FUNKY strana života i onog poslije
Kaže lipo na blog.hr – piši što misliš, je lipo to i jednostavno zvuči, napisat ćeš par svojih misli, zalipit koju sliku, ljudi će poludit za tvojim likom i djelom i postat ćeš planetarno popularan u roku odma. Ali stanje na terenu, ne znaš baš... E, sad prvo triba smislit ime, traži po googlu, zovi ljude okolo, mater je prolistala cili rječnik simbola, organizirali smo natječaj priko fejsa ko će smislit bolje (hvala svima!). Triba bit jasno, kratko, bazasto, prepoznatljivo, pamtljivo, odražavat moj karakter i barem okvirno temu kojom će se ta stranica bavit. Ajde dobro, ime imamo (hvala brate! javi se za preuzimanje nagrade u vidu besplatnog pravnog savjeta), sadržava „fun“ bez čega ne možemo, uzevši u obzir svakodnevnicu 32-godišnje samohrane mame izrazito živog (da ne kažem onaj drugi izraz) momčića, odvjetnice, amaterske plesačice latino plesova, joggerice, ne-baš-redovite meditantice, bivše članice posade cruisera / turističkog vodiča / prodavačice Kirby usisavača / informatorice na šandovima HTZ-a (NE HDZ-a , da ne bude zabune) / recepcionerke, prilično nesavršene domaćice / kuharice i osobe jako zaljubljene u putovanja, djevojačke večeri i provode.
Tehnička i moralna podrška nije izostala ni od mog dragog, nazovimo ga tako jer je dogovor da ga ne mogu zvat „moj momak“ ni on mene „moja cura“ jer budimo realni, ja odavno već nisan cura sa brakorazvodnom karijerom i petogodišnjim sinom, a i on je uvelike bliže 40-toj nego 30-toj.
Onda je tribalo dalje smislit kada točno pokrenit cili taj blogerski stroj jer je kažu početak najvažniji, pa su me uputili da to nikako ne bi tribalo bit na dan Svih Svetih jer eto nekako nije red. Ali ja ko ja, odgojena uz isto tako single-produhovljenu new-age mater i buntovno-revolucionarnog brata bez dlake na jeziku, nekako volin plivat kontra struje, a i 1.11. mi je baš nekako lega za početak, tri jedinice – ma to mora bit dobro!
A tek nakon današnjih doživljaja na groblju sa mojom malom tazmanijskom zvijeri, sve to je jednostavno moralo izać iz mene. Pa, sit back and enjoy, dragi moji sadašnji i budući čitatelji:
„Ajme ne! Sada ću morat bit pristojan!!!“ teško je uzdahnija moj petogodišnjak kada smo parkirali Škodu kod mjesnog groblja u Drašnicama (za one neupućene, malo misto na makarskoj rivijeri, nekad ribarsko – težačko, danas turističko–ugostiteljsko – izbetonizirano-apartmanizirano-popularno među istočno-europskom turističkom pupulacijom) i kada je vidija sve te ljude sa aranžmanima, i svićama, uglavnom sa ozbiljnim licima, kako to i priliči tom mistu i situaciji na dan Svih svetih. A ako dotični mladi gospodin išta na svitu ono baš ne podnosi su upravo one situacije kada bi triba bit pristojan. Ma eto, ne triba niti pristojan, dovoljno bi bilo da se ograničimo na „normalan“, što bi konkretno značilo da ljudima koji ga ljubazno nešto upitaju samo odgovori sa jednom riči od nekoliko slogova, bez mrgođenja, ljute face, grintanja ili zamahivanja šakama - da, da, imali smo i toga u njegovoj petogodišnjoj karijeri glavnog glumca života moga.
Malo nam je otežalo situaciju i to što je sve do jučer ima gips na livoj ruci, i to duuuuuugih misec dana unutar kojeg ga je barem 27 ljudi dnevno pitalo „A šta je bilo rukici?!“, „Biće si bija dobar“, „Di si to zaradija?“. Nije ni čudo da je diteta štufalo odgovarat na ta prilično dosadna i pro-forma pitanja, ka da će kome život prominit to što će mu mali po ko zna koji put tog dana ispričat kako je trča po neravnome i slomija ruku, dobija longetu, pa kasnije gips. Za pravo reć, dopiz.... je i meni i slušat i odgovarat na sve te kurijožaste upite, a malome se prag tolerancije na pristojne upite spustio negdi daleko ispod kulturno prihvatljivog minimuma.
Lipo smo se putem prema groblju dogovorili da će tu bit puno naših stranaka (onih živih, naravno!) i da očekujem makar minimum suradnje i ne-sramoćenja, a mali princ zna da se mama odvjetnica sa takvim stvarima ne šali. Napravija je on u vrtiću čak i lampion od staklene teglice sa svićom, da će ga stavit na grob dida Ante i veselo skakuta s njim prema groblju. Bio je suradljiv i kada smo vidili da nemamo čime zapalit sviću, sam se ponudio potražit ga od drugih ljudi, pa se lipo odšeta između grobova (jer je dobio strogo upozorenje da ne skače po njima nego da lipo mirno šeta oko njih) i kad je uprosija šibice, krenija prema meni s jaaaaako oduševljenim izrazom lica i brimenom suvoga cvića koja je god mogla stat u njegovu jednu i po ruku „Vidi koliko san skupija suve trave! Možemo je ponit u masline i zapalit! Molin te mama, rekla si da je ovo najbolje za brzo izgorit!“ Dite ka dite, dok je hoda prema meni, dera se to sve na cili glas među grobovima, toliko da nije bilo žive duše (!) koja se nije okrenila prema nama. Nakon pedagoško smirenog objašnjavanja (kojeg se ne bi postidija ni dr. Spock) da će to cviće ipak morat ostat kod kontejnera, da ga malo zadržim na jednom mistu i donekle u tišini, dala san mu u zadatak da izbroji koliko ljudi ima na groblju, da čita natpise slovo po slovo po obližnjim grobovima i slično. Naravno, i to je brzo dosadilo, pa se mali uvatio (prilično glasno) pjevušit pismu iz Shreka 2 koji se ovih dana na dvd-u vrti barem 12 puta dnevno, a koja prilično prigodno grobarskom posjetu ide „upside, inside out, livin' la vida locca“, na njegovom pigeon engleskom to je zvučalo nešto kao „upsa, insada, liva la dida loka“, a onda je odjednom prikinija pismicu i zadera se prema meni „Mamaaaa! Meni se piški!“. E, dotada su već svi posjetitelji mjesnog groblja bili u najboljem slučaju prilično zabavljeni, a u najgorem vidno iziritirani njegovim performansom.
A opet, mislin da je naš dide Ante koji nas već 8 godina gleda „od gori“ bija zadovoljan praunukovim posjetom i lampionom izrađenim njegovim malim rukama, a svakako i izjavom kako će on taj lampion zapalit na didovu grobu, pa će mu po noći bit svitlo. Jer baš taj dide je bija entuzijastični revolucionar, najbolji balerin na plesnjacima, vozija se po Argentini na krovovima vlakova, zavodija prijateljice noći po Buenos Airesu, čak i odradija par miseci u zatvoru priko bare. Tako da je pjesmuljak Ricky Martina sigurno bio njegova glazbena želja koju je u snu šapnija svome praunuku, a ovi je eto od Magarca iz Shreka naučija riči – ništa nije slučajno.
Da se unuci moga princa mene jednog dana site na ovaj datum sa pismom „ Livin' la vida locca“ uopće se ne bi bunila gori sa oblaka.
Oznake: Samohrano roditeljstvo
01.11.2013. u 22:02 | 5 Komentara | Print | # | ^
