free hit counter
Kad cinimo dobra djela... - Irnan blog - NPZ - Blog.hr

Irnan blog - NPZ

21.12.2006., četvrtak


Kad cinimo dobra djela...
... neka to bude u tišinii



Nešto što sam vidjela ovih dana, navelo me da se ponovo sjetim jedne pričice koju mi je ispričao otac, kada sam još bila dijete od nekih šest ili sedam godina. Moj je otac svaku životnu poruku koju mi je uputio, potkrijepio sa prigodnom pričom. Nikada nisam saznala, da li ih je sam izmišljao ili ih je negdje čuo; uglavnom, znam da me je to fasciniralo.
Priča je uslijedila, nakon što je otac naletio na mene i moju prijateljicu kako se svađamo oko nečega što je jedna dala drugoj, a onda se time hvalila uokolo. Posjeo je prijateljicu i mene na staru sofu, a sam je sjeo preko puta i počeo pričati:

"Kada sam bio dijete otprilike vaših godina, u našem je selu živio neki mladić iz prilično siromašne i mnogobrojne obitelji, više gladan nego sit; uvijek u iznošenoj odjeći koju naslijedio od starije braće. Iako siromašni, bili su to pošteni i radišni ljudi koji su se preživljavali isključivo obrađujući skroman komadić zemlje iza svoje kuće. Bili su u dobrim odnosima sa svim susjedima i nikada nitko nije mogao reći ružnu riječ za bilo koga od njih. Jednog dana taj je mladić došao u seosku trgovinu kupiti štrucu kruha i mlijeko. Dok je tako stajao pored pulta, sa čežnjom je promatrao sušeno meso u izlogu. To je opazio lokalni imućnik, inače čovjek poznat po svojoj hvalisavosti, pristupio je pultu i rekao prodavaču: "Zavij ovaj najveći komad mesa za ovog mladića. Ja plaćam." Mladić ga je iznenađeno pogledao, a potom obuzet sramom pognuo glavu. Unatoč svemu ipak se tihim glasom zahvalio čovjeku i uzeo lijepo zavit smotuljak najboljeg mesa i pozdravivši krenuo kući.
Međutim, seoski je "gazda" pošao za njim, prebacio ruku preko njegovih ramena i rekao mu, kako mogu zajedno otići kući, jer stanuju na istom kraju sela. Mladić je šutke kimnuo. Hodajući tako selom, sretali su susjede, koji bi ih pozdravljali i pitali: "Kako je, što ima novoga?" Mladić bi svima odgovarao s kratkim "Hvala", dok je imućnik svakome na upit odgovarao riječima:" Hvala Bogu, dobro smo! A, šta ima novoga? Ništa posebno, eto ovom dečku sam kupio komad mesa da ga nosi kući." - i pritom se ponosno smješkao.
Sa svakim novim susjedom kojeg su sreli i sa svakim novim hvalisanjem seoskog "gazde", mladićevo je držanje bilo sve pogurenije, a oči se punile suzama. Kada se to ponovilo šesti ili sedmi put, mladić se zaustavio, uspravio svoja pogurena ramena, dok mu je u očima bljesnuo neki prkosni izraz, te se okrenuo svom "dobrotvoru" pruživši mu paket i rekao:

"Uzmite svoje meso i nosite ga svojoj kući. Mene ste već nahranili. I moram vam priznati, da tako neukusan obrok još nisam pojeo u svom životu!"
Imućnik je zbunjeno gledao za mladićem, koji je uspravljen i odlučnim korakom nastavio put svoje kuće. Iako je bio siromašan i vjerovatno gladan, nije dozvolio sebi, da mu netko ukrade najveće bogatstvo koje je imao - a to je uz njegovo poštenje, bilo ponos i dostojanstvo."

***

Dugo smo se gledali svi troje bez riječi, a tada je progovorio moj otac: "Ono što sam vam htio reći ovom pričom jest slijedeće:

"Ako nekome nešto želite pokloniti, činite to čista srca i u tišini; u suprotnom zadržite svoj dar za sebe jer je posve beskoristan i može duboko povrijediti čovjeka."

- 09:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>