Top pet da ti stane pamet
Kako san rođena u vrime komunističkog socijalizma, u mom djetinjstvu naš lipi mali dalmatinski grad ima je jedan jedini dućan sa igračkama. Zva se Bambi, bija je u maloj uličici usrid centra i u njemu je prodavala simpatična teta kratke crne kose, sada je viđam u Super Konzum-u jer je naravno taj dućan bija u sklopu OUR Primorje, koje je početkom devedesetih zatvorilo sve dućane (pa tako i moj ljubljeni Bambi), i eto nekoliko godina kasnije prostore okitilo zelenim i crvenim dekoracijama svima nam poznatog trogovačkog koncerna kojeg ovde vrlo ciljano i strateški neću reklamirat. Tako je naša teta iz Bambija nekad razdragano nudila na pultu benkice za bebe i razne vrste lutkica od Jugoplastike, a danas čeka penziju za dvi ijade kuna na kasi pitajući valjda sto puta dnevno „Imate li k.... karticu?“ Bidni ljudi, sažvaka ih i ispljunija truli kapitalizam. Meni je taj Bambi bija ka vrata raja, a što je bilo zanimljivo, sve igračke su stale iza pulta, nema šanse da si ih moga pogledat izbliza ili ne daj Bože dotaknit, sve je bilo nekako nedostižno, posebno, u ograničenim količinama.... Koliko bi se puta zabuljila u izlog eto tek tako u lipe pastelne boje velikih plišanih medvidića. Sad kad iman svoga potomka, stvarno ne znan koja je svrha tih mamutskih skupljača prašine, čak nam je zabranjeno donirat takve stvari vrtiću, ka grinje, virusi, bljuvotina, slina po njima i slično. Ali u Bambija je to sve bilo tako nebeski čisto...
Barbiku nisan imala sve do Domovinskog rata. Viđala je jesan liti u turista, Daniela je imala jednu koju je dobila od Hansa iz Hamburga i koja je šetala od ruke do ruke između nas par cura i čuvala se ka oči u glavi. Nije je bilo kupit ni u Bambija, tek nešto kasnije u duty free shop-ovima po hotelima. Ali samohranu sudsku daktilografkinju sa nas dvoje školaraca koji smo rasli ko gljive poslije kiše i pohađali još pokoju vanškolsku aktivnost (samohrana: „Jer imat ćeš kad naučit kuvat i usisavat, ali ako stvarno oćeš naučit plesat balet sada, za to ćemo nać koji dinar, makar i zapisivali kruv na listu dužnika u pekari „ - koji vizionar od žene!) nisan imala srca niti izdaleka upitat za taj mršavi, savršeni, glatki, dugokosi, plavooki, divno obučeni komad plastike i sve accessoire koji idu u kutiji s njom. A tek Ken i Skipper... Zato mi sada dođe milo kada vidin sve te plastične dive onako razbacane i dostižne po policama crveno-zelenog koncerna, a curice kada dođu s materon kupit spizu dobiju jedan primjerak iste ako su bile dobre i sidile u kolicima i nisu činile nerede po dućanu. Jbt, kako je rasla količina uvezenih Barbika, tako su padali kriteriji za nagradu u liku lutke mršavice.
I negdi tamo krajem mojih 20-tih, postanem i ja mama, i to jednome čudu od diteta u svakom pogledu.
A to posebno kada triba izvalit štogod neprimjereno, poskandejat se s nekim, potuć se sa starijim ditetom u vrtiću, prdnit usrid pizzerije i još onako slatko se nasmijat da svi ama baš svi znaju da je to bija baš on, zadišpetat se svakom prilikom kada je to moguće i nemoguće, i sočno zabeštimat kada najmanje triba. Kada je dotični gospodin napunija negdi godinu dana, krenili mi svi njemu kupovat one igračke koje su ka bile primjerene njegovoj dobi, autiće, lego kocke, slagalice, piste za aute, kamione, traktore, Thomas vlakić, Chuggington, sve te macho minijature da se dite ne bi slučajno igralo s nečim rozim. Eto ispalo na kraju da san i ja samohrana, pa još i baba pomaže u odgoju, a u vrtiću same ženske tete, još bi samo falilo da se mali uvati Hello Kitty ili Winx-ica. Bilo je tu i malo onog momenta, e kad nisan ja mogla imat Barbiku, imat će moj princ cilu garažu Tomice i ekipe s otoka Sodor, neka ditetu bude kad mu može bit.
Ali, izgleda da je mali berekin ipak pokupija neki mot ili gen iz našeg komunističkog doba jer njega ništa, ama baš ništa (osim dvd-a peppe pig) od made-in-china-plastenarije ne zanima. Taj sabotira bilo koji pokušaj igranja s nečim što donekle podsjeća na igračku. Lego kocke stoju danima složene u kamion izrađen prije više od tri miseca, pista hot wheels-a oduševljava tek male posjetitelje našeg doma, autiće ni pogledat... Više smo igračaka podilili po domovima za nezbrinutu dicu i donirali vrtiću nego što je moj Bambi sa početka priče proda u deset godina svoje karijere.
Naprotiv, praktičan i pragmatičan kakav već je (na mamu!), mladi gospodin se odma da u konkretne, životne stvari, a i rođen je 2008. u prvoj godini svjetske financijske krize, pa tako u glavnu sferu njegovog interesa spada „top 5 ne-bi-nikad-pogodili“ stvari. Idemo redom, i to sa kraja ka u izboru za Miss:
5/ Liftovi – ta opsesija traje sigurno od prvog rođendana, i to do te mire da mali zna sve hotele na makarskoj rivijeri, točno zna di je koji lift, koliko katova ima, koji ima zvučni signal, a kao nagradu za primjereno ponašanje u jaslicama i ne-pišanje u krevet, dobio bi vožnju liftom u obližnjem neboderu. Ako bi mora birat njemu najdraži, sigurno bi to bija ovaj sa slike u hotelu u Londonu jer je na svakom katu zvučni signal govorija di se nalazimo. Ala gušta, baš ga briga za London eye kada ima svemirski lift koji govori u hotelu. Ne znan koliko puta smo išli gori-doli u tih tjedan dana, a tek kad je otkrija da postoji i još jedan za sobarice i sobare (on ih je zva „čistari“ koji je bija duplo veći, tako da mogu uć i kolica unutra... Srića da je to bilo taman prije odlaska na aerodrom.
4/ Prometni znakovi, semafori i nadzorne kamere – uz pune police edukativnih slikovnica, bojanki, priča sa zvučnim efektima i pjesmicama, počasno misto pokraj omiljenih dvd-ova i dan danas zauzima „Priručnik auto-škole“ kojeg je još ka trogodišnjak uprosija u Ane kada je položila vozački i danima ga nije ispušta iz ruku. Odavno je savlada sve znakove, obožava Split jer ih je tamo puno i sigurna san da bi teoretski dio vozačkog ispita položija već sada isprve. A tek koja ljutnja nastane ako neko od nas velikih počini kakav prekršaj dok princ sidi iza u svoj prijestolju, ili parkiramo na rivu na 5 min, a ne platimo parking... U tome je stvarno prav(n)i momak.
3/ Rampe – bilo da se radi o ulazu na parking ili o ulazu na auto-put, niti jedna mu nije promakla, ispritiskat će sve po njima, aktivirat sve lampice i botune, isprosi od babe za dobro ponašanje po 20 kuna da plati ulaz u tunel prema Zagvozdu, samo da vidi kako se diže rampa, planira rute za šetnju po gradu tamo di su rampe. Čak je počeja i meni davat kune iz svog novčanika da parkiran na parkinge s rampom tako da on može pritisnit botun da je podigne. No comment.
2/ Mirisi za auto – (ne)srića da u prizemlju zgrade imamo Tokić autodijelove, jer ne mora daleko odlazit kada zasluži kupit miris. Opremija je već više puta aute sviju u bližoj i široj familiji. Koje dite oće sladoled, koje bombone, koje čokoladu, a ovaj se zadovolji šarenim hiper-mirisnim borićem od kojeg boli glava prva dva dana i ka inkantan bira svaki put po dvi minute kojega će. Na moju žalost, vanilija je najčešći izbor. Zato i usrid zime vozimo sa širom otvorenim prozorima. Žali bože mojih kuna potrošenih na feniranja.
1/ E, ovo definitivno zaslužuje prvo misto na ljestvici praktičnih interesa – GEL DISKOVI za WC! Uvik mora bit po dva u kući, najdraži mu je onaj plavi i jedva čeka kada će se isprat ona gelirana točka da on može zalipit drugu, pa često imamo i dvi u raznim bojama istočkane po zahodu. A highlight njegovog obožavanja duck-gela bio je kada je Mate ima rođendan i mozgamo nas dvoje šta ćemo mu kupit, obilazimo dućane, gledamo, probajemo, a ovaj provali: „Znan! Sitio san se! Kupit ćemo mu one naljepnice za wc. Možemo mu kupit i tri različite u dm-a, pa da ima sve do sljedećega rođendana!“ Zamisli Matine face da je otvorija poklon i očekujući autić, Hajdukov dres ili balun, dobije tri različite gel naljepnice za wc! :-D
Eto, čujen često od roditelja kako je sve ošlo kvragu, kako se dica više ničemu ne znaju radovat, kako sve imaju, kako su na sve navikli, kako in je sve dostupno. Koliko god bio berekinast moj mali potomak, ne mogu reć da je zahtjevan kada triba izabrat dar. Provozamo se liftom u neboderu, parkiramo na HVIDR-inom parkingu na rampu, napravimo đir po kružnom toku, stanemo na dva-tri semafora, kupimo miris za auto i zalipimo gel točku u zahod – u ovim vrimenima krize i recesije – ma dite za poželit!
05.11.2013. u 00:45 | 12 Komentara | Print | # | ^
