|
"Rijetko kada pomišljamo na ono što imamo, a gotovo uvijek na ono što nam nedostaje." (Schopenhauer) Ljudi smo zaista nevjerovatna bića! Nađem se s prijateljicama na kavi i naše druženje obavezno počne bujicom pritužbi: na direktora koji nas gnjavi i na posao koji je prenaporan i dosadan; na supruga koji je "grozan"; na djecu koja ne pospremaju za sobom i totalno su neposlušna; na roditelje koji non-stop nešto pametuju i uvijek su u pravu; na plaću koja je mala; na snijeg koji je pao i niske temperature koje su nas konačno dostigle ( iako kasnije nego što je to uobičajeno za ovo doba godine; na svoj preveliki nos ili grudi koje su se objesile; na susjeda koji bučno hoda po stanu proizvodeći decibele primjerene krdu podivljalih slonova; na poštara koji nam nije donio pismo do stana ( na 3. kat bez lifta ), veće je pustio obavijest u sandučiću u holu; na loš TV program; itd... Pritom zaboravljamo: da je i naš direktor samo čovjek i ima katkada loš dan, a u osnovi je prilično korektan do nas; da možemo biti sretni što imamo posao - mnogi danas nisu te sreće; da je naš suprug danas doista rekao nešto što nije trebalo, ali da je taj isti naš suprug ujutro skuhao kavu i donio je na ormarić pored našeg kreveta; da su naša djeca zapravo sasvim u redu i da nitko nije savršen, a najmanje ti mladi ljudi, koji su potpuno izgubljeni u poplavi svojih hormona; da su naši roditelji, iako misle kako su uvijek u pravu, uvijek tu da nam pomognu kada nam je pomoć potrebna, da se u svakom trenutku možemo osloniti na njih, i da će rado pokupiti djecu iz vrtića, kada smo mi spriječeni; da smo ipak sretni što dobijemo plaću svakog 15. u mjesecu, jer mnogi nekoliko mjeseci čekaju na nju; da je naš nos uistinu malo prevelik i naše su grudi popustile pod silom gravitacije, ali nismo svjesni činjenice koliko smo sretni, što ne spadamo među one koji su bez ruke ili noge; da je taj naš isti susjed koji ne može kontrolirati svoje korake, upravo jučer priskočio u pomoć, kada je popustila cijev u kupaonici i da ju je vrlo rado i spremno, te posve besplano, popravio; da nam je poštar poklonio dodatne korake u prizemlje i natrag, ali da je taj isti poštar uvijek prijazan i inače nam uvijek donese poštu do samih vratiju ( možda se danas ne osjeća dobro ili ima loš dan ); da je program na TV uistinu loš, ali da imamo izbor isključiti TV prijemnik i raditi nešto drugo, mnogo kreativnije i ljepše - naprimjer, posvetiti se svojoj djeci... Ali, tako je to... svatko od nas ima izbor kako će doživljavati svijet koji ga okružuje. Svatko od nas ima pravo odabrati, hoće li na dopola napunjenu čašu gledati kao na napola punu ili napola praznu. Naposlijetku, svatko od nas ima pravo izabrati, hoće li živjeti na lakši ili teži način. Budemo li na sve što nam se događa gledali kao na napola praznu čašu; koračat ćemo kroz život namrgođeni i kronično nezadovoljni te prerano dobiti bore na licu. Budemo li na ono što nam se događa gledali kao na napola punu čašu; koračat ćemo kroz život s osmjehom na licu i lakše podnositi povremene nedaće kojima smo izloženi. I budemo li zaradili bore, to svakako neće biti od mrštenja, to će biti bore prouzročene smijehom. Ja vidim razliku, a vi? |