Intermezzo

B(l)ože, kad pomislim... mogla sam i umrijeti, a kljukuše ne probati... :O

A počelo je to nedavno, s onim veliki vrućinama kojima je odgovarala samo jednostavna i brza kuhinja, pa sukladno njoj sve nekakve razljevuše, razljevci, zlevke i popevke...
Samo ono što se u desetak minuta da(lo) pripremiti, pomiješati i staviti peći. Pa u tom periodu uletjela i kljukuša.
Iu toj kategoriji, bome, nametnula se k'o neprikosnovena kraljica.

Istina, radila sam ja ranije i španjolski omlet, i on je fin i jednostavan, al' njemu i uz njega, eto, treba nešto više prženja (k'o bi rek'o...) tak' da ga kljukuša šiša za duljinu glave... A možda sam ja, a sve zbog jedne davne priče, kao jedina, glavna i odgovorna donositeljica presude malo bila i u sukobu interesa.
Al' tko će to sad znati.

A ta davna priča je stvarno davna, iz vremena moje rane mladosti i poznavanja jedne starije gospođe rodom iz Sanskog Mosta, koju su poslije život i taj most nekako doveli i u Hrvatsku. Strašno me voljela ta gospođa; svako malo je znala reći da će sretan biti onaj kome dođem u kuću (), pa spominjala i svog sina, al' nije navaljivala jer joj je njena vjera bila jako važna, i sve se mislim kako je to moglo nalikovalo na ovu meni omiljenu scenu iz serije 'The War et Home'





Inače, gospođu je kao mladu, odlukom - moja ili ničija, bio 'ukrao' jedan njen sumještanin pa je ona bila prisiljena neko vrijeme živjeti s njim. U tadašnje je vrijeme možda i postojao zakon koji ju je mogao zaštititi od njega, ali nije postojao onaj koji bi je zaštitio od osude ljudi. Da je pobjegla tada od njega, 'sramota' bi bila samo njena. Na njemu sramote nikakve nije bilo...
Rodila je ona njemu i dijete, iako ga nije voljela, a on je nju tukao... zato što ga nije voljela.
Uspjela je nekako pobjeći tek s drugim koji nije mario napustiti sve, pa i svoj dotadašnji život ako će ona uz njega biti. Doduše, i njega je poslije valjda malo hebao glupi muški ponos, pa se propio i postao nasilni alkoholičar, a ona je (p)ostala mirna, tiha i krotka... najviše zbog svoje djece.

No, vratimo se kljukuši!
Je li spomenuta gospođa pekla i kljukušu, ja ne bih znala. Moguće da je, ali probala ju nisam... ali je zato gospođa pekla fenomenalnu krumpirušu, drugačiju od one na kakvu sam ja bila navikla, kakvu je radila moja mama. Ta njena krumpiruša je bila slagana, s jajima, vrhnjem, maslacem, krumpirom rezanim na sitne kockice... tako da me ova kljukuša strašno na nju podsjetila. Za tu krumpirušu sam ja bila dobila i recept... zapravo, prepričan mi je... odoka, jer sve su mjere odoka. I nije da se ja s tim očima nisam snalazila, al' krumpiruša mi nije bila dobra kao njena.
Ni drugi put također:I

Moja je bila nekako previše kompaktna, nadjev je djelovao više kuhan nego pečen... dok se njena sva slasno rasipala. Više ju nisam ponavljala, ali sada znam da je razlika bila u punoj većoj količini maslaca kojeg je ona vjerojatno upotrebljavala, jer i danas se još sjećam tog mirisa na jako masnim rukama koji je poslije ostajao :)))
I zato sam ja i na ovu moju kljukušu dodala kockicu maslaca, i tako dobila jako sličan okus te davne, nezaboravljene krumpiruše...

Tko zna, možda drugi put stavim i kockicu više, a možda i vrhnje...
Ili, ne znam, a možda ju više nikada neću ni raditi, samo znam da sam... onog trena kad sam na terasi kose spletene u pletenice kao Pipi Duga Čarapa, s bosim nogama u prevelikim papučama podignutim na stol, iz tanjura na trbuhu prstima čopkala krumpirove kockice... da sam pomislila kako je sve lijepo ovako... jednostavno.