Pile na 101 način

utorak, 30.09.2025.

Nedjelja mi nešto nije bila ni za što pa sam preskočila i doručak i ručak. Na pripremu večere sam se prisilila jer je pile čekalo u hladnjaku.
Znate da ne volim kad mi hrana propada, mada... sada mi se i to povremeno dogodi :I

Pa računam - pile je cijelo; puno je to za mene samu i moram ga pametno iskoristiti tako da je jestivo još barem dan, dva.
Ajaaaj...
Da sam to pile ranije samo malo bolje pogledala, vjerojatno ne bih oko njega lupala glavu ni dvije sekunde, al' ovakoo... neke pripreme sam već napravila i više nije bilo uzmaka.
Što sad.
A i nisam jako dugo pripremala klasični nedjeljni obrok, onako kako je nekada davno bio uobičajen, pa sam malo bila nostalgična. Dok je tata još bio živ imala sam dilera za domaće pilće koji su svi bili teški najmanje dva i pol kilograma, i uvijek sam imala puno posla oko njih. Kada je tata otišao, više nije bilo potrebe za takvim akcijama pa sam prestala. Ovo pile sam kupila zaleđeno, i moram priznati da me malo ušokiralo - ni blizu nije nalikovalo onima od 2-3 kilograma. Ovaj 'tić je više ličio na nekakvo pileće nedonošče. Stalno sam nelagodu osjećala pipkajući ga :I
A kad kažem 'tić, onda ne mislim na ove naše blogerske 'tičice, jer one su rasne k'o i ovi spomenuti dvoitrokilaši.
Ovo je nešto skroz drugo bilo.

Moja sestra se uvijek zgraža nad mliječnim prasetom, kad god da ga netko spomene - nikako joj nije jasno kako nekome može pasti na pamet ispeći i(li) jesti tako malo prase, a ja sam se sad nekako slično osjećala s ovim piletom.
Te malo, te pogužvano, mekano, tanke kože, tankih koščica...

No, al' započeti posao se morao završiti. Na kraju krajeva, ja sam dijete sa sela (malo gadljivo, istina, ali' ipak...:O), još od malena sam nauviknuta gledati i ružnije stvari pa sam se na brzinu pribrala i sve isplanirala. I ispalo to pilence berićetno. Pored toga što se mačak dobro natrpao, bila je tu i nekakva juha za sutra, krilca su s krumpirom imala pokušaj varanja s pekom, a prava zvijezda večeri su bile pohane palačinke.
I njih sam već spominjala. Nekad davno je mama prisvojila recept jednog poznatog kuhara i onda su godinama svi najavljivani gosti provjeravali hoće li biti pogošćeni i s njima. Tako da danas kod mnogih te palačinke izazivaju efekt nalik onom Proustovom s kolačićima.





No... al' drugi put ako ponovno kupim pile podsjetite me da ga samo strpam u pećnicu na sat vremena.
To će biti dosta.

Zakon spojenih posuda

ponedjeljak, 29.09.2025.

Jučer sam zamalo kupila novu kuhinju.
U tijeku su nekakvi popusti i akcije, a moj sudoper je već neko vrijeme u raspadanju pa sam, ne bud' lijena, uzela metar u ruke i premjerila sve kuhinjske centimetre.
Prije toga sam već bila našla jednu slatku, malu i jeftinu kuhinjicu koja bi se vjerojatno uklopila i bez mjerenja, problem je jedino bio taj... što je baš malena - trebala bi još narasti :I
To se vidjelo i 'prostim' okom.

U ovakvim situacijama problem počesto bude i moja sestra koja me zna nagovarati na skuplje stvari, pa je tako bilo i ovaj put. Da što ne bih ovu drugu... je malo skuplja, ali vidi koliko mjesta ima, i taman sve popuni...
Da, al' ne može ni ona meni biti problem koliki ja mogu biti sama sebi, pa sam ja onda našla jednu još ljepšu i još skuplju i samo su me sekunde dijelile od peglanja kartice, a onda sam se sjetila provjeriti još jednu sitnicu i... i otpala kuhinja.

Pokušavala sam neko vrijeme silom naći način da ju uklopim... al' nije ta Pepeljuga za moju cipelu.
Njen problem (odnosno moj problem s njom) je što je blok kuhinja, što mojoj kuhinji baš nikako ne paše, jer ona voli raspoređivati kuhinjske elemente onako kako njoj odgovara, a ovakve se drže zakona o spojenim posudama k'o pijan plota, pa gdje jedan, tu odmah mora ići i ostalih nekoliko elemenata.
S jedne strane, da moja kuhinja nije takva kakva već je, ne bi to bilo ni tako loše - zajedno smo jači, je l', ali s druge strane, svaki lanac je čvrst onoliko koliko i negova najslabija karika, tak' da... veliki je to rizik i slaba garancija.

I što još... kuhinje su vam ženskog roda, a znate koliko je teško ženama vjerovati. One su vam isto sklone udruživanju i tim spojenim posudama, pa stalno nešto jedna drugoj pomažu, hrabre se i podupiru, jer da ne treba njima muškarac u životu (ne bilo kakav), al' taman kad steknete samopouzdanje i uskladite menstrualne cikluse, jedna iz grupe naleti na nekakvog (prvog koji naiđe) muškarca i mam se baci pred njega pokazujući mu trbuh (to isto su radile i sve moje mačke kad bi naišao kakav mačor :I), zaboravi vas i razbuca cijelu grupu.
Ili to, ili bi vam u ovakao lijepi tartić pokušale utrpati meso.
Mislim, na isto vam to dođe






Ne, ne... zato meni odgovara samo mo-du-lar-na kuhinja. Nikakva drugačija. Takvoj uvijek mogu zamijeniti oštećeni element (zamijenila bih ja i ovaj sudoper, al' kuhinja je stvarno stara, dala je što je mogla i najbolje ju je cijelu zamijeniti) bez da moram mijenjati i ostale, tako da ću se još malo strpjeti.
Sad će Božić i bit će još akcija i popusta... i naći ću ja neku još skuplju kuhinju.

Osnažujem džepove (retrospekcija)

subota, 27.09.2025.

Igranje Boga
30.11.2021.







Jeste li ikada svjesno povukli nekakav potez, znajući da tako odlučujete o nečijoj sudbini?
Ako jeste, je li vam se svidio taj osjećaj 'igranja Boga', ili... je li vam se to na nekakav način možda osvetilo?

Hajde, iskreno... volite li se praviti moćnima? :)
Da li biste odbili priliku koja bi vam tako nešto omogućila?







***


I što sad...
28.11.2021.









Dakle... samoubila se jučer ta mala, glupa ptičica - sjenica.
Tresnula je svom snagom o moj prozor. tako da sam i sama odskočila ne znajući što se događa. Pomislila sam čak da se netko glupo poigrava s tim lupanjem, no onda sam je ugledala kako leži. Ništa joj nije pomoglo - ni voda, ni utopljavanje; vjerojatno je uginula odmah nakon pada, ali ja sam se ipak trudila još neko vrijeme.
Poslije mi to sve više nikako nije dalo mira, iako, osim što imam prozor tamo gdje ga imam, ni za što drugo nisam kriva.
A što rade ljudi kad imaju nečistu/nemirnu savjest? Pa idu je umiriti... jasno...
Meni to možda i nije bila prva misao dok sam poslije potištena gledala na Internetu fotografije, ali onda sam naletjela na
OVU stranicu, i ulovila se za nju kao utopljenik za slamku.


A na spomenutoj stranici, između ostalog, piše ovo...

Ne mogu reći da mi i je i danas baš nešto puno, puno lakše, vjerojatno će moja uznemirenost potrajati još neko vrijeme, ali ovaj tekst mi je ipak uspio malo odvratiti misli u nekom drugom smjeru. Čini se da je za umirivanje savjesti nekako najjednostavnije pokušati 'ocrniti' onoga zbog koje nam je ista nemirna.


Na koji način vi umirujete ovakve i slične nemire?




***



Filozofska
25.11.2021.









Ima nešto utješno u toplom zimskom čaju, rezerviranom za otprilike ovo vrijeme, oko pet... valjda to pravljenje Englezom... Englezom se pravim i dok se prolivena masnoća od pečenja cijedi sa štednjaka na hladne pločice, stvarajući po njima razne reljefne oblike.
Englez u meni govori - Ah, čišćenje neće nikamo pobjeći, a ovaj trenutak tople ugode bi lako mogao...







Produži dalje...



Još jedan prođe dan...
24.11.2021.


***

Jutros:
- Ovo ti je nova odjeća, sve promijeni, nemoj ostaviti nešto prljavo na sebi - govorim ja ocu svome koji se sprema na cijepljenje.
Sat i nešto vremena, dva, poslije, on sjedi u prljavoj vesti.
- Tata, rekla sam ti da prljavo staviš u pranje, a čisto obučeš
- Ova mi je vesta topla, i nije prljava
- Prljava je, a i što će ti, imaš: potkošulju, košulju, prsluk, vestu i jaknu (jakna debela, više ona njega nosi nego on nju)
- Je, al' ova je topla - ne da se on, pa ja ponavljam - Al' imaš: potkošulju, košulju, prsluk, vestu i jaknu, zato da ti ne bude hladno, i ne treba ti ništa više (tu se moj glas već malo trese, pripravan da eksplodira)
- Aa štaaa faaliii ooovoooj...?

- Fali, ta nije 'za doktora' (tu ja sad malo značajno i prijeteće ušutim)... obuci ovu drugu, aj, daj mi tu da odnesem...
Gunđanje, pa onda ponovno - A ja nemam cipele, imam samo ove ljetne (cokule, ne znam ni otkud ih je izvukao)
- Imaš cipele, V ( ona druga V, ne ja) ti je prošle zime kupila nove s krznom
- Svašta, ja nji' nisam nikad vidio...
- Hajde, obuj se, trebaš krenuti
- Imam vremena, rano je
- Nemaš
- Imam još deset minuta
- Trebaš i doći tamo... hajde, susjed te čeka (susjedi ne daju da igdje sam ide, sami se uvijek ponude za pomoć)
- Nek' čeka!


I tako smo sad konačno, na jedvite jade gotovi. Skuhala mu čaj, dala upute za nedajbloženuspojave i kao bezbroj puta do sada rekla mu da se presvuče
- A zašto sad opet presvlačenje....???
- Zato što ti je to odjeća 'za doktora', nije za po doma.
- Pa šta fali, dobra je...


Idem mačku skuhati hrenovke... vjerujem da je i njemu već svega dosta







***


Boga brat
23.11.2021.

'Boga brat', priča iz zbirke 'Satiranja' Predraga Daraboša. Ne znam da li se smije prenositi, pa evo onda samo link - https://pikok.org/953/


***


Nije beg cicija
22.11.2021.






Ono kad hoćeš biti dobar i snimiti nekakvu finu 'vinsku' fotografiju (ova je bila samo pokušaj:I), pa nesmotreno, u žurbi, povučeš kabel i sa šalicom kave stvoriš prizor kataklizme kakvog se ne bi posramio niti jedan svjetski razarač u bližoj i daljoj povijesti.

Šalica je jedna od najvećih, i kad se crna tekućina iz nje izlila, mogla sam samo gledati kako nemilice sa stola otječe na tapecirani stolac, pa na pod, a prije toga je dobrano zalila tipkovnicu i zid i dohvatila malo mobitel. Šalica, iako velika, ipak je poprilično krhka, pa kad je tresnula u ogledalo i sama se potom otkotrljala na pod... ja sam već počela zbrajati štetu...
Prije nego sam otišla po krpe za brisanje, uspjela sam jedino okrenuti tipkovnicu naopačke, da barem nju sačuvam kad već nisam uspjela šefa i stanicu...
Poslije se ispostavilo da šteta i nije tako velika: nekakvim čudom i ogledalo i šalica su ostali čitavi, zaliveni zid je i tako već trebalo obojiti, a stari stolac baciti... i sve u svemu, malo me natjeralo i na pospremanje koje stalno odgađam :I
Samo se za tipkovnicu još ništa ne zna. Iako sam za nju jedinu mislila da je sigurna jer sam dosta brzo odreagirala s preokretanjem, iz nje za sada kava još uvijek curi... i curi...
A valjda će se do sutra osušiti :I





Kakve vi cirkuse imate običaj raditi u svojoj kući? :I


***

17.11.2021.

zaogrnem se tvojim toplim rukavima
gurajući svoje u džepove sjećanja
i kao da si tu
i mir
i spokoj
san
mirisa je još tako malo...
guram ruke dublje
osnažujem džepove

Šape - drugi put

petak, 26.09.2025.

Nisu one ni tako loše, sve više mi se sviđaju. Zapravo, općenito mi se sve više sviđaju ta neka jednostavna, tradicionalna jela. A neka od njih ranije nisam mogla ni smisliti.
A valjda starim :O

Kupila sam i mak, tako da ću vjerojatno uskoro i makovnjaču raditi... al' dobro, za razliku od orehnjače, ona mi je oduvijek i bila draga.
Ja sam makoljubac.

Fizička radnica... again

utorak, 23.09.2025.

- Mamaaaaa.... nee viiidiiim....!!! - vikala je jednog jutra malena ja, probuđena i oslijepljena. Ono čega se poslije sjećam bili su: mamini koraci, šuškanje, bratov smijeh i brzinsko spremanje liječniku, te njegovo vikanje kada je čuo što se sa mnom dogodilo. Jer da sam mogla i umrijeti.
Dan ranije, predvečer, u obraz me ubola osa/pčela. Bila sam kod ujaka i ujne, a ujna me nakon mog bolnog povika pokušala zaliječiti pljuni & zalijepi metodom - doslovno mi je pljuvačkom nekakvo blato zalijepila na lice i poslala kući.

Kući sam prijavila ubod; obraz je bio bolan i malo natečen, nedovoljno za paniku pa sam večerala i poslana na spavanje. Ujutro je bilo što je bilo - toliko sam bila natečena da su mi se oči potpuno zatvorile, a koža me užasno svrbjela i boljela od zategnutosti. Brat koji nikako nije mogao suspregnuti smijeh, čak ni nakon maminih upozorenja, poslije je rekao da sam ga strašno podsjećala na nekog lika iz crtića.
Nakon tog nemilog događaja, ostatak života su me svi pazili i čuvali od letećih nemani svih vrsta (i lijevi i desni susjedi su u vrtu imali košnice s pčelama) sve dok se pred desetak godina sama nisam izložila, i to ni više ni manje nego - stršljenima. Te godine, vinovu lozu koju smo imali u vrtu, opsjedali su deseci stršljena i hranili se njenom korom, a meni je palo na pamet da bi ih bilo zgodno snimati. I to iz neposredne blizine, jer nisam imala teleobjektiv. Ovaj drugi, s oko 15 mm najmanje žarišne duljina, doslovno sam im gurala pod nos.
I potrajalo je to naše druženje skoro paa tjedan dana... koliko mi je trebalo da konačno shvatim kako mi to i nije bila baš najpametnija ideja u životu, i da sam zapravo prava sretnica jer nije došlo ni do kakvog incidenta.
Baš sam prije dva dana, nakon još jedne moje 'akcije', rekla sestri kako Bog vjerojatno najviše čuva budale ovog tipa kojemu ja pripadam.

Godinu, dvije nakon epizode sa stršljenima, prvi put od djetinjstva, dogodio se bliski susret s osom. Tog ljeta sam napravila ulje od nevena koje je između ostalog dobro i za ubode kukaca, i ose su to valjda prepoznale kao zeleno svjetlo koje im omogućava prelaz do mene, pa su krenule u akciju. Od te godine svakog ljeta me ubode najmanje jedna osa. Imam ih puno dvorište i za očekivati je tako nešto, ali primijetila sam da se zalijeću samo ako na sebi imam nekakav slatkasti miris.
No, kakogod... nevenovo ulje sredi problem za manje od tri minute.

Ovih dana u planu su nekakvi radovi. Trebalo bi šupicu malo počistiti... unijeti/iznijeti nekakve stvari, obojiti i tako...
Pored te šupice nalazi se smokva, trenutno puna plodova ali i nepozvanih posjetitelja, točnije - vrvi od osa i stršljena. Ja svakodnevno i po nekoliko puta prođem ispod smokve i već sam se navikla na njih, iako - stršljene nikada nije ugodno sresti, pa ako ih kojim slučajem primijetim u visini svoje glave, ne nastavljam, nego se radije vratim natrag istim putem kojim sam i došla do tu.
Da... dvojici sam ovog ljeta ipak morala presuditi jer su mi se previše približili, ali u principu se uvažavamo i mimoilazimo.
Smokvu ću ove jeseni i odrezati, tako da ćemo se u budućnosti vjerojatno još manje susretati.

Enivej, to bi bila moja priča i iskustvo s letećim nemanima, ali drugi ljudi imaju i nešto drugačijih iskustava... pa je tako dečko kojemu sam namjeravala platiti za ove poslove panično pobjegao jer da je on alergičan i strašno se boji i stršljena i osa :I
Ja sam to pomirljivo prihvatila i odlučila da sada i neću tražiti drugog radnika, jer si vjerojatno ne bih oprostila da se nekome nešto dogodi, te da ću sve obaviti saaamaaa...
Tja, i tako sam najsretnija kad mogu nešto/nekoga farbati :O

Al' je kuglof, al' je orehnjača

četvrtak, 18.09.2025.

Nit' je kuglof, nit' je orehnjača... nego (zlobnici bi rekli - tako mlada a...) slovenska potica.
Za poticu se zapravo i može reći da je orehnjača (nadjev od oraha spada u jedan od pet dopuštenih nadjeva) koja se u Sloveniji tradicionalno peče u zemljanom kalupu. Službeno je zaštićena na razini EU-a kao zajamčeni tradicionalni specijalitet. Što bi značilo da njena proizvodnja nije geografski ograničena - može se proizvoditi bilo gdje, jedini uvjet je certifikat da je proizvedena u skladu s odobrenom specifikacijom za slovensku poticu.
Koliko je meni poznato, pored pravila o nadjevima, tu je još i onaj o broju 'navoja' te obliku potice. Samo jedan je dozvoljen.

Zemljani kalup u kojemu se potica peče također ima neka svoja pravila, za njega baš i ne vrijede ona drugih kalupa... ali mislim da sam ih ja savladala.
Pekla sam dvije potice... jedna je trebala biti (samo) probna, no obje su dobro ispale.

Pokloni, pooklooniii...

srijeda, 17.09.2025.

Volim poklone.
Je, dobro... pa tko ih ne voli, znam...








Enivej... jučer sam imala goste i svaštanešto nadobivala, između ostalog i ovaj rokovnik.
Ne znam baš kako/zašto je došao do mene, jer ovi ljudi prodaju police osiguranja... nu, a valjda su čuli da sam ja pekla poticu pa im se to jedno slovo malo zmešalo
Ta ista potica je danas trebala biti u postu a, evo, ovaj se ugurao... al' dobro, i neka je.






Policu garant nebum ugovarala (jedino možda kupim jednu drvenu za zid u kuhinji), ali ovaj rokovnik je svejedno dobro došao.
Volim ovakve zanimljive i praktične poklone

Eeehhh...

nedjelja, 14.09.2025.

Bome je teško sakupljati suho lišće; umori to poštenog mačka.

Francuzi znaju

petak, 12.09.2025.

S Englezima vam je to, ha... li-la.
Pravite li se Englez to znači da nešto možete znati, ali uglavnom nemate pojma ni o čemu. Englezi... da, oni vam obično ni'š ne znaju, ali Francuzi su vam zato skroz drugi slučaj.
Oni znaju... i što i kako. Pogotovo kad ne kompliciraju.
Ali ne samo da oni znaju, nego je s njima odmah i vama sve jasno.

Gledate recimo nekakav francuski film, i onda vidite kako on dolazi kući s posla pa vadi iz torbe: vino, baguette, voće , camembert... i vama sine - da, Francuzi znaju kako se to radi (no, pa što je više potrebno...)!
A odmah i vi znate... da to bu jedna fina večerica. Za dvoje, recimo.
Vaše je samo da zapalite svijeće.

Slow cooked

četvrtak, 11.09.2025.

Je... iako je poprilično praktična, ipak ne možemo baš stalno za njom trč(kar)ati. Za brzom hranom, je li.
Barem povremeno moramo malo i usporiti.

Ova pašticada je meni oduzela više od pola dana života. Pola dana ako ne računamo onih prethodnih nekoliko s odlaskom do mesnice, pripreme i dva dana po hladnjaku pretumbavanja špikanog mesa u vinu.

Ali, kad smo već u 'laganini modu', moramo se usput potruditi malo i uživati.
Nasmijao me nedavo tip koji je rekao da (kao i ja :O) voli kuhati s vinom, a da povremeno malo vina doda i u jelo.
Kod mene je slučaj da, ako po receptu u jelo idu 3 dl vina, ja ću vjerojatno istresti cijelu butelju.
I uvijek bude odlično :O
Tako nekako je bilo i ovaj put.

Maleni, nepredviđeni problem sam imala s fotografijama. Nu... pašticada baš i nije nešto fotogenična, i moraju se dobro pogoditi dodaci uz nju, kao i svjetlo, naravno.
Tri put sam mijenjala 'scenografiju' kako bih dobila ono što sam htjela.
Otprilike.

Skuhana pašticada se poslije još dva dana povlačila po hladnjaku, ali sad mi je mrvicu krivo što nisam i više skuhala. Jer je bila odlična... i to usprkos mesu koje i nije bilo baš ono koje sam trebala. Mali nesporazum s mesarom oko naručenog (dijela) buta.
Al' nema veze, sad ga ima (još) i za nekakav gulaš/(i) paprikaš.

I, usprkos nepogođenom mesu i mojem prtljanju sa špagicom i njegovim oblikovanjem, meso je ispalo nevjerojatno mekano... nož mi nije ni trebao.
Rezala sam ga vilicom.

Sa'će Božić

utorak, 09.09.2025.

Svake godine, s krajem ljetnih praznika i s prvim danom školske godine, Božić je moja prva misao.
Ostalo mi to nešto od mojih školskih dana... no, pa svatko bi morao znati koje mu je sljedeće odmaralište na putu. Nešto za što će se uhvatiti.
Kroz školu ili život, štogod...





































A jedna od asocijacija na božićne dane svakako su i šapice. Pa još ovako posute šećerom, kao snijegom...
B(l)ožeee... kad se samo sjetim koliko sam puta oplakala zbog njih
No, al' sad mi ni nisu tako mrske.
I zabavne su mi za raditi.
Pogotovo kad se imaju dobri kalupići.

Vrijedni zapravo. Ja imam neke jako, jako stare.

Bolje ikad, nego nikad

subota, 06.09.2025.

Alzo... nije se bilo vremena ove godine za rajčice. Ni za one 2-3 koje sam sadila posljednjih godina.
Nisam stigla ništa pripremiti, vrijeme je bilo dugo hladno i kišovito... i ja odustala.
I sad... ne znam što sam točno očekivala onaj dan kad sam dvije polovice prezrele rajčice spustila u cvijetnjak. Vjerojatno ništa, jer sam na njih ubrzo i zaboravila... ali kad sam dosta kasnije otkrila biljčice od dvadesetak centimetara visine, odlučila sam ih nekoliko ostaviti.
U vrijeme dok su drugi ubirali plodove, moje rajčice su tek počele pupati, a sada dok drugima već prolaze, moje su su punoj snazi... i moram priznati da me to baš veseli :D
I nema veze što većina vjerojatno neće uspjeti dozrijeti... volim ja i salatu od zelnih rajčica.
A možda koju i ispoham... :O
(ovo objavljujem samo da Marival vidi kako mi je 'rodna' godina :DD)



















Eto tako... a što se tiče ostalih važnih zbivanja, spomenut ću samo da je pašticada u pripremi. Primijetila sam da sam ju i prošle godine radila skoro u isti dan.
Možda ju sada ponavljam zato što mi je godinu dana išla na živce... nee... što sam sebi išla na živce pitanjem da zašto, ali zašto nemam fotografije s pašticadom obilno zalivenom umakom...
Mislim, pa ni meni nisu sve na broju :)))

Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin

srijeda, 03.09.2025.

Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin... ilitiga u ovom slučaju, tj. postu - kad je ljeto, prilagodi se ljetnoj prehrani.
I sigurno nećeš pogriješiti.
Da ne bi bilo zabune, tu izreku o Rimu nisam izmislila ja :O, nego su je upotrebljavali još stari Sumeranii. Od njih je garant potekla i ona - poštuj oca i majku...
To vam je bio narod sklon ovakvim provalama.
Mislim, da 'ko bi se danas još držao tih zastarjelih postulata. Danas se samo imovina naslijedi kad starci poumiru.

Enivej... ali Caprese salata i Caprese pizza su definitivno nasljeđe koje se pazi i njeguje (a i prava su ljetna hrana)
Ili možda sam samo ja malo staromodna pa tako razmišljam :O



Salatica:





Pzza:
























Eto...učasposla i plavodobro.
Fantastično čak.
Dobila sam nedavno samora nekakvog dobrog 'maslinjaka', svaka kap liječi, pa je sve skupa na jednom puno višem nivou nego ranije.



Razmišljala sam jučer malo i o kategorizaciji ćevapa. Nešto mi nije odmah 'sjelo' kojem godišnjem dobu bi pripali, ali vjerujem da nikakvih problema za njih nema ako su ono baš, baš dobri.

:))

utorak, 02.09.2025.

Svatko bi povremeno trebao probuditi dijete u sebi.
Doza takve pozitivne energije povoljno utječe na mentalno zdravlje i vraća nas na naše 'tvorničke postavke'.
Jedna od mojih metoda 'buđenja' je odgledavanje nekoliko crtića. Volim klasiku, pa sam je i ovih dana imala na meniju.

Ponekad mi malo nedostaje moj blog na kojemu je pored TNT-ovaca često i Taz bio glavna zvijezda... ali zekonja je ipak legenda.