29.12.2006., petak
Carobne rijeci...
|
… VOLIM TE! Govoriti nekome VOLIM TE iz čiste navike, trenutačne inspiracije ili želje da se postigne neki cilj je zloupotrebljavanje i prostituiranje tih dviju najljepših riječi kojima raspolaže naš složeni, ljudski jezik. Međutim, mnogo veći grijeh od onoga kojeg napravimo zloupotrebom tih riječi, jest taj, da ih ne kažemo u pravo vrijeme i pravoj osobi! Mnogi od nas nisu nikada naučili tajnu tih riječi, bilo zbog toga što su se sami cijeli život osjećali nevoljenima, bilo zbog straha od samoće ili odbijanja. Bilo kako bilo, upravo sada je pravo vrijeme da naučimo nekome reći »Volim te!« Upravo sada je pravo vrijeme, jer je SADA jedino vrijeme kojeg imamo; JUČER je zauvijek ostalo za nama, a SUTRA je posve neizvjesno. Danas ujutro smo se probudili, danas smo tu za razliku od mnogih kojima nije pružena još jedna šansa. Danas smo tu s dobrim razlogom. Iskoristimo ga! Nemojmo promatrati svoje usnulo dijete s osmjehom na usnama misleći kako ćemo ga zagrliti i poljubiti kada se probudi. Sagnimo se i spustimo poljubac na njegovo čelo i šapnimo tiho koliko ga volimo. Nemojmo ispratiti partnera na posao tek s jednim površnim »vidimo se nakon posla«. Zaustavimo se za trenutak i pronađimo malo vremena u toj našoj ludnici zvanoj život, da ga zagrlimo i poljubimo, poželjevši mu lijep i ugodan dan. Nazovimo prijatelja, onako bez nekog posebnog razloga i recimo mu koliko nam znači, koliko je obogatio naš život, počastivši nas svojim prisustvom! Nemojmo čekati rođendan svojih roditelja, da bismo im rekli koliko nam znače! Nazovimo ih danas i recimo im koliko smo im zahvalni što su nam poklonili život i pomogli nam da odrastemo u ovako divne ljude kakvi smo sada! Nemojmo živjeti sa mržnjom i godinama starim zamjerkama, čekajući na neko bolje vrijeme, da ih izgladimo i da se pomirimo! Za neke od nas nikada neće doći bolje vrijeme. Život je kao lutrija; rođenjem smo izvukli svoju kombinaciju, ali ne možemo znati kakva je i što nam donosi. Koliko nas je robova tvrdokorne navike i zacementiranog razmišljanja, kojima odlažemo određene stvari u svom životu za pet minuta, za pola sata, za sutra ili par mjeseci? Koliko puta se uhvatimo u razmišljanju: »Napravit ću to kasnije!«, ili, »Posvetit ću više vremena svojoj obitelji čim se riješim ovih dosadnih obaveza!«, ili, »Ne mogu sada razgovarati o tome, ostavimo to za neko drugo vrijeme!«? Tko nam uopće garantira da ćemo sutra biti ovdje ili da će biti sa nama oni koje volimo? Tko nam može garantirati da uopće postoji sutra? Život je čudesna stvar: u ovom trenutku je postojan i čvrst poput stijene, a istovremeno neizvjestan i prozračan poput fine paučine. Dovoljan je tek dašak vjetra da se prekinu niti koje ga spajaju u njegovoj čudesnoj kreaciji. Mi smo dio te kreacije: ovdje i sada. Sada živimo, sada se smijemo i sada plačemo. Upravo sada volimo. Kao što ne odlažemo svoj smijeh kada smo sretni za neko drugo vrijeme i kao što naše suze spontano poteku upravo tada kada smo tužni: naučimo reći VOLIM TE upravo sada u trenutku kada volimo! Zato jer nikada nije previše nekome reći da ga volimo i zato, što nikada ne možemo znati kada će se posljednji puta za nama ili onima koje volimo, zauvijek zatvoriti vrata… Upravo SADA je pravi trenutak za ljubav! |
28.12.2006., četvrtak
Crtica o prijateljstvu
|
Prijatelj… …je netko tko je sasvim »slučajno« ušao u naš život i postao sastavni dio našeg bivanja. Riječ »slučajno« namjerno stavljam u navodnike, jer po mom osobnom uvjerenju slučajnost ne postoji. Ne znam zašto i ne znam kako, ali mislim, da se sve u našem životu događa upravo s nekim veoma određenim razlogom. Prijatelje ne tražiš preko oglasa, prijatelja ne nalaziš nakon jednostavne odluke da više ne budeš sam. Prijatelji se dogode ili ne. Pojave se iznenada poput bljeska zvijezde repatice ili postepeno ulaze u naše živote, korak po korak, zauvijek u njima ostavljajući svoj neprocjenjiv i neizbrisiv trag. Prijatelj ti može biti sličan načinom života i razmišljanjem, no, isto tako, može biti potpuno druga strana tvoje osobnosti. S prijateljem je sve tako lako i tako jednostavno. S prijateljem možeš biti upravo ono što jesi, bez suvišne šminke i socijalne maske koju nosimo uvijek pripremljenu u džepu svog kaputa, za svakodnevne kurtoazne susrete i zahtjeve koji su postavljeni pred nas. S prijateljem i inače neugodna tišina postaje lijepa. Svatko od nas je barem jednom iskusio čar i ljepotu zajedničke šutnje kojoj nisu potrebne riječi. S prijateljem i smjeh dobiva jednu novu, posve drugačiju dimenziju. Dok se ostatak svijeta može smijati s nama ili nama iz nekih svojih, sasvim sebičnih razloga; prijatelj će naš smijeh podijeliti s nama na jedan poseban način; način kojim daruje onaj najbolji dio sebe čuvanog za onog kojeg se istinski voli. Samo prijatelj može razumjeti našu tugu, pa čak i onda kada je nitko na svijetu ne razumije; osjetit našu žalost i prije nego što sjenka žalosti preleti preko našeg lica. S prijateljem možemo pričati o svemu, čak i onda kada ga zanimaju posve druge stvari nego nas; dijeleći s nama naša iskustva naši prijatelji šire svoja nebeska obzorja do neslućenih visina. Može nam iskreno reći što misli o našoj najnovijoj haljini, a da mu to ne zamjerimo; zato što znamo da su njegove kritike plod dobrih namjera i čiste ljubavi, kojima nas obilato zasipaju u blagoslovu svoga prisustva. Od prijatelja ne očekujemo laskanje i lijepe riječi samo zato da nas ne povrijede; od prijatelja očekujemo istinu, da bi nas istina viđena kroz oči manje dobronamjernih osoba manje boljela. Svoje prijatelje volimo takve kakvi jesu, bez glume i bez uljepšavanja. Zato što se ljepota zrcali u njihovoj duši. Zato što smo zbog njih bogatiji za jedno trajno i neponovoljivo iskustvo davanja i primanja. I naposlijetku, prijatelj je netko čije korake želimo vidjeti uz svoje sve do konca našeg životnog puta, neovisno o tome kamo će nas i kako daleko naš put odvesti. Katkada je naš put pun trnja koje nam ranjava kožu, no ono za što je vrijedno živjeti je pomisao, kako postoji netko tko neće štedjeti svoja stopala, da bi s nama podijelio našu bol. Naprotiv, ako naš prijatelj ima samo jedan par cipela koje želi dati nama, ali nam broj ne odgovara; izut će svoje cipele da bismo ga lakše sustigli. Isto bismo i mi učinili za svog prijatelja. U tome i jest tajna usklađenosti naših koraka. ( Mojoj dragoj prijateljici, jednoj velikoj slavonskoj duši, koja je iz svojih širokih ravnica »zalutala« u moj život i hrabro slijedi mojim koracima koji su sve prije nego laki i koja je zbog mene izula svoje cipele, kako bismo mogle ići ukorak. ) |
21.12.2006., četvrtak
Kad cinimo dobra djela...
|
... neka to bude u tišinii Nešto što sam vidjela ovih dana, navelo me da se ponovo sjetim jedne pričice koju mi je ispričao otac, kada sam još bila dijete od nekih šest ili sedam godina. Moj je otac svaku životnu poruku koju mi je uputio, potkrijepio sa prigodnom pričom. Nikada nisam saznala, da li ih je sam izmišljao ili ih je negdje čuo; uglavnom, znam da me je to fasciniralo. Priča je uslijedila, nakon što je otac naletio na mene i moju prijateljicu kako se svađamo oko nečega što je jedna dala drugoj, a onda se time hvalila uokolo. Posjeo je prijateljicu i mene na staru sofu, a sam je sjeo preko puta i počeo pričati: "Kada sam bio dijete otprilike vaših godina, u našem je selu živio neki mladić iz prilično siromašne i mnogobrojne obitelji, više gladan nego sit; uvijek u iznošenoj odjeći koju naslijedio od starije braće. Iako siromašni, bili su to pošteni i radišni ljudi koji su se preživljavali isključivo obrađujući skroman komadić zemlje iza svoje kuće. Bili su u dobrim odnosima sa svim susjedima i nikada nitko nije mogao reći ružnu riječ za bilo koga od njih. Jednog dana taj je mladić došao u seosku trgovinu kupiti štrucu kruha i mlijeko. Dok je tako stajao pored pulta, sa čežnjom je promatrao sušeno meso u izlogu. To je opazio lokalni imućnik, inače čovjek poznat po svojoj hvalisavosti, pristupio je pultu i rekao prodavaču: "Zavij ovaj najveći komad mesa za ovog mladića. Ja plaćam." Mladić ga je iznenađeno pogledao, a potom obuzet sramom pognuo glavu. Unatoč svemu ipak se tihim glasom zahvalio čovjeku i uzeo lijepo zavit smotuljak najboljeg mesa i pozdravivši krenuo kući. Međutim, seoski je "gazda" pošao za njim, prebacio ruku preko njegovih ramena i rekao mu, kako mogu zajedno otići kući, jer stanuju na istom kraju sela. Mladić je šutke kimnuo. Hodajući tako selom, sretali su susjede, koji bi ih pozdravljali i pitali: "Kako je, što ima novoga?" Mladić bi svima odgovarao s kratkim "Hvala", dok je imućnik svakome na upit odgovarao riječima:" Hvala Bogu, dobro smo! A, šta ima novoga? Ništa posebno, eto ovom dečku sam kupio komad mesa da ga nosi kući." - i pritom se ponosno smješkao. Sa svakim novim susjedom kojeg su sreli i sa svakim novim hvalisanjem seoskog "gazde", mladićevo je držanje bilo sve pogurenije, a oči se punile suzama. Kada se to ponovilo šesti ili sedmi put, mladić se zaustavio, uspravio svoja pogurena ramena, dok mu je u očima bljesnuo neki prkosni izraz, te se okrenuo svom "dobrotvoru" pruživši mu paket i rekao: "Uzmite svoje meso i nosite ga svojoj kući. Mene ste već nahranili. I moram vam priznati, da tako neukusan obrok još nisam pojeo u svom životu!" Imućnik je zbunjeno gledao za mladićem, koji je uspravljen i odlučnim korakom nastavio put svoje kuće. Iako je bio siromašan i vjerovatno gladan, nije dozvolio sebi, da mu netko ukrade najveće bogatstvo koje je imao - a to je uz njegovo poštenje, bilo ponos i dostojanstvo." *** Dugo smo se gledali svi troje bez riječi, a tada je progovorio moj otac: "Ono što sam vam htio reći ovom pričom jest slijedeće: "Ako nekome nešto želite pokloniti, činite to čista srca i u tišini; u suprotnom zadržite svoj dar za sebe jer je posve beskoristan i može duboko povrijediti čovjeka." |
Tko smo mi da sudimo?
|
»Veliki duše, pomozi mi da nikoga nikoga ne sudim, dok nisam mjesec dana hodao u njegovim mokasinama…« ( Iz Indijanske molitve ) Gdjegod da se okreneš čuješ rečenice poput ovih: - Jesi li čuo što je napravio sin našeg susjeda Marka prošlog tjedna? Ja nikada ne bih učinio nešto slično. Na njegovom mjestu ja bih… - Mala od našeg suradnika je jučer hodala ulicom odjevena poput kakve prostituke! Eh, da je moja kćer, vidjela bi ona… - Gle ga, pun je novaca, a hoda odjeven ko kakav siromak. Baš me zanima, gdje čuva sve te novce, vjerovatno u kakvoj čarapi! - Jesi li čula, da se je naš susjed posvađao sa ženom? Pravo mu i budi, kad je tako ohol! Svatko dođe na svoje!…itd…itd… I svaki put se zamislim nad nama ljudima. Ljudskoj sklonosti, da gledamo sve što je daleko od našega praga, da osuđujemo sve ono što ne razumijemo i s čime se ne slažemo. Da sipamo »dobronamjerne« savjete iz rukava, čvrsto uvjereni kako smo upravo mi u pravu. Osobito me smeta rečenica »Da sam ja na njegovu mjestu….« Smeta me zato, što NISAM na njegovu mjestu, što NITKO ne može biti na njegovu mjestu osim njega samoga. Ne bi bilo zgorega, kada bi svi željni popravljanja tuđih života, najprije pomislili na to, da samo vlasnik svog života zna kako se osjeća i kroz što prolazi, a svi drugi su samo pasivni promatrači sa strane, koji, doduše, mogu imati svoje mišljenje, ali ga nemaju nikome pravo nametati. Svatko od nas posjeduje svoj privatni raj i pakao, gdje nema mjesta uplitanju sa strane. Pogotovo uplitanju takozvanih »dušebrižnika« koji se hrane tuđom nesrećom kao najslađim voćem. Ako vidiš da je tvoj susjed sretan, podijeli s njim njegovu sreću. Ako pak vidiš da je nesretan i žalostan, poštuj njegovu tugu. Možda će je poželjeti podijeliti s tobom, a možda i neće. Svatko od nas se na svoj način bori sa poteškoćama onako kako je naučio, onako kako to zna. Nema boljeg i goreg načina. Postoji tek MOJ i TVOJ način. Zato što smo tako beskrajno različiti u toj čudesnoj kreaciji zvanoj čovjek. Pa i kad gledamo našeg susjeda kako očigledno griješi, nemamo ga pravo osuđivati. Iz nama nepoznatih razloga – to je njegov put koji nam ne mora biti poznat… niti sličan našem… Pitam se, koliko bi ljudi spremnih kritiziranju odjeće i ponašanje susjedove kćerke, prethodno bilo spremno pomisliti, kako i sami imaju djecu; a ta djeca imaju isto tako nepredvidivu i neizvjesnu budućnost? Ili pak, koliko bi onih skupo odjevenih »dušebrižnika« bilo spremno pomisliti na mogućnost, da se već sutra nađu u podrapanom i iznošenom odijelu? Može li netko od onih koji se raduju bračnoj svađi svojih susjeda, biti siguran u to, da se već sutra neće potopiti i njihov brod? Kada bi samo malo više vremena posvetili onome što se događa unutar njihovih vlastitih zidova, shvatili bi koliko malo vremena bi im preostalo, da pokušavaju zaviriti iza tuđih. Možda bi tada konačno uvidjeli da su obični duševni voajeri, željni tuđe nesreće. |
20.12.2006., srijeda
Malo za razmišljanje
|
Negdje sam davno pročitala jednu poučnu pričicu, koju pišem po sjećanju: "Dva svećenika su putovala kroz nenaseljene krajeve do svojega cilja. Došavši do jedne rijeke, opazili su ženu koja je stajala na obali i nije mogla prijeći rijeku jer nije znala plivati. Stariji svećenik je bez razmišljanja podigao u svoje naručje i pomogao joj prijeći rijeku, dok je mlađi nepovjerljivo gledao i šutio. Prešavši rijeku, stariji je svećenik spustio ženu iz svog naručja i oni nastaviše svoje putovanje. Međutim, mlađi je svećenik i dalje šutio te očito o nečemu razmišljao. To primjeti stariji te ga naposlijetku upita: "Što te muči, da si tako tih?" "Imaš pravo. Nešto me doista muči. Nas dvojica smo svećenici i za pretpostaviti je da bi se morali kloniti blizine bilo kakve žene. A ti si je nosio na svojim rukama." Stariji ga pogleda, te mu reče: "Sad ti imaš pravo. Doista sam je nosio na rukama, kako bih joj pomogao prijeći rijeku. Ali, za razliku od tebe, ja sam je ostavio tamo na obali, a TI JE JOŠ UVIJEK NOSIŠ SA SOBOM." Tko je od nas dvojice više sagriješio?" |
To nam je u krvi...
|
"Rijetko kada pomišljamo na ono što imamo, a gotovo uvijek na ono što nam nedostaje." (Schopenhauer) Ljudi smo zaista nevjerovatna bića! Nađem se s prijateljicama na kavi i naše druženje obavezno počne bujicom pritužbi: na direktora koji nas gnjavi i na posao koji je prenaporan i dosadan; na supruga koji je "grozan"; na djecu koja ne pospremaju za sobom i totalno su neposlušna; na roditelje koji non-stop nešto pametuju i uvijek su u pravu; na plaću koja je mala; na snijeg koji je pao i niske temperature koje su nas konačno dostigle ( iako kasnije nego što je to uobičajeno za ovo doba godine; na svoj preveliki nos ili grudi koje su se objesile; na susjeda koji bučno hoda po stanu proizvodeći decibele primjerene krdu podivljalih slonova; na poštara koji nam nije donio pismo do stana ( na 3. kat bez lifta ), veće je pustio obavijest u sandučiću u holu; na loš TV program; itd... Pritom zaboravljamo: da je i naš direktor samo čovjek i ima katkada loš dan, a u osnovi je prilično korektan do nas; da možemo biti sretni što imamo posao - mnogi danas nisu te sreće; da je naš suprug danas doista rekao nešto što nije trebalo, ali da je taj isti naš suprug ujutro skuhao kavu i donio je na ormarić pored našeg kreveta; da su naša djeca zapravo sasvim u redu i da nitko nije savršen, a najmanje ti mladi ljudi, koji su potpuno izgubljeni u poplavi svojih hormona; da su naši roditelji, iako misle kako su uvijek u pravu, uvijek tu da nam pomognu kada nam je pomoć potrebna, da se u svakom trenutku možemo osloniti na njih, i da će rado pokupiti djecu iz vrtića, kada smo mi spriječeni; da smo ipak sretni što dobijemo plaću svakog 15. u mjesecu, jer mnogi nekoliko mjeseci čekaju na nju; da je naš nos uistinu malo prevelik i naše su grudi popustile pod silom gravitacije, ali nismo svjesni činjenice koliko smo sretni, što ne spadamo među one koji su bez ruke ili noge; da je taj naš isti susjed koji ne može kontrolirati svoje korake, upravo jučer priskočio u pomoć, kada je popustila cijev u kupaonici i da ju je vrlo rado i spremno, te posve besplano, popravio; da nam je poštar poklonio dodatne korake u prizemlje i natrag, ali da je taj isti poštar uvijek prijazan i inače nam uvijek donese poštu do samih vratiju ( možda se danas ne osjeća dobro ili ima loš dan ); da je program na TV uistinu loš, ali da imamo izbor isključiti TV prijemnik i raditi nešto drugo, mnogo kreativnije i ljepše - naprimjer, posvetiti se svojoj djeci... Ali, tako je to... svatko od nas ima izbor kako će doživljavati svijet koji ga okružuje. Svatko od nas ima pravo odabrati, hoće li na dopola napunjenu čašu gledati kao na napola punu ili napola praznu. Naposlijetku, svatko od nas ima pravo izabrati, hoće li živjeti na lakši ili teži način. Budemo li na sve što nam se događa gledali kao na napola praznu čašu; koračat ćemo kroz život namrgođeni i kronično nezadovoljni te prerano dobiti bore na licu. Budemo li na ono što nam se događa gledali kao na napola punu čašu; koračat ćemo kroz život s osmjehom na licu i lakše podnositi povremene nedaće kojima smo izloženi. I budemo li zaradili bore, to svakako neće biti od mrštenja, to će biti bore prouzročene smijehom. Ja vidim razliku, a vi? |
STO NAM JE UISTINU POTREBNO ZA SRECU?
|
Potaknuta raspravama na temu »Odakle izvire sreća?« razmišljam, koliko nas je spremnih prihvatiti činjenicu, da sreću ne možemo tražiti i naći nigdje izvan sebe? Danas uvriježeni način razmišljanja prosječnog čovjeka sastoji se od bezbroj »Kada…« kojima uvjetuju svoju sreću, a koji, nažalost, nikada ne dočekaju… Nebrojeno mnogo puta možemo čuti misli slične ovima: Bit ću sretan kada završim studij. Kada bih se uspio zaposliti, nitko sretniji od mene. Da imam veću plaću i boljeg nadređenog, bio bih jako sretan. Da je moja žena malo bolja, ne bi bilo sretnijeg čovjeka od mene. Kad bi moje dijete bilo odlično umjesto vrlo dobro, ja bih bio jako sretan. Eh, da mi je kupiti veći stan, umjesto što živim u ovih nekoliko kvadrata, gdje bi mi bio kraj? Bio bih sretan, kada bi moji unuci znali što žele od svog života, umjesto što traće vrijeme pored računala. Da mi je imati malo više slobodnog vremena, bio bih jako zadovoljan… … i tako u nedogled. Popis silnih AKO i KADA nema kraja. Zajedničko svim AKO i KADA je uvjetovanje vlastite sreće vanjskim faktorima koji nas okružuju. Međutim, pritom zaboravljamo, da mi nismo tek nemoćni promatrači sa strane, već aktivni krojači svojih sudbina. Ako i kada pojedinac prolazi kroz život zarobljen okovima vlastitih ultimatuma, jednog dana na smrtnoj postelji shvati, da ta sreća nikada nije došla, jer je stalno bila uvjetovana vanjskim faktorima, i da zapravo odlazi nesretan iz ove egzistencije. Jednako nesretan kao što je i živio. Ili nije živio, kako se kome više sviđa. Kako je davno netko napisao: »Smrt nije tužna, tužno je što neki ljudi nikada ni ne žive.« Dok čekamo da završimo studij, da pronađemo dobar posao, da sretnemo svoju srodnu dušu; da sakupimo dovoljno novaca za veći stan; da naša djeca i unuci postanu ono što bismo mi željeli da budu; da se ispune svi naši snovi – za to vrijeme život polako ali sigurno prolazi pored nas, a da ga nismo niti živjeli… S posvemašnjom sigurnošću tvrdim, da svi naši AKO ili KADA nikada neće biti ispunjeni iz jednostavnog razloga što to nije moguće. Kao što nije dobro živjeti u prošlosti, bespredmetno je pokušati živjeti u budućnosti. Jedini život koji imamo je upravo ovaj koji živimo SADA i upravo SADA je pravo vrijeme, da potražimo i nađemo sreću. U stvari, sreću i nije potrebno tražiti. Ona je već tu. U nama samima. Potrebno je tek napraviti malu inventuru svog osobnog, duhovnog bogastva i posegnuti u dragocjenu riznicu koju posjedujemo. SADA je pravo vrijeme za to. Sutra će možda biti već prekasno. Sreća je u nama samima. |
19.12.2006., utorak
Gentlmen
|
Hladno mi je. Drhtim dok govoriš i koristim snijeg kao ispriku, omatam kaput oko sebe i stavljam rukavice spremna za polazak, a želim ostati. Pitam se, je li ti uopće stalo ili si samo pristojn, znaš, zaljubljeni često vide ono čega nema. Uostalom, više bi mi odgovaralo da si malo manje pristojan, ne bih se protivila i pokojoj lascivnoj riječi i ponekom vrlo određenom dodiru dok te ovako gledam; ne budi toliko uzoran, dok me razara čežnja za tvojom blizinom. Vrlo sam određena u svojoj nakani da prislonim glavu na tvoja ramena, govorim, da mi je hladno, a ti mi pružaš svoj kaput da me zagrije. Kakve li ironije!? Poželim viknuti, da me zagrliš, poljubiš, odvučeš u kakav mračni kutak i činiš samnom što te volja, ali odustajem... Pitaš me, zar mi je još uvijek hladno, gledam te i ne vjerujem svojim ušima, skidam tvoj kaput sa svojih ramena i bacam ti ga u naručje. Odlazim... Trčiš zamnom i pitaš zašto sam ljuta, smiješno, ali ne znam što bih ti rekla; da sam razočarana što me nisi poljubio, ( pitanje jesi li uopće pomislio na to ), da sam razočarana što si gentlmen ( kamo sreće da nisi ), da sam razočarana što se prije nismo sreli ( kao da bi to nešto promijenilo ), da mi ne treba tvoj kaput, nego ti, doista, ne znam što bih ti rekla. Stoga odlazim niz cestu dok mi se niz lice kotrljaju suze i pitam se, koliko je već žena plakalo zbog tvog kaputa... Možda sam ja prva kojoj je hladno, možda si ti prvi gentlmen u mom životu, no više nije važno. Odustaješ. Više ne trčiš zamnom. Zapravo mi je laknulo, jer ja ionako ne bih znala što učiniti s jednim gentlmenom, ostani tamo gdje si oduvijek bio - u mojim najluđim snovima. ('86) |
Nesretan covjek
|
Ujutro je doručkovao jer to čini sav normalni svijet i bio je zadovoljan. Na posao je stigao kasno jer danas svi tako rade i činio se sasvim zadovoljan. U vrijeme pauze popio je kavu koja mu je izuzetno prijala. I sve u svemu, bio je vraški zadovoljan životom. Uvečer je pojeo večeru ( koja je, istina, pregorjela ) ali, ne mari, bio je tako zadovoljan! Legao je u hladnu postelju i u polumraku, bez odijela, bio je to vraški nesretan čovjek. |
18.12.2006., ponedjeljak
Onako usput...
|
Dok vani miriše na snijeg i tamni oblaci sakrivaju dan, u mojoj duši bjesne vjetrovi; s pahuljama odlazi i moj san. |
Tebi u svjetlosti...
|
Ne poznajem nikog tko je poput tebe vidio dobrotu i tamo gdje je nije bilo, tko je tako prepuna srca davao sebe sa zvjezdama u očima i bez imalo tuge, ne poznajem nikog tko je poput tebe zaboravljao sebe kad je vidio druge! Ne poznajem nikog tko je poput tebe bio žalostan zbog uvenulog cvijeta; zbog ranjene ptice u grmu pored puta, bio spreman ići i na sam kraj svijeta da utješi dijete sto osamljeno plače - stisnuvši ga nježno pored svojih skuta! Molim se za tebe i usrdno se nadam da si našla put do beskrajnog prostranstva, gdje ljubav u potocima milostivo teče, gdje anđeli s ljubavlju čekaju na tebe i rukama toplim kao sto su bile tvoje pokazuju ti put do zaslužene sreće... (Dragoj prijateljici sa nadom, da je konačno pronašla mir...) |
16.12.2006., subota
A, sto je to gramofon?
|
Jučer sam kopala po nekim papirima, tražeći nešto što sam davno napisala, i u tom svom traženju naletjela sam na snop starih, požutjelih pisama u već prilično jadnom stanju, u još jadnijim kuvertama, koje su već ozbiljno nagrizene zubom vremena.. U hipu sam zaboravila na ono što sam tražila i počela sam pažljivo vaditi vremenom načete stranice. Čitajući ta stara pisma, najčešće napisana na listovima iz školskih bilježnica, neopazno su me obgrlila sjećanja…na vrijeme kada smo pisali pisma na papiru i starom olovkom koju je trebalo našiljiti prije upotrebe…na vrijeme kada smo zbog želje da se razlikujemo i udahnemo osobni pečat, radili sami ovojnice od šarenog časopisnog papira…na vrijeme kada smo još odlazili na poštu i kupovali markice, a potom slijedećih nekoliko dana živjeli u slatkoj neizvjesnosti i iščekivanju odgovora. Sada bi moja kćer, koja je još prije dvije godine adresirala pismo na krivoj strani i opravdavala se time, kako još nikada u životu nije pisala pisma, rekla: »Ah, mama, ti si tako staromodna!« Možda i jesam, ali još uvijek se rado i s nostalgijom prisjetim onih vremena, kada su osobna računala bila još naučna fantastika za većinu stanovnika ovog planeta, kada smo se znali igrati i veseliti, dovoljni tek sami sebi. Danas nas djeca pitaju: »Što da se igramo?«, okružena računalima, mp3 playerima, svom čudom tehnike, za neke od kojih nemam pojma kako uopće djeluju… Danas se djeca ne znaju igrati… Npr. prije nekoliko dana su mi u posjetu došli dragi prijatelji sa djecom. Odrasli smo razgovarali o svemu i svačemu i nekako smo u razgovoru spomenuli gramofon i gramofonsku ploču, kada je njihova desetogodišnjakina sva u čudu, pitala: »A, što su to gramofoni?« Pogledali smo se i nasmijali njenom pitanju, ali ona nije odustajala. »Pa, to ti je nešto slično kao što je npr. kazeta.« pokušao je odgovoriti njen otac, no mala se namrštila i ponovo ga pitala: »A, što su to kazete?« Srećom, tada joj je pažnju privuklo nešto na televiziji, pa je poplava »neugodnih« pitanja usahnula. I pomislih tada, kako će već sutra neko dijete pitati roditelje:«Recite mi, što je to flopy?« Kroz nekih desetak godina bi se moglo desiti, da ih njihova djeca pitaju: »Što su to osobna računala?« I misli mi odlutaju na gomilu video kazeta na kojima vrijedno čuvamo dragocjene obiteljske uspomene, na deset kutija prepunih CD-a i DVD-a i posljedično me i posve impulzivno ta misao odvede do police sa albumima. Otvorim korice i gledam slike sa kojih mi se smiješe draga i poznata lica i osjećam toplinu koja me obuzima. Unatoč svoj raspoložljivoj tehnici koja nam je nadohvat ruke, unatoč nesagledivim kilobajtima slika spremljenih na računalu, album na kojem se je već pomalo nabrala prašina, djeluje na mene poput melema. Držim ga u ruci, onako mekog i posve materijalnog; i drago mi je što se ustrajno odupire sveopćem napretku. Koliko sam puta ostala bez slika, jer mi je virus popapao softwear, a ja u vječitoj žurbi nisam napravila kopije. I osjećam neku čudnu nježnost pri pomisli, da će ovaj album držati u rukama i gledati moji unuci. I dobro je što je tako, jer možda se jednoga dana zapitaju u svoj ogromnom, dječjem čuđenju, što su to, zaboga, Windowsi? |
15.12.2006., petak
Popravni ispit
|
Tog kasnoljetnog predvečerja, nakon napornog radnog dana i kratke ali oštre svađe sa suprugom, otišla sam u šetnju do obližnjeg jezera, gdje sam imala svoj skroviti kutak, sakriven od očiju radoznalih prolaznika i gdje sam obično uspijevala pronaći toliko traženi mir i tišinu. Došavši do velikog stabla čija se krošnja povijala pod svojom raskošnom težinom, sjela sam na stari kamen koji mi je toliko puta do sada pružio utjehu, kada sam bila umorna, nesretna i sama… Zatvorila sam oči i duboko udahnula, osjećajući kako se umor iz mojih mišića rastvara i nestaje u prvim sjenama rane večeri. Provela sam tako neko vrijeme zatopljena u vlastita razmišljanja, a kada sam napokon otvorila oči i pogledom zaokružila svojim »utočištem«, nekoliko metara dalje od sebe sam zagledala pogurenu figuru čovjeka. Stajao je potpuno nepomično, pogleda uprtog negdje u daljinu. Za trenutak sam osjetila nelagodu i poriv, da ustanem i odem, međutim, posve suprotno prvoj nakani ostala sam sjediti, diskretno pogledavajući u njegovom pravcu. Nešto u njegovu držanju i u njegovoj nepomičnosti, dalo mi je naslutiti, da mi od njega ne prijeti nikakva opasnost, štoviše, imala sam neki neodređeni predosjećaj, da se je ovaj čovjek našao na ovom mjestu iz istih razloga kao i ja – da razbistri svoje misli i pobjegne od nečega što ga je očigledno mučilo. Nekih pet minuta kasnije, do tada nepomična figura se je pomaknula i čovjek se umornim korakom zaputio u mom pravcu, potpuno nesvjestan moje prisutnosti. Prolazeći pored mene, iznenađen je zastao, i trenutak ili dva se činilo, kako o nečem razmišlja, a onda mi se obratio riječima: »Hoće li vas smetati, ako sjednem pored vas?« Ne čekajući na moj odgovor, spustio se na travnati pokrivač i ostao tako sjediti… Diskretno sam ga pogledala i unatoč prvom mraku koji se spuštao, iznenađena opazila suze u njegovim očima. Bio je to visok i vitak mladić od svojih, možda tridesetak godina, i izgledao je posve odsutno. Bilo je očigledno da ga nešto muči, ali pošto nisam od one vrste ljudi, koji dosađuju pitanjima, i sama sam ostala nijema, poštujući tišinu koja je nastala… Iz razmišljanja me je trgnuo njegov glas: »Niste ljuti što sam samo ovako sjeo pored vas? Ovog trena ne mogu podnijeti da budem sam. Došao sam ovdje upravo s tom namjerom, ali sam shvatio, da je to bio loš izbor. No, kad malo bolje razmislim, i nemam kamo otići…« I dalje sam šutjela, ne znajući što ovaj, očito nesretni mladić zapravo želi od mene. » Danas sam upravo upropastio svoj život. Možete mi čestitati!« - progovori s gorčinom u glasu. » Nemojte tako, ništa nije tako loše, da se ne bi moglo popraviti. Život je lijep upravo zbog činjenice da nam pruža mogućnost popravnog ispita.« - pokušala sam ga utješiti. » O tome se i radi! Ne znam može li se još išta popraviti. U ovom trenutku mi se čini, da je svemu došao kraj. Prije sat vremena došao sam ovamo direktno iz bolnice. Tamo leži moja žena….« »Žao mi je. Nadam se da nije ništa ozbiljno.« sam mu odgovorila, istovremeno se osjećajući poput običnog idiota, postavši svjesna kakvu sam mu glupost upravo rekla. Zar bi izgledao ovako, kada ne bi bilo ništa ozbiljno? No, bilo je prekasno, riječi su se već rasplinule u eteru, no srećom, izgleda da ipak nisu doprle do njega. » Još jutros je naš dan izgledao poput svakog drugog, ustali smo, doručkovali i pripremali se za odlazak na posao. A, onda… onda smo se posvađali oko neke banalne gluposti. Pale su teške riječi s obje strane, iz vlastite nemoći i povrijeđenosti izgovorio sam mnogo ružnih stvari. Uspio sam je rasplakati, ali nisam mario… Onako ljutita je zalupila vratima i izašla, te krenula na posao… Dva sata kasnije su mi javili da je izgubila kontrolu nad upravljačem i sletjela u obližnji kanal…« » Žao mi je. I, kako je sada? « » Leži u potpuno nesvjesnom stanju. Proveo sam cijeli dan pored njenog kreveta i gledao u njen bijeli i izmučen obraz, nepomičan kao da je isklesan iz kamena. I postao sam svjestan, kakvu sam glupost napravio! U tih nekoliko sati odvrtio sam pred očima sve naše godine i shvatio što smo radili jedno drugome! U početku veze smo često govorili jedno drugome »Volim te«, grlili se prije odlaska na posao, nastojali usrećiti jedno drugoga pokojom malom sitnicom, bio to kamenčić s obližnje plaže ili cvijet ubran negdje u prolazu. A onda smo se negdje, umorni od godina i života, počeli udaljavati jedno od drugoga… Sve češće smo zaboravljali taj mali poljubac na rastanku, nismo više govorili jedno drugom »Volim te« i sve češće smo prolazili jedno pored drugog poput dvoje običnih stranaca. Shvatio sam da smo jedno drugo podrazumijevali, kao nešto što posjedujemo, kao nešto što je sigurno i izvjesno; naše za sva vremena. Shvatio sam da smo se prestali truditi. Ne znam kada se to točno dogodilo, ali jedno drugome smo postali tek obični bračni inventar. Toliko smo puta bili ogorčeni zbog sitnica, toliko smo se puta posvađali dokazujući jedno drugome da nije u pravu, toliko smo energije potrošili na nekorisne i posve pogrešne stvari… A pritom smo zaboravili, da se još uvijek volimo… I sada leži u onom krevetu… Moje zadnje riječi koje je odnijela sa sobom bile su izrečene u ljutnji i želji da je povrijedim. Zadnje što je vidjela, bio je moj ljutiti obraz i prijezir u očima. Zadnje što joj je ostalo u sjećanju, bile su njene suze koje sam ja izazvao! Uzrujana zbog svađe je sletjela s ceste. U to sam više nego uvjeren, jer ona je oduvijek bila pažljiv i dobar vozač, za razliku od mene kojem je cesta služila kao ventil za ispuhavanje. Shvaćate li, ja sam je »gurnuo« s ceste. Ja sam kriv što ona ondje leži. I ako… ako… Tu mu je prepukao glas i glasno je zaplakao… Sjedila sam zbunjena i sve što sam mogla bila je tek tiha utjeha potpunom strancu i spremnost da s njim podijelim njegovu tugu. » Ako se ona više ne probudi… ja neću moći živjeti s tim… kako ću oprostiti sebi, da je naš zadnji susret bio začinjen tolikim ružnim riječima, umjesto poljupcem na rastanku i kratkom, ali iskrenom željom » Provedi dobar dan«! Toliko toga joj nisam rekao, a morao sam… toliko toga sam želio napraviti, a nisam… toliko sam joj stvari obećao, ali ih nikada nisam ispunio, ostavljajući to za neko drugo, »bolje« vrijeme, kao da imamo još cijeli život ispred sebe… Što bih sve dao, da mogu vratiti vrijeme unatrag! Da je mogu zagrliti i poljubiti, čvrsto stisnuti uz sebe i reći koliko je volim, unatoč svim olujama kroz koje smo prošli! Ali, vrijeme je nemoguće vratiti unatrag! Sve što mi preostaje je čekanje… Eto, sada shvaćate, zašto nisam mogao ostati sam, zašto sam sjeo pored vas. Iskreno vas molim, da mi ne zamjerite…« Zaustila sam da mu kažem kako je sve u redu i kako se nadam, da će se njegova supruga oporaviti, kada je zazvonio njegov mobilni telefon. Drhtavim prstima je prinio telefon ušima i nekoliko trenutaka pažljivo slušao sugovornika s druge strane, a tada je skočio i s osmjehom na usnama rekao: » Probudila se! Oprostite, ali žurim k njoj! Hvala vam na svemu!« je rekao i otrčao put naselja. »Ne! Hvala vama!« povikala sam za njim i sama ustala da krenem. Za trenutak je zastao zbunjen i pitao me: »Meni? Na čemu?« Nasmiješila sam se i promrmljala: »Nije važno!« te brzim korakom krenula put našeg doma. Utrčala sam u kuću i ne skinuvši cipele pojurila u dnevni boravak, gdje je moj suprug potpuno u svom svijetu, gledao prijenos tekme. Bacila sam mu se u zagrljaj i uz zvučni poljubac rekla:«Kada sam ti zadnji puta rekla koliko te volim?« Iznenađeno me je pogledao i pitao: »Što se tebi desilo tamo vani, da sam si zaslužio ovakav zagrljaj nakon svađe? Mislio sam da ćeš se ljutiti barem tri dana, kao što ti već znaš?« »Ljutim se još uvijek. Ali te i volim! Lakše ću zaspati sada kada to znaš!« Ne obazirući se na njegov začuđeni pogled, krenula sam stepenicama s mislima pored mladića, koji mi je danas poklonio neprocijenjivu životnu lekciju, koju sam negdje, nekad i tko zna zbog čega, iako sam je znala – zaboravila… Svim srcem sam željela, da mu život podastre još jedan popravni ispit, kako bi učinio sve ono što je propustio. I bila sam zahvalna na prilici, da sama ne moram kroz tako tešku školu kroz kakvu je prolazio on. Vjerovatno nikada neće saznati zašto ja dugujem zahvalnost njemu, a ne on meni. |
12.12.2006., utorak
KREATIVNI NERED
 ON: Čuj, jesi li vidjela gdje je ona moja plava košulja? ONA: Nemam pojma. Valjda u ormaru, gdje sam ti je pospremila kad sam je speglala. Pogledaj malo! ON: Ne vidim! Tu ima sto košulja, ali nema plave. ONA: Pogledaj malo bolje, mora biti! ON: Kad ti kažem da nema! ONA: ( malo počeprka po vješalicama i slavodobitno izvuče košulju ) Kako nema? Pa, znala sam da je tu! Kad bi gledao, ti bi je i našao! ON: ( mumlja sebi u bradu ) Pa, da! Normalno da je nisam našao, kad je preko nje složila još četiri druge košulje.) ONA: ( u sebi ) Normalno! Ništa ne može naći, osim ako ga ne udari u nos! Da bi malo potražio, o tome, naravno, nema ni govora. ON: ( s košuljom u ruci otvara frižider i pita ) Čuj, pa kaj je sfalilo onog našeg maslaca s kikirikijem? Još jučer je tu bila puna staklenka. ONA: ( uz uzdah ) Još uvijek je tu. Druga polica, s lijeve strane skroz u zadnjem redu… ON: Pa, zašto moraš skrivati te staklenke, da ih nitko normalan ne može naći? ONA: Tko ih skriva? Samo sam ih posložila, pošto je pun frižider, neke stvari moraju biti i u zadnjem redu, zar ne? Bože, ti muškarci! ON: Vi žene ste bolesne, ako sve nije složeno na crtu. Još dobro da ne radite u vojsci! Jadni vojnici bi načisto nadrapali! ONA: Barem bi bilo više reda u vašim, inače totalno raspuštenim životima. ON: (traži neke dokumente po svom radnom stolu i psuje ) Jesi ti opet nešto pospremala po mojoj radnoj sobi?! Ne mogu naći nacrte koje trebam za današnji sastanak! ONA: Normalno da jesam, kad ti je soba izgledala kao da je netom pretrpjela zračni napad. ON: Vidiš, i sad ja nemam pojma gdje mi je što! ONA: Pa, da, logično! Ti se snalaziš jedino u neredu. Čim je nešto pospremljeno, ti se sav izgubiš. ON: To je MOJ nered. I to ne bilo kakav. To je kreativni nered u kojem se ja bez greške snalazim. I što sad? Ne mogu ići na sastanak bez svojih nacrta?! ONA: A da pogledaš u zadnju ladicu, u fasciklu na kojoj piše NACRTI? ON: ( zbunjeno ) Ali, ja nemam takvu fasciklu… ONA: O, da. Imaš. Od jučer. Žute je boje i ima plavu naljepnicu na lijevom gornjem uglu. ON: Kad bi se bar prestala miješati u moje stvari! ONA: Ako se ja prestanem miješati u tvoje stvari, ti ćeš biti izgubljen u vremenu i prostoru. ON: ( nešto lupa po kupaonici ali na kraju ne izdrži ) Pa, dobro, gdje je moja četkica za zube? ONA: U čaši iznad umivaonika, a gdje bi bila? ON: ( zbunjeno ) Ali tu nema moje četkice. Pitam gdje je moja plava četkica? ONA: U smeću. Bila je već tako oglodana, kao da si s njom ribao tenesice! ON: Isuse Bože, sad si još počela bacati moje stvari, nije dosta što ih stalno premještaš, tako da ih nikada ne mogu naći… ONA: Nemoj toliko gunđati. Budi sretan da pospremam za tobom, u suprotnom bi plivao u starim papirima do grla. Ovako imaš mene da ih se riješim. ON: ???????? KAKVIM PAPIRIMA? ONA: Pa, znaš, onim papirima koji su bili već totalno ocufani i razbacani po radnom stolu. ON: ( režeći ) Strah me i pitati što si napravila s tim papirima? ONA: ( nevino uz smješak ) Vani, u kanti za smeće… ON: Ali, to su bili moji projektni papiri na kojima radim već dobra tri mjeseca. Pa, dobro, jesi li ti normalna? ONA: ( kroz suze ) Ali, ja sam samo htjela da tvoja soba bude konačno uredna… ON: ( zalupi vrata s treskom i izađe na dvorište ) ONA: ( baci pogled kroz prozor i ugleda rijedak prizor, supruga kako kopa po kanti za smeće) i pomisli: Ah, kako su čudni ti muškarci! Da je imao te papire uredno složene na svom stolu, njoj ne bi palo na pamet da ih baci! |
DIJALOG
 U autobusu stoje muž i žena. Odvija se slijedeća konverzacija: ON: Ideš li ti danas po djecu? ONA: Pa, baš bi mogao i ti, ja imam neki sastanak, koji će se zavući do kasno navečer. ON: Ali, ja sam se dogovorio s dečkima za pivo. I kaj bumo sad? ONA: Otkaži. To nije obaveza, to je provod. ON: Ti bi mogla otkazati sastanak, ionako si svaki dan do večeri u firmi. ONA: Pa, kaj ti pada na pamet!? Ne mogu samo tako otkazati sastanak. ON: A ja mogu otkazati svoj dogovor, jel' da? ONA: Kak ne kužiš, da to nije isto. Posao i zabava su dvije različite stvari. ON: Aha, a jesi se ti tako uredila za sastanak? ONA: Ne, uredila sam se za sebe, ako nemaš ništa protiv. ON: Pa, možda i ne bih imao, kad doma ne bi hodala s vitlerima na glavi i dva centimetra debelim namazom na licu. Da te slučajno sretnem u mraku, preplašio bih se. Kako to da se doma ne želiš urediti za sebe? ONA: Doma nemam vremena. Dok skuham, operem, speglam i počistim, padam s nogu od umora. Kad se ti ne bi odmah poslije posla zavalio u trosjed i zablenuo u televiziju, već mi malo pomogao, i ja bih imala više vremena za sebe. ON: Nemaš vremena? A kad razgovaraš s onom svojom feminističkom prijateljicom po sat ili dva, onda imaš vremena? Da to vrijeme iskoristiš da se malo urediš, bilo bi sve O.K. ONA: Aha. A da ti propustiš koju emisiju na TV, i ti bi imao više vremena. Plus toga, ona nije feministica, već moderna žena koja si ne dopusti, da je netko iskorištava. I, uostalom, šta ti imaš protiv mojih telefonskih razgovora? ON: U principu ništa, osim što ih ja plačam. ONA: Sad smo već od frizure došli do plačanja računa. Baš fino! A kad si zadnji puta ti sebe pogledao u ogledalo? ON: Danas kad sam se brijao. A zašto? ONA: Ne, mislim, onako zaprav pogledao, ne samo facu?! ON:????? ONA: Jel' da si se pogledao, vidio bi svoj zavaljeni, pivski trbuh zbog kojeg više ne možeš zakopčati remen u struku, već negdje iznad koljena! ON: O, dama nije zadovoljna mojim izgledom? A nekad sam ti bio dobar! ONA: Ne radi se o tome, već o tome, da bi mogao poslušati svoj vlastiti savjet i malo više vremena posvetiti svom izgledu. ON: Ja pazim na sebe! Jednom tjedno idem u teretanu i vježbam svaku večer. ONA: Da? A gdje se to vidi? ON: Isto gdje i tvoje pospremanje doma. Kamo god se okrenem, sve je puno prašine. Pa, što ti onda uopće radiš? ONA: Prašine? Pa, dragi moj, ja je nisam vidjela. Ako si je ti vidio, i ako ti smeta, uzmi krpu, pa je obriši! ON: Ja? A kog ćeš vraga, onda ti raditi? ONA: Posvetit ću više vremena svom izgledu, kako bi ti bio zadovoljan! ON: Još mi samo fali, da počnem prati suđe i brisati prašinu!I tako ne mogu biti veća šlapa nego već jesam. ONA: Ti šlapa? Ha, ha, ha… a po čemu si to ti šlapa, molim te? ON: Pa, evo, naprimjer, moram tražiti dozvolu da odem s prijateljima na pivo. I što da im sada kažem? Oprostite, neću doći, jer me moja gospođa žena ne pusti? ONA: Reci što god hočeš, i ako si uzoran muž i otac, to ne znači da si šlapa, tek toliko da znaš! Uostalom, ako si ti šlapa, onda sam ja otirač za cipele! I to već punih 10 godina! ON: Otirač? Pa, ti si potpuno poludjela! Kakav otirač? Nosim te ko kap vode na dlanu, ali, naravno, ti nikada nisi zadovoljna! Što bih još trebao učiniti, da dama bude zadovoljna? Možda da ti platim kućnu pomoćnicu? ONA: Vidiš, vidiš, to ti uopće nije loša ideja! Onda bi oboje imali više vremena za sebe i jedno za drugoga! ON: Taman posla! I tako radim prekovremeno po cijele dane, još i to, pa se onda mogu preseliti u firmu! ONA: Možda to i ne bi bila tako slaba ideja, tako bi mogao biti 24 sata sa svojom zgodnom, reljefno obdarenom tajnicom, koja trepće svojim pretjerano namazanim očima poput kakve Barbike i ne zna složiti tri normalne rečenice! ON: Šta sad, zaboga, ima moja tajnica s nama dvoje? ONA: Pa, sa nama nema. Ali ima s tobom! ON: Ti trebaš psihijatra, časna riječ! Imaš priviđenja! ONA: Ma nemoj! Priviđenja? Jel' mi se priviđa da dolazi na posao odjevena samo u topić veličine papirnate maramice i u suknjicu koja neodoljivo podsjeća na pojas za križa? ON: Ona bar vodi računa o tome kako izgleda, za razliku od tebe! ONA: Kako znaš? I ja sam sad uređena kad idem na posao. Znači li to da si je imao prilike vidjeti kako izgleda doma? ON: Bože blagi! Ti stvarno trebaš pomoć! ONA: Pa i ja ti kažem, kako bi mi pomoć dobrodošla! ON: Ja mislim na stručnu pomoć! ONA: Može, ali onda idemo zajedno! ON: Kamo?????? ONA: Pa, potražiti pomoć! ON: Ne dolazi u obzir. Samnom je sve u najboljem redu… ONA: Da? Pa i ja se osjećam posve dobro, toliko da znaš. ON: No, ja se ne osjećam dobro pored tebe! ONA: To mi je jasno. Zato i bježiš na pivo ili na pecanje, umjesto da budeš doma! ON: Logično! S prijateljima mogu pametno razgovarati, a ribe barem šute, za razliku od tebe! ONA: **#%$&%$*&%$ ON: I, onda, znači li to da danas djecu podiže tata? ONA: Da! U tom je slučaju možda je najbolje da ih pokupi susjed!!!! |
11.12.2006., ponedjeljak
Jedan od onih dana...
Danas je jedan od onih dana, kada se unatoč gomili ljudi koja me okružuje, osjećam tako silno sama... Možda zato što se bliži Nova godina ( što kod mene uvijek izaziva osjećajnu inventuru protekle godine ), možda je to zaostali utjecaj punog mjeseca, ili nešto treće; tek osjećam neku neobjašnjivu tugu, koja se zavlači u sve pore, i ustrajno ispunjava čak i najmanje pukotinice na koje nailazi, na svom destruktivnom pohodu. Ne volim taj osjećaj izgubljenosti i nepripadnosti, od toga me samo par stepenica dijeli od ponora depresije, iz koje se svaki puta izvučem tek uz maksimalni napor i nadljudsku snagu volje. Moja prijateljica je daleko, osoba koja me uvijek uspijeva trgnuti iz letargije još je dalje, udaljena beskrajnim prostranstvom oceana. Ono što najviše boli u ovom trenutku jest spoznaja, da je osoba koja bi mi trebala biti fizički i emotivno najbliža, trenutno milion svjetlosnih godina daleko, ništa manje izgubljena u svom vlastitom svijetu, no što sam to ja... Inače ugodna tišina postala je teška poput čelične koprene, a neizgovorene riječi plutaju eterom, bolno napuštene od svojih vlasnika. Rado bih se isplakala, pa ne mogu... prejake su kočnice što ih je život usadio u moj mentalni i emotivni sklop, zbog tisuću puta ponovoljenih riječi jednom daleko u doba mog djetinjstva:"Ja znam da ti nećeš plakati." I nisam. Ne tada, ne sada... Zapravo, ja i ne znam kako se plače. Nisam li to morala naučiti još kao dijete? Dok su drugi plakali zbog poderanih koljena ili uništene igračke, ja sam samo stisnula zube i hrabro nastavila dalje. Zato što se to očekivalo od mene. Zato što "hrabri ne plaču". Zato što su "suze sa slabiće". A od mene su očekivali da budem jaka. Postajem svjesna katastrofalne greške koja je uprogramirana i sigurno skrita negdje u dubinama moje podsvjesti i koja je osiromašila moj život za okus makar jedne male slane suze na mojim usnama. Da, danas je jedan od onih dana kada bih plakala do besvijesti i pustila makar zrnce tuge iz svog zaključanog srca... ali, ne znam kako. Osjećam jednu malu kapljicu na rubu svog oka, ali nikako da klizne, da si utre put iz dugogodišnjeg zatočeništva i sputanih emocija. Hoću li ikada naučiti? Danas je jedan od onih dana kada poželim da nešto razbijem, ali ne mogu... ruka se zaustavi na pola puta i jedan glas iz nutrine mi šapuće:"Ne smiješ to učiniti. To je znak gubitka kontrole." Poput bujice naviru mi sjećanja i mudri savjeti još mudrijih glava: "Dobra djeca ne viču." "Dobra djeca ne razbijaju i ne lome igračke." "Dobra su djeca uvijek poslušna". "Od tebe se očekuje samo najbolje.." i tako u nedogled... Poželim vrisnuti, kako više nisam dijete, poželim nešto razbiti, poželim za promjenu ne biti dobra i uzor u svemu, poželim ponekad dozvoliti svojim slabostima da isplivaju na površinu. Ali, sve ostaje samo na želji... |
|
...Još u sjećanju nosim lice zaljubljenog mladića, i ljubav skrivenu u očima gdje su se zrcalile zvijezde. Još pamtim njegove korake i ruke što u zagrljaj hrle, pokoju suzu u sjetnom oku prepunom nebeske modrine.... |
08.12.2006., petak
RODJENJE ANDJELA
Jednog prohladnog utorka, prije malo više od desetlijeća, moj je pogled bio uprt u veliki zidni sat na sterilnom, bolničkom zidu. 11,25. Vrijeme se zaustavilo. Samo za trenutak. Za najsretniji trenutak u životu jedne žene. Trenutak u kojem sam postala majkom. Trenutak najčistije ljubavi. Rođenje anđela! Još pamtim prvi drhtavi poljubac koji sam spustila na tvoju malu, ružičastu glavicu pokrivenu čuperkom guste, crne kose, dok si izmučeno spavala na mojim grudima. Svoje si rođenje prespavala. Ni tada kada si obavila najtežu zadaću u svome životu, nisi zaplakala. Pa, ni tada kada si nespretno padala darujući nam svoje prve korake i svoje prve zubiće, nisi plakala... Ni svih onih neprospavanih noći u kojima sam zajedno s tobom bolovala sve tvoje bolesti, ni tada nisi plakala. Kao da si htjela reći kako za suze ima još dovoljno vremena. Dok sam strepila za tvoje zdravlje, gledajući te bolesnu i iscrpljenu, gledala si me začuđeno svojim velikim, zlatnim očima i taj bi me pogled u trenutku umirio... Katkada se zaista pitam, tko je od nas dijete a tko majka. Toliko je zrelosti u tvojim mladim očima da se, katkada, dok te gledam pitam koliko je života stalo u tvojih jedanaest godina! A tek tvoje riječi! Svaka ima svoj mir, svoj smisao i svoju težinu. Pa, tvoja ljubav koju nesebično prosipaš poput rijeke bisera, ljubav koja seže do Svemira! Umataš nas u svoju ljubav finim nitima nalik zlatnoj paučini iz koje je nemoguće pobjeći! Hvala ti što nas umiješ tako voljeti!!!U tvom se osmjehu iskri tisuću najsjajnijih zvijezda, a u očima domuje neprocjenjivo blago koje tako nesebično dijeliš sa nama. Iako kažu kako roditelji uče djecu svemu što znaju, ja znam da nije tako... Koliko sam ja naučila tebe, tisuću puta toliko dragocjenog znanja si ti prenijela na mene!!! Hvala ti što imaš strpljenja samnom, znaš, i majke su samo ljudi. Katkada sam tako umorna i teška kao svijet! Katkada mi nedostaje strpljenja i tada izgubim nit, no tvoje je srce veliko do neba i kao ničije na svijetu – umije praštati. Oprosti ako nisam majka iz slikovnica, idealna u ovom našem nesavršenom svijetu, no, takva kakva jesam, tvoja sam zauvijek! U jednom, posebno važnom dijeliću moga srca, zauvijek je rezervirano mjesto samo za tebe... Pa, ako ti nekad i krene loše, ako katkad pomisliš da si ostala bez svega, sjeti se da ti taj dio srca nitko ne može uzeti. Iz prostog razloga što je oduvijek pripadalo tebi, moja kćeri! Čast mi je što mogu biti tvoja mama. |
KAD NE IDE DRUGACIJE
Ana je upravo dovršavala ručak, kada je začula ključ u vratima i Damira kako je kratko opsovao. Samo se tiho nasmijala i okrenula se prema suprugu, okrenuvši mu lice na poljubac." Bok, ljubavi! Kako si? " " Odlično, ali bio bih još bolje kada bi se prestala zaključavati, i to dvaput, usred bijelog dana kao da ti netko radi o životu!!! " " Nikad ne znaš, živimo u velikom gradu, a kriminala je iz dana u dan sve više! " – reče i rukom mu razmrsi kosu. " Pa, da! Baš nam i imaju što ukrasti! Provalnici dobro znaju gdje će se okoristiti. Mi bismo im vjerovatno bili zadnji na popisu... " – reče i sjedne za stol. Kada su završili sa ručkom, otišli su u malen dnevni boravak, koji im je ujedno služio kao radna soba, i Ana mu donese hladno pivo iz frižidera, te se udobno smjesti pored njega, naslonivši mu glavu na rame. " A, kako si ti provela dan? Jesi li danas što pisala? " – upita je Damir. " Nisam. Danas mi je suh dan. Nema inspiracije. Nego, čuj, stvarno se nešto čudno događa sa računalom!" " Kako to misliš " nešto čudno "? " Pa, prvo se kompjuter sam uključio, a onda... " " Sam se uključio?" – uputi joj Damir čudan pogled i namršti obrve. " Da, znam da se čini čudno! I meni je bilo čudno. U prvi sam mah pomislila kako sam ga sama uključila, pa zaboravila, tako da o tome nisam više niti razmišljala!" " Dobra curica! Već sam se počeo brinuti za tebe! " – nasmije se on. " Daj, ne ponašaj se tako pokroviteljski! Pa, nisam malo dijete. Znam razlučiti stvarnost od fikcije! " " Znaš? Pa, nakon svih onih romana koje si napisala, nisam više siguran u kojem svijetu živiš! Kako ti možeš biti sigurna? " " Čuj, hoćeš li ti čuti što se događalo ili ne? Ako me misliš zadirkivati, bilo bi bolje da gledaš televiziju! " – odgovori mu i uvrijeđeno se odmakne od njega. " No, no... Nemojmo biti tako osjetljivi. Nastavi! S tobom život nikad nije dosadan! Taman kad pomislim da me nakon posla čeka jedno dugo, dosadno popodne, iznenadiš me svojim pričama. Daj no, evo, potpuno sam ozbiljan. Stali smo kod toga kako se kompjuter sam uključio. I što si ti napravila? " " Pomislila sam kako sam ga ujutro zabunom uključila, pa sam ustala i lijepo ga isključila. Tada sam zadrijemala čitajući knjigu, tu u naslonjaču. Ne znam koliko sam spavala, no, kada sam se probudila, opazila sam da kompjuter ponovo radi. E, sada zbilja više nisam znala što da mislim! " " Mislim da sada ni ja više ne znam što da mislim! " – reče Damir i zabrinuto pogleda Anu. " Slušaj dalje... " " Ana... " – prekinu je Damir – " jesi li sigurna da se osjećaš dobro?" " Nikad bolje! Daj, šuti i saslušaj me do kraja! Tada sam sjela za kompjuter i pomakla miša da vidim što se događa, i na svoje veliko iznenađenje vidjela kako se uključio antivirusni program! " " Samo malo! Što je tu čudno ako radi antivirusni program? Pa, zato ga i imamo, zar ne? " – nerazumijevajuće je zapitao Damir. " Ne kužiš! Automatski je skenirao cijeli disk na viruse! " " Automatski? Ana, oprosti, ali više te ne pratim! Što mi želiš reći? " " Ono što ti govorim, jest to, da naš antivirusni program ne skenira sam ukoliko ga ne uključiš!!! A ja ga sigurno nisam uključila! Uh, što si danas spor! " – poviče i ljutito ustane s trosjeda. " Ako sam ja spor, ti si u najmanju ruku čudna! Kako očekuješ da ti povjerujem u ovako nevjerovatne stvari? " " Tvoja je stvar da li mi vjeruješ ili ne, ja ti samo pričam što se dogodilo." – reče uvrijeđeno i htjede otići iz sobe. " Daj, Ana, čekaj... Ne budi dijete. Ako kompjutor ne radi ili se ponaša čudno, pozvat ćemo majstora. Vjerovatno si negdje na internetu pokupila virus, pa ga ovaj naš program nije u stanju raspoznati... Mora postojati neko logično rješenje, zar ne? " " Ti i tvoja logika! Cijeli tvoj život je jedna velika logika!!! Uostalom, još nisam čula za virus koji sam uključuje kompjutore. Možda ti jesi? " Damir se zbunjeno počeše po bradi i htio – ne htio, morao je priznati da ga je zatekla tim pitanjem. Ustao je i pošao do kompjutera, no sve što je vidio bio je crni zaslon ekrana. Sjeo je za računalo i uključio ga, te čekao da se pokrene. Iza njega je stajala Ana i šuteći ga promatrala. Ništa... Sve je funkcioniralo kao podmazano. On se lagano pokrene i zagrli svoju ženu. " Čuj, Ana, mislim da prenaporno radiš. Morala bi se više odmarati. Kada je čovjek izmoren i na rubu snaga, vidi katkad i ono čega nema... Meni se čini da je sa računalom sve u najboljem redu. No, ako će to pomoći da se smiriš, sutra ću nazvati servis da ga dođu pogledati! Dogovoreno!? Što još nije u redu, da znam reći čovjeku kad ga nazovem? " " Nema veze! " – grubo mu odbrusi i nestane u kuhinji. Damir je nemoćno zavrtio glavom i pitao se što li se to događa sa njegovom, inače tako racionalnom, uvijek staloženom ženom... Trenutak – dva je stajao i razmišljao što da učini, a tada je ipak odlučio poći za njom. " Ana, oprosti. Nisam mislio ništa loše! I, što se dogodilo kada si isključila antivirusni program? " " Neko vrijeme je mirovao, a tada je ponovo počela treperiti žaruljica, i nekoliko puta za redom se screen saver isključio i uključio sam od sebe. Mislila sam da je možda propuh pomaknuo žicu, međutim, potom sam svojim očima vidjela kako se pomiče miš na podlozi. " " ???? " " I, to nije bilo sve! Onda sam čula kako škripi stolac za kompjuterom i kako se vrti lijevo – desno..." – reče i i sa strahom pogleda njegovo smrknuto lice, koje nije obećavalo ništa dobro. " Ana! Sad je dosta gluposti! Još malo pa ću saznati da u stanu imamo duhove, ili što!? I, to ne bilo kakve duhove! Očito se radi o jednom izrazito kompjutorski pismenom duhu!" – dreknu i lupi šakom o stol. " Ne viči! Čut ćete susjedi! Samo mi još to treba! " " Da, a meni treba žena koja viđa duhove! Da pozovem egzorcista ili psihijatra? Ili i jednog i drugog? " " Kao prvo, egzorcist ne istjeruje duhove, nego vraga, koliko ja znam! A kao drugo, nisam luda! Ne još! Međutim, ako se nastaviš tako ponašati, nije isključeno da stvarno prolupam! Čovječe, valjda znam što ti govorim! Događa se nešto čudno, a ti me pokušavaš na svaki način napraviti ludom. Trebao si ti biti doma, baš bih voljela vidjeti kako bi ti to rastumačio, gospodine Logični!" " Kako? Jednostavno! Ili kompjuter ne valja, ili je puhao vjetar pa je pomaknuo stolac! Eto, tako bih ja to sebi objasnio! Jesi li sada zadovoljna? " " Pa, ti ne bi vjerovao ni da ti se sada ukaže Gospa osobno! Vjerovatno bi joj rekao: - Gospođo, možete li prići malo bliže, da vas dotaknem! " " Kao i svaki drugi normalan čovjek, vjerujem samo u ono što vidim svojim vlastitim očima. Već odavno sam prestao vjerovati u bajke! " " Aha! Sada već misliš da ti pričam bajke! Što se uopće trudim! Pozovi majstora, radi što te volja! Samo, ne pokušavaj mi nikada više reći kako sam luda! Jer, ponoviš li to samo još jednom, mogla bih te nečim tresnuti po glavi, pa ćeš tada stvarno imati pokriće da me vodiš psihijatru. Je li jasno!? " – reče i okrenu mu leđa, tresući se od suspregnutog bijesa. U sobi je vladala neopisiva tišina... Odjednom Ana začuje poluglasan Damirov krik i okrenu se prema njemu. Stajao je ispred kompjutera i nešto zaprepašteno promatrao... Radoznalo je ustala i potrčala ka pisaćem stolu i imala je što vidjeti! Na ekranu se sama od sebe počela otvarati Wordova ikona i bijeli je ekran zamijenio crnoga. Nekoliko trenutaka ništa se nije događalo, a potom bijelom podlogom počnu kliziti slova. " Neka me vrag, ako vidim ovo što vidim... " – promuca Damir i ustukne dva koraka unazad. Ispred njihovih očiju pojavio se naslov KAD NE IDE DRUGAČIJE a potom nekoliko bijelih wordovih stranica ispisanog teksta. Ana je stajala pored Damira i samozadovoljno se smješkala, uživajući u izbezumljenom izrazu njegova lica. Izgledao je kao da će se svakog trena onesvijestiti. Okrenuo se i pogledao Anu: " Kako je ovo moguće? Pa, ovo računalo samo piše... Kako je to uopće moguće?! " " Ljubavi, odgovor ti je u naslovu. Valjda znaš čitati? " – reče Ana, te se okrenuvši elegantno na petama, okrenu i ode iz sobe. |
Murphiev zakon
Borna je zabezeknuto gledao u Dariju, koja je već pola sata trabunjala nešto o nekakvom Murphiu i ma koliko god se trudio, nije uspio shvatiti o čemu to ona priča. Počešao se po glavi i odlučio kako je najpametnije pustiti je da prestane sama od sebe, ona je naprosto ko CD, kad se odvrti ( čitaj: umori ) – prestane svirati. No, ovaj puta, izgleda, ništa od toga. Naime, Darija ničim nije pokazivala da je umorna, već je i dalje uporno vrtjela jezikom. Nemoćno je slegnuo s ramenima i sjeo za kuhinjski stol, psihički se pripremivši za poduže retoričko izlaganje svoje žene. -Borna, jel' ti mene uopće slušaš? – ljutito je zapitala Darija. -Pa, zar ne vidiš da sam tu? – glumio je Borna nevinašce. -To što si tu, ne znači da me slušaš. To samo znači da se ne usudiš izaći iz kuhinje! – slavodobitno je dodala ona i dalje ga gledajući svojim velikim, zelenim očima. -No, dobro. Iskreno, Darija, slušam te, ali nemam blage veze o čemu to pričaš. Uostalom, tko je uopće taj Murphi, Marphi ili kako mu je već ime? I što to on ima sa nama i s tvojim odlaskom u bolnicu? -Govorim ti o tzv. Murphijevom zakonu koji kaže otprilike nekako ovako: "Ako postoji mogućnost da nešto pođe naopako, to će se svakako dogoditi! " – sva važna odvrati mu ona. -???? -Još ne razumiješ? Otkako smo se doselili ovamo, sve nam ide naopako. Tako je i s ovom čudnom bolnicom! - Kako "čudnom"? Pa, meni su sve bolnice iste! -E, vidiš, nisu! Prije šest mjeseci je tamo završila naša susjeda Klara, koja je, ruku na srce, izgledala više nego odlično za svojih 70 godina i skoro cijelo vrijeme je trčala tako da je za njom puhao vjetar. - Da, i??? U čem je poanta? - Poanta je u tome da se nije vratila doma. Umrla je. Ugasila. Trepnula. Kako god hočeš! - Ti si zbilja luda! Pa, njoj je bilo 70 i više, umrla je vjerovatno od starosti. - Ma nemoj! A susjed Pero? On je imao 54 godine, 85 kilograma i dva metra. Otišao je na vlastitim nogama do bolnice na operaciju bubrega, i pogodi što? Ni on se nije vratio! -Čovjeku je otkazao bubreg! Pa, što ako je imao dva metra i 54 godine, kad je već pet godina hodao na dijalizu. Daj, ženo, budi realna! -A, što je sa onom malom od susjeda Nikole? Ha, reci mi? - Što je s njom? -Prošli mjesec ju je udario auto, ni ona se, vidiš, nije vratila doma!!! -Zbilja ne kužim što mi hočeš reći!? Nisu valjda ovi u bolnici krivi što je nju udario auto? -Naravno da nisu krivi, ali činjenica je da se nije vratila doma. – tvrdoglavo je ustrajala -Darija pri svojoj teoriji. - Pokušavaš li ti to meni reći da nećeš na operaciju, jer si uvjerena da se nećeš vratiti doma? -Ne, samo ti hoču skrenuti pažnju na mogućnost da sve krene naopako. Neki dan sam na televiziji gledala show, i tamo su gostovali ljudi koje su liječnici totalno uništili! Gost je bio i jedan doktor koji je dao točne upute što napraviti prije operacije. Npr. kada netko mora operirati koljeno ( kao npr. ja ), preporuča da se preko onog zdravog koljena nacrta veliki X, kako bi doktori znali da tu ne smiju rezati! - Za Boga miloga! Pa to su samo ekstremi, to nije svakodnevna praksa. Liječnici uglavnom znaju što rade. Zato su uostalom i išli u školu! -Da, tako su mislili i svi oni ljudi u showu! Pa su na kraju jednom jadniku amputirali "ono"... -" Ono"? - Dobro, ne pravi se lud. Znaš već što. Čovjek se htio poslije ubiti od očaja! - Dobro. Možeš biti mirna, pošto ti nemaš "ono".- nije mogao izdržati, a da se ne nasmije Borna. - Ti si totalno neozbiljan! Nisi svjestan što se sve danas događa oko nas. - Čuj, Darija, sve ja to razumijem. Ali, ako tako budeš gledala na stvari, sutra se više nećeš usuditi izaći ni na ulicu, jer je nekom prije sto godina ispred te zgrade pala cigla na glavu. To je smiješno. Pomislit ću da ti treba pomoć psihijatra! - Ne treba meni psihijatar. Ja samo razmišljam o tome kako možda i nije neophodno da baš sada idem na tu operaciju. Uostalom, koljeno me sada već manje boli! Što kažeš na to? - Kažem da si ti, Darija, najobičnija kukavica. Ideš na tu operaciju i točka. Osobno ću te odvesti i neću otići odande dok se ne presvučeš u spavaćicu i odeš u svoju sobu. Jasno!? – sada već na rubu živaca, poviče Borna. - Ma, ne radi se samo o tome. U posljednje vrijeme ništa mi ne ide... Jutros je bio poštar i donio mi opomenu od banke, navodno sam prekoračila dozvoljeni limit, što je, naravno, posve nemoguće! Onda je zvala Mirkova učiteljica iz škole i rekla kako je prošli mjesec već dva puta markirao njen predmet! I kao da to nije bilo dovoljno, pozvonila mi je susjeda Ivka i digla dreku na mene, kako je naš Rex opet raskopao cijeli njen vrt. Moš' mislit! Rex nije mačka da kopa po vrtu. Shvaćaš li SADA o čemu govorim, Borna? - Shvaćam samo da si prenapeta i nervozna, no to još uvijek nije razlog da ne odeš na tu rutinsku operaciju koljena. Prespavaj noć, jutro je uvijek pametnije od večeri. Kad se lijepo probudiš, ja ću te odvesti u bolnicu i uskoro će ti se sve činiti samo kao ružan san. O.K. U devet sati ujutro, Borna je odvezao Dariju u bolnicu i kada se uvjerio da su je zaprimili na odjel, duboko je udahnuo punim plućima, sjeo za upravljač i odvezao se kući. Stigavši kući zavalio se u naslonjač, dignuo noge na stolić i s beskrajnim zadovoljstvom povukao velik gutljaj svoje prve, jutarnje kave. Preko koljena je raširio dnevne novine i već po staroj, dobroj navici prvo je pogledao sportske stranice. Imao je dovoljno vremena. Neprimjetno je zadrijemao i trgnuo se tek kada je zazvonila budilica. Prestrašeno je skočio u zrak i pogledom potražio sat. Bilo je 11,45. Na brzinu se istuširao i preobukao, te se sjurio u garažu po auto. Iako je nagazio na gas, bilo je već 13,20 kada je stigao u bolnicu. Psujući u sebi popeo se liftom na drugi kat i zaputio se prema sobi gdje je jutros ostavio Dariju. Taman kada je htio ući, naletio je na liječnika koji je upravo izlazio iz sobe. -Dobar dan, doktore. Ja sam suprug gospođe Darije. Jeste li je vi operirali? Kako je? Je li sve u redu? Liječnik ga nakratko pogleda, a onda ga uhvati za rukav i lagano ga povuče za sobom u sobu, te se obrati Borni: -Hmmm... Gospodine, na žalost, moram vam priopćiti nešto veoma neugodno. Naime, došlo je do zabune, ne znam kako da vam to kažem... - A da probate direktno? Kakve zabune? - Gledajte, gospođa je došla zbog operacije meniskusa u lijevom koljenu, jel' tako? Zbunjeno je gledao mladog liječnika i pitao se kog vraga mu postavlja takva glupa pitanja, no ipak mu u znak odgovora pokima glavom. -Dakle, trebala je operirati lijevo koljeno, međutim, gospođa je na desnoj nacrtala X, i ovaj, znate... - Dobro, recite već jednom što se desilo! – povika Borna. - I, ovaj, desila se zabuna. Naime, mislio sam da moram operirati označeno koljeno, pa sam to i učinio. Kada je operacija bila gotova, shvatio sam kakvu sam grešku napravio. U stvari je X bio znak da se ta noga ne smije dirati! Borna ga je zgranuto gledao, nesposoban izustiti jednu jedinu riječ. Jedva se prisilio da progovori: - Jel' se vi to možda šalite? Pa, kako ste se mogli zabuniti? Zar gledate amaterske likovne radove na ljudskom tijelu, umjesto vaše nalaze i povijest bolesti??? Mislim, jednostavno sam bez riječi... – sada je već počeo mucati Borna. No,u tom trenutku se liječnik pomakne u stranu, tako da je Borna mogao vidjeti svoju Dariju kako sjedi na krevetu i smije se grohotom, na sav glas. Toliko se smijala ,da je liječnik morao upozoriti da se smiri, jer to nije dobro nakon operacije. Potom se okrenuo k Borni i rekao: - Oprostite, gospodine, na ovoj maloj šali. Možda i nije bila ukusna, ali vaša supruga me nagovorila da vam to kažem... Stoga, ne zamjerite previše ni meni ni njoj, oboje smo krivi. Inače, operacija je bila rutinska i prošla je u najboljem mogućem redu. Gospođa je, kao što možete i sami vidjeti, odlično. – smješkajući se reče liječnik i odmahujući glavom ode niz hodnik. Borna je jedva smognuo još toliko snage da se sruši na stolicu pored Darije, koja se u međuvremenu prestala smijati i sada ga je samo obješenjački gledala. - Pa, ti zbilja nisi normalna! Umalo mi je otkazalo srce! Ali, ni taj doktor nije pametniji od tebe ako se može tako šaliti sa ljudima! -Nemoj kriviti liječnika, ja sam ga tako umilno molila, da me jednostavno nije mogao odbiti. Uostalom, bila sam uvjerena kako ćeš shvatiti da se radi o šali... Naime, kada sam ti objašnjavala svoje strahove, ti si me tako slatko ismijao, da sam odlučila da te naučim pameti! Priznaj da ti je srce palo u pete! – reče i ponovo se počne smijati. -Samo pričekaj da se oporaviš. Vratit ću ti ja za ovo! A kad ja počnem raditi nepodopštine, vidjet ćeš kako izgleda pravi Murphijev zakon!!! Ovo danas bila je prava šala! Napomena: Priča nema nikakve podloge u stvarnom životu. |
07.12.2006., četvrtak
"Nećubitipapak" sindrom
|
Iako sam vlasnica ne malog broja godina i iako sam već vidjela i doživjela svašta; ipak me svaki puta puta iznova fascinira ozbiljna "bolest" koja napada isključivo mušku populaciju, a zove se SINDROM "NEĆU BITI PAPAK"! Do zaključka, kako je riječ o pravom, pravcatom sindromu, dovela me činjenica, da je pojava toliko raširena među muškarcima ( osobito onim u dugotrajnoj vezi ), da podsjeća na epidemiju. Čak i oni, nadasve pažljivi i nježni predstavnici muške vrste, nerijetko podlegnu tom sindromu. Ovo je ujedno i meni, jedini poznati sindrom od kojeg oboljevaju muškarci, a zbog njega posljedice trpe žene. Tako ispada da je broj zahvaćene populacije dvostruko veći od "inficirane" skupine. Ako, dakle, vaš dragi oboli od tog sindroma, morate znati da je vrijeme oporavka dugotrajno, a nerijetko i doživotno. Zbog "NećuBitiPapak" sindroma raspale su se već mnoge, inače prilično perspektivne veze. Ono što zaslužuje detaljniju analizu jest činjenica, da unatoč raširenosti sindroma još uvijek postoji jedan dio muške populacije koji je razvio imunitet i ustrajno odolijeva epidemiji. Ako sretnete takav muški primjerak, ne ispuštajte ga iz ruku! Prepoznat ćete ga po tome da mu nije bed otići iz muškog društva među prvima, kako bi se našao sa vama! Za NBP imunog muškarca je karakteristično i to da će razgovarati sa vama na mobitel, iako je okružen svojim pajdašima i muzikom iz pozadine. NBP imun muškarac će vam donijeti cvijeće u rukama, a ne skrivenog ispod jakne, da ga nitko ne bi vidio. Za NBP imunog muškarca vrijedi tvrdnja, da ste za njega na prvom mjestu vi i djeca, a tek onda njegovi prijatelji... "NećuBitiPapak" sindrom se najlakše uočava, kada je vaš dragi s prijateljima. Kad "zaboravi" na sat. Kad isključi mobitel. Kad prestane brojati pića koja je popio. Kad, uostalom, "zaboravi" put do kuće; sve tamo do sitnih, jutarnjih sati. Kad vas zaboravi nazvati ili pokupiti dijete iz vrtića, kada smetne s uma, da ste se još prije 10 dana dogovorili za kino, i to baš tada dok on čavrlja uz pivo sa svojim prijateljima. Ako je obolio od NBP sindroma; redovno ćete vi biti ta koja ga čeka i koju je iznevjerio - jer NBP vrijedi samo u muškom društvu. Nema veze ako vam se zamjeri, ako pregazi obećžanje, ako vas povrijedi ili vas zaboravi - jer vi ste samo žena. Glavno da on nije ispao papak. Dok su u ženskim očima "papci" na visokoj cijeni, muškarci bježe od te etikete ko vrag od tamjana. I tako se postavlja pitanje, kako uopće pomiriti ovaj "sukob interesa" i kako točno formulirati značenje riječi "papak". Ono što je u muškom žargonu "papak", u ženskom je rječniku nježan i pažljiv muškarac. Baš prije neki dan ispred mene ulaze u kafić mladić i djevojka; on joj otvara vrata i propušta je ispred sebe, izvlači joj stolac i pomaže joj da se smjesti. Geste kojih se ne bi posramio ni najveći kavalir. Pomislih, krasno, još nije sve izgubljeno; još ima takvih sa bečkom školom - rođenih gentlmena. Još misao nije ni prošla mojom glavom, kad začuh smijeh sa susjednog stola. Za stolom 4 mladca;smiju se grohotom dok jedan kaže:"Gle, koja je ovo papčina, bog te ne vidio!" Pogledah malo bolje, vidim, stari su najviše 15-17 godina i zgroženo shvatih kako se dobna granica zahvaćenih epidemijom rapidno spušta iz dana u dan. Još malo pa će stići i do dječjeg vrtića. Smiješi nam se krasna budućnost! Na mladima svijet ostaje - rekli su naši stari. Pa makar ga poharale pandemija "NećuBitiPapak" sindroma. Nemam sina...ali da imam, više bih voljela da to bude mladić u pratnji one djevojke, pa makar mu oko vrata visio kilometarski natpis "Papak godine", nego koji od onih nadobudnih macho predstavnika moderne generacije za susjednim stolom. |
Laganje
|
Da su mi u osnovnoj školi dali temu laganja, kada smo pisali eseje i zadaćnice, imala bih materijala na bacanje, a ne bih razbijala glavu time što napisati ne temu "Proljeće u mom gradu", pogotovo ako uzmemo u obzir da je sve do početka ljeta kišilo ko iz kabla i da je mjesto u kojem sam živjela imalo deset ulica, tri trgovine, jednu školu i park. No, tema "laganje" se vjerovatno nikome nije činila pedagoški ispravna i moralno poželjna, da bi se ukalupila u naše prosvjetne okvire. Bilo kako bilo, o laganju bi se mogao napisati i cijeli roman; i to u nekoliko nastavaka.Zašto ljudi lažu, kako lažu i koliko lažu - je svakako gradivo koje bi se čitalo poput kakvog bestselera. Najčešće lažemo iz straha pred istinom. Onda, lažemo zbog toga jer ne želimo nekoga povrijediti istinom. Nadalje; neki ljudi lažu iz zabave; iz čistog "sporta", kako se to u narodu kaže. Lagati se može iz još milion drugih razloga. Oni koji njeguju laganje kao stil života, dobro su upoznati sa slijedećim: - laganje je zahtijevan i iscrpljujuć posao - iziskuje odličnu memoriju i - laž koja se nikada ne otkrije, traje zauvije! Neki ljudi su tako uvjerljivi lašci, da naposlijetku počnu i sami sebi vjerovati i plasiraju laž kao svoju vlastitu istinu. Samim tim proizlazi, da to više i nije laž, već istina. Na neki svoj morbidni i bolesni način. Laž ima tisuću lica. Upravo mi je pamet susjed Štef koji već punih deset godina laže svojoj Barici kako radi prekovremeno, dok u stvari, troši svoja poslijepodneva na simpatičnu kolegicu s posla. Kaže da laže, kako ne bi povrijedio svoju Baricu. Moš mislit! Blago njegovoj Barici slijedom logike "Ono što ne znaš ne može te boljeti." Nema veze što znaju svi osim nje. Baš lijepo od njega. Umrijet će blažena u neznanju. A i Barici nije laganje nepoznanica. Prošli mjesec je kupila dvije nove torbice i par cipela i sakrila ih na dno ormara, u nadi da Štef neće opaziti. Štef je tražio čisti par čarapa i naletio je na njene torbice, ali se odlučio praviti lud. Naposlijetku, bolje da šuti, jer se može desiti da mu Barica, ako joj predbaci za torbicu i cipele, kaže - "Pa, valjda zato radiš prekovremeno, da si mogu priuštiti novu torbicu i par cipela sa rasprodaje." Onda, tu su i njegova djeca. Ni nijma sitne laži ne predstavljaju probleme u životu. Prošlog utorka je Štef odlučio provozati svoju kolegicu na romantični izlet pod Sljemenom. Parkirao je auto u sjeni jednog stabla i taman počeo izmjenjivati nježnosti sa svojom pratiljom, kada je kroz zamagljeno staklo opazio svog sina i njegovu curu, koji su se ovdje zatekli iz očigledno istog razloga. Kada su se uvečer sreli u toplini njihovog doma, sin mu je tutnuo u ruke svjedožbu i koje je bilo više nego razvidno, da je mali roknuo razred. Taman mu je poželio očitati pridiku, ali ga sin prekinu pitanjem: "Pa, tata, kakvo je vrijeme bilo na Sljemenu?" I Štef mudro odluči, da cijela stvar nije vrijedna spomena; pa će tako i svoju Baricu poštedjeti sinovljevog školskog uspjeha. Kakva je korist od toda da se i ona zbog toga uzrujava? Štef i sin su popili pivo i poželjevši si laku noć, otišli na spavanje. A Barica? Barica je cijelo to vrijeme spavala snom pravednika. Ako ste na najboljem putu da je počnete sažalijevati, radije malo pričakajte. Do sutra poslijepodne, kada će njihov dugogodišnji poštar Pero svratiti na popodnevno pićence; da joj skrati vrijeme koje provodi sama dok Štef radi prekovremeno. Onaj isti poštar Pero, kojeg je njihov sin zatekao u auli, kada se ranije vratio s nogometa doma. Onaj isti poštar Pero, koji je mami u nekoliko navrata donio kuvertu u kojoj je bilo pismo ravnatelja. Pismo u kojem je pisalo da njihov sin markira nastavu i maltretira učitelje i učenike. Nije ništa govorila Štefu; nema smisla, da se i on uzrujava oko toga! Kako je lijepo kada se svi toliko vole da žele poštedjeti jedni druge, zar ne? |
Velika vjencanja
|
Baš gledam neki dan gužvu kod svojih susjeda. Ženski dio čisti ulicu metlom. Mislim da ne vidim dobro, pa protrljam oči i pogledam ponovno. Susjeda stvarno drži metlu i čisti ulicu sto metara naviše i naniže od njihove ograde. Mislim si, što joj bi da čisti ulicu, a opet, vjerovatno ima neki svoj razlog za to, osim ako je prolupala. A izgleda mi savršeno u redu. Iza nje prolazi susjed s kosilicom i kosi travu uz ogradu. Pa ne samo svoju. Čovjek pošišao travu u pola ulice i kad je već tako krenuo, našalim se i kažem da može nastaviti i u mom vrtu... I tako, riječ po riječ, krenula priča i saznah da susjedi žene sina pa uređuju okoliš za svatove. Kojih će biti puno. Nekih 400-tinjak po slobodnoj procjeni. Majko moja, pomislih, pa to je ljudi za jedno veće naselje ili prigradsku općinu. Pokušam si tako predočiti 400-tinjak glava oko sebe i osjećam kako me već lovi panika. Ja dobijem migrenu već pri decibelima koje proizvede skromna šačica od desetak glasova, tako da preostalih 390 plus orkestar, ne mogu zamisliti ni u svojim najtolerantnijim snovima! Vrlo lako si mogu zamisliti vratara na ulazu koji bi prodavao ulaznice i pošto će biti prisutna i živa glazba, a i publike je više nego dovoljno - događaj bi mogao proći kao manji koncert, a izbjeglo bi se i novčano darivanje, pošto bi već svi kupili ulaznice... Najveća svadba na kojoj sam bila nazočna bila je svadba sa 200-tinjak uzvanika, i da mladenka nije imala bijelu haljinu, ne bih je ni vidjela. Nisu ni te bijele vjenčanice bez vraga! Ako ništa drugo, u toj gužvi i među tolikim ljudima, barem znaš kome čestitati. Za mladoženju nisam bila tako sigurna, naime, osim njega je u dvorani bilo još barem 70-ak gostiju i konobara slično odjevenih. Pa sam pogledom tražila onog najbližeg nevjesti, ali sam srećom shvatila na vrijeme, da je to bio šef sale koji je u tom trenu pitao mladenku kada da posluže tortu. Što li bi tek bilo da sam se kojim slučajem zatekla na ovoj fešti sa 400 uzvanika?!? Vjerovatno je uputno ne odvajati se od onih s kojima ste došli, jer su šanse da ih ponovo sretnete jednake nedjeljnom dobitku na lotu. Znači, sve što se radi, radi se kolektivno, pa makar to značilo i grupni odlazak na WC. A kad smo već kod WC-a, vidim da bi i to mogao biti problem! Ako ih je samo 35 % poput mene, onda će se ispred tih posebnih prostora stvoriti red u kojeg ćeš stati u 6 uvečer, da bi ušao unutra u tri ujutro! Iako nije prostojno, najbolje je u džepu imati uključen mobitel, jer nikada nisi sasvim siguran u kojem će ti trenutku trebati... pogotovo ako vraćajući se sa WC-a ne možeš naći stol za kojim si sjedio. Nadam se da ne serviraju juhu, jer na 400 uzvanika bi moralo servirati hranu barem 20 konobara, kako juha dok stigne do zadnjeg stola, ne bi bila potpuno hladna. Sve u svemu, na neki se način divim ljudima koji imaju volje, energije i vremea sve to organizirati, da o lovi i ne govorim. Ja ipak radije ostajem pri malim stvarima, pa tako i manjim svadbama. Kažu da se o ukusima ne raspravlja, pa neka bude tako. Svakome onako kako voli. A mladencima neka je sretno i neka im život bude nalik najljepšoj bajci. Par sa one svadbe od 200-tinjak gostiju rastao se za nepunih godinu dana. Taman toliko vremena su potrošili, da su isplanirali i pripremili svoje vjenčanje. |
Moš' mislit
|
Gledamo moja bolja polovica i ja neki film u kojem glavni junak odlazi na posao u rudniku. Dolazi do nesreće i biva neizvjesno da li će rudari preživjeti ili ne. Paralelno "pratimo" i duševna previranja njegove žene, kojoj se pred očima vrti film svega što se događalo prije nego što je otišao na posao. I tako, između ostaloga, saznajemo, da je suprug noć prije tragedije bio nježno raspoložen, ali ga je ona pospana odbila, rekavši mu da je umorna i da to "odgode" za sutra...sutradan je on, kao što rekoh, zatrpan u rudniku... I sad se javlja moja bolja polovica, koja obično ne gleda drame, već samo akcijske filmove i koja nikad ne komentira filmove i bubne: ON: (pomalo zločesto): "Aha, tak joj i treba! Nek se ždere sad, kad mu jučer nije dala. Vidiš kak nikad ne znaš koji dan ti je zadnji!" JA (zbunjeno): "WTF?????? Kakve to sad veze ima? Pa nije ga prevarila niti su se posvađani rastali, da bi se sad morala gristi zbog toga. Bila je umorna, i to je to...da ne bi sad zbog toga što ili ja ili ti možemo bilo kad cepnuti na spavanju svaku večer morala gimnasticirati do besvijesti, čak i onda kad sam umorna ili bolesna? Uostalom, mislim da njemu taj prizor od juče ovog trenutka nije uopće na pameti. Čovjek se trudi samo preživjeti. " ON (tvrdoglavo): "Je, ali vidiš da ona sad razmišlja o tome kako ga je odbila! Neka, pravo joj budi!" O.K., pomislih...dobro da znam kako stvari stoje...podsjetit ću ga na to što je upravo rekao, kada ga slijedeći puta u 23,30 navečer zamolim da mi ode po sladoled i nakon što me frustrirano i zaprepašteno pita jesam li normalna...Tko zna, možda bi mi to bio zadnji sladoled u životu? |
Ilegalci na Noevoj arci
|
Iz dječjih usta... Slušam razgovor klinca od nekih 7 godina i njegove mame...da netko ne bi mislio kako sam prisluškivala, da odmah napomenem, da su razgovor vodili prilično glasno na autobusnoj stanici prepunoj ljudi. Razgovor je tekao nekako ovako: Mama: Jesi li vidio jučer onu zmijurinu na televiziji? Užasavam se zmija. U stvari, užasavam se bilo čega i bilo koga tko plazi po zemlji ili po neposrednoj blizini zemlje....brrrrr... Sin: Baš je bila zgodna onako šarena. Ne kužim, zašto se ti tako bojiš zmija. Pa neće ti ništa. Ja se puno više bojim paukova, osobito onih koji se uvuku u kuću. Zmija me, zapravo, uopće nije strah. Mama: Naravno da mi neće ništa, jer im nemam namjeru prići blizu. Ja ne kužim, kako se ti možeš više bojati bezazlenih paukova, nego zmija koje mogu biti otrovne? Sin: Pa, eto, zato što je puno veća mogućnost da u kući ili dvorištu usred grada naletim na pauka, nego na zmiju. Moj strah je realan, a tvoj je izmišljen! ( Opći smijeh na stanici, zbog izražavanja sedmogodišnjeg klinca...) Mama: U stvari, kad malo bolje razmislim, nije mi jasno čemu će nam uopće takve nekorisne i opasne životinje u životu? Sin: (koji očito pohađa vjeronauk) Pa, zato što je Noa morao strpati na barku od svake životinjske vrste po jedan par. Mama: A jel? I koja je korist od npr. zmija? Šta su Noi trebale zmije? Mogao ih je mirne duše pustiti da se potope, bar što se mene tiče. Sin: Pa, to ti je zakon prehrambenog lanca. Jači pojede slabijeg. I tako se stvara prehrambeni lanac u prirodi. Zmija, naprimjer, jede miševe, tako da se ne množe nekontrolirano. (ponovo smijeh na stanici) Mama: (zbunjeno) Dobro, kad si tako pametan, a šta ili koga jedu miševi? Sin: (već iznervirano) E ti si baš uporna! Pojma nemam, valjda jedu neke bube. Mama: O.K. Ti se, recimo, bojiš paukova. Kome oni koriste? Sin: (koluta očima) Valjda su hrana pticama. Mama: A muhe? Šta je s muhama? Totalno su nekorisne i prenose bolesti. Zašto je njih poveo Noa sa sobom? Sin: Isusebože, mama, ti fakat ne znaš prestati! Možda ih uopće nije htio povesti, već su sletjele na leđa magarca i tako ilegalno ušle na brod. Ni djeca više nisu što su nekad bila... |
| prosinac, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Copyright © Irnan - NPZ, 2006/07/08
STARIJI POSTOVI
Linkovi
Tutor.BlogBlog.hr
Uvod u html
Forum.hr
TIHOVANJE DUŠE
Misli i aforizmi
Kako vidim prirodu
Što radim kad ništa ne radim :)
TU RADO SVRATIM:
Reiki forum
Reiki blog
Reiki hara blog
Magicus.info
Vilinski simboli
M. Jeršek site
Amar nat
Angelspring site
Angelspring
APK
Atlantik
Budan blog
Clear flame
Čekam proljeće
Dijete u meni
Duboko modro more
Em
freestyler
Galadriel
Gradska pahuljica
Greentea
Guest01
Hannah2
H.A.N.N.A.H.
Inočka
Irida
Ishatai
Ishatai na blogeru
lipa mare
Lostinfantasy
Ljubav u malom
Marsi
Mriža zivota
nebulozemoje
Nevinasce
New life
obicnaklinka.blog.hr/
Odgoj s osmjehom
One love one life
Poezija na crno
Prijateljica svjetlosti
Prorok
Putnik promatrač
Reina
Rea
Safiris
Safiris 2
Sanja
Skywalker
Slonic
Srce na pauzi
Spirit
Suncokretić
Svijetmakrobiotike
Tai
Tinuviel
Too much&too little
Tražeći sebe
Trillian
U potrazi za istinom
Viktor
Začarana dolina
Zelenixsvijet
Zvonjava.blog
Žubor vode
Nihonkichigai I
Nihonkichigai II
Nihonkichiga III
Nihonkichigai IV
Nihonkichigai V
Životna načela reikia
Dr. Mikao Usui
1.Don't worry - just for today
2.Don't get angry- just for today
3.Be thankful for the many blessings
4.Earn your daily bread honestly
5.Try to be kind to allliving beings around you
1.Upravo danas, nemoj brinuti.
2.Upravo danas, nemoj se ljutiti
3.Budi zahvalan za mnoge blagoslove
4.Zarađuj pošteno svoj kruh
5.Budi ljubazan prema svim bićima
Danas su bili vrijedni: :)
Svratili su do mene:
TEKSTOVI KOJI SU ME SE DOTAKLI
DESIDERATA
Max Ehrmann
Kročite smireno kroz buku i strku
i ne poželite mir koji donosi vječna tišina.
Trudite se, ali bez potčinjavanja
da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govorite svoju istinu tiho i jasno
i slušajte što vam drugi govore.
Jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču.
Izbjegavajte glasne i agresivne osobe -
one uznemiruju dušu.
Uspoređujući sebe sa drugima, možete postati sujetni i ogorčeni,
jer uvijek će biti gorih i boljih od vas.
Uživajte u svojim dostignućima, kao i u svojim planovima.
Vodite računa o svom zvanju, ma kako skromno bilo,
jer to je nešto što stvarno posjedujete u ovom nemirnom
i promjenjivom vremenu.
Budite svoji!
Posebno ne iziskujte lažnu naklonost, niti budite
cinični u ljubavi.
Unatoč svim prijevarama i razočaranjima,
ljubav uvijek ispočetka niče poput trave.
Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine
i dostojanstveno im predajte mladost.
Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedaća.
Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima,
previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom.
Ispod zdrave discipline, budite nježni prema sebi.
Vi ste dijete Svemira, kao i stabla i zvijezde i vi imate
pravo biti ovdje.
I bez obzira da li je to vama jasno ili ne,
Svemir se razvija točno onako kako treba.
Zato budite u miru božjem, ma što on za vas bio
i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici,
sačuvajte mir u svojoj duši.
Sa svim svojim prijevarama, svojom iskrenošću i
promašenim snovima,
ovo je još uvijek predivan svijet.
Čuvajte sebe.
Uložite sve što imate i što jeste -
I BUDITE SRETNI!
@
NAUČIO SAM
Andy Rooney
Naučio sam...
da trebamo biti zahvalni
što nam Bog ne daje uvijek
ono što tražimo
Naučio sam...
da uvijek možeš za nekoga moliti,
kad nema snage da si može pomoći
na drugi način.
Naučio sam...
da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti
život zahtijeva od tebe,
uvijek potreban prijatelj
s kojim se možeš glupirati.
Naučio sam...
da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam...
da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam...
da svatko koga sretneš,
zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Naučio sam...
da dobre prilike nikada nisu izgubljene;
netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam...
kada se naučiš živjeti u luci gorčine,
sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučio sam...
da treba dijeliti riječi koje su
nježne i mekane,
jer češ ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam...
da je osmjeh jedan jeftin način
da popraviš svoj izgled.
Naučio sam...
da ne mogu odabrati kako se osjećam,
ali da mogu odabrati
što ću napraviti u vezi toga.
Naučio sam...
da svi žele živjeti na planini,
ali da se sva sreća i rast
događaju dok se uspinješ.
Naučio sam...
da je dobro davati savjet
samo u dva slučaja:
kada ga netko traži
ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam...
kada planiraš osvetiti se nekome,
time samo dozvoljavaš sebi
da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučio sam...
što imam manje vremena,
više stvari mogu napraviti.
@
LAGANO UMIRANJE
Pablo Neruda
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne os smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
@
Khalil Gibran
Tvoja djeca nisu tvoja djeca.
Ona su sinovi i kćeri Života koji teži samome sebi.
Dođu kroz tebe, no ne iz tebe,
i iako su s tobom, ona ti ne pripadaju.
Možeš im dati svoju ljubav,
ali ne i svoje misli,
jer ona imaju svoje vlastite misli.
Možeš biti dom njihovim tijelima,
no ne i njihovim dušama,
zato što njihove duše prebivaju
u kući od sutra, koju ti
ne možeš posjetiti, čak ni
u svojim snovima.
Možeš se truditi da im budeš slična,
ali ne traži, da bi oni postali poput tebe.
@
AKO
Rudyard Kipling
Ako možeš ostati miran kad na tvom putu
Svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe...
Ako sačuvaš povjerenje kad svi ostali sumnjaju,
Ali ako im ne zamjeriš što nemaju povjerenja...
Ako ne lažeš kad čuješ laži,
Ili ako ne mrziš kad tebe mrze,
Ako se ne praviš suviše dobar,
Niti govoriš mudro...
Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš; ali ti misli uvijek ostanu čiste...
Ako znaš primati pobjedu i poraz,
Primati jednako jedno i drugo...
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
Varalice iskrivljuju kako bi lakše prevarili budale...
Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj
I ako se sagneš podignuti i pokupiti ostatke...
Ako možeš skupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
I ako si spreman ponovno krenuti kao na početku,
Ne izustivši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh...
Ako prisiliš svoje srce, svoje živce, svoje mišiće
Da služe tvojim ciljevima i kad su smalaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Izuzev volje koja naređuje: "Drži se dobro... "
Ako se usred gomile ne ponosiš
I ne smatraš se herojem ako se družiš s velikima,
Ako te prijatelj niti neprijatelj ne mogu pokvariti,
Ako svaki čovjek za tebe nešto znači, ali nijedan suviše...
Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem -
Tvoja bit će zemlja i svo njezino blago,
Jer bit ćeš čovjek, sine moj!
@