Per... per... ah, ono na 'p'

Padala je kiša

Je li da je lepe?

Uvijek me jako razveseli kad kaktus procvjeta... iako se odmah mnogi osjete pozvanima :D

I mačke site, i V na broju

Nisam bila zadovoljna prvim fotografijama pa sam išla raditi druge, i mijenjati scenografiju jednom, dva, tri puta...
Oduljilo se to, hrana je predugo stajala i više mi nije bila primamljiva, tako da su juhom sa stola mačke omastile brk. Fino smo mi to 'bratski' podijelili, i bilo mi je smiješno poslije gledati ih kako okruglih trbuščića, pogotovo male koji nemaju mjeru, jedva dišu na travnjaku.
Ipak, do navečer su već ponovno prodisali i bili orni za novu porciju i novo uletavanje pod noge, ali poučena epizodom s perilicom uvidjeh da moram biti opreznija, ne samo s mojim nogama nego i s njihovim trbusima :O
Naime, shvatila sam da je ono crijevo što je puklo u perilici stradalo vjerojatno mojom krivicom, tj. zbog mog ležernog odvrtanja ventila do daske očito se stvorio preveliki pritisak i jadno crijevo nije izdržalo... :I
A dobro sad, pazit ću s ovim novim koje sam dala kupiti... a bome, pazit ću i s mačjim trbusima da ih ne prenatrpavam da ne bi slično završili :D

A kad smo već kod trbuha, moram malo i o svom... ni ono niš' bolje nije :)))
Svidjeli su se Marisol ovi 'kruščići' kako je rekla, pa da vam malo ispričam o njima. To su bagetići koje sam prošlog tjedna pekla nekoliko dana. Inače za njih trebaju dva dana (dobro, znam ja nekad i mrvicu ubrzati, i ne mogu reći da i tada nisu odlični, ali inače - dva dana), i meni su isprva trebala samo dva komada, no pekla sam ih pet dana jer sam na kraju trebala više od pet komada:)) Da sad ne pomislite kako su prvi zagorjeli, pa onda drugi... pa se to zato oduljilo je l'... ne, nego kad sam ispekla prva dva tako su lijepo mirisali i tako je lijepo krckala korica uz utakmicu Hrvatska - Nizozemska, koja je upravo bila u tijeku, i uz ono hladno pivce koje je inače bilo za goste ako kakvi naiđu, ali mu je mu je prolazio rok pa sam ga na vrijem spasila, tako da je jedan bagetić cijeli skroz otkrckao :D
I sad mi je onaj drugi što je ostao bio premalo pa sam ja odmah, ne bud' lijena, išla raditi još dva. Kad sam drugi dan ispekla ta dva nova ponovila se priča s mirisom i krckanjem pa je nekako nestao još jedan bagetić... nemam pojma kako, ne pitajte mene :O
E onda sam se naljutila pa sam išla peći čak četiri nova.. ČETIRI!... jer ne dam se ja zezati, je l'!

Bagetiće sam obično navečer dovršavala pa mi nije padalo na pamet snimati ih pri slabom svjetlu, al' imam ove u mobitelu koje sam škljocnila onako usput dok sam za stolom vruće kriškice mazala maslacem...
Teško da se ovo može nazvati fotografijama, ali vidi se kako su bagetići puni rupa, i velikih i malih... a vidi se i kako na onima uz juhu nema takvih rupa. E to je zato što ja na kraju na ove svoje nisam mogla staviti namaz jer se baš nikako ne bi održao na površini, pa sam za fotkanje morala skoknuti do pekare :D
















I da, od ovih mojih bagetića ponovno je ostao samo jedan mali, a meni uvijek trebaju najmanje dva... tako da je ponovno došlo vrijeme za peći nove.
Eh, tko će moj trbuščić spasiti, pitam se ja... :D

Bolhabaissa

Bouillabaisse je najbolje kuhati kad se i sam već kuhaš na 34 °C
Ili samo zato da mačke izludi miris, tako da ni one nemaju mira :D

:/

Kod nas je to oduvijek tako bilo... da kad se neka stvar pokvari prvo je lupiš nečim što ti prvo dođe pod ruku, pa ako nakon toga ne proradi onda otvaraš.
Pa kad je danas perilica (relativno nova... a ako ćemo joj starost mjeriti po iskorištenosti, tj. po spremnosti mene za ulogu uzorne domaćice, onda ćemo reći da je još skoro pa nevina) fljusnila vodu pod sebe, ja sam joj prvo išla brisati vrata... jer, na stranu to što su danas ove nove jako osjetljive na sve, sve su perilice inače, bez obzira na dob, jako osjetljive na tanke taloge kamenca na vratima pa tu onda voda prolazi.
I fino sam ja to obrisala, i obrisala vodu s poda... zatim perilicu ponovno uključila, pa kad je voda fljusnila i drugi put, nakon četvrtog :O sam je išla otvarati.

I sad, ako ja znam na koju foru se na relativno novoj i relativno nevinoj perilici rascijepi kratko, netanko i savitljivo gumeno crijevo kroz koje samo čista voda prolazi...
I to baš danas kad sam odlučila glumiti uzoritu domaćicu... :I
Netko me sabotira.
Sigurno masoni.

Varanje na božićnoj pšenici

Psi laju, a karavane prolaze...
Pa ajd, kad se već izreka nametnula kao lajtmotiv ovih dana, lajala, ne lajala, prođoh i ja - malo do na kraj dvorišta.

I što je prvo što tamo ugledam? Pa božićna pšenica :O






Znate već... mislim, ne znam da li znate ali spominjala sam nekoliko puta da ja božićnu pšenicu nakon blagdana presadim u vrt, pa poslije dobijem klas(je) žita kojeg onda (is)koristim za snimanja, ili čak i za ponovno sijanje.
Posljednjih nekoliko godina pšenicu kupujem, pa sam je onda kupila i prošle. Barem je tako pisalo na vrećici - da je pšenica.. I ponikla je krasno, ne mogu prigovoriti, i da ne propadne požurim je ja posaditi dok je još uvijek zelena. Tukao ju je poslije: snijeg, pa led, pa kiša, pa opet led... al' nekako se uspio održati busen većim djelom...međutoa, sad kad bi trebalo još malo pa ići u žetvu, ima svega al' ne i pšenice.
Dobro, ima je malo, al' više ima raži, a bome ni ova zob na fotografiji nije 'šenica. Kak' sam ljuta, ho ho... skoro da bih mogla prestati vjerovati u Djeda Božičnjaka. Onog što pod bor donosi šalice i guščja pera za pisanje :I
Mislim...

No dobro... krene karavana dalje jer je trebala snimiti i gavez. Danima već govorim da mi trebaju fotografije... trebam ga snimiti, trebam ga snimiti, pa nikako... a snimiti sam ga zapravo trebala još prošlog mjeseca, jer evo što me dočekalo :I
Plus još vjetrić koji zapirne pa fokus ode... iz karavane :)))






Ali, ajd, barem će i ove godine biti kivija.
Ta je mogućnost još do prije nekoliko dana visila o koncu.

Mala princeza

Jučer je bio baš lijepi, lijeni dan... toliko lijep (i toliko lijen) da ga nisam htjela kvariti otvaranjem poslanih mi poruka. Internetom kruže snimci mamlaza što je prije nekoliko dana pokosio ljude na parkiralištu, a moja nećakinja je time baš zgrožena, tako da nije prihvaćena moja zamolba da mi se snimci ne šalju.
Moj zahtjev nije uvažen, ali sam snimke zato, kao prava buntovnica (s razlogom ili bez... kako kada .O), otvorila tek jutros.
I tako sam znala kakav im je sadržaj.

Ja sama sam do sada preživjela dvije prometne. Prvi put sam s osam godina, i svojom krivicom, letjela kao jedna osoba sa spomenutih snimaka - prvo u zrak, pa na haubu od automobila, pa sam ponovno odskočila, pala pred automobil... i onda ustala i otrčala :)) Od straha da ću biti kažnjena, dala sam se u bijeg... a vidjevši da za mnom i vozač trči, kad mi nije srce stalo. Čovjek je, naravno, također od straha, izbezumljeno trčao kako bi se uvjerio da sam dobro... al' ajd ti to uplašenom djetetu pojasni. Drama.
Bila sam premalena i prelagana pa sam letjela kao perce, i prošla samo s ogrebotinama na koljenima, kojih sam u to vrijeme i tako i tako stalno imala... a srećom, automobil pred kojeg sam istrčala vozio je savjestan i oprezan vozač, tako da se skoro moglo reći da su svi bili zadovoljni...

Gospodin je inače bio Varaždinec, i poslije je još godinama povremeno znao navratiti do nas i priupitati za možebitne naknadne posljedice našeg susreta. Nas dvoje se nikada više nismo sreli, jer bih ja svaki put bila u školi, pa su ga moji roditelji umirivali i govorili da sam dobro. Fizički bar, ali da za daske u glavi ne mogu garantirati :D

Drugu prometnu sam imala šest godina poslije, i tom prilikom zaradila veliku ubodnu ranu koja bi bila kobna da je bila samo nekoliko centimetara više... a ovako sam, kao prava prgavica, imala priliku posvađati se s liječnicom na hitnoj koja je pak imala potrebu kritizirati me malo s visoka. glupo i nepotrebno. I sad bih se posvađala kad se sjetim koliko je neprofesionalna bila.

I kad se sjetim ovih, a i brojnih drugih situacija (ne biste vjerovali... pa ih većinu nikada i ne spominjem) u kojima sam se nalazila... cijelog života sam uvjerena kako usko oko mene kruže dvije velike sile - jedna kojoj je strašno stalo da me ubije, i druga kojoj je još više stalo da ovoj prvoj to ne uspije. No, ne mogu sa sigurnošću ustvrditi koja od njih dvije je ona dobra :I

Enivej, nakon odgledanih videa, i razmišljanja o njima, ja sam radije otišla obići svoju 'malu princezu' - najnoviju ljepoticu u vrtu koju danima čekam da procvjeta, i koja je jutros to konačno i napravila. Prva je u novom ružičnjaku... malo se čekalo jer sam ja sa sadnjom kasnila, a i kupila sam posljednje primjerke koji su bili najslabiji, jer su svi bolji ranije već odabrani... pa ih je onda ometala kiša koja je svo ovo vrijeme padala... no čekanje se za ovakvu ljepoticu isplatilo :)
Dugo joj treba da procvjeta, i zatvoreni pup je skoro pa crne boje, a onda se pojavi s ovom predivnom tamnocrvenom bojom.
Prekrasna je, zar ne? :)

E, al' da bih ja pokazala njezinu ljepotu, mene samu su komarci krvnički iznapadali.
Krvcu sam dala za ljepotu... al' ipak - drugi put ne idem bez sve moguće zaštite! :O
(A je l' ima kod vas ovih vampira?)

Ima li života bez konkurencije?

Gledam svoje mačke.
Svako jutro prvo njih nahranim, kako bih dalje u miru mogla obavljati ostale jutarnje poslove. (Moj) mir traje sve dok se one međusobno bore za što veći komad darovane im hrane, i prestaje njihovim posljednjim 'lizom' jezika preko vrha nosa. Nakon toga, ne samo da nema mira, nego je i moj život u stalnoj i velikoj opasnosti. Za moje mačke sam ja Ona koja puni želuce, i bez obzira na stanje istog, svaki put kad me ugledaju njima se uključi alarm i onda bezglavo trče za mnom, zavijaju, bacaju mi se pod noge, i što je još i najopasnije, i najčešće - ulijeću mi pod stopala točno u trenutku dok ih spuštam na tlo. I kakva god da je moja reakcija u tom trenutku, nikada ne ispadne dobro. Ako ih pokušam izbjeći - ja padam jer je već i druga noga spremna za podizanje, i jednostavno se nema vremena, a ni prostora za siguran skok u stranu... da ne govorim o tome koliko sam i inače sposobna za skokove:I
Ako poslušam svoj unutarnji glas koji viče da spašavam sebe, onda se čuje jauk i lelek, pa bježanje... do ponovne prilike :I
Ponekad, kad unaprijed topnem nogama, također se uplaše i pobjegnu... ali bude mi ih žao takvih uplašenih, pa onda idemo iznova... Najčešće ih ponovno nahranim, pa dok gledam kako se mali bore uz velike za svoj zalogaj, kao da će već sutra nastupiti sedam gladnih godina, barem samoj sebi priuštim još malo mira.

A ponekad, kad mi se učini da podjela nije bila poštena, izdvojim neko mače sa strane i samo njemu dam jesti. I svaki put se, svako od njih, zaleti na hranu kao što to radi u čoporu, i onda već nakon dva zalogaja izgubi interes za jelo. Više im ne bude zanimljivo i žele natrag - svojima. Ali, ako slučajno u to vrijeme ja pripremam nešto za sebe, e tek onda se čuje škrgut zubi i jauk... no ako sam spremna odreći se svog obroka, onda se na njega gleda sumnjičavo i izbjegava ga se...
Jedino u čoporu sve prolazi, jasno.


I sad, obzirom da smo mi ljudi ti koji uočavaju bića i pojave oko sebe i kopiraju ih, a ne obrnuto, onda moram vas pitati - ima li života bez konkurencije? Ima li takav uopće smisla? Ima li smisla raditi bilo što ako to nemate kome pokazati?
Što mislite, da li bi ljudi putovali kad se ne bi putovanjem mogli pohvaliti 'luzerima' koji nemaju takvu priliku - zalijepiti fotografije na Facebook, Instagram... ili barem prijatelje udaviti fotografijama? Da li bismo kupovali skupe cipele i haljine kad ne bi bilo 'one vještice koja će puknuti od zavisti'?
Da li bi...?




(moje mačke u rijetkim trenucima kad se sjete riječi babe Atifa... ovaj... kad me ne vide, pa svaka čuva svoju lampu :D)

Fragmenti

Lijeno prijepodne... fotoaparat je nedaleko od mene, ali lijena sam i ja pa samo očima 'snimam' detalje oko sebe - ljiljane kako se još uvijek dobro drže na blagovaonskom stolu, na štednjaku juhu koja ispod poklopca veselo poskakuje, mačke koje su već jele, ali omamljene mirisom juhe nestrpljivo se kod vrata zbijaju u redove, spremne da skoče na moj i najmanji mig...


Al' samo se nje sve to niš' ne dotikavle :D

Dvobojne kiflice

Jako dragi kolači u djetinjstvu, pa godinama zaboravljeni.
No sad su ih ponovno 'otkrili' nećaci, i ništa kreme i slične kerefeke... ovo se traži :))










image share upload


Onda to ovako izgleda kad netko od njih dolazi :D

Nova sušilica

Ono kad se 'kućite' :D

Stalno neka drama

Nekad davno, davno... davnih godina, prije no što su se neki blogeri i rodili, mi koji smo bili rođeni u to vrijeme, fotografije na blog bili smo prisiljeni postavljali krampom i motikom, da ne kažem - srpom i čekićem.
Od poznatiiih web lokacija za hosting slika bili su: Photobucket, ImageShack, TyniPic... tj. to su bile one kojima sam se ja služila prije no što bi se nešto mijenjalo, ovako kako to sada radi Nova Tv.

Kod jedne takve slične drame, kada je jedna od tih stranica počela naplaćivati svoje usluge, Blog. hr. odnosno tadašnji admin diskretno nas je podsjetio na mogućnost postavljanja fotografija preko samog Bloga, kao jednostavniju i sigurniju opciju, jer Blog.hr neće i nema namjeru prestati s radom, a kamoli nešto naplaćivati.
Eto... pa je to trajalo nešto godina, dok i ta obećanja, jednostavnost i sigurnost nisu zastarjeli kao srp i čekić.
Istinablog, srp i čekić nam nikada i nisu bili dragi, radije se uvijek sjetimo krampa i motike, je li... pa evo nas ponovno...

Aj, da ne duljim - ovo pišem zbog cvjećarice Marisol koja bi rado i dalje šerala svoje cvijeće, al' joj se neke zmije stalno podmeću pod noge, pa je nju strah... da nešto ovako jednostavno kao što je par klikova neće biti u stanju shvatiti, da će to biti preveliki izazov za nju?
Svašta.

Dakle, evo - jednostavno, da jednostavnije ne može biti (aj, dođosmo i do toga konačno :))), u tri koraka zaobilaženja zmija.

Korak prvi - otvaranje stranice https://imgtr.ee/





Korak drugi - na ponuđeni način sa svog računala podići odabranu fotografiju (u svega par sekundi, i ništa kompliciranije no u blog editoru)





Korak treći - kopirati kod i umetnuti ga u svoj post. I objaviti post, naravno :O
Kodovi su smješteni odmah ispod podignute fotografije




Problem bi jedino mogli imati oni koji na blog postavljaju fotografije velikog formata, jer postoji ograničenje (nisam sigurna koliko, provjerite. Ako odbiju... ne znam - ili smanjujte, ili snimajte manje fotografije :O)
Ja svoje fotografije uvijek smanjim ranije (1200x800 px normalno prolazi)... i onda kopiram ovaj prvi označeni kod (full image). Ovaj drugi je ako fotografiju želite prikazati kao manju.




Eto... to bi bilo jedno od rješenja ove drame s fotografijama... pa do neke nove
Mada, lako bi se moglo dogoditi da neku novu nećemo ni dočekati (mislim na ovakvu dramu, ne na nekakvu stvarnu tragediju :O), jer mi ovdje odavno štekamo, još dok nam ovo s fotografijama nije ni na pamet padalo.
Bit' će da ćemo se prije potpuno rasuti...

I naravno, prije svega trebalo pi proučiti pravila - https://imgtr.ee/page/tos
pogotovo ovaj označeni dio:




Aj, Marisol, da te vidim kako bježiš od izazova :)

Oznake: recidivist

Rot cabbage

Ne dajte se zbunjivati naslovom - bilo danas nešto grmljavine, prosvitlilo me malo pa sam naglo postala poliglot. Aj, mislim se, bolje poliglot nego da mi je isprosvitljivalo još štošta; a za svaki slučaj ja štošta poisključivala dok je vani tutnjalo.

Danas sam radila ove popečke od naslova što mi ga je podarilo moje novo poznavanje jezika, a prije konačne odluke vijećalo se malo i biralo između red kohla i green salate. Oboje sam kupila prije dva tjedna. Salata, eno, u hladnjaku k'o preparirana, niš' joj nije - samo sam jedan sumnjivi listić danas otkinula, dok je kebidž vani, na svežem zraku, počeo pokazivati znakove starenja, i pod hitno je trebao bjuti tretman. Mam sam ga podvrgnula anti-Kardashian tretmanu pri visokoj temperaturi, uz dodatno traumatiziranje iznutra i izvana.
Fino bilo.
Sama sam jela; mačkama sam ovaj put dala njihovu konzervu... a one su meni, iz zahvalnosti valjda, poslije na prag donijele uginulu krticu.
Treba to izdurat'.

...k'o Grčka

Kuham jedno jelo svakih par dana. Ne mogu skuhati tanjur, dva, pa onda kuham za dan, dva...tri.
Uglavnom, ne pojede se. Jutros obučem majicu, i pođem rukom povući je malo u stranu (ne volim ništa što me steže i sputava, pa tako sve majice iz navike povlačim malo lijevo, desno), a ona i ovako lamata oko mene. Prevelika.
Prepolovila sam se skoro u pet mjeseci.
Nije da se bunim, al' to s hranom mi ipak malo ide na živce. Ne da baš nikako ne mogu raditi male obroke, ali ono što najviše volim, ono što moram skuhati, to ne mogu malo. A dosadi jesti jedno te isto. Doduše, tu su uvijek mačke da uskoče, ali nisu nešto ni one pretjerano uhranjene... što dodatno govori o tome koliko često kuham:))

Enivej... salate su O.K., one se lako slože, i ako povrće nije veliko, onda zamalo pa uspijem napraviti samo jedan obrok. Zamalo... ali ako sve prevrnem, kao što jesam ovo s prve fotografije (sve p(r)opadalo) onda kad sve ponovim imam taman :))
Za večeru sam skuhala bućkuriš od kupusa i leće kao prije nekoliko dana - fino je i brzo, a i povrću je prijetilo propadanje pa sam ga morala iskoristiti... međutim, mačke su zavijale kao ljuta godina pa sam odmah pola podijelila s njima, samo da ih ne slušam. Dok sam pripremala za sebe one su već sve pojele pa nastavile ljutiti godinu, i što mi je drugo preostalo nego im dati i ostatak :I

Sebi sam onda u čašu nasula prst (puta dva) vina i izašla van odmoriti u ležaljci dok beštije miruju.
Sad barem šute, a ni ja vino nisam prolila kao sinoć čaj. Zaspala sam u fotelji sa šalicom u rukama, i kad sam se usred noći probudila šalicu sam još uvijek čvrsto držala u rukama, međutim, dok sam se uspravljala zaboravila sam da je do pola puna pa me zalilo od vrata do nožnih palčeva :I
Sad razmišljam da se prebacim samo na vino... em ne laže, em je sigurnije.

Udomljavanje

Hoće maca u kutiju...





neće maca u kutiju...

(Anti)horoskop

Već čitavu vječnost nisam zalijepila nikakav horoskop. Samoj sebi se ne mogu načuditi.
Nije da nisam namjeravala, ali kako horoskope ne pišem sama nego ukradem s Interneta prvi na kojeg naiđem, mogla sam se samo stalno ponavljati jer su najčešće svi bili divno-krasni-savršeni, toliko da sam i samu sebe ulovila nekoliko puta kako potvrdno kimam glavom i govorim - Pa da... tako je. Istina. Znaju ljudi... vidiš, sve točno...
Mislim... strašno, pa nisu ljudi glupi, nemreš ih stalno muljati, je li...
I tak sam onda, kad sam jutros na njega naletjela, ovaj ispod odmah zgrabila i nepitala kol'ko košta... nek' je on meni popravio dan.

A onda su došli na tvoja vrata...

Moram reći, odnosno - ne mogu ne priznati kako me počesto zabavljaju situacije u kojima su brojni samozvani borci za pravdu, koji se vole u sve miješati, kao i oni drugi, zaogrnuti vječnom, neuništivom egidom 'ne bih se štel mešati' (sve dok miješanje njima samima ne zatreba) spremni zašutjeti u svakoj prilici kada se stvari odvijaju u njihovu korist, čak i ako je ista nezaslužena. Pjesma se spremno mijenja, kao da A strana nije nikada ni svirala (kupiš ih za špricer i kavurmu...)...
Pored svog tog jada koji ti se ukazuje pred očima, ne možeš se razdragano ne nasmijati... pa gotovo! :))
Ispada tako da su svi slični borci zapravo koristoljubive gnjide, i ne možeš se ne zapitati kakvog uopće smisla ima bilo kakvo pozivanje na gospođu Pravdu...
Čemu?

Nije da ja povremeno i sama ne pokrenem poneki kotačić koji rahli tlo za sadnju ovakvih pojava, ali kotačići se često pokreću i bez ičije pomoći, sve preostalo, važnije, sve daljnje odluke su ipak na drugima...
Ne znam, kakogod, vjerojatno je krivnja na svima nama, pa me sad zanima što vi mislite - koliko duboko možemo u nešto ulaziti i reći da ne snosimo nikakvu odgovornost za posljedice? Koju to granicu možemo tolerirati?
Imate li vi u svojoj blizini borce za istinu i pravdu kao ove spomenute... jeste li možda (nedajblože) i kod sebe primijetili sličnu anomaliju, i kako se nosite s njom (tko vam pomaže), šutite li kada ste svjesni da bi upozoravanje na nepravedne postupke moglo nepovoljno promijeniti i vašu situaciju ?
I da još jednom pitam - čemu uopće služi Pravda... (a) što vi očekujete od nje?
Tako... puna sam pitanja.
Dajte mi malo odgovora.

Ajmo (glas)(ova)(v)(a)(ti)

Koja vam se pjesma više sviđa... koji dečec i zakaj?