Pospremanje prošlost

Jučer mi je sinulo da je prošlo već tjedan dana od onog kijameta... Brzo je prošao tjedan, ali onih nekoliko minuta, dok je Priroda demonstrirala svoju moć, jako dugo je trajalo.

Vjetar je najmanje provaljivao na vrata i prozore u hodniku pa sam se ja tamo odvezla na stolcu i ostala pratiti što se vani zbiva. Sa sobom sam ponijela mobitel i još par potrebnih sitnica, a onda sam se sjetila velike šalice čaja kojeg sam netom skuhala, a ostala je na blagovaonskom stolu, pa sam se vratila po nju.To je bio jako rizičan potez, jer da se srušio ogromni orah ispred kuće, a što se lako moglo dogoditi, ne znam tko bi me ispod njega iskopao :I No morala sam ići po čaj... od melise je, a kako ja ne smijem konzumirati nikakve lijekove za smirenje, a ni droge, taman da eksplodiram od napetosti... onda za opuštanje ponekad (po)pijem melisu. I mogu vam reći da mi pored nje ništa drugo i ne treba... ne jednom sam se ulovila kako hihoćem već nakon pola popijene šalice.
Ozbiljno.
Sad, ne znam je li stvarno do nje, ili ipak meni nisu sve na broju ... ali tako je, što god da je. Dakle, čaj mi je bio neophodan kako bih se oslobodila straha... pa sam bez straha odletjela po njega
E, a kad sam se ponovno vratila u hodnik sjetila sam se mojih prekrasnih crno-crvenih ruža koje sam baš tog jutra narezala za vazu, i nikako se nisam mogla pomiriti s time da su one sada same u dnevnom boravku i da ja ne mogu odmarati oči na njihovoj ljepoti, pa sam ponovno odtapkala do dnevnog boravka... jedva otvorila vrata jer je tamo sve strašno lamatalo, lovila trenutak kada se nalet vjetra stišava, jer orah... zgrabila ruže i ponovno hrabro pobjegla u hodnik.
Još sam se vratila i po svijeću, ne zbog svjetla nego zbog ugođaja, ali to je bilo već malo lakše.

Kad smo se konačno svi smjestili: i ruže, i čaj, i ja...i kad je nestalo struje, vrijeme se nekako oduljilo pa sam se ipak uspjela malo ponervoziti. Više mi ni hodnik nije bio tako siguran pa sam otišla u prostoriju koja je u cijeloj kući zapravo najsigurnija, a to je spavaća soba mojih roditelja. Zadržala sam se jedva minut i odmah izašla van.
Nisam tu mogla ostati... no kada se sve smirilo odlučila sam konačno napraviti red u sobi koju skoro da nisam ni taknula otkako njih više nema.
Puno je tu sjećanja, puno uspomena, puno sitnica koje su oboje čuvali, a svaku je trebalo uzeti u ruke... ali vrijeme je. Puno je toga i bačeno, teška srca, ali vrijeme je... jer predugo sam sve čuvala i već se počela zatrpavati, . I predmetima i sjećanjima.
Čudno je malo kako mi je trebalo nevrijeme da shvatim da je vrijeme da se pokrenem... ali nakon oboje, sad već lakše dišem.
Jer... vrijeme je...

A nu... nedajblože da kćerka ne bi imala ručno rađenu posteljinu. I to urednu popeglanu i složenu... a to što kćerka sve može razbucati, to je neka druga priča...