Četvrtkovanje

Ima ta nekakva Ciganka koja se povremeno pojavi u meni... pa ode tako čovjeku prvi put u pizzeriju i iskamči od njega dio asortimana koji nije na prodaju.
Spomenem da sam tu blizu, a on kaže da me zna, pa sam spomene nekakve životne mi detalje. Ja njega ne znam, no svejedno mi ne bi problem lako iskamčiti to što sam iskamčila. A nije da ga ne znam zato što nešto ne znam, nego što se nemam naviku baviti ljudima bez potrebe, nego samo s potrebom.

Čuči u meni, tj. čučao je do nedavno i jedan Turčin. Dobar poznavatelj prirode i društva... hoću reći - znao se ponašati u društvu, ali sam sa sobom ponašao bi se skroz 'prirodno'. Veći dio svog života smo sjedili na stolcu s jednom nogom presavijenom ispod druge, i nešto manje dobar dio života smo znali paliti cigaretu jednu za drugom... kao Turci.
Cigarete ja već dosta dugo ne palim, a od nedavno se ponašam skroz 'društveno' - s obje noge za podu.
Imam nove stolice pa sam stare spremila... a ove nove, fancy, ne dopuštaju nikakve egzibicije s nogama jer bih popadala kao kruška.
Od nedavno primjećujem da imam probleme s kukom noge koju sam još do nedavno presavijala - pojave mi se bolovi nakon duljeg sjedenja, pa sad ne znam je l' to zato što sam se prestala 'rastezati' ili mi se Turak naljutio... Pozvat ću ga na kavu; nju još uvijek pijem pa ne vidim razlog za njeno skroz pristojno, 'društveno i bezprirodno' zajedničko ispijanje.

Pala mi je jučer na pamet mala sjenica koja se zimus samoubila na mom prozoru... to je bilo baš glupavo s njene strane, pa ne mogu da (je) se ne sjetim.
Jutros s unutarnje strane prozora pronađem maleno ptičje perce... tko zna, možda mi je oprostila...

Smokve su ove godine rodile kao nikada - otežale grane pune plodova su toliko polegle, da prolazeći ispod njih moram spuštati glavu, jako nisko... Iako znam da ti donji plodovi možda neće ni uspjeti dozreti, svejedno mi je zbog njih teško odrezati te niske grane... pa i dalje glavu spuštam ...
A i lavanda se ove godine iscvjetala kao nikad, pa sam složila lijepi novi buketić i zamijenila onaj stari od prošle godine.
Ako ništa, barem je seljak u meni sretan.

Nek' mi kušin bude stina

... ili ne, ne stina... bolje neka mahovina!

Buket

Valjda nema žene koju ne obraduje, i koja ne voli dobiti buket cvijeća.
Dobro, ima - nisu sve iste... znam za neke koje za poklon ne priznaju ništa osim onoga što na sebe mogu staviti. Ali ja nisam od tih, mene cvijeće uvijek iskreno obraduje.
Jučer sam dobila ovaj buket.
Oduševljena :DD

Jutro poezije

Jako lijepa ti je


ova breza
što treperi ispred kuće
prskavi
vodoskok u vrtu
cipela lijeva
na grani
pjevajuća ševa
jako lijepa ti je
ta misao
povrh nosa
što mijenja tijek
tok
tik-tok
i bok
njegovog kretanja
visine
brda i doline
jako lijepa (ti) je
ti
ti
ti
ti
a pogledaj
.
mene


I taman ja proglasim - napišem kako je vrijeme o' kiselih krastavaca, i smotam sve svoje igračke u dekicu, kadli istog trena na internetu naletim na naslov u kojemu piše da sam pogriješila i da je vrijeme o' punjene paprike.
Aj, reko', dobro - svakome se dogodi da pogriješi s tim povrćem, i ne bi mi teško skuhati papriku, jer se i tako potrefila nekakva nesanica. A kad se besanica potrefi ja onda nešto čitam... a ako su mi oči preumorne za slova, ja onda gledam Tv... a ako zagubim naočale i daljinski (sad već skoro mjesec dana) onda mogu nešto i skuhati.
A i taj Internet ti je k'o Sveto pismo - što na njemu kažu, ti ima da napraviš.
I ne samo Internet; ja sam znala tipa kojeg je televizija gledala. Ona njega - i znala je sve što on radi, i stalno mu je govorila... samo njemu...
I aj ti onda nemoj slušati internet i televiziju. Doduše, ovaj tip nije imao internet, ali za poslušnost je i televizija dovoljna.
I doduše (još), nikada nije utvrđeno je li stvarno televizija bila ta koja je sve znala ili je, pak, sveznajuće bilo zveckanje brojnih boca koje su se svakodnevno izmjenjivale ispred nje... no, tko će sad biti junak pa to istraživati. Taman posla.
Pa je paprika skuhana.
Usred noći.
I bila je fina...i već pojedena.

Oznake: cušpajz

U vrijeme kiselih krastavaca...

Današnji ručak - pileća prsa punjena kiselim krastavcima i sirom zamotana u pancetu. Jednostavno i fino.
Namjeravala sam uz krastavce zarolati i sušene rajčice... pa zaboravila :I Al onda sam ih s češnjakom pekla uz krumpir, i to je bilo odlično.
A krumpir je mladi... i njeegaaa ja inače ne voliiiim, no ovaj (ne znam koja je vrsta :I) je ispao savršen - fin i mekan kao putar, tako da sam sklona i promijeniti mišljenje :O

***

Baš se mislim kako je fino kad ima nekakav koncert na koji bi išla, a ne možeš...zapravo, nije fino to što ne možeš, nego što su ti nećaci odlučili odrasti taman za odlaske na koncerte (a srećom ne slušaju narodnjake ), pa onda dobiješ hrpu snimaka i ( skoro) kao da si i ti tamo :)

The Intouchables

Nu, kako je sve pusto...
Idem pripremiti nešto s kiselim krastavcima.

I za sve seljaakeee...radit narodnjakeee... Hehehe...

Da upitaš bilo koga u mom kraju, Zelengaju, što je Slavonac bez kotlića... bome, ne bi dobio previše različitih odgovora.
Zna se.... al' ipak bolje da vam ja sada ne opisujem sve strahote i užase takvog jednog životića. Pustimo sad to, i poželimo svakom Slavoncu barem jedan kotlić u kojemu će do kraja svoga života sretno pripremati sve one fine: čobance, gulaše, paprikaše, fiševe, grahove... i njihovim miomirisima mamiti mlade snaše u svoje zagrljaje...

Alzo... a što je Slavonka bez kotlića, to se u mom kraju, Zelengaju, svi puno manje pitaju - one, kad treba, snađu se i s kotlićem i bez kotlića, tako da on nije presudan za njihovo bivstvovanje... ali zato, da ga svaka prava, poštena Baba Jaga mora imati, u to nema nikakve sumnje!
Pa sam si, tako, i ja morala nabaviti jedan. I otkad sam ga nabavila, od tada se stalno cerekam kad pogledam u njega - jer moj kotlić je više nalik na naprstnjak nego na kotlić, ali baš zato i je stalni razlog mog smijeha... hehehe...
Dovoljno je samo da ga pogledam, i mam me razveseli :)
Imamo mi i jedan veliki, 'normalni' kotlić, no taj je negdje na posudbi... a kako postoji mala, skoro nikakva vjerojatnost da bih ja kuhala u velikom kotliću, lako je moguće da će na posudbi i zauvijek ostati.

Inače u ovaj mali ja nalijem malo vode, ukapam nekoliko kapi eteričnog ulja pa ispod njega zapalim vatru, tj.svijeću, i onda samu sebe omamljujem raznim miomirisima dok se glasno smijem... ali za nuždu, kotlić se može i uozbiljiti pa glumiti onaj pravi, sa svim onim finim: čobancima, gulašima, paprikašima, fiševima, grahovima... evo, kao na ovim fotografijama.
Super je što se fotografijom (da ne kažem fotografima :O) može lako manipulirati, pa kotlić može izgledati i puno veći no što stvarno je, a isto tako jedno jelo možeš potpisati s više imena. Pa ja tako skuham jedno jelo, a mogu potpisati i čobanac, i mađarski gulaš, i juneći, i 'lovački' (neš' se mislim - je l' možda suviše pretenciozno pokušati u kotlić utrpati i shepherd's pie? :)))... a ako mi se ništa od toga ne da, onda mogu potpisati i brujet. Eto što ti je fotografija :)))
Sam' malo promijenim kut snimanja... i aj ti onda znaj što je :)


Ovo pišem zato što vi znate da ja fotografije radim za prodaju... pa sam govorim kako sam snalažljiva :))

A najbolji među nama...

Za razliku od onih kojima baš i nisam zadovoljna, iskopala sam i neke s kojima jesam...
Zadovoljna.
Donekle.
Tada.
Danas bih ipak drugačije.
Danas bih bolje.
Jer vjerujem da sam bolja.

Al' fine su bile ove tikvice... obzirom da ih ne volim.
Fin je bio i smoothie od tikvica... obzirom da ih ne volim...










Jučer ujutro, dok sam ukapala nekoliko povrtnih biljki koje je odavno trebalo ukopati, brundala sam i gunđala (sebi u bradu, jer me nije imao tko čuti :I) zbog svih onih stvari koje se od mene traže napraviti prije onih važnijih... pa sam se mislima dotaknula svih nesposobnih, svih lijenih, svih gotovana/maminih sinova/pogodnih/podobnih... svih onih koji čekaju da netko drugi radi njihov posao/podmeće svoja leđa/čisti njihova sranja...

U nekakvim razgovorima koje vodimo, sestra povremeno zna citirati Andrića i onu njegovu o vremenima koja dođu tako, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati! , a ja na to, isto povremeno, znam reći nešto ovako:




Mal' me prošlo kad sam završila pretrgavanjem zakapanja tih 7-8 povrtnih biljki, al' ne skroz... samo sam bila malo selektivnija... i pomilovala one podobnije/pogodnije...
Al'/pa dok me još držalo uzela sam malu sjekiricu pa otfikarila... oslobodila stare drvene daske (što život znače) s mjesta kamo su ukopane već godinama...
Reckliram.
Daske koje su jako davno bile dijelovi ulaznih dvorišnih vrata, ii kako bi ovdje rekli - kapije... pa poslije jedna strane starog kokošinjca - mamina improvizacija, čekale su poslije još dugo u blatu, i još dugo da ih ja preuzmem - jer sam rekla da hoću, i jer sam rekla ih nitko ne dira.
Pa sam onda, dok sam ih vukla uz/sa/za sobom, ponovno brundala i gunđala, psovala... poluglasno - jer ako je i bio netko tko me mogao čuti, taj netko ne čuje.
Tata.
Vikao je za mnom da kud ću s daskama (iako sam rekla), da što će mi (a rekla sam)... i da što stalno nešto vučem i radim smeće, kao da ga ionako nema...(dobro, kome ja govorim?!?!), da kome to treba...
A meni, da kome će - meni sve treba... tako da nekad ne znam jesam li žena s potrebama, il' potreba sama...
Ribam.
Poslije sam daske pola dana strugala, prala i ribala - prljavština je neprestano izlazila... i izlazila.
Bila sam i ja prljava, mokra i ruke su me boljele.
Daske su pune čavala koje treba povaditi... al' ja sam pazila, jer ne vidim dobro... i onda dva prsta provukla preko najvećeg - skoro bi se klinom mogao nazvati.

Zbog njegove debljine i tuposti, to je bio više udarac no ubod - krvi skoro da i nije bilo u dvije sitne porezotine, ali su me bol i dvije modrice na zglobovima prstiju još neko vrijeme ljutile, pa sam, Damoklo, na čavle objesila rukavice... al' nema majci sine da padnu tek tako...
Jer majčine su i bile...
Još jedno pošteno ribanje i bit će to dobra podloga za neke nove fotografije.





Poslužujem.
Jedna od stvari koje sa guštom radim je posluživanje nekakvog jednostavnijeg, priprostijeg (podcjenjenijeg?) jela na fensi tanjuru.. pa se poslije misliti hoću li ručati za stolom, uz sav potreban pribor, ili ću ga ugurati među sav onaj nered uz računalo i potom prstima lijeve ruke čopkati male komadiće.
I danas sam... bez previše razmišljanja.
No, uz sav gušt i popratno veselje takvih radnji, još nisam primijetila bitnu razliku u okusu... bilo čega...
To rado napravim i čašama... pa svako piće koje popijem, i kad je lošije kvalitete, završi u nekakvoj finoj čaši.
Kuham.
Sutra ćemo imati nešto drugo... moglo bi biti čak i smiješno.









05. 12. 2021.

Tirami su

Kopam malo po arhivi u potrazi za još nekim svojim uradcima, koji su rezultat (uvjetno rečeno :O) znanja, ali i brzopletosti, samouvjerenosti... pa čak i kockarskog duha - srećeizazivanja :O
Takvom jednom kombinacijom zamalo je stradao i ovaj siroti kolačić - također prerano izvađen iz kalupa (pogledajte samo ovo bujanje mekših dijelova i gubitak na visini :I).
Siroti :I
No, ako sam istovremeno što uspjela dobro napraviti... onda je to ovo drugo - držanje za poznate i čvrste okvire... ili barem za čašu.
Nema majci da tu nešto padne :O

Baš bih mogla to i ponoviti. Ni ovim fotografijama nisam zadovoljna :I

Nije V cicija

Neš' gledam onu Klocky kako je sva snuždena i zbunjena nedoumicama - pjesnik, biti il' ne biti... a još joj svi pristaju na muku kojekakvim provokacijama (da satira... baš), pa reko' aj, ne moram joj sad i ja ubadati žuljeve od nošenja onih 'doktorskih' čizama što opranu kožu deru... mogu ja biti i bolja od ovih drugih :O
Elem, bolja koja će joj konačno ispeći princeze!

Al' ne mogu ih baš sada peći jer imam nekakvog kojekakvog posla, no ono što mogu je ukloniti onu mačke, praćke, Grga Čvarak pitu naopačke i zamijeniti je Karpatima... tj. karpati tortom koja je, zapravo, dosta nalik princezama, al' malo obogaćena, tak' da s njom nikako ne može biti na gubitku...
A uz to još - Karpati su isto nekakva brdašca, koja Klocky toliko voli... pa eto, nek' stoje.
Za sada.

(malčice sam ju tu tortu, u želji da mi ne pobjegne danje svjetlo za snimanje (nije baš pobjeglo, al' svejedno fotografije nisu neke, tako da ću ih sigurno još ponoviti!) prerano oslobodila kalupa, pa se zamalo urušila... al' kad nije tada, neće ni sada, pa kako rekoh - nek' stoji)

Kolač? :)

Kolač... pita koja je čekala kraj tjedna (ali, jasno, ne više u svom fizičkom obliku :O) - još jedan poznati klasik francuske kuhinje i još jednom poznata priča o njenom nastanku. A nastala je kao i mnoge druge dobre stvari koje danas obožavamo - slučajno, greškom :O

Carolina i Stephanie Tatin su bile dvije sestre vlasnice malenog hotela, jednako malenog francuskog gradića Lamotte-Beuvronu. Stephanie je bila kuharica, kažu - poznata po savršenoj piti od jabuka, a koju je jednom pripremajući je za vrijeme lova nekako uspjela uprskati. Povijest, kao i obično, nije sigurna na koji način je točno uspjela zeznuti stvar, tako da u vezi tog detalja imamo nekoliko verzija... no, sve se vrti oko toga da je predugo karamelizirala jabuke. Ono s čime se povijest jednoglasno slaže je to da je Stephanie (kao svaka prava kuharica koja ne voli bacati hranu) odlučila spasiti stvar prekrivajući jabuke tijestom (ova je neka kao ja - rođeni improvizator :O) pa pitu nakon pečenja preokrenuti. Što joj je i uspjelo na opće oduševljenje hotelskih gostiju.
Poslije je tu pitu na svoj jelovnik dodao poznati pariški restoran Maxim’s nazvavši je, u čast dviju sestara Tatin - La Tarte des Demoiselles Tatin.
Pita je tako postala slavna... sve ostalo je povijest.

Isolation

O jednoj mladosti

Tvoje lice se promijenilo

Sad pogledaj što si našao

Dođi, zaboravi... pa krenu bitke, dođu porazi

Obala je pola - pola

Mentalna higijena

Sve najljepše haljine jednog maslačka

Moja mala voli narodnjake...

Et'... lijepo ljudi kažu da nikakve koristi od šund glazbe... a ja navalila, pa navalila :O
Al' čekala se 'Kraljica noći', pa je bio red da je se dočeka 'sa stilom' :)) I evo je - sinoć ponovno procvjetala.
Doduše, nije ovo baš prava - prava kraljica... prava, tj. najpoznatija od tih i takvih noćnih dama je Selenicereus grandiflorus, poznata još i kao mjesečev kaktus. Cvjeta jednom godišnje, i samo jednu noć. Cvjetovi su ogromni i neodoljivog su mirisa koji podsjeća na vaniliju i naranču.
No, ova damica koja je kod mene sinoć procvjetala, ak' se mene pita, ne zaostaje puno za njom... Iz roda Epifilum je, i isto tek u sumrak počinje otvarati svoje latice, i također je lijepog i opojnog mirisa, a vijek joj može biti mrvicu dulji - još nekoliko jutarnjih sati :)
I da, ako se ne varam - prošle godine je cvjetala čak dva puta.

Ima jedan gospodin koji je od nedavno, sasvim slučajno, počeo uzgajati rajčice - tek nekoliko njih, ali je oduševljen kao da se radi o velikom rasadniku i svaki dan ih obilazi i pomalo im pjeva, jer je čuo da tako bolje rastu. Pa ako je mogao princ Charles svojima puštati klasiku, što ne bi i on...
Ja se skroz slažem s njim... al' ovoj noćnoj - ljepotici - damici se nekako nisam usudila puštati Mozarta, pa je dobila što je dobila: noćne klubove, alkohol, drogu, sex... i sve ono što ide uz noćni život, je l'...
E, al' sad više nećemo... sad možemo nastaviti s pjesmama koje su skroz bez... bez svega što sam navela u gornjoj rečenici :)

Kućni poslovi

Puno ugodnije od peglanja hrpe opranih gaća i posteljine, peglanje je kartica... kreditnih ili debitnih, to je sad svejedno i jedino stvar 'ukusa'
Pretpostavljam i kako je puno ugodnije peglati nečiju tuđu karticu, ali ja, evo, popeglala svoju... i sad zbog toga imam laganu grižnju savjesti ... dong!

Al' dobro... ne isplati se plakati nad popeglanom karticom i moguće pogrešno odabranim omekšivačem; nego da ja vas pitam, kao svoju dobru prijateljicu, koja se vama haljina više sviđa...
Jest da ovo na fotografijama nisu haljine... al' nisam ja haljine ni kupila ... nisam, doduše, kupila ni ove pizze (neeću vam reći na što sam paru spiskala)... al' svejedno bih htjela vaš savjet. Budite moji modni mačkovi i mačke... dakle - jeste li vi više za nešto tradicionalnije, tipa: pršut, sir, stina, maslina i more... ili ste od onih kojima se oči rado (pre)okrenu i za nekim 'malo ekstravagantnijim modelom'. Ha?