Da su mi u osnovnoj školi dali temu laganja, kada smo pisali eseje i zadaćnice, imala bih materijala na bacanje, a ne bih razbijala glavu time što napisati ne temu "Proljeće u mom gradu", pogotovo ako uzmemo u obzir da je sve do početka ljeta kišilo ko iz kabla i da je mjesto u kojem sam živjela imalo deset ulica, tri trgovine, jednu školu i park. No, tema "laganje" se vjerovatno nikome nije činila pedagoški ispravna i moralno poželjna, da bi se ukalupila u naše prosvjetne okvire.
Bilo kako bilo, o laganju bi se mogao napisati i cijeli roman; i to u nekoliko nastavaka.Zašto ljudi lažu, kako lažu i koliko lažu - je svakako gradivo koje bi se čitalo poput kakvog bestselera. Najčešće lažemo iz straha pred istinom. Onda, lažemo zbog toga jer ne želimo nekoga povrijediti istinom. Nadalje; neki ljudi lažu iz zabave; iz čistog "sporta", kako se to u narodu kaže. Lagati se može iz još milion drugih razloga. Oni koji njeguju laganje kao stil života, dobro su upoznati sa slijedećim:
- laganje je zahtijevan i iscrpljujuć posao
- iziskuje odličnu memoriju i
- laž koja se nikada ne otkrije, traje zauvije!
Neki ljudi su tako uvjerljivi lašci, da naposlijetku počnu i sami sebi vjerovati i plasiraju laž kao svoju vlastitu istinu. Samim tim proizlazi, da to više i nije laž, već istina. Na neki svoj morbidni i bolesni način. Laž ima tisuću lica. Upravo mi je pamet susjed Štef koji već punih deset godina laže svojoj Barici kako radi prekovremeno, dok u stvari, troši svoja poslijepodneva na simpatičnu kolegicu s posla. Kaže da laže, kako ne bi povrijedio svoju Baricu. Moš mislit! Blago njegovoj Barici slijedom logike "Ono što ne znaš ne može te boljeti." Nema veze što znaju svi osim nje. Baš lijepo od njega. Umrijet će blažena u neznanju. A i Barici nije laganje nepoznanica. Prošli mjesec je kupila dvije nove torbice i par cipela i sakrila ih na dno ormara, u nadi da Štef neće opaziti. Štef je tražio čisti par čarapa i naletio je na njene torbice, ali se odlučio praviti lud. Naposlijetku, bolje da šuti, jer se može desiti da mu Barica, ako joj predbaci za torbicu i cipele, kaže - "Pa, valjda zato radiš prekovremeno, da si mogu priuštiti novu torbicu i par cipela sa rasprodaje."
Onda, tu su i njegova djeca. Ni nijma sitne laži ne predstavljaju probleme u životu. Prošlog utorka je Štef odlučio provozati svoju kolegicu na romantični izlet pod Sljemenom. Parkirao je auto u sjeni jednog stabla i taman počeo izmjenjivati nježnosti sa svojom pratiljom, kada je kroz zamagljeno staklo opazio svog sina i njegovu curu, koji su se ovdje zatekli iz očigledno istog razloga.
Kada su se uvečer sreli u toplini njihovog doma, sin mu je tutnuo u ruke svjedožbu i koje je bilo više nego razvidno, da je mali roknuo razred. Taman mu je poželio očitati pridiku, ali ga sin prekinu pitanjem:
"Pa, tata, kakvo je vrijeme bilo na Sljemenu?"
I Štef mudro odluči, da cijela stvar nije vrijedna spomena; pa će tako i svoju Baricu poštedjeti sinovljevog školskog uspjeha. Kakva je korist od toda da se i ona zbog toga uzrujava? Štef i sin su popili pivo i poželjevši si laku noć, otišli na spavanje.
A Barica? Barica je cijelo to vrijeme spavala snom pravednika. Ako ste na najboljem putu da je počnete sažalijevati, radije malo pričakajte. Do sutra poslijepodne, kada će njihov dugogodišnji poštar Pero svratiti na popodnevno pićence; da joj skrati vrijeme koje provodi sama dok Štef radi prekovremeno. Onaj isti poštar Pero, kojeg je njihov sin zatekao u auli, kada se ranije vratio s nogometa doma. Onaj isti poštar Pero, koji je mami u nekoliko navrata donio kuvertu u kojoj je bilo pismo ravnatelja. Pismo u kojem je pisalo da njihov sin markira nastavu i maltretira učitelje i učenike.
Nije ništa govorila Štefu; nema smisla, da se i on uzrujava oko toga!
Kako je lijepo kada se svi toliko vole da žele poštedjeti jedni druge, zar ne?
Post je objavljen 07.12.2006. u 16:44 sati.