PUTOVANJE - LUDOM RADOVANJE
Dičica na putovanju – najčešća marketinška slika turističke ponude; nasljednici se veselo prskaju u bazenu / prave kule od pijeska na plaži / šire europsko jedinstvo igrajući se u mini clubu sa novostečenim međunarodnim prijateljima i širom otvorenih očiju za ruku s roditeljima zainteresirano razgledavaju znamenitosti posjećene destinacije.
U tu idealno zamišljenu sličicu san glupo i naivno virovala i ja, sve do 2008. godine koja je moj život okrenila za 180 stupnjeva. Iako gotovo sasvim nesvjestan događanja oko sebe sve do njegove prve i po godine (šta bi mi na ovo rekle Rode i ine povezujuće-roditeljstvo-udruge), moj majmunčić je vjerni pratitelj u svim pustolovinama od svog prvog dana, na često čuđenje okoline di ga to sve vodan, dite triba stat doma, mali je još za ić okolo i slično. Ok, danas nakon skoro šest godina, nekima od njih ću donekle dat i za pravo.
Prije rođenja mog diteta nisan primjećivala slike dičjih ispada oko sebe na aerodromima, u avionima, u busevima, vlakovima, jer me iskreno rečeno nisu baš ni zanimale. Zadubila bi se u svoju knjigu, u nekog zgodnog tipa ili u svoje misli u kojima uglavnom igraju filmovi bolji nego u Cineplexu. A nakon dolaska princa na svit, i dalje nisan primjećivala ispade druge dice, ali sada zato jer san bila previše zauzeta ispadima mog vlastitog diteta, od kojih je svaki sljedeći bija sve bolji kandidat za titulu „mog najsramotnijeg trenutka“.
Nažalost, zbog objektivnih razloga, većina tih slavnih sekundi nije zabilježena slikom jer mi je zadnja stvar na pameti u trenucima potpunog sramoćenja i propadanja u zemlju bila zgrabit aparat i slikavat dite kako se krevelji i radi pizdarije. Ali oni koji jesu snimljeni mi sada vride zlata. Pa tako imamo skakanje s deve na Djerbi u poznatoj fazi „isklizavanja“ iz naručja, virujen da sve mame i tate znaju o kojem je pokretu rič, za to se dica rodu istrenirana. Biće pametna deva mislila u sebi: „Aha, koji optimist ova mater, nagledala san se ja ovakvih“ i nastavila žvakat svoju smokvu od kaktusa dok se mali drečavac nije toliko izdreča da san odustala od foto sessiona.
Do njegove skoro treće godine, kraljević se budija ohoho prije izlaska sunca, a još je u Tunisu sat plus nego u nas. Naravno, i cili kat hotela se prisilno budija s njin, pa smo on i ja ka dvi budaletine šetali okolo hotela po pustinji dok je još bija mrak i krmeljavih očiju gledali pomaljanje sunca na obzorju. Toliko o „odmaranju“ na odmoru.
U nešto starijoj fazi osebujna ponašanja mog nasljednika već su počela obuhvaćat i druge ljude, osim mene i njegovih ostalih najbližih. U Parizu je kratio vrime u dvoiposatnom redu za Eiffelov toranj pucanjem u ostale posjetitelje iz laserskog pištolja Buzza svjetlosnog i zabavlja se njihovim reakcijama, posebno onih kojima je to bilo sve prije nego smišno i zanimljivo. Što gora njihova reakcija, to njemu smišnije.
Europski pohodi nastavili su se stiskanjem emergency button-a u najvećem europskom vrtuljku – London eye i šokiranjem cile grupe Japanaca kada se iz zvučnika za slučaj nužde začuo uljudno panični glas operatera „This is an emergency service, how can we help you?“, a princ se sakrio meni iza nogu i provirija tek kad je prošla opasnost da će mu doletit jedna po guzici. Da se cila priča tu ne bi završila, glavni glumac se u istoj epizodi, kada mu je dosadilo gledat velebne zgrade kraljevske obitelji, rijeku Thames i parkove Londona, obisija na prečku vrata kapsule na kojoj je velikin crvenin slovima pisalo da se zabranjeno naslanjat na prečku. Vjerojatno su nakon naše vožnje dodali da se zabranjeno višat na prečku, trčat po kapsuli, gurat se između nogu drugih ljudi dok slikavaju i da se ni slučajno ne smi pritiskat zvono za uzbunu ako zaista zaista zaista nije slučaj nužde, ka i cilu listu ostalih zabrana i upozorenja.
25.11.2013. u 22:28 | 6 Komentara | Print | # | ^
TUK TUK mašina, inspektor i jelovnik
Sigurno se pitate kakva je ovo zagonetka, ne bi ni Pauletić smislija bolju. Ne, nema veze ni sa referendumom o braku, ni sa danas uhićenim Nadanom Vidoševićem, ni sa pravima manjina. Jedina veza sa svim navedenim je da je glavni protagonist priče nekadašnji državni službenik – policijskih inspektor.
Za uvod bez kojega se ovde stvarno ne može, koja rič o mome ćaći: zadnji rođen od 9 braće i jedne sestre, pola ih nije ni upozna jer su prije njegove punoljetnosti otišli priko svita, nekad perspektivni pristali maturant srednje botaničke škole, nešto kasnije već malo okrugliji i ponešto panično-paranoičan (vanjski i unutrašnji neprijatelj ne miruje) protupožarni inspektor milicijske stanice Makarska, a danas već dobrano okruglasti umirovljenik pun kreativnih, vrlo često neizvedivih ideja što botaničkih, što poduzetničkih. I veliki obožavatelj friganih krumpira, hrane općenito. Nije ni čudo, 10 dice u kući tribalo se grabit za štogod ubacit u kljun.
Nisan imala tu (ne)sriću da živimo pod istim krovom duže od 7 godina, ali iz toga doba kojega se baš i ne sjećan najbolje (ima bi cili tim psihologa posla sa mnon da je otvorit tu Pandorinu kutiju), vratila mi se ima par dana u vrtićkom hodniku isprid tjednog jelovnika za dičicu od 4-7 godina, jedna slika. Taj dan me iznimno otac skupija i teta Margita se po ko zna koji put tog miseca požalila da ništa nisan pojila, da ako štogod i pojiden, to uglavnom i povratim (eto, i za anoreksiju u dice san bila avangarda). Odlučija moj stari stat na kraj svemu tome, malo u svom inspektorskom stilu napravit i cirkus od cile situacije, pa uzeja u brata prvašića jedan list kolaž papira, a u matere mašinu za tipkanje. Ne mogu je nazvat stroj jer se tada zvala „mašina“, a kada je ušla u uporabu rič stroj, to se čudo više nije ni koristilo, pa i ne znan kako bi se to danas zvalo. Posija stari mene pokraj sebe za stol u kužini našeg 1-sobnog stana dodijeljenog nam u podjeli socijalističkih krovova nad glave, ne sjećan se ni toga stana dobro, plavi zidovi, nedostatak balkona, neke smeđe pločice u stepenicama,a jedan put su nam iz zahoda izlazili žohari. I tako naredio meni moj stari da nabrojin sve što ja volin pojist, a on da će to sve istipkat na stražnju bilu stranu kolaž papira i odnit kuvarici u vrtić. Eto kako je bija vizionar da će prije ili kasnije izumrit kolektivni pristup i da će se počet obraćat više pažnje individualnom odgoju / prehrani.
Nabrojili mi tako nekoliko stupaca, sve lipo inspektorski sistematizirano – voće, povrće, juhe, manistra, slatkiši. A meni čudo bila draga pura (palenta-žganci, kako oćete), i to s mlikon, s jogurtom, s bilo čime. Ćaća je mrzija puru jer ju je ka dite ija skoro svaki dan i biće mu više na uši izlazila, pa me za inat siromaštvu i vrtiću koji je nudija na jelovniku puru skoro svaki dan naučija lipe stihove u ganga stilu, isključena svaka sličnost sa gotovo istoimenim gangam style-om. Bila je to jedna lipa narodna pisma, ona što se uz gusle piva i nabraja, koja na ruralni (da ne kažemo seljački) način progovara o intimnom činu koji se događao između zabranjenih ljubavnika u seoskoj dimnoj kužini na način da bi se to „obavljalo“ kada bi mater poslala malu da skuva palentu, a ona bi lipo pristavila lonac i zadovoljavala i druge elementarne potrebe, osim prehrambenih dok bi se palenta kuvala. Zašto ne spojit ugodno s korisnim?! Nisu te seoske curice bile ni blesave.
Ujutro skakućen ja tako s materom prema vrtiću, nosin u torbi za papuče famozni popis na poleđini tamno sivog kolaž papira. Brat se samo te boje tija odreć za dobrobit moje prehrane jer jedino tu nikada nisu ni koristili na satu likovnog. Lipo san puten u glavi kontala kako ću ga svečano uručit teti s porukom da joj je to posla moj ćaća... Da taj trenutak učinin još svečanijim, a uvik san volila muziku, ne znajući životno značenje tih stihova, lipo san iz ciloga glasa sređena u modru haljinici kućne izrade i zavezane kose u kikice, zapivala tetama i kuvaricama koje su pile jutarnju kavu u predsoblju: „Ja san malu i brija i šiša na kominu di se pura miša...eeeeee, ej!!!“
Samo da mi se još koja od teta požali na nasljednikovo ne-jedenje... Odma šaljemo dida inspektora po maloga u vrtić.
PARENTING STYLE? Ma daj!!!
Kako ono ide s odgojnim stilovima... hm...
1/ Autoritarni (strogi), rezultat: mali diktator s velikim kompleksima,
2/ Autoritativni (dosljedan), rezultat: odgojeno dite sa realnim očekivanjima i priličnim samopouzdanjem,
3/ Permisivni (dopustivi) rezultat: razmaženo derište okruženo stvarima, i
4/ Indiferentni (zanemarujući) rezultat: posjećivanje nasljednika svaki utorak u najbližoj kaznionici ili komuni.
U želji da rezultat mog odgoja bude onaj ad 2/, bacila san se ima dva dana cilom tipkovnicom na anketu "What's your parenting style" iliti "Koji je vaš odgojni stil" američkog on-line časopisa i (naravno sasvim nesvjesno) uštimala odgovore da me okrune titulom autoritativno-dosljedno-demokratski-savršeno-uravnoteženog roditelja. Ostatak dana san bila tako fuc... ponosna na sebe i svoje rezultate.
Sve do sutra ujutro... U 8:13 h, 15 minuta prije suda, plazila san po podu brišući tapet, stolice i nasljednika od prolivenog mlika sa skašenim cornflakesom, s jednim našminkanin okom u jedinim hulahopkama koje san imala, a koje su pukle na kolinima od struganja po tapetu, ne od onoga na što ste svi prvo pomislili. 1 bod za permisivni (Evo ti keks, samo miruj dok očistim).
Nastavilo se u vrtiću, di se on tako revnosno bacija meni oko vrata kad san došla po njega. Znala san sto posto da je nešto zajeba. I zamisli čuda, kada ga je teta lipo edukativno-pedagoški podučavala kako se ispravno drži žlica, mali divljak je primijenio rečenicu iz Shreka 2: Ne pametuj, ti teto! 1 bod za autoritarni (derući se: Jesi li ti normalan? Zašto me tako sramotiš!!).
Za nevolju, navečer smo imali rengensko snimanje ruke, pa je mladi gospodin u čekaonici lipo uzeja daljinski u ruke i izgasija tv, iako je taj tren baren 5-6 vremešnih penzionera tu gledalo dnevnik. 1 bod za indiferentni (zadubljena u ranije rengenske nalaze, pravila san se da ne vidin). Ajde, moran priznat da san ga poslala samoga na pregled, a ja ostala u čekaonici, da dobije samopouzdanje, stekne odgovornost, bla-bla-bla.. Yes, evo mi 1 bod za autoritativni! :-D
Balada se nastavila u Joskana di smo svratili na večeru na kraju "zanimljivog" dana jer je moj optimistični alter-ego virova da jednostavno nema više šta zeznit. Ali uvik ima od gorega gore, pa je restoranski konobar/roštiljar/animator Stipe, kada je princa doša izvijestit da su mu gotovi kumpirići, dobija po nosu napuvanim balunom kojeg smo mu (permisivno +1 bod) kupili da se zabavi dok mi na miru večeramo. Moja reakcija je zaslužila 1 autoritarni bod (Sad mi te stvarno dosta!!! Da si isti tren sija tu i da te više nisan čula!!!!).
I taman kada san umorno uzdahnila nadajući se da je to to za danas i razmišljajući kako bi mi dobro doša koji dan odmora od tih neuspjelih pokušaja savršenog odgajanja, nazva je Bivši da će ga u petak (tj. danas) uzet na 15 dana sa sobom na godišnji. Taj tren mi sve to srušilo prid očima, poslala sam u k.... sve odgojne stilove, samohrano roditeljstvo, pedagoško-socijalne metode i samo buljila u njega kad je zaspa navečer, ne virujući da ćemo prvi put otkad se rodija bit razdvojeni duže od tri dana. 15 dana i 15 noći....
08.11.2013. u 20:44 | 7 Komentara | Print | # | ^
Top pet da ti stane pamet
Kako san rođena u vrime komunističkog socijalizma, u mom djetinjstvu naš lipi mali dalmatinski grad ima je jedan jedini dućan sa igračkama. Zva se Bambi, bija je u maloj uličici usrid centra i u njemu je prodavala simpatična teta kratke crne kose, sada je viđam u Super Konzum-u jer je naravno taj dućan bija u sklopu OUR Primorje, koje je početkom devedesetih zatvorilo sve dućane (pa tako i moj ljubljeni Bambi), i eto nekoliko godina kasnije prostore okitilo zelenim i crvenim dekoracijama svima nam poznatog trogovačkog koncerna kojeg ovde vrlo ciljano i strateški neću reklamirat. Tako je naša teta iz Bambija nekad razdragano nudila na pultu benkice za bebe i razne vrste lutkica od Jugoplastike, a danas čeka penziju za dvi ijade kuna na kasi pitajući valjda sto puta dnevno „Imate li k.... karticu?“ Bidni ljudi, sažvaka ih i ispljunija truli kapitalizam. Meni je taj Bambi bija ka vrata raja, a što je bilo zanimljivo, sve igračke su stale iza pulta, nema šanse da si ih moga pogledat izbliza ili ne daj Bože dotaknit, sve je bilo nekako nedostižno, posebno, u ograničenim količinama.... Koliko bi se puta zabuljila u izlog eto tek tako u lipe pastelne boje velikih plišanih medvidića. Sad kad iman svoga potomka, stvarno ne znan koja je svrha tih mamutskih skupljača prašine, čak nam je zabranjeno donirat takve stvari vrtiću, ka grinje, virusi, bljuvotina, slina po njima i slično. Ali u Bambija je to sve bilo tako nebeski čisto...
Barbiku nisan imala sve do Domovinskog rata. Viđala je jesan liti u turista, Daniela je imala jednu koju je dobila od Hansa iz Hamburga i koja je šetala od ruke do ruke između nas par cura i čuvala se ka oči u glavi. Nije je bilo kupit ni u Bambija, tek nešto kasnije u duty free shop-ovima po hotelima. Ali samohranu sudsku daktilografkinju sa nas dvoje školaraca koji smo rasli ko gljive poslije kiše i pohađali još pokoju vanškolsku aktivnost (samohrana: „Jer imat ćeš kad naučit kuvat i usisavat, ali ako stvarno oćeš naučit plesat balet sada, za to ćemo nać koji dinar, makar i zapisivali kruv na listu dužnika u pekari „ - koji vizionar od žene!) nisan imala srca niti izdaleka upitat za taj mršavi, savršeni, glatki, dugokosi, plavooki, divno obučeni komad plastike i sve accessoire koji idu u kutiji s njom. A tek Ken i Skipper... Zato mi sada dođe milo kada vidin sve te plastične dive onako razbacane i dostižne po policama crveno-zelenog koncerna, a curice kada dođu s materon kupit spizu dobiju jedan primjerak iste ako su bile dobre i sidile u kolicima i nisu činile nerede po dućanu. Jbt, kako je rasla količina uvezenih Barbika, tako su padali kriteriji za nagradu u liku lutke mršavice.
I negdi tamo krajem mojih 20-tih, postanem i ja mama, i to jednome čudu od diteta u svakom pogledu.
A to posebno kada triba izvalit štogod neprimjereno, poskandejat se s nekim, potuć se sa starijim ditetom u vrtiću, prdnit usrid pizzerije i još onako slatko se nasmijat da svi ama baš svi znaju da je to bija baš on, zadišpetat se svakom prilikom kada je to moguće i nemoguće, i sočno zabeštimat kada najmanje triba. Kada je dotični gospodin napunija negdi godinu dana, krenili mi svi njemu kupovat one igračke koje su ka bile primjerene njegovoj dobi, autiće, lego kocke, slagalice, piste za aute, kamione, traktore, Thomas vlakić, Chuggington, sve te macho minijature da se dite ne bi slučajno igralo s nečim rozim. Eto ispalo na kraju da san i ja samohrana, pa još i baba pomaže u odgoju, a u vrtiću same ženske tete, još bi samo falilo da se mali uvati Hello Kitty ili Winx-ica. Bilo je tu i malo onog momenta, e kad nisan ja mogla imat Barbiku, imat će moj princ cilu garažu Tomice i ekipe s otoka Sodor, neka ditetu bude kad mu može bit.
Ali, izgleda da je mali berekin ipak pokupija neki mot ili gen iz našeg komunističkog doba jer njega ništa, ama baš ništa (osim dvd-a peppe pig) od made-in-china-plastenarije ne zanima. Taj sabotira bilo koji pokušaj igranja s nečim što donekle podsjeća na igračku. Lego kocke stoju danima složene u kamion izrađen prije više od tri miseca, pista hot wheels-a oduševljava tek male posjetitelje našeg doma, autiće ni pogledat... Više smo igračaka podilili po domovima za nezbrinutu dicu i donirali vrtiću nego što je moj Bambi sa početka priče proda u deset godina svoje karijere.
Naprotiv, praktičan i pragmatičan kakav već je (na mamu!), mladi gospodin se odma da u konkretne, životne stvari, a i rođen je 2008. u prvoj godini svjetske financijske krize, pa tako u glavnu sferu njegovog interesa spada „top 5 ne-bi-nikad-pogodili“ stvari. Idemo redom, i to sa kraja ka u izboru za Miss:
5/ Liftovi – ta opsesija traje sigurno od prvog rođendana, i to do te mire da mali zna sve hotele na makarskoj rivijeri, točno zna di je koji lift, koliko katova ima, koji ima zvučni signal, a kao nagradu za primjereno ponašanje u jaslicama i ne-pišanje u krevet, dobio bi vožnju liftom u obližnjem neboderu. Ako bi mora birat njemu najdraži, sigurno bi to bija ovaj sa slike u hotelu u Londonu jer je na svakom katu zvučni signal govorija di se nalazimo. Ala gušta, baš ga briga za London eye kada ima svemirski lift koji govori u hotelu. Ne znan koliko puta smo išli gori-doli u tih tjedan dana, a tek kad je otkrija da postoji i još jedan za sobarice i sobare (on ih je zva „čistari“ koji je bija duplo veći, tako da mogu uć i kolica unutra... Srića da je to bilo taman prije odlaska na aerodrom.
4/ Prometni znakovi, semafori i nadzorne kamere – uz pune police edukativnih slikovnica, bojanki, priča sa zvučnim efektima i pjesmicama, počasno misto pokraj omiljenih dvd-ova i dan danas zauzima „Priručnik auto-škole“ kojeg je još ka trogodišnjak uprosija u Ane kada je položila vozački i danima ga nije ispušta iz ruku. Odavno je savlada sve znakove, obožava Split jer ih je tamo puno i sigurna san da bi teoretski dio vozačkog ispita položija već sada isprve. A tek koja ljutnja nastane ako neko od nas velikih počini kakav prekršaj dok princ sidi iza u svoj prijestolju, ili parkiramo na rivu na 5 min, a ne platimo parking... U tome je stvarno prav(n)i momak.
3/ Rampe – bilo da se radi o ulazu na parking ili o ulazu na auto-put, niti jedna mu nije promakla, ispritiskat će sve po njima, aktivirat sve lampice i botune, isprosi od babe za dobro ponašanje po 20 kuna da plati ulaz u tunel prema Zagvozdu, samo da vidi kako se diže rampa, planira rute za šetnju po gradu tamo di su rampe. Čak je počeja i meni davat kune iz svog novčanika da parkiran na parkinge s rampom tako da on može pritisnit botun da je podigne. No comment.
2/ Mirisi za auto – (ne)srića da u prizemlju zgrade imamo Tokić autodijelove, jer ne mora daleko odlazit kada zasluži kupit miris. Opremija je već više puta aute sviju u bližoj i široj familiji. Koje dite oće sladoled, koje bombone, koje čokoladu, a ovaj se zadovolji šarenim hiper-mirisnim borićem od kojeg boli glava prva dva dana i ka inkantan bira svaki put po dvi minute kojega će. Na moju žalost, vanilija je najčešći izbor. Zato i usrid zime vozimo sa širom otvorenim prozorima. Žali bože mojih kuna potrošenih na feniranja.
1/ E, ovo definitivno zaslužuje prvo misto na ljestvici praktičnih interesa – GEL DISKOVI za WC! Uvik mora bit po dva u kući, najdraži mu je onaj plavi i jedva čeka kada će se isprat ona gelirana točka da on može zalipit drugu, pa često imamo i dvi u raznim bojama istočkane po zahodu. A highlight njegovog obožavanja duck-gela bio je kada je Mate ima rođendan i mozgamo nas dvoje šta ćemo mu kupit, obilazimo dućane, gledamo, probajemo, a ovaj provali: „Znan! Sitio san se! Kupit ćemo mu one naljepnice za wc. Možemo mu kupit i tri različite u dm-a, pa da ima sve do sljedećega rođendana!“ Zamisli Matine face da je otvorija poklon i očekujući autić, Hajdukov dres ili balun, dobije tri različite gel naljepnice za wc! :-D
Eto, čujen često od roditelja kako je sve ošlo kvragu, kako se dica više ničemu ne znaju radovat, kako sve imaju, kako su na sve navikli, kako in je sve dostupno. Koliko god bio berekinast moj mali potomak, ne mogu reć da je zahtjevan kada triba izabrat dar. Provozamo se liftom u neboderu, parkiramo na HVIDR-inom parkingu na rampu, napravimo đir po kružnom toku, stanemo na dva-tri semafora, kupimo miris za auto i zalipimo gel točku u zahod – u ovim vrimenima krize i recesije – ma dite za poželit!
05.11.2013. u 00:45 | 12 Komentara | Print | # | ^
FUNKY strana života i onog poslije
Kaže lipo na blog.hr – piši što misliš, je lipo to i jednostavno zvuči, napisat ćeš par svojih misli, zalipit koju sliku, ljudi će poludit za tvojim likom i djelom i postat ćeš planetarno popularan u roku odma. Ali stanje na terenu, ne znaš baš... E, sad prvo triba smislit ime, traži po googlu, zovi ljude okolo, mater je prolistala cili rječnik simbola, organizirali smo natječaj priko fejsa ko će smislit bolje (hvala svima!). Triba bit jasno, kratko, bazasto, prepoznatljivo, pamtljivo, odražavat moj karakter i barem okvirno temu kojom će se ta stranica bavit. Ajde dobro, ime imamo (hvala brate! javi se za preuzimanje nagrade u vidu besplatnog pravnog savjeta), sadržava „fun“ bez čega ne možemo, uzevši u obzir svakodnevnicu 32-godišnje samohrane mame izrazito živog (da ne kažem onaj drugi izraz) momčića, odvjetnice, amaterske plesačice latino plesova, joggerice, ne-baš-redovite meditantice, bivše članice posade cruisera / turističkog vodiča / prodavačice Kirby usisavača / informatorice na šandovima HTZ-a (NE HDZ-a , da ne bude zabune) / recepcionerke, prilično nesavršene domaćice / kuharice i osobe jako zaljubljene u putovanja, djevojačke večeri i provode.
Tehnička i moralna podrška nije izostala ni od mog dragog, nazovimo ga tako jer je dogovor da ga ne mogu zvat „moj momak“ ni on mene „moja cura“ jer budimo realni, ja odavno već nisan cura sa brakorazvodnom karijerom i petogodišnjim sinom, a i on je uvelike bliže 40-toj nego 30-toj.
Onda je tribalo dalje smislit kada točno pokrenit cili taj blogerski stroj jer je kažu početak najvažniji, pa su me uputili da to nikako ne bi tribalo bit na dan Svih Svetih jer eto nekako nije red. Ali ja ko ja, odgojena uz isto tako single-produhovljenu new-age mater i buntovno-revolucionarnog brata bez dlake na jeziku, nekako volin plivat kontra struje, a i 1.11. mi je baš nekako lega za početak, tri jedinice – ma to mora bit dobro!
A tek nakon današnjih doživljaja na groblju sa mojom malom tazmanijskom zvijeri, sve to je jednostavno moralo izać iz mene. Pa, sit back and enjoy, dragi moji sadašnji i budući čitatelji:
„Ajme ne! Sada ću morat bit pristojan!!!“ teško je uzdahnija moj petogodišnjak kada smo parkirali Škodu kod mjesnog groblja u Drašnicama (za one neupućene, malo misto na makarskoj rivijeri, nekad ribarsko – težačko, danas turističko–ugostiteljsko – izbetonizirano-apartmanizirano-popularno među istočno-europskom turističkom pupulacijom) i kada je vidija sve te ljude sa aranžmanima, i svićama, uglavnom sa ozbiljnim licima, kako to i priliči tom mistu i situaciji na dan Svih svetih. A ako dotični mladi gospodin išta na svitu ono baš ne podnosi su upravo one situacije kada bi triba bit pristojan. Ma eto, ne triba niti pristojan, dovoljno bi bilo da se ograničimo na „normalan“, što bi konkretno značilo da ljudima koji ga ljubazno nešto upitaju samo odgovori sa jednom riči od nekoliko slogova, bez mrgođenja, ljute face, grintanja ili zamahivanja šakama - da, da, imali smo i toga u njegovoj petogodišnjoj karijeri glavnog glumca života moga.
Malo nam je otežalo situaciju i to što je sve do jučer ima gips na livoj ruci, i to duuuuuugih misec dana unutar kojeg ga je barem 27 ljudi dnevno pitalo „A šta je bilo rukici?!“, „Biće si bija dobar“, „Di si to zaradija?“. Nije ni čudo da je diteta štufalo odgovarat na ta prilično dosadna i pro-forma pitanja, ka da će kome život prominit to što će mu mali po ko zna koji put tog dana ispričat kako je trča po neravnome i slomija ruku, dobija longetu, pa kasnije gips. Za pravo reć, dopiz.... je i meni i slušat i odgovarat na sve te kurijožaste upite, a malome se prag tolerancije na pristojne upite spustio negdi daleko ispod kulturno prihvatljivog minimuma.
Lipo smo se putem prema groblju dogovorili da će tu bit puno naših stranaka (onih živih, naravno!) i da očekujem makar minimum suradnje i ne-sramoćenja, a mali princ zna da se mama odvjetnica sa takvim stvarima ne šali. Napravija je on u vrtiću čak i lampion od staklene teglice sa svićom, da će ga stavit na grob dida Ante i veselo skakuta s njim prema groblju. Bio je suradljiv i kada smo vidili da nemamo čime zapalit sviću, sam se ponudio potražit ga od drugih ljudi, pa se lipo odšeta između grobova (jer je dobio strogo upozorenje da ne skače po njima nego da lipo mirno šeta oko njih) i kad je uprosija šibice, krenija prema meni s jaaaaako oduševljenim izrazom lica i brimenom suvoga cvića koja je god mogla stat u njegovu jednu i po ruku „Vidi koliko san skupija suve trave! Možemo je ponit u masline i zapalit! Molin te mama, rekla si da je ovo najbolje za brzo izgorit!“ Dite ka dite, dok je hoda prema meni, dera se to sve na cili glas među grobovima, toliko da nije bilo žive duše (!) koja se nije okrenila prema nama. Nakon pedagoško smirenog objašnjavanja (kojeg se ne bi postidija ni dr. Spock) da će to cviće ipak morat ostat kod kontejnera, da ga malo zadržim na jednom mistu i donekle u tišini, dala san mu u zadatak da izbroji koliko ljudi ima na groblju, da čita natpise slovo po slovo po obližnjim grobovima i slično. Naravno, i to je brzo dosadilo, pa se mali uvatio (prilično glasno) pjevušit pismu iz Shreka 2 koji se ovih dana na dvd-u vrti barem 12 puta dnevno, a koja prilično prigodno grobarskom posjetu ide „upside, inside out, livin' la vida locca“, na njegovom pigeon engleskom to je zvučalo nešto kao „upsa, insada, liva la dida loka“, a onda je odjednom prikinija pismicu i zadera se prema meni „Mamaaaa! Meni se piški!“. E, dotada su već svi posjetitelji mjesnog groblja bili u najboljem slučaju prilično zabavljeni, a u najgorem vidno iziritirani njegovim performansom.
A opet, mislin da je naš dide Ante koji nas već 8 godina gleda „od gori“ bija zadovoljan praunukovim posjetom i lampionom izrađenim njegovim malim rukama, a svakako i izjavom kako će on taj lampion zapalit na didovu grobu, pa će mu po noći bit svitlo. Jer baš taj dide je bija entuzijastični revolucionar, najbolji balerin na plesnjacima, vozija se po Argentini na krovovima vlakova, zavodija prijateljice noći po Buenos Airesu, čak i odradija par miseci u zatvoru priko bare. Tako da je pjesmuljak Ricky Martina sigurno bio njegova glazbena želja koju je u snu šapnija svome praunuku, a ovi je eto od Magarca iz Shreka naučija riči – ništa nije slučajno.
Da se unuci moga princa mene jednog dana site na ovaj datum sa pismom „ Livin' la vida locca“ uopće se ne bi bunila gori sa oblaka.
Oznake: Samohrano roditeljstvo
01.11.2013. u 22:02 | 5 Komentara | Print | # | ^
