Mama ti se kupa gola

To da ja stalno imam nekakav problem sa strujom i vodom, to već i vrapci na grani znaju. A to da ja obično nastojim sve sama riješiti, to su već i lastavice načule. No, i guske s tijesnim cipelama odavno znaju da se ponekad ipak mora i poneki majstor pozvati u pomoć :I
E... takav jedan bio, popravio... i sad ja ponovno idem prskati/brčkati naokolo.
Da ne spominjem kako me nestrpljivo čekaju hrpe prljavog posuđa i veša :O

A baš je lepe kad netko drugi tako dođe i napravi sve što treba... a tvoje je samo (da držiš svjetlo... da ne kažem svijeću :O) da imaš dovoljno novca za sve platiti :O
Točno ti dođe da više nikad ništa ne pokušavaš sam rješavati

Pospremanje prošlost

Jučer mi je sinulo da je prošlo već tjedan dana od onog kijameta... Brzo je prošao tjedan, ali onih nekoliko minuta, dok je Priroda demonstrirala svoju moć, jako dugo je trajalo.

Vjetar je najmanje provaljivao na vrata i prozore u hodniku pa sam se ja tamo odvezla na stolcu i ostala pratiti što se vani zbiva. Sa sobom sam ponijela mobitel i još par potrebnih sitnica, a onda sam se sjetila velike šalice čaja kojeg sam netom skuhala, a ostala je na blagovaonskom stolu, pa sam se vratila po nju.To je bio jako rizičan potez, jer da se srušio ogromni orah ispred kuće, a što se lako moglo dogoditi, ne znam tko bi me ispod njega iskopao :I No morala sam ići po čaj... od melise je, a kako ja ne smijem konzumirati nikakve lijekove za smirenje, a ni droge, taman da eksplodiram od napetosti... onda za opuštanje ponekad (po)pijem melisu. I mogu vam reći da mi pored nje ništa drugo i ne treba... ne jednom sam se ulovila kako hihoćem već nakon pola popijene šalice.
Ozbiljno.
Sad, ne znam je li stvarno do nje, ili ipak meni nisu sve na broju ... ali tako je, što god da je. Dakle, čaj mi je bio neophodan kako bih se oslobodila straha... pa sam bez straha odletjela po njega
E, a kad sam se ponovno vratila u hodnik sjetila sam se mojih prekrasnih crno-crvenih ruža koje sam baš tog jutra narezala za vazu, i nikako se nisam mogla pomiriti s time da su one sada same u dnevnom boravku i da ja ne mogu odmarati oči na njihovoj ljepoti, pa sam ponovno odtapkala do dnevnog boravka... jedva otvorila vrata jer je tamo sve strašno lamatalo, lovila trenutak kada se nalet vjetra stišava, jer orah... zgrabila ruže i ponovno hrabro pobjegla u hodnik.
Još sam se vratila i po svijeću, ne zbog svjetla nego zbog ugođaja, ali to je bilo već malo lakše.

Kad smo se konačno svi smjestili: i ruže, i čaj, i ja...i kad je nestalo struje, vrijeme se nekako oduljilo pa sam se ipak uspjela malo ponervoziti. Više mi ni hodnik nije bio tako siguran pa sam otišla u prostoriju koja je u cijeloj kući zapravo najsigurnija, a to je spavaća soba mojih roditelja. Zadržala sam se jedva minut i odmah izašla van.
Nisam tu mogla ostati... no kada se sve smirilo odlučila sam konačno napraviti red u sobi koju skoro da nisam ni taknula otkako njih više nema.
Puno je tu sjećanja, puno uspomena, puno sitnica koje su oboje čuvali, a svaku je trebalo uzeti u ruke... ali vrijeme je. Puno je toga i bačeno, teška srca, ali vrijeme je... jer predugo sam sve čuvala i već se počela zatrpavati, . I predmetima i sjećanjima.
Čudno je malo kako mi je trebalo nevrijeme da shvatim da je vrijeme da se pokrenem... ali nakon oboje, sad već lakše dišem.
Jer... vrijeme je...

A nu... nedajblože da kćerka ne bi imala ručno rađenu posteljinu. I to urednu popeglanu i složenu... a to što kćerka sve može razbucati, to je neka druga priča...

Baš je lijepo kad se može pisati il' ne pisati, kako već kome paše...

Neš' se mislim... točno bih samu sebe predložila za još jedan 'Blog tjedna'. Ja kad zinem uvijek se nešto pomakne.
Ne pripisujem sebi zasluge za OVO (bravo Zagrepčani!), ali takvo što bila jedna od mojih prvih pomisli kada sam gunđala na kašnjenje vijesti. Pravovremena pomoć, ma s koje strane stigla, najvažnija je u bilo kojem slučaju nesreće. A za pravovremenu pomoć bitno je pravovremeno dojavljivanje. Ni vozilo hitne pomoći ne može krenuti ako nitko nije javio da je pomoć potrebna... a kada vozilo krene, svi koji mu se nađu na putu moraju se skloniti u stranu, ne smiju se gurati sa svojim autićima.
To svi znamo, ne?

Dakle, za ovo nisam zaslužna, ali barem sam na blogu polučila uspjeh. Istina, nitko ni izbliza nije ponudio pomoć, niti barem napisao nešto što bi zvučalo kao - Jadni ljudi!, ali to je blog, i tu je bitno tko je inicijator akcije. Kod svih mojih akcija se uvijek prvo gledalo koga treba braniti, ali od mene same, tako da ni ovaj put nisam razočarala. Opet je netko osjetio moj bič nepravednog ponašanja na svojim leđima, i ponovno se našao spasitelj.
Ovdje baš nitko ne može reći da kod mene ne dobije ono što mu je potrebno, zar ne? :)
Bravo i ja i ovaj put.

I bravo Zagrepčani još jednom.
Btw. ako netko prakticira parkour, dobrodošao je u Slavoniju. Krovova za vježbanje k'o u priči.

Oluja u Zagrebu

Bila je oluja, sve su se novine raspisale o njoj... doduše, samo o onoj u Zagrebu, al' B(l)ože moj... znaju se prioriteti...
Omiljena blogerica je nestala, i kao i obično - svi su se raspisali... al' o oluji u Zagrebu :O
Slavoniju se nešto malo danas spominje, evo došla i ona na red, al', ebiga, kud je potrefila uz Hajdukovo slavlje, ajmo mi sad o njemu... jer - znaju se prioriteti...
Nema veze, sad kad Slavonci pokupe poticaje i svi do jednog pokupuju bijesne zvjerke, onda će oi njoj... tak' i treba... treba se znati red.

A nu zvjerki :)





Inače, svima koji su pitali - hvala na brizi... vaša omiljena blogerica je dobro, ali ima onih koji nisu dobro
I smokva nije, naravno.

Obiteljska smokva

Smokva u dvorištu je narasla, razbujala se i rodila kao nikada ranije. Iako sam joj prošle godine rezala grane, a ovog proljeća sam ih izrezala još i više, sada kao da ih je dvostruko izraslo. Ta smokva raste iznad staze kojom često prolazim, i otežale grane pune plodova niske su toliko da mi dosežu skoro do grudi. Svaki put kad prođem pored nje, a to je nekoliko puta na dan, moram se jako sagnuti i paziti da me ne raščupa i ne izgrebe. Obzirom da je mojih vlasi na skoro svakoj toj niskoj grani, čini se da mi to paženje baš nešto i ne ide...
Moji problemi vezani uz bolove u leđima i lošu frizuru lako bi se riješili s još nekoliko kratkih rezova, ali meni, eto, žao konja... ovaj, plodova... kojih je, čini mi se, još i najviše na tim niskim granama.
Pa se i dalje sagibam, i mislim se kako bi zapravo svaka obitelj trebala imati jednu takvu smokvu. Ako bi se neko stablo trebalo nazivati obiteljsko, onda bi to svakako trebala biti smokva... i to puna lisnatih grana kako bi se njima mogle sakriti, ili po potrebi i otkriti, sve one silne sramote koje vjerojatno svaka obitelj ima...
Ono što ja znam o svojim precima uglavnom se proteže kroz razdoblje od Prvog svjetskog rata na ovamo. Ratovi su nas možda i najviše obilježili. Naravno, ratovi na svakoga utječu, na razne načine, ali nama su samo uzimali, pa ja često znam reći kako nam je onaj Prvi oduzimao muškarce, Drugi imovinu, a ovaj posljednji je otimao dušu... A sve ono drugo, tko zna, možda čak i pravi razlog svemu tome jer mi se ponekad čini da smo kao ukleti, povremeno isplivava na površinu ispod smokvinih listova.

Kada je tata umro, prije no što sam bilo koga pozvala, sjedila sam pored njega neko vrijeme u tišini i gledala ga. Gledala sam njegove čvorave, tamne ruke i njegovu sitnu, tako često tvrdoglavu glavu, koja je sada bila sitnija no ikada... ali i mirnija no ikada. Zaspao je tiho i mirno, onako kako, vjerujem, dobar dio njegovog života ništa nije bilo.
Sjedila sam i umjesto njega, jer je on posljednjih godina većinu toga zaboravio, pokušavala pred svojim očima odvrtjeti njegov život.
A znam da nije bio lak.
Dobar dio tereta kojeg je mu je njegov život nametnuo zauzimao je veliki smokvin list kojim je on pokušavao prikrivati svoju majku, moju baku.
Iako nije dao da joj se ijedna ružna riječ ikada uputi, a on sam se prema njoj uvijek ophodio s velikim poštovanjem, znam da je taj list kojeg je vukao za sobom silno pritiskao njegova leđa.

Moja baka je kao jako malena djevojčica ostala bez oca. Pradjed je ostavio svoje mlade kosti na Galipolju, kamo je bio poslan kao topovsko meso, i iza sebe ostavio udovicu od dvadesetak godina i malenu kćerkicu. Zakoni preživljavanja iz tog vremena branili su ženama da se udovištvu predugo prepuštaju, pa su se one vrlo brzo ponovno udavale. A ako su imale djecu, vremena za udovištvo i prostora za biranje bračnih drugova skoro da nije ni bilo.
I tako se prabaka ubrzo ponovno udala, u drugo selo - za samca, nešto starijeg neženju. Zajedničke djece nisu imali, pa je moja baka odrastala kao jedino dijete, i udovoljavalo joj se na sve mile načine, jer, koliko znam, pokojni pradjed je imao sestru bez svojih potomaka, pa se i ona brinula da mojoj baki, njenoj miljenici, ništa ne nedostaje.
Za baku se tako govorilo da je bila velika gizdavica, i da je bila 'silna' (svojevoljna, hirovita, prkosna, razmažena...) a ispostavilo se kasnije da je je bila i velika zavodnica, prava femme fatale.
A bome, ni pokušaji prevare joj nisu bili strani, po onoj da prilika čini lopova. Koliko znam, tata je to uspio spriječiti, ali znam da su velike kletve svejedno bile izgovorene.


Nastavit će se...

Čeka se lubenica

Namjeravala sam nešto sitno (na)pisati, ali lubenica se čeka pa se određuju prioriteti...

A kako vi preslagujete svoje... i koju tehniku očekujete od drugih?

Tortilje

Jutros su mi mačke donijele velikog parcova. Iz zahvale valjda, ali naravno, ostale su čekati da sad ja njih nahranim... što i jesam - prvo njih, pa sam onda riješila i pantaganu debelu. Da se muhe ne skupljaju, je li :I
O.K. jedna štetočina manje... ali pak sam usput malo coknula jezikom i narugala im se jer da je lako u čoporu loviti, da to rade samo grabežljivci i lešinari, hijene... aj nek' drugi put svaka svog štakora ulovi, ako su face :)))
Nikad se neće naučiti odlikama pravih vođa... ccc...

Ja sam, pak, iz kućnog haljetka uskočila u kratke hlačice... što ne bi ništa neobično bilo kad te hlačice ne bi bile 'prave muške'. Obično po doma nosim nekakve odrezane od kojekakvih tajica i trenerki.. što tanjih, pa bile i poderane. Oko porubljivanja se ne trudim... bitno je samo da su udobne.
A ove današnje su sve samo ne: tanke, poderane i neporubljene...
Skroz su nove: s urednim porubom, sa džepovima i širokom gumom u struku, pa još i vezicom okolo. I materijal je nešto deblji, što mi je na prvu izazvalo sumnju... ali moram priznati da su ugodne. Što jest, jest... a to jest.
I ulovila sam sebe kako imitiram muški hod, sa hlačicama spuštenim malo na bokove i s obje ruke gurnute u džepove... ali cijelo vrijeme mi je pred očima bila crno-bijela slika dječaka, koju sam negdje ranije vidjela, u takvim sličnim hlačicama ali podignutima visoko iznad struka i napuhnutima kao balon... pa nikako nisam mogla suspregnuti smijeh :))

Dječak osim tih hlačica nije imao više ništa na sebi osim još zbunjenog pogleda zaskočenog fotoaparatom.
Ili... ne znam, možda sam si i umislila... možda je to bio neki lik iz crtića, Lolek i Bolek?
Možda.

Vruće je. Probala sam danas hodati bez grudnjaka... ali to nekako baš nikako ne ide. Tko razumije, razumije.
I tortilje radim tek kasnije popodne... sada je vrijeme za lješkarenje i za kavu.

Sve se mijenja

Kad se samo sjetim kako ja nekada davno nisam mogla smisliti pečene paprike...
Et', stvarno se sve mijenja, samo je ljudska glupost vječna... recimo ona koja uvijek po paklenoj žegi uključuje pećnicu
Ali ajd, paprike su stvarno odlične bile.

Oznake: for all we are is dust in the wind

Nadr****

Jučer sam lijepo bila dobro raspoložena... danas, evo, nadrk*** bez razloga otkako sam se probudila :/ Hnja... danas ovako, sutra onako, takav je ljudski život... al' dobro (je) dok smo ljudi, pogotovo jedni prema drugima, je li tako?
Tako je!
Dašta.
Kako drugačije :O
Eto, a pošto sam ja ljud, neću vas gnjaviti svojom nad****ošću (nad****uša bez razloga :D) nego ću vam lijepo kuhati (bolje kuhati (di je Gypsi?) nego da svoju nadr****st prosipam okolo... nema smisla, je li :O).
Zapravo, reći ću vam što sam kuhala neki dan.
Pekla... aj, nemojte ni vi cijepati dlake :O



Alzo - Đulbastije! :D
Aj priznajte da nikad niste čuli za njih... barem većina vas?
Kakogod, i ja sam ih otkrila tek nedavno. Kako Wikipedija kaže, to je tradicionalno orijentalno jelo, a inače dobro poznato i u ovim krajevima... samo ja ranije nisam znala za njega. Nu... nitko nije savršen :O
No, nikada nije kasno za ispravljanje pogrešaka, pa ni otkrivanje tople vo... ovaj, otkrivanje starih recepata, je li... pa sam tako i ja požurila probrćkati malo ove đulbastije.
Jest da malo djeluje kao da je neka hanuma isprva namjeravala ispeći pitu krumpirušu ili burek s mesom, ali nije imala dovoljno brašna za jufke, pa se sjetila ćevapa, al' nije mogla poslužiti gole, jer ni brašna ni somuna... pa bi lazanje, al', hebiga... opet brašno...
I tako... jadna, kud bi , šta bi... pa onda nastale đulbastije (a nu smiješne riječi) :D
Al' svidjelo se meni. Svidjelo se i gostima... a bilo je za nahraniti buljuk ljudi (a i za ponijeti kući... neću valjda ja jesti :O). Jelo je jako izdašno.... k'o stvoreno za škrt... mislim - štedljive :)
Đulbastije su, dakle, pljeskavice/faširanci/popečci od mljevenog mesa, krumpira, luka i začina koje se prvo u tavi na malo masnoće prepeku s obje strane, zatim slažu u vatrostalnu posudu, zaliju bešamel umakom i obilno pospu sirom te zapeku u pećnici.

Evo recept:

- 600 g mljevenog mesa
- 500 g naribanog krumpira
- veća glavica sitno sjeckanog luka (sada nisam, ali drugi put namjeravam luk prepržiti - mislim da bi okus tako bio bolji)
- 1 jaje
- 2 žlice krušnih mrvica
- 2 režnja češnjaka
- sitno sjeckani peršin
- sol, papar i malo mljevene paprike (dimljena je odlična)
- po želji može i malo sitno nasjeckane pancete ili suhog vrata

Od ove količine ja sam dobila 12 velikih pljeskavica, a bešamel umak sam skuhala od:

- 80 g maslaca
- 7 dl mlijeka
- 3 žlice brašna
- sol, bijeli papar
- 2 dl vrhnja za kuhanje

Dodatak:
- sir po želji (mozzarella, gouda, parmezan...)

Etogac... još zapeći na 200 °C, oko pola sat dok đulbastije ne porumene.




















ZELJKO JOKSIMOVIC & TONY CETINSKI - ZABLUDA


Nu... ni carski drobljenac im nije ravan.

Imam!

Imam novi kućni ogrtač!
Kratak je, crn, od tankog, mekanog i udobnog... lijepopadajućeg materijala. Strašno mi se sviđa kako se ljubi s mojom kožom, i način na koji me njegovi široki i mekani rukavi stalno iznenada dotiču na neočekivanim mjestima, tako da mi se sad jako teško odvojiti od njega. Nosim ga otprilike onako kako Klocky nosi svoje nove sise :)) Sa šalicom kave u jednoj ruci, dok drugom vrtim remen ogrtača kao laso - lagano, kao da njime lovim nekakvu strašno plašljivu životinju, plesnim korakom i bosim stopalima (jer uz ovakav haljetak u obzir dolaze samo bosa stopala) odlazim van prema ležaljci...
Jer, bez obzira što će donijeti ostatak dana... ujutro se najprije treba dobro odmoriti od spavanja :))

Kokoš i k'umpira (nedjeljno - ponedjeljna nostalgija)

Ovo je bio (prošlo)nedjeljni ručak, rađen u ponedjeljak... jer u nedjelju sam se predomislila i vrijeme iskoristila na drugi način, ne na kuhanje, a u ponedjeljak sam morala jer je sve bilo već pripremljeno.
Znam najmanje deset jednako jednostavnih, pa čak i puno jednostavnijih načina za pripremiti piletinu, ali s puno ukusnijim rezultatom.
Ovakvu ne radim skoro nikada... samo povremeno - zbog održavanja tradicije. Tradicija je zapravo nostalgija, onaj osjećaj što nas napada i viče kako je u prošlosti sve bilo bolje. Gleda nas u oči i (počesto) laže, ova piletina je svjedok... a mi se pravimo da mu vjerujemo, i povlađujemo, jer bez obzira kakva je - zaslužuje naše poštovanje. Zbog nje smo takvi kakvi jesmo, i zbog nje i sami imamo priliku stvarati neku novu tradiciju... a poštovanje koje iskazujemo prošlosti, daje nam garanciju da ga u budućnosti možemo i sami očekivati.
I samo poštivanje tuđih tradicija, na jednak način kako poštujemo svoju, garancija je da će(mo) (i) opstati.

Sad mi malo krivo što ovu kokoš nisam ispekla u onoj staroj, okrugloj tepsiji u kojoj se inače radi peka... a niš', ponoviti za koji dan :)

Polako, polako, raste k'o...

Strašno je zapravo to koliko se ja volim igrati s tijestom... ali što ću kad me zabavlja i opušta

Comma Butterfly

Kontinentalna riđa


Posljednjih nekoliko godina nisam baš često viđala leptire u dvorištu, za razliku od nekih prijašnjih. No ove godine su se ipak vratili, brojniji i šareniji no ikada.
Jučer sam se lijepo družila s ovim ljepotanom (neee... nije to ovakva priča :) - gospon Skitnica zovem takve, jer im 'kaput' obično bude jako izderan. Ovome nije, on je pravi dandy u usporedbi s drugima njegove vrste koje sam ranije sretala... no, tko zna što će i njemu vrijeme još donijeti :I

Lijep i odvažan leptirić... nije imao ni najmanju potrebu pobjeći od mene, čak i onda kad sam mu se približavala na svega nekoliko centimetara.
Micek.























































A jučer je bio baš nekakav lijep dan. Svi smo lješkarili i pomalo se pravili Englezi. Slika je ovakva - šest mačaka (porazbacanih po travnjaku kako se kojoj svidjelo (je, znam, strašno je to i za pročitati a kamoli za vidjeti... al' što ću s njima :I)), Patak (nedaleko od mojih nogu - malo je u depresiji pa smo i njega pozvali), ja (koja iz čajnika sipam u šalicu čaj od melise (pogledavši na sat primjećujem da je točno 17h))... i (na leđima,uginuli, mravima okružen) jelenak.

Dvostruki 'eto tako' post

Jer je to, eto... tako.
Kako drukčije.




__________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________










Ponovno sam radila dvobojne kiflice. Trebali su doći nećaci pa sam se pripremila. Posjet je poslije otkazan, ali ja sam kiflice ipak ispekla.
Zašto V radiš to što radiš... eto tako :))
Eto tako je najbolji razlog za sve, di'š nać' bolji. Ali ajd sad vi pogodite moj stvarni razlog :D
A ovaj put su i kiflice bolje. Radila sam ih sa niskozemskim tamnim kakao prahom, pa su bolje i naoko (je l' vidite ovaj lijepi kontrast?), a i ukusnije su. Meni je ovaj kakao najdraži.
Kiflice su, kako sam već rekla, jako jednostavne, a posebn(ij)e su zbog toga što se svaka još vruća uranja u vrući sirup načinjen od: vode, šećera i puuno vanilije.
Takve su mekane i sočne pa ne staju u grlu ni kada ohlade :O

Ja sam ove dodatno još zašarala čokoladom... kad je bal, nek' je... je l'...
Razmišljala sam i o nekakvom čokoladnom punjenju, ali to ću možda neki drugi put. (Pre)fino je i ovako. Davno je bilo kad sam posljednje radila, pa sam malo čak i zaboravila.


























_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________



Nego, je l' možete vi vjerovati da ja skoro ništa nisam riješila u vezi mojih podnožnih mačaka? Ako sada nije još i gore... :I
Dakle, nova hrana koja je naručena, a brzo i stigla, još uvijek stoji u kutijama. U svakoj kutiji su druge kutije u najlonu, a u svakoj toj kutiji su još kutije u kojima se nalazi hrana u aluminijskim kutijicama... I je l' možete vi zamisliti da su beštije hranu kroz sve to namirisale i sad stalno nadiru k'o poplava i kruže oko tih kutija k'o hijene.
Riješiti ih se ne možeš.
Kakve su to njuške.
Tko zna što bi svom tom kartonu napravile samo da ih pustim...
I nije za čuditi se, kad samo vidim što rade svakom jelenku koji zaluta u dvorište. I ne vrijedi što ih ja odnosim na sigurno, one ih opet pronađu i igraju s njima nogomet po dvorištu.
I fućka im se baš što su to ugrožena bića :I

Još tri nova

... i još kratko prije no što nestanu. Opojnog mirisa i prekrasni, i kako sam već rekla - iako ih se dugo čeka, a traju jako kratko, razvesele baš svaki put .
'Kraljica noći' se potpuno otvara oko ponoći, ali ja je sinoć nisam mogla dočekati. Nisam mogla više vani sjediti - pojeli me komarci zamalo

Rješavanje problema zvanog 'podnožne mačketine'

Donijela sestra prije nekoliko dana desetak kilograma nekakve divljači... al' je jelen, srna, ali svinja divlja, još se ne zna jer sam vreću odmah strpala u zamrzivač. Ne zna ni sestra, samo zna da se ona s time ne želi zezati ni na koji način, a ja ako ne želim jesti neka dajem mačkama. Uz to je pronašla i mokru hranu na akciji, superjeftinu. tako da bi sad beštije trebale biti mirne barem godinu dana... pa onda možda i ja uz njih...


Inače, prati se serija na Netflixu. Turska - Atiye. Jer... možeš ti bježat od turskih sapunica, i sapunica uopće, koliko hoćeš, al' (barem) jedna te svejedno zakači :D