PUTOVANJE - LUDOM RADOVANJE
Dičica na putovanju – najčešća marketinška slika turističke ponude; nasljednici se veselo prskaju u bazenu / prave kule od pijeska na plaži / šire europsko jedinstvo igrajući se u mini clubu sa novostečenim međunarodnim prijateljima i širom otvorenih očiju za ruku s roditeljima zainteresirano razgledavaju znamenitosti posjećene destinacije.
U tu idealno zamišljenu sličicu san glupo i naivno virovala i ja, sve do 2008. godine koja je moj život okrenila za 180 stupnjeva. Iako gotovo sasvim nesvjestan događanja oko sebe sve do njegove prve i po godine (šta bi mi na ovo rekle Rode i ine povezujuće-roditeljstvo-udruge), moj majmunčić je vjerni pratitelj u svim pustolovinama od svog prvog dana, na često čuđenje okoline di ga to sve vodan, dite triba stat doma, mali je još za ić okolo i slično. Ok, danas nakon skoro šest godina, nekima od njih ću donekle dat i za pravo.
Prije rođenja mog diteta nisan primjećivala slike dičjih ispada oko sebe na aerodromima, u avionima, u busevima, vlakovima, jer me iskreno rečeno nisu baš ni zanimale. Zadubila bi se u svoju knjigu, u nekog zgodnog tipa ili u svoje misli u kojima uglavnom igraju filmovi bolji nego u Cineplexu. A nakon dolaska princa na svit, i dalje nisan primjećivala ispade druge dice, ali sada zato jer san bila previše zauzeta ispadima mog vlastitog diteta, od kojih je svaki sljedeći bija sve bolji kandidat za titulu „mog najsramotnijeg trenutka“.
Nažalost, zbog objektivnih razloga, većina tih slavnih sekundi nije zabilježena slikom jer mi je zadnja stvar na pameti u trenucima potpunog sramoćenja i propadanja u zemlju bila zgrabit aparat i slikavat dite kako se krevelji i radi pizdarije. Ali oni koji jesu snimljeni mi sada vride zlata. Pa tako imamo skakanje s deve na Djerbi u poznatoj fazi „isklizavanja“ iz naručja, virujen da sve mame i tate znaju o kojem je pokretu rič, za to se dica rodu istrenirana. Biće pametna deva mislila u sebi: „Aha, koji optimist ova mater, nagledala san se ja ovakvih“ i nastavila žvakat svoju smokvu od kaktusa dok se mali drečavac nije toliko izdreča da san odustala od foto sessiona.
Do njegove skoro treće godine, kraljević se budija ohoho prije izlaska sunca, a još je u Tunisu sat plus nego u nas. Naravno, i cili kat hotela se prisilno budija s njin, pa smo on i ja ka dvi budaletine šetali okolo hotela po pustinji dok je još bija mrak i krmeljavih očiju gledali pomaljanje sunca na obzorju. Toliko o „odmaranju“ na odmoru.
U nešto starijoj fazi osebujna ponašanja mog nasljednika već su počela obuhvaćat i druge ljude, osim mene i njegovih ostalih najbližih. U Parizu je kratio vrime u dvoiposatnom redu za Eiffelov toranj pucanjem u ostale posjetitelje iz laserskog pištolja Buzza svjetlosnog i zabavlja se njihovim reakcijama, posebno onih kojima je to bilo sve prije nego smišno i zanimljivo. Što gora njihova reakcija, to njemu smišnije.
Europski pohodi nastavili su se stiskanjem emergency button-a u najvećem europskom vrtuljku – London eye i šokiranjem cile grupe Japanaca kada se iz zvučnika za slučaj nužde začuo uljudno panični glas operatera „This is an emergency service, how can we help you?“, a princ se sakrio meni iza nogu i provirija tek kad je prošla opasnost da će mu doletit jedna po guzici. Da se cila priča tu ne bi završila, glavni glumac se u istoj epizodi, kada mu je dosadilo gledat velebne zgrade kraljevske obitelji, rijeku Thames i parkove Londona, obisija na prečku vrata kapsule na kojoj je velikin crvenin slovima pisalo da se zabranjeno naslanjat na prečku. Vjerojatno su nakon naše vožnje dodali da se zabranjeno višat na prečku, trčat po kapsuli, gurat se između nogu drugih ljudi dok slikavaju i da se ni slučajno ne smi pritiskat zvono za uzbunu ako zaista zaista zaista nije slučaj nužde, ka i cilu listu ostalih zabrana i upozorenja.
25.11.2013. u 22:28 | 6 Komentara | Print | # | ^
