Zašto post-blagdansku depresiju liječiti u Tunisu
Ali nevezano za moju dob koja je prišla čarobni broj 30 i moj izvanbračno zauzeti status, čini mi se da je broj „uleta“ curama općenito u opadanju. Mamini sinovi, linčine što vole sve na gotovo, ne-gentlemani, veći broj žena na jednog muškog prema zadnjem popisu stanovništva... Neman pojma koji je točno razlog, ali to je činjenica. Tim više mi je slatko vidit srednjoškolke kako šepaju u štiklama od 15 cm u 3 ujutro, troše đeparac na opremu za maškare, zauzimaju kućna i kafićka kupatila satima pituravajući savršenu masku ne bi li se koji pijani momčić zalipija. A ovi ih ne bendaju ni sekunde, vise u kladionici ili na utakmicama, padaju u ekstaze na prve taktove navijačke himne i kunu se u vječnu ljubav jedanestorici nabildanih napuvanaca koji za par milijuna eura godišnje naguravaju balun po terenu.
Je, je, been there, done that, peglala i ja rivu i šankove u petama, lipila umjetne trepavice i fenirala kosu prije vikenda. Ali kad vratin vrime nazad i pokušavan se sitit najjačeg "uleta" kojega san u životu doživila, broj jedan top liste definitivno zauzima situacija u kojoj san bila šporke i zapetljane kose od pustinjskog pijeska, s nula promila u krvi, u staroj haljini mokroj od znoja, s mojon roditeljicom u pripizdini tuniškog Hammameta koji je prije 15-godina te kritične prigode izgleda ka jedna plisnava, pjeskovita, žuto-smeđa, vruća, bučna bauštela.
Ništa mi na putovanjima nema draže nego kada me u vrućin krajevima izbace iz hotelske sobe u 11 ujutro, cili dan još iman pri sobom, a let za ne falit bude u kasnim večernjim satima. Pa se ti misli di ćeš sa sobom, prtljagom, znojavom robom... Nas dvi se tako krepane negdi prid zalazak sunca jednog takvog dana rastopile na tuniškom suncu i legle na zidić koji je dilija auto-cestu i šetnicu s jedne, a ko-zna-koliko-kilometara-dugu plažu s druge strane. Prolazile su karavane, prodavači palmi, duvana, nargila, kus-kusa, ekstrakta jasmina, šipka, pustinjskih smokvi, ponuđači safarija i jahanja deve kroz pustinju. I svaki pojedini se zaustavija kraj nas (i svih ostalih ljudi na plaži, nije da smo se umislile) i nudija, nudija, dosađiva i dosađiva nabadajući na svin mogućin bjelosvjetskim jezicima. A nas dvi se pravile ko da spavamo ne bi li nas baren uru prije leta, a nakon sedam dana pilanja i uvaljivanja (jer smo putovali dvi same žene - arapske zemlje su raj za tu kombinaciju u slučaju pada samopouzdanja ili netom okončane nesretne ljubavi) barem pomislili ostavit na miru. Ma nema šanse. Nije nam išli u prilog ni što smo obe bile golih nogu, a mater još i plavo-crvenkaste kose. I nigdi muška blizu nas. Došlo vrime za krenit prema aerodromu i digle se nas dvi sa zida spremne za suočit se sa arapskim napadima, kad evo ti njih dvojice... Najčešće dolaze u kombinaciji po dva ili tri, onda je sigurniji napad, biće to neka moralna potpora, šta li?! I krene jedan: "Helo, priti lejdi, ar ju ček, rašan, slovakia, italia, polska" i nabraja nego li ga nabraja. Mater se već počela kurtoazno smiješit da ih skine s vrata, a ja više umorna od odmahivanja glave i "no, thank you, I'm here with my boyfriend" - fraza odlučila ad hoc prominit obrambenu taktiku i pravit se ni više ni manje nego (Bože i sve gluhonijeme osobe, oprostite mi) gluhonijema. Sija tako momčić pokraj mene, gleda me ogromnin crnin očima i ne odustaje, a ja počnen mavat rukama, objašnjavat izmišljenim znakovnim jezikom da ne mogu govorit i da ne čujem i ispuštat pomalo neartikulirane znakove koji su mi prvi pali na pamet. A jebiga, sila ne pita, to je bila stvarno nužna obrana u najmanju ruku. Da me sa strane gleda kakvi defektolog, čovik bi puka od smija ka i svi mi koji smo gledali Mandelin sprovod i onoga "prevoditelja" koji je prevodija rečenice povezane ka u onih curica s početka priče kada prvi put u životu popiju 4 juice-votke zaredon.
Ali mater je zeznila stvar jer se i ona počela valjat od smija da se masu svita s plaže počelo okretat i približavat da vide šta se to događa. Biće da je izgledalo stvarno zanimljivo iz daljine, jedna se grohotom smije, druga lamata rukama i pokušava objasnit da ne može govorit i da ne čuje, jedan sidi pokraj nje i gleda je razrogačenih očiju, a drugi mršavko jednu ruku drži u džepu, a drugom se češe po glavi. Kad san napokon pukla i progovorila odbijajući njegovo udvaranje, mali (koji je ima najviše 16 godina) se okrenija prema mojoj materi i s osmijehom od uva do uva nastavija "If ju dont wont, mejbi jour mader?!"
Tako da svim curama koje bi tile malo pažnje, jer budimo realni sve više muških čeka da mi priđemo njima jer očito misle da su ugrožena vrsta bez koje se ne može, stvarno od srca savjetujen da uštede par miseci kupnje šminke, postola, borši, umjetnih noktiju, friziranja, seansi kod psihijatra, i uplate, bez dugoročnih očekivanja, putovanje u Tunis – obećanu zemlju zavodnika. Ako se mame plaše pustit vas same, vodite i njih. Odlična investicija i sigurni ego booster za sve generacije.
