Gledamo moja bolja polovica i ja neki film u kojem glavni junak odlazi na posao u rudniku. Dolazi do nesreće i biva neizvjesno da li će rudari preživjeti ili ne. Paralelno "pratimo" i duševna previranja njegove žene, kojoj se pred očima vrti film svega što se događalo prije nego što je otišao na posao. I tako, između ostaloga, saznajemo, da je suprug noć prije tragedije bio nježno raspoložen, ali ga je ona pospana odbila, rekavši mu da je umorna i da to "odgode" za sutra...sutradan je on, kao što rekoh, zatrpan u rudniku...
I sad se javlja moja bolja polovica, koja obično ne gleda drame, već samo akcijske filmove i koja nikad ne komentira filmove i bubne:
ON: (pomalo zločesto): "Aha, tak joj i treba! Nek se ždere sad, kad mu jučer nije dala. Vidiš kak nikad ne znaš koji dan ti je zadnji!"
JA (zbunjeno): "WTF?????? Kakve to sad veze ima? Pa nije ga prevarila niti su se posvađani rastali, da bi se sad morala gristi zbog toga. Bila je umorna, i to je to...da ne bi sad zbog toga što ili ja ili ti možemo bilo kad cepnuti na spavanju svaku večer morala gimnasticirati do besvijesti, čak i onda kad sam umorna ili bolesna? Uostalom, mislim da njemu taj prizor od juče ovog trenutka nije uopće na pameti. Čovjek se trudi samo preživjeti. "
ON (tvrdoglavo): "Je, ali vidiš da ona sad razmišlja o tome kako ga je odbila! Neka, pravo joj budi!"
O.K., pomislih...dobro da znam kako stvari stoje...podsjetit ću ga na to što je upravo rekao, kada ga slijedeći puta u 23,30 navečer zamolim da mi ode po sladoled i nakon što me frustrirano i zaprepašteno pita jesam li normalna...Tko zna, možda bi mi to bio zadnji sladoled u životu?
Post je objavljen 07.12.2006. u 16:44 sati.