Marketing
POŠTUJTE NAŠE BUSEVE
U svom za 32 godine i prebogatom radnom curriculumu (jer mi divlja narav nije dala da ostanen nigdi toliko dugo da me itko počne smatrat „svojim“ igračem), većina poslova imala je veze s kretanjem. Stoga ne čudi da san za moje drugo po redu zanimanje izabrala baš ono turističkog vodiča. Osim cjelodnevnog laprdanja na tri jezika, umotanog objašnjavanja gostima ko je zapravo srušija mostarski most, opisivanja kako se beru masline i zahvalnog osmjehivanja kad bi mi Hans und Maria na izlasku iz busa utisnili u ruku 10 eura, to razdoblje je obuvaćalo nešto jako važno za moj razvoj ličnosti – druženje s autobusnim vozačima, odličnim učiteljima raznih profila, godina i sklonosti.
Pa je tako jedna od prvih lekcija bila da nikad, ali nikad, osim u slučaju da nije prodano svih 50 karata za izlet, goste ne puštam da side u prvom redu. Za to je uvik bila spremna jaketa (usrid lita) ili moja torba s voucherima koja bi se rasprostrla na siceve iza nas. Razlozi za to su bili raznoliki. Npr. smrdljive noge, jer ako bolje pogledate, noge tih ljudi su odma vozaču pokraj glave, a svi nekako vole gurnit prstiće u sandalama na čičak baš kroz onu rupicu ispod pregrade, pa skoro da nožnim palcima diraju vozačevo uvo. Drugi, ne manje bitan razlog, bio je što bi ja brbljala na mirkofon skoro pa cilo vrime, što je vozaču (koliko god im bilo drago na kraju dana podilit bakšiš – a više govora gostima značilo je i više eura) prilično išlo na živce. I zamislite sad još da osim mene mora slušat još Hansa und Mariu na prvom sicu kako „ach, ja“ komentiraju svaku moju izjavu, dive se krajoliku i mršte se s neshvaćanjem na iznos prosječne hrvatske netto plaće. E, pa taj stereo surround je već bio previše, ponekad čak i za mene. U ciloj toj priči, jednako tako bitan razlog za oslobađanje prvih sjedala bio je i taj što vozač u tom slučaju nije moga s kolegama razmjenjivat na mobitel najnovije informacije o stanju na cestama, ko je koga i kako je baš on ovaj tjedan dobija sve zajebane ture. A najsimpatičniji su bili razgovori s pripadnicama suprotnog spola. Kako bi odma prominili ton glasa, nasmiješija bi im se brk i bili bi spremni za gugutanje i to naočigled i naušisluh mene i (ako ne bi imali sriće) barem još četvero ljudi u prvom redu. Doduše, ti ne bi puno razmili, ali neke stvari su univerzalne ka esperanto.
Za putovanja busom triba imat na umu još par stvari – vozači autobus gledaju kao na svoj vlastiti obraz, ono što radite autobusu, ko da njima trljate o facu šakom. To znači zaboravit konzumiranje bilo čega što se može prolit, izmrvit, pokapat, što je intenzivnog mirisa i ljepljivog sastava, a što se tiče žvaka, tu su moralni zakoni jači od onih propisanih u Singapuru – apsolutni no-no! To ih naravno ne sprječava da onaj koji vozi i ima šiber-prozorčić u trenutcima velikog stresa ili bijesa na smotanog Čeha u kamp-prikolici isprid, može popušit kutiju duvana. Ali to im moramo oprostit, ipak taj čovik drži pod svojim volanom 50-tak života.
Imali smo i slučaj kada je bijes toliko ovladao da je gospodin vozač izletio iz busa na srid mosta u Omišu i ranije oduševljenom, a kasnije zabezeknutom turistu koji se na cesti zaustavio da slika kanjon rijeke, pa tako napravio iza sebe zastoj do Dugog Rata, istrgnija aparat iz ruke, bacija ga u Cetinu, nakon čega se mrtav-ladan i vidno smiren, vratija za volan sa izrazom lica "aha, jesan ga!"
Isto tako imaju smrtonosne alergije na bilo kakva pitanja u vezi s radom klima uređaja, nemojte niti pomislit u to se upuštat jer ne može niko, pa ni naši svemogući vozači, zadovoljit vrućofobne ili zimogrozne sklonosti svih putnika u autobusu u isto vrime. Zato oni najčešće namiste onako im se čini ok i to triba poštovat jer dok njima nije hladno/vruće, i vaš život će bit u sigurnijim rukama. Još jedan trik koji će vam kupit naklonost kod vozača je da ne drmate i klapate s naslonima za laktove. Za te zvukove imaju senzore, i to ne baš blagonaklone. A naravno da je na svakom modelu nacrtana strelica di se triba pritisnit da se podigne, al ste ćoravi?!
E sad, uz dužno uvažavanje svih gore navedenih uputa s obzirom na moja busni staž, prošlo lito san nakon ko zna koliko vrimena sila u bus prema Dubrovniku i slučaj je htio, jer slobodnih mista u srpnju naravno nema, da sidnem baš iza glave vozaču. Ajde fala bogu bez sandala na čičak i bez komentiranja jer nisan imala suputnika, ali (ah koja greška za sidenje u prvom redu, ali stvarno je bilo vruće) u kratkoj suknji. A imaju oni i retrovizor na kojeg vide cili autobus i prvi red izgleda apsurdno smišno uvećano. Zahvaljujući mom ljetnom look-u, dobila san kartu za studentsku cijenu. Ajme otkad to nisan! I onda su krenula pitanja, di ću, kako idem sama (tako lipa cura, pa te pustili samu – evergreen ice-breaker!). Za predah od razgovora, uvatin se čitat „Pedeset nijansi sive“ s bussiness-look naslovnicom (slika doli). Gleda vozač da je đava odnija šalu i da je konverzacija stavljena na čekanje, pa nakon nekog vrimena kad mu je dojadilo šutit i slušat Narodni radio, promotri naslovnicu mog štiva i dobaci: „ Ma nu nje šta se uvatila tih poslovnih knjiga i kad je na odmoru. Daj uzmi štogod lakše, pusti to sa odijelima i kravatama, vikend je!“ Hm, kad vratin malo film unazad, dobro čovik i kaže, jer više san životno-cestovnih mudrosti naučila od gospode za volanom nego od većine „gospode“ u odijelima.
Post je objavljen 25.01.2014. u 19:34 sati.