TKO SE NIJE SKRIO, POLITIČAR JE BIO
Kad smo još imali kućne telefone, češkoslovački crtić prije spavanja i auta proizvedena u vlastitoj multi-nacionalno-vjerskoj federaciji, bija je samo jedan dnevnik dnevno na jedinom tv programu. Meni je osta u sjećanju ka neka siva (ok, mi smo bili siromašna jednoroditeljska familija i do iza rata smo imali crno-bilu televiziju), dosadna, monotona, glupa emisija di se samo smjenjuju ljudi prid mikrofonom i za koju san jedva čekala da završi.
A sada šarenila... Na svakom kanalu po jedan dnevnik, što primamljivije, s više pošalica, boja i sličica – to bolje. U završnom dijelu obvezno slijede vijesti iz show-biza, a na vremenskoj prognozi zgodna teta maše rukama po virtualnom ekranu pokrivenom pahuljama, oblacima, suncima i reljefnom 3d kartom lipe nam države sa tisuću otoka. Između upadne još par reklama da se ljudima malo vrati koncentracija i eto savršenog kapitalističkog proizvoda.
Nije ni čudo da se i moj povodljivi mali naćuli na kauč gledat kad vidi barbe kako razbijaju dvojezične ploče na školama i vrtićima, višebojne grafikone sa brojkama (inače obožava brojke) i postocima o nezaposlenima, onima na bolovanjima, o rastu cijene potrošačke košarice. Onda gleda šta sve ima u toj košarici: kruv, mliko, nutela, banane, jaja, brašno, taman sve za palačinke, kaže mali. Sinoć je pročita na grafikonu o nezaposlenosti da je brojka od lani narasla za „ 5 popusta“ (5% op. autora).
A tek ona slova što ispod prolaze i ponavljaju najvažnije vijesti. Upravo je naučija slovkat u 3. brzini da može povatat rič prije nego pobigne s ekrana. Akcije više nego u Power Rangersima. Kako neće dite volit Dnevnik kad su mu aktualni događaji prikazani ka strip umotan u šareni papir.
Iskrcavamo babu nedavno isprid Suda di joj je inače skoro pa radno misto, a kraljević iz auta gleda u službenu tablu ustanove: „Vidi mama, u nas još nisu razbili ploču na vratima od suda, u nas je policija pobijedila!“
Nije prošlo niti dva dana, a na nekom od kanala „žnj“ gledanosti koji se vjerojatno vrti samo u kućama ljudi čija su dica voditelji tamošnjih emisija, njegov pogled uvati lik davno zaboravljene Jadranke Kosor i sve on gleda i gleda u nju: „Je li ovo ona teta što se zove ko i ti? Prije je stalno bila na televiziji, nisan je odavno vidija...“ A sinko moj, ko zna oćeš li je opet i vidit.
Skoro jednako ko dnevnik, voli i jumbo plakate. Primijeti svaki novi, posebno one UNICEF-ove: „Zašto ovaj plače, zašto je onaj tužan, vidi onaj je isti Neno što prodaje palačinke!“ (Frano Lasić u Ruži vjetrova).
Zaključija je tako nedavno da je Severina na plakatima za koncert u Spaladium Areni tužna jer je niko ne voli, ni on, ni tata, ni Zvonko (ujko) ni Slavko (očuh): „Zato je napravila onako tužnu facu ko da će zaplakat na plakatu!“ Ipak je još premlad da mu objasnin razliku između pohotno-napaljeno-patničke face koja prodaje 20 tisuća ulaznica s jedne strane, i tužne face s druge strane. Neka ga još koju godinu.
A tek kad je prije lokalnih izbora osvanija cili grad pun plakata, nasmješenih glava, obećanja, ogromnih slova i parola – ka stvoreno za dite koje taman uči čitat velika štampana. Nemali broj puta smo tako morali stat isprid plakata dok on sve pročita, proslovka i pokuša zaključit kako se zove kandidat. Malo mu je činilo muku što su se dva od tri favorita zvali Tonči, ali srićom jedan ima brkove, a drugi nema, pa smo i to gradivo nekako savladali. S obzirom na mega-giga plakat na hotelu u 20-godišnjoj izgradnji, mali i dan-danas tu građevinu zove Hotel Tonči.
Smirila se tako buka oko izbora, a počela sezona turbo-folk koncerata u lokalnom night clubu, ali ne zna dite razliku. Vidi sliku velike glave koja obećava dobar provod, njegovo /njeno ime šarenim slovima, misto i vrime održavanja. Pa sad recite da sličnosti nema... Promatra on tako nove slike i ugledavši plakat za koncert Željka Joksimovića na kojem isti izgleda ko kandidat za ravnatelja Parka prirode Biokovo u mornarskoj majici umisto u rendžerskoj uniformi, zaključi „Vidi, i ovaj barba želi bit gradonačenik!“. Nije mali ni lud, i jednima i drugima je drag mikrofon. I tu sličnosti ne prestaju.
A da je definitivno korak isprid svoje generacije po pitanju političkog obrazovanja zahvaljujući komercijaliziranom dnevniku, svojoj ljubopitljivosti i očuhu koji je gori zajebant od maloga, dokaza je i jučer na igralištu krcatom dice i roditelja kad smo se igrali sakrivača. Doša moj politolog na red za brojanje nakon što san mu pet puta dozvolila mu da me nađe jer jednostavno ne voli gubit (ma rođeni političar!), izbroji on do dvadeset i totalno ozbiljan zapiva na cili glas poznatu zajebanciju na konto dragog nam ministra financija: „Slavkec je iz Rijeke, ko se nije skrio, ovršen je bio, sakrio se ili ne, ja polazim!“
Ah, šta reći... Vi rođeni 70-tih ili 80-tih, sjećate se u djetinjstvu kad je bija dnevnik niste smili taknit daljinski (ako ste ga imali) ili prominit program (jer drugi niste imali) zato što je otac mora pogledat svojih 30 minuta dnevnih informacija. E pa u našoj kući je došlo vrime da 5-godišnjak u 7 ipo navečer čeka dnevnik, a ja zgrabin daljinski i upalin Munjevitog Jurića. Uz moj rizik da ću ostat uskraćena za par bisernih izjava na račun aktualnih zbivanja, nek je politika do daljnjeg ipak dalje od naše butige. Bar dok mali sam ne skonta razlike između folk pjevača i kandidata na plakatima. Ili dok ja ne skontan.
