Predci (lažnjaci na kvadrat)

Et'... kad ne napišeš post onda kad ga zamisliš, dogodi se poslije da ti pola zamisli izvjetri iz glave.
No, što je, tu je.
Snaći ću se.




Sjećam se, kad god sam pitala roditelje za ovu fotografiju uvijek bih dobila nekakav nejasan odgovor, tako da nikad nisam saznala jesam li ja potomak ovog naočitog brkajlije, ili to ipak nisam. Mislim, odgovor postoji, postoji i priča (ona uvijek postoji), no znate da nije svaka priča i za ispričati...
Al dobro, da sam i dobila potvrdu ni to ne bi morala biti garancija. Ne može čovjek nikad biti siguran ni da je dijete svoje matere, a kamoli što drugo :O

Inače, fotografija je do prije dvije godine bila u jako dobrom stanju, ali je onih posljednjih nekoliko svog života tata imao naviku i potrebu uz pomoć fotografija evocirati uspomene iz prošlosti, pa su tako znale biti ostavljane na raznim mjestima...



***






Meni, falablogu, (još uvijek) nije potrebna pomoć da bih se prisjetila važnih trenutaka iz svog života, ali nije da ista dobro ne dođe.
A i teško bih ja vama sada bez te pomoći pojasnila ovu 'peku' od prije nekoliko dana. Osim da je i ona lažnjak :)
Da... jer nije mi se baš dalo prtljati s vatrom i pepelom (opasno je to ovih dana...) pa sam ja to odradila na sigurniji način. U električnoj pećnici. I iako je obrok bio za prste polizati, čak i ova 'tepsija' koja djeluje tako autentično ovdje samo glumi... nešto. I tu sam ja sebi pojednostavila malo život pa ručak ispekla u modernijoj posudi - čvrstoj, debeloj i sigurnoj, s čvrstim poklopcem, a za potrebe fotografije sve premjestila u ovu tanju :)
Ne isplati se zbog fotografije zamrljati i isprskati sve naokolo... nitko ne voli takve stvari, kao ni raditi 'za kikiriki' i sl..
Pa nije dobro ni uvijek iznimka biti :O









Kao što rekoh - ne može čovjek ni u što biti siguran... osim možda, u ovo trenutku, da Myles Kennedy uvijek rasturi s ovom pjesmom.