Oj, Ivane, balvan(u)eeee sa grane

petak, 30.08.2024.

Čak i ako nosiš uvijek istu boju, kopanje po ormaru može biti jako stresno kad si u potrazi za određenim oblikom odjevnog komada. Ponekad ne pomaže ni (o)pipa(va)nje, jer i materijala ima jako sličnih, tako da je teško ponekad i rođenim prstima vjerovati.
E, zato dobro dođu ove vanjske, otvorene vješalice. Odlično su rješenje za svakodnevnu odjeću - sve je odmah pregledno pa se time štede i vrijeme i živci. A ako je vješalica s kotačićima pa se da vozikati ovamo i onamo, onda još i bolje. Takva se samo fino 'izvoza' na zrak na provjetravanje... a može se i mokra odjeća objesiti pa izvesti van na sušenje - poslije nije potrebno ni sakupljanje ni peglanje.
Nu, što je žena koja praktična nije...

Inače, a propos onih balvana iz naslova, moram dodati kako mene strašno nervira nepoštivanje dogovora (to mi neš' friško od jutros, pa se moralo i ovdje ubaciti)
Svi bi se nešto rado dogovarali, na sve pristaju kad im uvjeti odgovaraju... a onda kad vi na osnovu tih i takvih dogovora i sami nešto isplanirate, nađu se neki koji misle da dogovori postoje samo zbog njihovih potreba, i da se zbog tih istih potreba dogovor može u svako doba mijenjati.

Obzirom da dosta dobro (ras)poznajem ljudske karaktere i uglavnom znam što su ljudi sve u stanju napraviti i čemu su sve skloni, ja u dogovorima često postavljam jako mekane granice, i ostavljam prostora za lagano pomicanje. Ponekad to radim i zbog same sebe, jer nisam ništa drugačija od drugih, i na takve granice se pozivam ako je to potrebno...
Onako kako je i dogovoreno uostalom.
No vrdanje kod čvrsto utanačenih granica, pa još i s potvrdom, može i mene iznervirati :I
Balvani bi rezali granu na kojoj sjede, a da pojma nemaju ni s koje su strane trenutno
No, ajd... uvijek je dobro što se dobro... svrši.


Inače - kupljena brusilica za zidove
Bit će farbanja

ZELJKO JOKSIMOVIC & TONY CETINSKI - ZABLUDA

I ovce i novce

srijeda, 28.08.2024.

Problem ljudi koji su naučeni uvijek za sve probleme tražiti rješenja, je (i) taj da to rade čak i onda kad to i nisu dužni. Pa tako, recimo, ja - onda kad mi naručeni proizvod stigne vidljivo neispravan, a očito je da nije oštećen u transportu nego je takav i poslan, sve što gledam je kako bih ga mogla popraviti. O vraćanju istog i ne razmišljam... iako sam ga pošteno platila.
Moja sestra, pak, u stanju je sjesti na telefon i satima, ako treba i danima tražiti nekoliko novčića koje joj je netko na ovakav način otuđio. No, ne zbog svoje škrtosti, (pre)daleko je ona od toga, nego iz principa. Puno više je ona u stanju poklanjati, i šakom i kapom, i ranije se na ovakve stvari također rijetko osvrtala... sve dok, kaže, to nije postalo prečesto.
Poklanja onda kad to sama hoće, na očiti bezobrazluk više ne pristaje.

Za posljednji moj slučaj ja sam ponovno rekla da nema veze, jer da se može popraviti, ali sestra nije dala... jer da zašto bih. Pa sam ju ovaj put i poslušala i poslala depešu.
Ubrzo su mi, oni koji su dužni rješavati ovakve probleme, odgovorili isprikom, i s nekoliko prijedloga. Odmah sam pristala na prvi - da mi vrate novac, a da istovremeno zadržim i neispravni artikl.

Smije se sestra i kaže - Eto, što bi ti da ti nema mene!
Smijem se i ja... i ne govorim joj kako sam ja sposobna i sama prigovoriti, ali je to meni zapravo gnjavaža, i da kad pristajem na nešto što mi ne odgovara, to je najčešće zato što mi se ne da... ni raspravljati, ni gubiti vrijeme na takav način.
No, ja si to i mogu priuštiti možda i zato jer rijetko nešto i tražim. Možda bi drugačije bilo da su nam uloge obrnute...
Ne znam, no ono što je najbitnije u svemu je da bez nje svakako i ne bih htjela biti.

Moje pjesme, moji snovi

utorak, 27.08.2024.

Kaže sestra da me sanjala noćas... i da sam joj, naravno, išla na živce.



Kao... bile smo na nekoj vodi, jezeru... Švicarska je mogla biti. i ona je imala nekakvo malo dijete na brizi. To dijete je u snu predstavljalo nekakvu njenu strašno veliku odgovornost. I onda joj, kaže, dolaze dvije žene u vezi nekakve ankete, pa je ona to dijete morala sklanjati od njih...
Sve je to bilo jako konfuzno... pa smo tako ponovno bile na vodi, jezeru, plaži... i ponovno i tu dolaze anketarke.
- Ma šta bi vi sad anketirale... - govori, pa dodaje - a tu si i ti koja uporno hoće iz vode nešto iščupati, nekakve mreže, nešto što je propalo. Ja ti stalno vičem da paziš, da ćeš pasti, i istovremeno pazim na dijete, al' ti baš navalila... I onda me, naravno, iznerviraš!



Kaže da je bilo i puno pasa i mačaka koji su uskakali kroz vrata i prozore, i ponavlja kako je sve bilo jako konfuzno...

Rolam se od smijeha i govorim joj da je ponovno (nije joj ovo prvi put) odsanjala naslovnicu bloga.
I kažem joj još da ću je sad ići zalijepiti.
Ona inače ne posjećuje blog. Davno sam joj rekla da tu nema ništa pametno za vidjeti, pa ju onda i ne zanima... al' ponekad tako pokupi vibracije vezane uz mene (kao nekakav moj backup) pa ga, hoćeš-nećeš, zaprati barem na ovaj način (kaj se to vama nikada ne događa? ;)).
- A je l' - veli - pa ajd, i reci im da paze što pričaju.

Dalje u revijalnom tonu

ponedjeljak, 26.08.2024.

Dinje, patlidžani, tikvice i ine bundevice nikada nisu bile moja hrana. Moja mama ih je obožavala, ali moj organizam ih je sve redom odbacivao, ma koliko se ja trudila pronaći rješenje za njih.
No s vremenom sam shvatila da ih samo trebam ja sama pripremiti...
I tako mi je sada nekoliko jela s mladim tikvicama čak i prefino, a od onih nekih drugih uvijek skuham finu juhu... ili ispečem pitu - svaka dobra podloga za nju, s maslacem i puno začina, ne pristaje ni na kakvo odbijanje barem jednog komada, pa čak i više ponekad :O

Od dinja sam radila jako fini sladoled... i onda su ostali još samo patlidžani. S njima sam se najduže mučila. Ali kako Odustajanje nije ime kojim su mene u crkvi krstili, tako nije bilo druge nego iznova pokušavati. I onda sam prošle godine napravila ratatouille... i bila oduševljena. Oduševljenju je vjerojatno pripomoglo i to što što u startu baš i nisam imala pretjeranih očekivanja (čitaj - nikakvih), a poslije, kad se sve smirilo, i moj želudac i nepce, primijetila sam da ima još mjesta za neke popravke, baš u vezi patlidžana, pa sam se ovih dana ponovo naoštrila na njih.
I odlučila raditi parmigianuuuu...





I sad... ak' ja znam tko je to izjavio da je mediteranska kuhinja lagana...
Ovo je prava kalorijska bomba! A, bome, nije ni jeftino.
Samo mozzarelle sam tu stukla oko pola kilograma, i ne znam koliko parmezana.
Pet jaja je otišlo... mislim, jasno da sam ja odabrala hard verziju, onu s pohanjem, ma koliko mi se usput nametale one light, s patlidžanima s roštilja :))
Za uloženi novac sam lijepo mogla kupiti komadinu mesa, poklopiti ju i strpati u pećnicu... al' jok, ja sam kući dovukla pet velikih patlidžana i svaku krišku cijedila. sušila, gladila i posebno oblagala... pola dana sam potrošila samo na pohanje

Al' dobro je... bitno da smo i njega savladali :)

A možda je to ljubav... (Intermezzo 2)

nedjelja, 25.08.2024.

Gledala sam preksinoć na Nova TV film 'Bombshell', i vjerojatno bi bilo neprimjereno reći da sam uživala, ali trenutno ne znam koja bi riječ bila prikladnija.
U svijetu u kojem je žena na svakom koraku još uvijek prvenstveno lovina... u svijetu u kojemu se sve postiže ucjenom/iznudom, i pristaje na isto... moramo biti sretni kad se barem povremeno zagrebe po površini ovakvih i sličnih prljavština.
Jer smo se navikli, jer nam je to normalno, jer nam je uglavnom smiješno...
A taj gornji sloj je jako tanak - svi o njemu sve znamo i znamo što je ispod, samo smo navikli odmahivati rukom i pokorno prihvaćati sva poniženja...
Bravo Nova TV :)

Intermezzo

četvrtak, 22.08.2024.

B(l)ože, kad pomislim... mogla sam i umrijeti, a kljukuše ne probati... :O

A počelo je to nedavno, s onim veliki vrućinama kojima je odgovarala samo jednostavna i brza kuhinja, pa sukladno njoj sve nekakve razljevuše, razljevci, zlevke i popevke...
Samo ono što se u desetak minuta da(lo) pripremiti, pomiješati i staviti peći. Pa u tom periodu uletjela i kljukuša.
Iu toj kategoriji, bome, nametnula se k'o neprikosnovena kraljica.

Istina, radila sam ja ranije i španjolski omlet, i on je fin i jednostavan, al' njemu i uz njega, eto, treba nešto više prženja (k'o bi rek'o...) tak' da ga kljukuša šiša za duljinu glave... A možda sam ja, a sve zbog jedne davne priče, kao jedina, glavna i odgovorna donositeljica presude malo bila i u sukobu interesa.
Al' tko će to sad znati.

A ta davna priča je stvarno davna, iz vremena moje rane mladosti i poznavanja jedne starije gospođe rodom iz Sanskog Mosta, koju su poslije život i taj most nekako doveli i u Hrvatsku. Strašno me voljela ta gospođa; svako malo je znala reći da će sretan biti onaj kome dođem u kuću (), pa spominjala i svog sina, al' nije navaljivala jer joj je njena vjera bila jako važna, i sve se mislim kako je to moglo nalikovalo na ovu meni omiljenu scenu iz serije 'The War et Home'





Inače, gospođu je kao mladu, odlukom - moja ili ničija, bio 'ukrao' jedan njen sumještanin pa je ona bila prisiljena neko vrijeme živjeti s njim. U tadašnje je vrijeme možda i postojao zakon koji ju je mogao zaštititi od njega, ali nije postojao onaj koji bi je zaštitio od osude ljudi. Da je pobjegla tada od njega, 'sramota' bi bila samo njena. Na njemu sramote nikakve nije bilo...
Rodila je ona njemu i dijete, iako ga nije voljela, a on je nju tukao... zato što ga nije voljela.
Uspjela je nekako pobjeći tek s drugim koji nije mario napustiti sve, pa i svoj dotadašnji život ako će ona uz njega biti. Doduše, i njega je poslije valjda malo hebao glupi muški ponos, pa se propio i postao nasilni alkoholičar, a ona je (p)ostala mirna, tiha i krotka... najviše zbog svoje djece.

No, vratimo se kljukuši!
Je li spomenuta gospođa pekla i kljukušu, ja ne bih znala. Moguće da je, ali probala ju nisam... ali je zato gospođa pekla fenomenalnu krumpirušu, drugačiju od one na kakvu sam ja bila navikla, kakvu je radila moja mama. Ta njena krumpiruša je bila slagana, s jajima, vrhnjem, maslacem, krumpirom rezanim na sitne kockice... tako da me ova kljukuša strašno na nju podsjetila. Za tu krumpirušu sam ja bila dobila i recept... zapravo, prepričan mi je... odoka, jer sve su mjere odoka. I nije da se ja s tim očima nisam snalazila, al' krumpiruša mi nije bila dobra kao njena.
Ni drugi put također:I

Moja je bila nekako previše kompaktna, nadjev je djelovao više kuhan nego pečen... dok se njena sva slasno rasipala. Više ju nisam ponavljala, ali sada znam da je razlika bila u punoj većoj količini maslaca kojeg je ona vjerojatno upotrebljavala, jer i danas se još sjećam tog mirisa na jako masnim rukama koji je poslije ostajao :)))
I zato sam ja i na ovu moju kljukušu dodala kockicu maslaca, i tako dobila jako sličan okus te davne, nezaboravljene krumpiruše...

Tko zna, možda drugi put stavim i kockicu više, a možda i vrhnje...
Ili, ne znam, a možda ju više nikada neću ni raditi, samo znam da sam... onog trena kad sam na terasi kose spletene u pletenice kao Pipi Duga Čarapa, s bosim nogama u prevelikim papučama podignutim na stol, iz tanjura na trbuhu prstima čopkala krumpirove kockice... da sam pomislila kako je sve lijepo ovako... jednostavno.

Ispravak netočnog navoda

utorak, 20.08.2024.

...e, nije... nego popravak šlamperaja :O

Dakle, trude se ljudi nešto stvoriti, pa isto i usavršiti, nakon tko zna koliko pokušaja... i onda se nađe netko pametan, mamlaz koji kaže da sva taj trud, nečije znanje i pravila za njega ne vrijede, neg' će on to po svome...
E tak' isto sam vam ja napravila onaj posljednji japanski kolač od sira :))

Svjetski poznati japanski cheesecake, ili japanski souffle, ili pamučni kolač radi se od krem sira, jaja, maslaca, mlijeka, vanilije, šećera, limuna i malo brašna... Maslac, sir i mlijeko se rastope na pari i onda se umiješaju ostali sastojci, svi osim bjelanjaka. Bjelanjci se posebno, s malo šećera, istuku u čvrsti snijeg i postupno sjedine s drugom smjesom. I to je sva mudrost ovog kolača.
Skoro :O




No, ma koliko ta torta bila jednostavna, postoji jedna još jednostavnija, a jednako uspješna verzija s jogurtom, a bez maslaca koji se mora topiti...
E, takav kolač vam ja najčešće radim. I vjerujte mi - prefin je.





Napisala sam u onom postu da je to najjednostavniji i najfiniji kolač za kojeg znam... što zapravo nije istina (ne znam zašto sam to napisala... dogodi mi se nekad da jedno mislim, drugo pišem (ih... a kome ne ;O), tak' da se poslije zamalo sama sebi čudim :))). Najjednostavniji je, ali najfiniji je u toj kategoriji zahtjevnosti. Istina, prošao bi on njih još nekoliko, ali sad... ne mogu reći da ne znam za bolje kolače. Lagala bih :O
No da... al' osim ove laži sve ostalo bi bilo zanemarivo...

I to bi bilo to. Kolač se treba hladiti najmanje pola sata, a dobro ga je ostaviti neko vrijeme u otvorenoj, ugašenoj pećnici kako se ne bi (pre)brzo spustio.
Ja ovaj put nisam dugo čekala jer mi je 'bježalo' svjetlo, a htjela sam snimiti par fotografija, pa je kolač samo mrvicu otišao u širinu.
Ali ništa strašno... nije se zapravo spustio, nego samo malo opustio :)))

E, a sad sam dužna pojasniti što sam ja to napravila posljednji put pa se nisam usudila dijeliti recept :O
Dakle, radilo se o tome... zapravo, radi se o tome da ja za ovaj kolač skoro uvijek jedan čvrsti jogurt od 180 g kombiniram sa 70 g kiselog vrhnja kojeg nerijetko imam otvorenog, ili sa 70 g krem sira (mala kutijica) ako ga imam, a tako sam napravila i danas. No, prošli put sam imala samo jogurte, pa kad sam otvorila i drugi, nisam vidjela problem u tome da ga dodam cijelog :O
Greška... ali nije ta količina jogurta utjecala na okus kolača, nego na konzistenciju smjese. Naime, izmiješani jogurt puno je rjeđi, pa je tako cijela smjesa bila prerijetka. Vjerojatno nije pripomoglo ni to što sam umjesto četiri jaja u kolač dodala pet... a to sam napravila zato što su jaja bila presitna.
Platite ih suhim zlatom skoro, a onda dobijete čvarke od jaja :I

Dodala sam ja i mrvicu više brašna, ali nisam htjela pretjerati jer to onda ne bi bio isti kolač... ali nije bio ni ovako :I
Dobila sam prerijetku i nehomogenu smjesu - teži dijelovi su se spustili na dno, a oni lakši ostali na vrhu. Tj. donji sloj je bio mokar i pudingast, srednji sloj je bio tako-tako, a onaj najveći, gornji je bio suh kao obični biskvit. Tu su se stacionirali bjelanjci, tj. isplivali su na vrh kao najlakša komponenta.
I tak'... moglo se pojesti, ali nećemo to više ponavljati; ak' budem htjela takav troslojni onda ću raditi onaj 'magični kolač'; on je takav namjerno :O







Da... najvažnije je zapravo da ne zaboravite vodu. Jer kolač mora biti i kuhan i pečen.
Internet je prepun 'recepata' za ovaj kolač gdje se on samo peče, a nerijetko vam maheri savjetuju i dodavanje praška za pecivo :O Pa ako se kojim slučajem odlučite na izradu ovog, stvarno prejednostavnog kolača, mislim da bi vam bolji bio i onaj moj neuspjeli nego, recimo, OVAKAV uspjeh :P

Hoću, neću, hoću... neću, hoću...

subota, 17.08.2024.

Kad počnem o nekome/nečemu intenzivno razmišljati, znam da je s razlogom i da se onda razmišljanju slobodno mogu i više posvetiti...
Pa tako, kad mi je oko u kratkom vremenu čak tri puta, po nekoliko sekundi duže nego inače, zastalo na (pra)starom zamrzivaču, znala sam, neću-hoću... da mi je vrijeme potražiti novi.
I dok sam ja pretraživala ponude preko interneta za zamrzivač (stari btw. troši kao pijani bogataš, pa mi zamjena i nije tako teško pala, jer bi novi praktički sam sebe otplatio...) u međuvremenu, u samo dva dana od pokazivanja prvih simptoma bolesti, otkazao je mali hladnjak :I
Mislim 'mali' - kombinirani, viši od zamrzivača, a uži... ma, znate na što mislim.
Najmanje tri puta 'mlađi' od prastarog zamrzivača, relativno novi... tako barem, mi koji smo naučili da stvari traju, mislimo o nekih pet, šest... sedam godina.

Na selu nije nikakva rijetkost da kuće imaju po dvije kuhinje. Jedna je obično samo 'zimska', ili 'za goste', tj. 'pokazivanje0, dok je druga 'ljetna', odnosno za sva godišnja doba kada se obavljaju 'prljavi poslovi' kao što su kuhanje zimnice, svinjokolje, nakuhavanja graha, sarmi, gulaša i sl. E, tako i ja imam dvije, ali smo posljednjih godina, dok su još roditelji bili živi, koristili samo jednu. Njima dvoma je tako bilo ugodnije.
Meni je to sad malo nezgodno; previše prostora, previše trčkaranja... previše... previše svega, pa mi je nekako, sad kad sam sama, bilo logično sve pojednostaviti i prilagoditi sebi.
A za tu i takvu prilagodbu trebao mi je i novi hladnjak, tj. još jedan, ali manji. Taj manji bi išao u drugu kuhinju iz koje sam prethodno izbacila stari koji se godinama nije upotrebljavao, i bio bi sad tu za slučaj da se i sama odlučim 'smanjiti' i(li) koristiti isključivo (taj) manji prostor.
Pa sam onda, kad već gledam, uz zamrzivač usput pregledavala i takve manje hladnjake

No, previdjevši da se ipak o hladnjaku radilo, a ne o zamrzivaču kako sam mislila, sad je prioritet i bio njegova kupovina. Ali više se nije tražio mali, jer bi takav sad bio i jedini i sestra nije htjela ni čuti za njega. Da šta će mi takav. I da je to njoj bezveze. Da ona to ne bi... I tako me po tko zna koji put nagovorila na skuplju verziju.
Nekako joj to uvijek uspije :)))

Ali dobro, možda joj ovaj put i ne bi uspjelo da moj prioritet nije bio potraga za hladnjakom s nižom radnom temperaturom.
Naime, ovaj kojeg smo do sada imali, a na što kod kupovine nismo obraćali pažnju, imao je minimalnu radnu temperaturu od 16 °C... a s takvim hladnjakom vam se lako može dogoditi da već krajem ljeta, ako se temperatura noću spusti na 15 °C ujutro ispod hladnjaka otkrijete vodenu lokvu i pitate se da WTF...
S takvim mojim uvjetima šesnaestica nikako nije dolazila u obzir... pa su tako odmah i otpali ti manji hladnjaci. Otpao je naravno i ovakav kakav smo imali i u obzir su nekako došli samo veći od njega.
Pa sad imam novi s kojim se moram propinjati na vrhove prstiju ako mislim na njega nešto odložiti.
Eto što vam je ženska logika :)))

Sve skupa, od otkazivanja starog do unošenja novog hladnjaka, bez istog sam bila pet dana. Nešto namirnica sam zaledila, nešto bacila, a nešto su mačke uništile... No, kad sam ovaj novi počela popunjavati shvatila sam da bi manji stvarno i bio greška. skoro da mi prostora i fali.
I onda još kad je nećakinja došla, vrativši se s ljetovanja po stranjskim zemljama, i na njega puknila magnetić...
Nema da nema.

Šlamperaj

petak, 16.08.2024.

Danas sam bila šlampava.
Bezveze :/
Ovo na fotografijama je i ujedno i najfiniji i najjednostavniji kolač za kojeg trenutačno znam. I radim ga poprilično često; a u protekla dva tjedna ovo je treći... možda čak i četvrti put (ovaj tren sad nisam potpuno sigurna, a ne želim vas slagati) da sam ga ispekla.
I danas kad sam ga htjela snimiti ja kiksam (ah... dogodi se to i najgorima...) :)))

Al' nije problem toliki ni u tome što sam kiksala, kao ni u tome što vi to sad znate... jer reći vam nisam ni morala, vi i tako ne biste ništa primijetili, a kolač i ovakav nije za baciti ... Problem je u tome što ja znam da on može biti bolji, pa onda i mora, a i u tome što se ja nerijetko znam čuditi tuđoj šlampavosti koja je sklona nametati se kao hvalevrijedno djelo(vanje) (na stranu nekakav osobni rast i osobni rekordi, nije o tome riječ, to je uvijek za pohvalu, ja se čudim samo hvalisanju bez pokrića...)
Pa vam se sad ja ne mogu pohvaliti i dati recept :))
Neka moja životna uvjerenja me ograničavaju u takvim radnjama.


A ništa... doći će mi nećakinja, idem peći drugi kolač.


Btw. za vas koji ga niste prepoznali, radi se o poznatom japanskom souffleu.
I to vjerojatno njegovoj najjednostavnijoj verziji.












***

Post je od jučer. Na kraju ipak nisam ponovila ovaj kolač, ispekla sam nećakinji nešto drugo... Ali često ga pečem pa ću ga vjerojatno uskoro ponoviti i pojasniti vam kako sam išla pojednostavljivati nešto što jednostavnije ne može biti, dobro poznatom tehnikom naziva 'više je manje' :O

Stay tuned.

Korisno i(li) praktično

srijeda, 14.08.2024.

Svaki problem teži svome rješenju, al' bome, ni rješenjima nije uvijek za vjerovati, znaju i oni nekad požuriti. Tak' da se ne jednom zapitaš - što je bilo prije... :O
Kakogod, rješenjima sam nekako sklonija... osim ako na kraju i sami (ne) postanu problem.
Al' to vam je jedna skroz treća vrsta...


***

Hard diskove ne bacam, no uz nova računala oni su jednostavno beskorisni.
Neki već godinama tako čame u kutijama...


A ovo je, ako ne znate za nju, jedna zgodna stvarčica za spašavanje uspomena... ako su vam one potrebne, jasno.

Ješka od jubavi

ponedjeljak, 12.08.2024.

Sinoć, u 'Teoriji velikog praska', slavio se Božić. Sheldon, kojemu se božićno darivanje nimalo ne mili, smislio je spačku za Amy. Računajući da ona njemu neće ništa darovati, jer su se prethodno tako dogovorili, on je njoj u posljednji tren kupio poklon s nakanom da je posrami i učini nesretnom, jednako onako kako se i on sam osjeća u božićno vrijeme. No, i Amy je također, i to bez računice, imala za njega poklon... tako da je Sheldona na kraju uspjela pokolebati u njegovim, dobro poznatim, čvrstim stavovima...

Božić ne bi trebao nikoga posramljivati (a što se mene tiče (a to vam je već i dobro poznato :P) mogao bi trajati nešto duže (i ne morate me pitati jesam li pospremila prošlobožićnu jelku )) i činiti nesretnima, ali to, naravno, ovisi dobrim dijelom i o nama samima.
Mojih nekoliko prethodnih Božića, onim dijelom na kojeg ja nisam mogla previše utjecati, prošli su poprilično neveselo, tako da sam za ovaj naredni odlučila uložiti što više u onaj dio koji najviše ovisi o meni...





Za početak - božićni ugođaj! A ostalo kad za to dođe vrijeme.
A za pripremu božićnog ugođaja najbolje vrijem jee... cijela godina, a pogotovo ljetno vrijeme
Pa je baš danas stigla velika kutija puna: svijeća, lampica, ukrasa, čupavih jastučića, još jastučića... joooš (mekanih jastučića nikad dosta...)...


AI se kune da sam mu ovako sve to opisala...












Hm... a dobro, možda i njemu ugodim :)

Citius, altius, fortius... veni, vidi, vici... joj, ja ko da sam iz one Latinske :O

subota, 10.08.2024.

Kad nemam pametnijeg posla onda izađem na dvorište, sjednem i mislim se kako bi mi trebali oni štitnici za oči - naočnjaci, što se konjima stavljaju da se ne plaše, tj. da ne gledaju naokolo. E, meni to treba jer se samo iznerviram kad se počnem osvrtati: te ovo visi, te ono bi trebalo obojiti, popraviti, skratiti, izrezati...
Susjedi se uvijek nude, ali toliko su toga već napravili da bi, bojim se, sve dalje izgledalo kao iskorištavanje s moje strane... navikne se čovjek brzo...
A mi to ne volimo, je li... pa ih onda uredno odbijam.
Al' nerviranje zadržavam.

Oni, pak, majstori koje uspijem pronaći nešto dalje, ili me oderu ili neće ništa naplatiti jer da je posao sitan; oni su mislili da će biti nešto više... (jeee.... mali koraci za njih...), tako da mi ni to baš ne odgovara...
I onda se mislim kako bih dosta toga mogla i sama; samo mi alat treba. Ubodna pila, recimo. Kažem to naglas pa se onda sestra ekspresno iznervira. Da nisam normalna, i je l' se sad ona ponovno mora brinuti oko mojih gluposti...
I naravno da joj onda, kad sam pilu naručivala, ništa nisam rekla
Da se ne brine.

Doduše, i nije da sam baš morala kupiti novu. Mislim... jesam i nisam - jer još uvijek postoji i tatina stara, ali obzirom da je on pred svoj kraj često znao nešto rastavljati i, kao, popravljati, ja se nakon njega ipak ne bih usudila baš sav njegov stari alat upotrebljavati. U svakom slučaju ne ubodnu pilu, čak i kad ne bih osjećala ovako veliki respekt (nepovjerenje) prema el. strojevima u svojim rukama, zbog kojeg sam ih do sada obično samo iz daljine gledala/slušala.
A stara pila mi je najsumnjivija.








I tako sam ja onda kupila novu, lijepu i blještavo sjajnu, u čijim uputama stoji da je ne smiju upotrebljavati osobe s ograničenim fizičkim i psihičkim sposobnostima
Aj, pa dobro... šanse su mi 50:50, mislim se opet, računajući na to da fizička ograničenja imam, istina, ali psihički sam čist' okej pa ću ja to nekako iskompenzirati, je li...
Doduše, nametnulo se na trenutak i pitanje psihičke sposobnosti osobe koja s fizičkim ograničenjima upotrebljava stroj koji istima nije namijenjen... al' nisam znala što bih s tim pitanjem pa sam ga ignorirala.
Zvuči kao nametanje još ograničenja, a mi to ne volimo, je li...:O


Uostalom, moj unutarnji potenciometar mi ne dopušta da navaljujem k'o sivonja na nepoznate stvari, nego postupno istražujem... pa mi je tako i ovaj put dao vremena da pilu prvo osjetim u ruci, kako mi leži, mogu li je uopće držati... Pa vremena da presložim listove za nju (kupila sam par setova ali se u transportu sve pootvaralo i izmiješalo ) i otkrijem koji je za što, pa umetnuti, zategnuti, uključiti na prazno nekoliko puta... pa konačno, oprezno, izrezati prvu letvicu. Onu najtanju, jasno... i to s dvije ruke, no ubrzo se rezala i daska od 4 i više centimetara pa se malo k*****o sa samo jednom rukom... :O
A što da kažem... sretna k'o prase u blatu

I kad sam se poslije pohvalila sestri i rekla što sam sve napravila, a i još ću, samo češće pauziram da ne bi pila odmah B(l)ogu na račun otišla (a i ja s njom...) pita ona da koliko sam to sve platila (bilo je tu još koječega... k'o i svakoj drugoj ženi trebala su mi nova svrdla (za bušilicu koju sam nešto ranije savladala...), ispitivač, i tako...), pa kad sam joj rekla, kaže ona odobravajućim tonom, da za tu cijenu ne bi bila šteta ni da se sad pokvari, jer da bih majstorima više platila (!).

Nisam joj ništa rekla.
Nije da mi nije jezik odmah poletio, al' nisam ništa rekla... a i bila je ona brža pa je odmah dodala - Al' moraš ti piliti, ovako ili onako!!

Eh... još kad bi znala kakvog sam sad alata naručila :)))
Al' neću joj reći.
Da se ne brine.

Je, hoćeš...

utorak, 06.08.2024.

Bilo nekakvog posla, trebala raditi.
Nisam.

Predci (lažnjaci na kvadrat)

ponedjeljak, 05.08.2024.

Et'... kad ne napišeš post onda kad ga zamisliš, dogodi se poslije da ti pola zamisli izvjetri iz glave.
No, što je, tu je.
Snaći ću se.




Sjećam se, kad god sam pitala roditelje za ovu fotografiju uvijek bih dobila nekakav nejasan odgovor, tako da nikad nisam saznala jesam li ja potomak ovog naočitog brkajlije, ili to ipak nisam. Mislim, odgovor postoji, postoji i priča (ona uvijek postoji), no znate da nije svaka priča i za ispričati...
Al dobro, da sam i dobila potvrdu ni to ne bi morala biti garancija. Ne može čovjek nikad biti siguran ni da je dijete svoje matere, a kamoli što drugo :O

Inače, fotografija je do prije dvije godine bila u jako dobrom stanju, ali je onih posljednjih nekoliko svog života tata imao naviku i potrebu uz pomoć fotografija evocirati uspomene iz prošlosti, pa su tako znale biti ostavljane na raznim mjestima...



***






Meni, falablogu, (još uvijek) nije potrebna pomoć da bih se prisjetila važnih trenutaka iz svog života, ali nije da ista dobro ne dođe.
A i teško bih ja vama sada bez te pomoći pojasnila ovu 'peku' od prije nekoliko dana. Osim da je i ona lažnjak :)
Da... jer nije mi se baš dalo prtljati s vatrom i pepelom (opasno je to ovih dana...) pa sam ja to odradila na sigurniji način. U električnoj pećnici. I iako je obrok bio za prste polizati, čak i ova 'tepsija' koja djeluje tako autentično ovdje samo glumi... nešto. I tu sam ja sebi pojednostavila malo život pa ručak ispekla u modernijoj posudi - čvrstoj, debeloj i sigurnoj, s čvrstim poklopcem, a za potrebe fotografije sve premjestila u ovu tanju :)
Ne isplati se zbog fotografije zamrljati i isprskati sve naokolo... nitko ne voli takve stvari, kao ni raditi 'za kikiriki' i sl..
Pa nije dobro ni uvijek iznimka biti :O









Kao što rekoh - ne može čovjek ni u što biti siguran... osim možda, u ovo trenutku, da Myles Kennedy uvijek rasturi s ovom pjesmom.

Manipulator

četvrtak, 01.08.2024.

U starom štaglju seoska je zabava, a voditelj plesa daje naredbe plesnim parovima - zamjena partnera s prvim najbližim parom...
Jedni se veselo smiju, drugi se ljute, a trećima se na licu primijeti ugodno iznenađenje - s ljutnjom ili smijehom, pravila se poštuju ako se želi uživati u plesu.
Tako nekako se odvijala radnja starog' vesterna'...


Otkako sam naučila sricati tu riječ. ja za sebe govorim da sam manipulator... ali pošteni (O.K...O.K., znam da se sada mora reći: Tko o čemu...). Odnosno, ja bih vrlo lako mogla manipulirati ljudskim osjećajima i potrebama i okoristiti se njima, kada bih to htjela. Potrebno je samo prepoznati nečiju slabost, pronaći žicu... i onda joj se malo posvetiti. Riječju, djelom... ili tek nekakvom sitnom gestom. Evo, recimo - ruke... ruke su jako moćno sredstvo manipulacije ljudima. Lagano povlačenje vrha nokta po nečijem ramenu, i kao usput nagnuti glavu i dahnuti nešto blizu uha... i nitko se neće sjetiti pitati kakve vi to namjere imate, već će se fokusirati na svoje trenutno probuđene želje i učiniti za njih sve što su u mogućnosti...
A više od toga nitko ne bi ni tražio.

To bi bio jedan način... drugi, možda i najčešći, i koji valjda dolazi s našim tvorničkim postavkama, podilaženje je nečijem egu - reći u pravom trenutku pravu riječ i tako steći vječnu zahvalnost sugovornika kao osoba koja razumije, jedina zna...
Vi ćete biti najbolji prijatelj/prijateljica, rame za plakanje i utjehu kad nekoga: napuca dečko/cura, kad dobije otkaz na poslu zbog šefa-gada, i onda kada njegov fiš-paprikaš ne osvoji prvu nagradu na lokalnoj fišijadi...
Vi ćete kao najbolji prijatelj/prijateljica i rame za plakanje reći kako ju/ga on/ona nisu ni zaslužili (gadovi), i da je i bolje da su otišli, i da je dobro što je šefa tresnuo šakom (đubre), i dabogda se prokletnici podavili ribljim kostima, stoka šugava, kad dijele nagrade po babi i đedovima, a ne po zasluzi! I samo da ga još jednom pokupite usred noći pijanog sa šanka i spremite u krevet, i vaš je... vaš... zauvijek.
Moći ćete raditi i tražiti što god poželite, jer vi ste od svih na svijetu jedina/jedini koji zna/razumije/shvaća...

A od tih i sličnih prokušanih metoda manipulacije ima jedna koja možda i nije za svakoga, ali oni koji se njome posluže, oni koji s njom umiju, oni 'odabrani', oni znaju da u svom dvorištu imaju zlatnu koku sa zlatnim jajima. To su ljudi koji nikome ne podilaze i nikome ne drže dlan pod guzicom... nego naprotiv pljuckaju i kritiziraju sve po redu, sve dalje i sve bliže ne pošteđujući ni rođenu djecu ni ženu. Aj, ženu možda i poštede ako ista zaprijeti tankim rezanjem crnog kruha, al' inače - ni-kog dru-gog. I sad se vi pitate da kakve koristi netko od pljuckanja može imati... a ja vam onda kažem da veeelikeee... Jer, od svih tih cici-mici i ojdi mi-dojdi mi ranije spomenutih kerefeka, ništa ljudi ne vole više nego nekakvu dobru hajku ili pljuckanje po nekome. Tu su si nekako svi kao doma, jer ne postoji osoba kojoj nešto ne smeta...a ako ima onih koji baš i nisu pogodili svoja vrata na tom domu, ipak će i oni ostati u njemu sreće radi što sami nisu na dnevnom redu... i ne usuđujući se više sreći okrenuti leđa.
Ako ćemo uzeti nekoga za primjer tih i takvih, odabranih, evo možemo uzeti našeg... ovog jednog što mu žena tanko reže crn lebac.
Čovjek koji je toliko bahat da ne želi (ali i ne zna) nositi rukavice, koje su dress code svakome tko je na takvom položaju kao što je on, pa radije pljucne u gole dlanove (jesam ja rekla da su ruke moćno sredstvo manipulacije...), prvo u njih, a onda svud naokolo. Pa tako danas oplete po jednima, sutra po drugima, pa trećima... i svi se izvrijeđaju, ali on se ne uzbuđuje zbog toga jer uvijek ima onih koji će se s nekim od tih pljuckanja i kritika složiti i stati uz njega, i tako će se dogoditi da se svatko u nekom trenutku složio s njime ne mogavši reći da nije u pravu. I on onda i dalje tepe po svome kako mu padne na pamet, bez rukavica i bez maske... jer što će mu - neka ih nose ovi drugi, čuvaju mu leđa i nadaju se da neće tako skoro ponovno doći na red za popljuckavanje.

A koja sam ja od ovih, pitate se? Pa ja sam ona koja samo voli primjerom pokazati što se sve može, i uvijek se glasno izlaje. Al' bez brige - takve sigurno nitko ne voli (aj se malo pitajte zašto).
Vjerojatno bi i za ovakvo ponašanje psiholozi našli nekakav lijepi naziv, ali k'o da oni sami nemaju putra na glavi. Svaki automehaničar, prije no što je otvorio automehaničarsku radionicu prvo je prćkao po svom autu, a svaki kuhar je prvo gasio požar u svojoj kuhinji... i sad zamislite što su ti psiholozi prvo svojim glavama radili...

Prevrtljivost... najveća manipulatorica među manipulatorima - zavodnica s tisuću lica, svakome pokaže baš ono na koje ćemo sigurno pasti...
Pa sve dok voditelj plesa ne kaže - Vratite se svojim partnerima...
Jedni sa smijehom, drugi s olakšanjem, treći nezadovoljni... Pa ponovno okret; rekli bi neki - i tako je od svega jedino plesati važno.
A tek rijetki, svjesni kakvu vrijednost drže u rukama, umjesto zamjene i plesa... biraju ih upotrijebiti...