»Veliki duše,
pomozi mi da nikoga nikoga ne sudim,
dok nisam mjesec dana hodao
u njegovim mokasinama…«
( Iz Indijanske molitve )
Gdjegod da se okreneš čuješ rečenice poput ovih:
- Jesi li čuo što je napravio sin našeg susjeda Marka prošlog tjedna? Ja nikada ne bih učinio nešto slično. Na njegovom mjestu ja bih…
- Mala od našeg suradnika je jučer hodala ulicom odjevena poput kakve prostituke! Eh, da je moja kćer, vidjela bi ona…
- Gle ga, pun je novaca, a hoda odjeven ko kakav siromak. Baš me zanima, gdje čuva sve te novce, vjerovatno u kakvoj čarapi!
- Jesi li čula, da se je naš susjed posvađao sa ženom? Pravo mu i budi, kad je tako ohol! Svatko dođe na svoje!…itd…itd…
I svaki put se zamislim nad nama ljudima. Ljudskoj sklonosti, da gledamo sve što je daleko od našega praga, da osuđujemo sve ono što ne razumijemo i s čime se ne slažemo. Da sipamo »dobronamjerne« savjete iz rukava, čvrsto uvjereni kako smo upravo mi u pravu. Osobito me smeta rečenica »Da sam ja na njegovu mjestu….« Smeta me zato, što NISAM na njegovu mjestu, što NITKO ne može biti na njegovu mjestu osim njega samoga. Ne bi bilo zgorega, kada bi svi željni popravljanja tuđih života, najprije pomislili na to, da samo vlasnik svog života zna kako se osjeća i kroz što prolazi, a svi drugi su samo pasivni promatrači sa strane, koji, doduše, mogu imati svoje mišljenje, ali ga nemaju nikome pravo nametati.
Svatko od nas posjeduje svoj privatni raj i pakao, gdje nema mjesta uplitanju sa strane. Pogotovo uplitanju takozvanih »dušebrižnika« koji se hrane tuđom nesrećom kao najslađim voćem. Ako vidiš da je tvoj susjed sretan, podijeli s njim njegovu sreću. Ako pak vidiš da je nesretan i žalostan, poštuj njegovu tugu. Možda će je poželjeti podijeliti s tobom, a možda i neće. Svatko od nas se na svoj način bori sa poteškoćama onako kako je naučio, onako kako to zna. Nema boljeg i goreg načina. Postoji tek MOJ i TVOJ način. Zato što smo tako beskrajno različiti u toj čudesnoj kreaciji zvanoj čovjek.
Pa i kad gledamo našeg susjeda kako očigledno griješi, nemamo ga pravo osuđivati. Iz nama nepoznatih razloga – to je njegov put koji nam ne mora biti poznat… niti sličan našem…
Pitam se, koliko bi ljudi spremnih kritiziranju odjeće i ponašanje susjedove kćerke, prethodno bilo spremno pomisliti, kako i sami imaju djecu; a ta djeca imaju isto tako nepredvidivu i neizvjesnu budućnost?
Ili pak, koliko bi onih skupo odjevenih »dušebrižnika« bilo spremno pomisliti na mogućnost, da se već sutra nađu u podrapanom i iznošenom odijelu?
Može li netko od onih koji se raduju bračnoj svađi svojih susjeda, biti siguran u to, da se već sutra neće potopiti i njihov brod?
Kada bi samo malo više vremena posvetili onome što se događa unutar njihovih vlastitih zidova, shvatili bi koliko malo vremena bi im preostalo, da pokušavaju zaviriti iza tuđih.
Možda bi tada konačno uvidjeli da su obični duševni voajeri, željni tuđe nesreće.
Post je objavljen 21.12.2006. u 08:16 sati.