkanje. Ne mogu je nazvat stroj jer se tada zvala „mašina“, a kada je ušla u uporabu rič stroj, to se čudo više nije ni koristilo, pa i ne znan kako bi se to danas zvalo. Posija stari mene pokraj sebe za stol u kužini našeg 1-sobnog stana dodijeljenog nam u podjeli socijalističkih krovova nad glave, ne sjećan se ni toga stana dobro, plavi zidovi, nedostatak balkona, neke smeđe pločice u stepenicama,a jedan put su nam iz zahoda izlazili žohari. I tako naredio meni moj stari da nabrojin sve što ja volin pojist, a on da će to sve istipkat na stražnju bilu stranu kolaž papira i odnit kuvarici u vrtić. Eto kako je bija vizionar da će prije ili kasnije izumrit kolektivni pristup i da će se počet obraćat više pažnje individualnom odgoju / prehrani.
Nabrojili mi tako nekoliko stupaca, sve lipo inspektorski sistematizirano – voće, povrće, juhe, manistra, slatkiši. A meni čudo bila draga pura (palenta-žganci, kako oćete), i to s mlikon, s jogurtom, s bilo čime. Ćaća je mrzija puru jer ju je ka dite ija skoro svaki dan i biće mu više na uši izlazila, pa me za inat siromaštvu i vrtiću koji je nudija na jelovniku puru skoro svaki dan naučija lipe stihove u ganga stilu, isključena svaka sličnost sa gotovo istoimenim gangam style-om. Bila je to jedna lipa narodna pisma, ona što se uz gusle piva i nabraja, koja na ruralni (da ne kažemo seljački) način progovara o intimnom činu koji se događao između zabranjenih ljubavnika u seoskoj dimnoj kužini na način da bi se to „obavljalo“ kada bi mater poslala malu da skuva palentu, a ona bi lipo pristavila lonac i zadovoljavala i druge elementarne potrebe, osim prehrambenih dok bi se palenta kuvala. Zašto ne spojit ugodno s korisnim?! Nisu te seoske curice bile ni blesave.
Ujutro skakućen ja tako s materom prema vrtiću, nosin u torbi za papuče famozni popis na poleđini tamno sivog kolaž papira. Brat se samo te boje tija odreć za dobrobit moje prehrane jer jedino tu nikada nisu ni koristili na satu likovnog. Lipo san puten u glavi kontala kako ću ga svečano uručit teti s porukom da joj je to posla moj ćaća... Da taj trenutak učinin još svečanijim, a uvik san volila muziku, ne znajući životno značenje tih stihova, lipo san iz ciloga glasa sređena u modru haljinici kućne izrade i zavezane kose u kikice, zapivala tetama i kuvaricama koje su pile jutarnju kavu u predsoblju: „Ja san malu i brija i šiša na kominu di se pura miša...eeeeee, ej!!!“
Samo da mi se još koja od teta požali na nasljednikovo ne-jedenje... Odma šaljemo dida inspektora po maloga u vrtić.
