Potaknuta raspravama na temu »Odakle izvire sreća?« razmišljam, koliko nas je spremnih prihvatiti činjenicu, da sreću ne možemo tražiti i naći nigdje izvan sebe?
Danas uvriježeni način razmišljanja prosječnog čovjeka sastoji se od bezbroj »Kada…« kojima uvjetuju svoju sreću, a koji, nažalost, nikada ne dočekaju…
Nebrojeno mnogo puta možemo čuti misli slične ovima:
Bit ću sretan kada završim studij.
Kada bih se uspio zaposliti, nitko sretniji od mene.
Da imam veću plaću i boljeg nadređenog, bio bih jako sretan.
Da je moja žena malo bolja, ne bi bilo sretnijeg čovjeka od mene.
Kad bi moje dijete bilo odlično umjesto vrlo dobro, ja bih bio jako sretan.
Eh, da mi je kupiti veći stan, umjesto što živim u ovih nekoliko kvadrata, gdje bi mi bio kraj?
Bio bih sretan, kada bi moji unuci znali što žele od svog života, umjesto što traće vrijeme pored računala.
Da mi je imati malo više slobodnog vremena, bio bih jako zadovoljan…
… i tako u nedogled. Popis silnih AKO i KADA nema kraja. Zajedničko svim AKO i KADA je uvjetovanje vlastite sreće vanjskim faktorima koji nas okružuju.
Međutim, pritom zaboravljamo, da mi nismo tek nemoćni promatrači sa strane, već aktivni krojači svojih sudbina.
Ako i kada pojedinac prolazi kroz život zarobljen okovima vlastitih ultimatuma,
jednog dana na smrtnoj postelji shvati, da ta sreća nikada nije došla, jer je stalno bila uvjetovana vanjskim faktorima, i da zapravo odlazi nesretan iz ove egzistencije. Jednako nesretan kao što je i živio. Ili nije živio, kako se kome više sviđa.
Kako je davno netko napisao: »Smrt nije tužna, tužno je što neki ljudi nikada ni ne žive.«
Dok čekamo da završimo studij, da pronađemo dobar posao, da sretnemo svoju srodnu dušu; da sakupimo dovoljno novaca za veći stan; da naša djeca i unuci postanu ono što bismo mi željeli da budu; da se ispune svi naši snovi – za to vrijeme život polako ali sigurno prolazi pored nas, a da ga nismo niti živjeli… S posvemašnjom sigurnošću tvrdim, da svi naši AKO ili KADA nikada neće biti ispunjeni iz jednostavnog razloga što to nije moguće.
Kao što nije dobro živjeti u prošlosti, bespredmetno je pokušati živjeti u budućnosti. Jedini život koji imamo je upravo ovaj koji živimo SADA i upravo SADA je pravo vrijeme, da potražimo i nađemo sreću. U stvari, sreću i nije potrebno tražiti. Ona je već tu. U nama samima. Potrebno je tek napraviti malu inventuru svog osobnog, duhovnog bogastva i posegnuti u dragocjenu riznicu koju posjedujemo.
SADA je pravo vrijeme za to. Sutra će možda biti već prekasno. Sreća je u nama samima.
Post je objavljen 20.12.2006. u 11:37 sati.