Marketing
Citius, altius, fortius... veni, vidi, vici... joj, ja ko da sam iz one Latinske :O
Kad nemam pametnijeg posla onda izađem na dvorište, sjednem i mislim se kako bi mi trebali oni štitnici za oči - naočnjaci, što se konjima stavljaju da se ne plaše, tj. da ne gledaju naokolo. E, meni to treba jer se samo iznerviram kad se počnem osvrtati: te ovo visi, te ono bi trebalo obojiti, popraviti, skratiti, izrezati...
Susjedi se uvijek nude, ali toliko su toga već napravili da bi, bojim se, sve dalje izgledalo kao iskorištavanje s moje strane... navikne se čovjek brzo...
A mi to ne volimo, je li... pa ih onda uredno odbijam.
Al' nerviranje zadržavam.
Oni, pak, majstori koje uspijem pronaći nešto dalje, ili me oderu ili neće ništa naplatiti jer da je posao sitan; oni su mislili da će biti nešto više... (jeee.... mali koraci za njih...), tako da mi ni to baš ne odgovara...
I onda se mislim kako bih dosta toga mogla i sama; samo mi alat treba. Ubodna pila, recimo. Kažem to naglas pa se onda sestra ekspresno iznervira. Da nisam normalna, i je l' se sad ona ponovno mora brinuti oko mojih gluposti...
I naravno da joj onda, kad sam pilu naručivala, ništa nisam rekla 
Da se ne brine.
Doduše, i nije da sam baš morala kupiti novu. Mislim... jesam i nisam - jer još uvijek postoji i tatina stara, ali obzirom da je on pred svoj kraj često znao nešto rastavljati i, kao, popravljati, ja se nakon njega ipak ne bih usudila baš sav njegov stari alat upotrebljavati. U svakom slučaju ne ubodnu pilu, čak i kad ne bih osjećala ovako veliki respekt (nepovjerenje) prema el. strojevima u svojim rukama, zbog kojeg sam ih do sada obično samo iz daljine gledala/slušala.
A stara pila mi je najsumnjivija.
I tako sam ja onda kupila novu, lijepu i blještavo sjajnu, u čijim uputama stoji da je ne smiju upotrebljavati osobe s ograničenim fizičkim i psihičkim sposobnostima 
Aj, pa dobro... šanse su mi 50:50, mislim se opet, računajući na to da fizička ograničenja imam, istina, ali psihički sam čist' okej pa ću ja to nekako iskompenzirati, je li...
Doduše, nametnulo se na trenutak i pitanje psihičke sposobnosti osobe koja s fizičkim ograničenjima upotrebljava stroj koji istima nije namijenjen... al' nisam znala što bih s tim pitanjem pa sam ga ignorirala.
Zvuči kao nametanje još ograničenja, a mi to ne volimo, je li...:O
Uostalom, moj unutarnji potenciometar mi ne dopušta da navaljujem k'o sivonja na nepoznate stvari, nego postupno istražujem... pa mi je tako i ovaj put dao vremena da pilu prvo osjetim u ruci, kako mi leži, mogu li je uopće držati... Pa vremena da presložim listove za nju (kupila sam par setova ali se u transportu sve pootvaralo i izmiješalo 
) i otkrijem koji je za što, pa umetnuti, zategnuti, uključiti na prazno nekoliko puta... pa konačno, oprezno, izrezati prvu letvicu. Onu najtanju, jasno... i to s dvije ruke, no ubrzo se rezala i daska od 4 i više centimetara pa se malo k*****o sa samo jednom rukom... :O
A što da kažem... sretna k'o prase u blatu 
I kad sam se poslije pohvalila sestri i rekla što sam sve napravila, a i još ću, samo češće pauziram da ne bi pila odmah B(l)ogu na račun otišla (a i ja s njom...) pita ona da koliko sam to sve platila (bilo je tu još koječega... k'o i svakoj drugoj ženi trebala su mi nova svrdla (za bušilicu koju sam nešto ranije savladala...
), ispitivač, i tako...), pa kad sam joj rekla, kaže ona odobravajućim tonom, da za tu cijenu ne bi bila šteta ni da se sad pokvari, jer da bih majstorima više platila (!).
Nisam joj ništa rekla.
Nije da mi nije jezik odmah poletio, al' nisam ništa rekla... a i bila je ona brža pa je odmah dodala - Al' moraš ti piliti, ovako ili onako!!
Eh... još kad bi znala kakvog sam sad alata naručila :)))
Al' neću joj reći.
Da se ne brine.
Post je objavljen 10.08.2024. u 12:36 sati.