I ovce i novce

Problem ljudi koji su naučeni uvijek za sve probleme tražiti rješenja, je (i) taj da to rade čak i onda kad to i nisu dužni. Pa tako, recimo, ja - onda kad mi naručeni proizvod stigne vidljivo neispravan, a očito je da nije oštećen u transportu nego je takav i poslan, sve što gledam je kako bih ga mogla popraviti. O vraćanju istog i ne razmišljam... iako sam ga pošteno platila.
Moja sestra, pak, u stanju je sjesti na telefon i satima, ako treba i danima tražiti nekoliko novčića koje joj je netko na ovakav način otuđio. No, ne zbog svoje škrtosti, (pre)daleko je ona od toga, nego iz principa. Puno više je ona u stanju poklanjati, i šakom i kapom, i ranije se na ovakve stvari također rijetko osvrtala... sve dok, kaže, to nije postalo prečesto.
Poklanja onda kad to sama hoće, na očiti bezobrazluk više ne pristaje.

Za posljednji moj slučaj ja sam ponovno rekla da nema veze, jer da se može popraviti, ali sestra nije dala... jer da zašto bih. Pa sam ju ovaj put i poslušala i poslala depešu.
Ubrzo su mi, oni koji su dužni rješavati ovakve probleme, odgovorili isprikom, i s nekoliko prijedloga. Odmah sam pristala na prvi - da mi vrate novac, a da istovremeno zadržim i neispravni artikl.

Smije se sestra i kaže - Eto, što bi ti da ti nema mene!
Smijem se i ja... i ne govorim joj kako sam ja sposobna i sama prigovoriti, ali je to meni zapravo gnjavaža, i da kad pristajem na nešto što mi ne odgovara, to je najčešće zato što mi se ne da... ni raspravljati, ni gubiti vrijeme na takav način.
No, ja si to i mogu priuštiti možda i zato jer rijetko nešto i tražim. Možda bi drugačije bilo da su nam uloge obrnute...
Ne znam, no ono što je najbitnije u svemu je da bez nje svakako i ne bih htjela biti.