Ima li života bez konkurencije?

Gledam svoje mačke.
Svako jutro prvo njih nahranim, kako bih dalje u miru mogla obavljati ostale jutarnje poslove. (Moj) mir traje sve dok se one međusobno bore za što veći komad darovane im hrane, i prestaje njihovim posljednjim 'lizom' jezika preko vrha nosa. Nakon toga, ne samo da nema mira, nego je i moj život u stalnoj i velikoj opasnosti. Za moje mačke sam ja Ona koja puni želuce, i bez obzira na stanje istog, svaki put kad me ugledaju njima se uključi alarm i onda bezglavo trče za mnom, zavijaju, bacaju mi se pod noge, i što je još i najopasnije, i najčešće - ulijeću mi pod stopala točno u trenutku dok ih spuštam na tlo. I kakva god da je moja reakcija u tom trenutku, nikada ne ispadne dobro. Ako ih pokušam izbjeći - ja padam jer je već i druga noga spremna za podizanje, i jednostavno se nema vremena, a ni prostora za siguran skok u stranu... da ne govorim o tome koliko sam i inače sposobna za skokove:I
Ako poslušam svoj unutarnji glas koji viče da spašavam sebe, onda se čuje jauk i lelek, pa bježanje... do ponovne prilike :I
Ponekad, kad unaprijed topnem nogama, također se uplaše i pobjegnu... ali bude mi ih žao takvih uplašenih, pa onda idemo iznova... Najčešće ih ponovno nahranim, pa dok gledam kako se mali bore uz velike za svoj zalogaj, kao da će već sutra nastupiti sedam gladnih godina, barem samoj sebi priuštim još malo mira.

A ponekad, kad mi se učini da podjela nije bila poštena, izdvojim neko mače sa strane i samo njemu dam jesti. I svaki put se, svako od njih, zaleti na hranu kao što to radi u čoporu, i onda već nakon dva zalogaja izgubi interes za jelo. Više im ne bude zanimljivo i žele natrag - svojima. Ali, ako slučajno u to vrijeme ja pripremam nešto za sebe, e tek onda se čuje škrgut zubi i jauk... no ako sam spremna odreći se svog obroka, onda se na njega gleda sumnjičavo i izbjegava ga se...
Jedino u čoporu sve prolazi, jasno.


I sad, obzirom da smo mi ljudi ti koji uočavaju bića i pojave oko sebe i kopiraju ih, a ne obrnuto, onda moram vas pitati - ima li života bez konkurencije? Ima li takav uopće smisla? Ima li smisla raditi bilo što ako to nemate kome pokazati?
Što mislite, da li bi ljudi putovali kad se ne bi putovanjem mogli pohvaliti 'luzerima' koji nemaju takvu priliku - zalijepiti fotografije na Facebook, Instagram... ili barem prijatelje udaviti fotografijama? Da li bismo kupovali skupe cipele i haljine kad ne bi bilo 'one vještice koja će puknuti od zavisti'?
Da li bi...?




(moje mačke u rijetkim trenucima kad se sjete riječi babe Atifa... ovaj... kad me ne vide, pa svaka čuva svoju lampu :D)