U ova protekla dva dana svašta toga se lijepo desilo, no kako sam stavio u naslov neće biti obilježeno u poznatim prepričavanjima nakon što mine sve ovo ovdje ... ničim drugim doli ovogodišnjim gostovanjem Rizba tj. Borisa Dežulovića i Predraga Lucića u Motovunu. Imao sam i neku malu privilegiju da sa ova dva gurua mlade hrvatske osvještene inteligencije zasjednem i izmijenim koje slovo, koju rečenicu.
Vrlo jednostavni i onako kako i od tih umnih rza brzotrza i očekujem ... jetkog i oštrog humora.
Prvo sam s njima uživao na terasi hotela u javljanju za radio 101, a zatim se Viva ludež ludilo nastavilo od pola jedanaest te vrele noći srijedom u Motovunu.
Međ motovunskim gostima obrela se i osvajačica mog najdražeg vrha ma svijetu ... Veki aka Vedrana Simičević. Dakle ona je jedna od rijetkih cura koje su ove godine osvojile najviši vrh svijeta Mt Everest i najviši filmski vrh debel 277 metara koji se nalazi na negdje na bini kina Trg ođe u Motovunu. Da pojasnim njeno ime mnogima slabo znači, no to je do toga što u hrvatskom sportu dominiraju neki naši sportovi kojima smo vrlo marginalni po razini uspjeha u svijetu a još više po kontinuitetu, recimo kao što su nogomet ili još više rukomet. Razlog osim osvajanja još jednog jakog vrha je i bilo predstavljanje današenjeg filma Dejana Aćimovića "Go for it".

totojeto.

Ne nije to naziv za neki novi film, otkačena naziva već su to najzanimljivije izjave, svaka pojedinačno ali i opet nekako uvezane, jučerašnjega dana.
Kako bih pojasnio te dvje izjave moram vam prvo predstaviti lik i djelo najveće face Motovunskog filmskog cirkusa. Nije on glumac. Nije on ni neki tamo režiser, ali je svakako jedna od onih faca koje se pamti. On je prevoditelj, a po čemu je on čuven ... po ničem drugom doli po svojim legendarnim prijevodima. No po mom nekom sudu trebalo mu je podosta vremena ili tek ovo recesijsko izdanje Motovuna pa da se i on konačno "oslobodi" i izvali nešto kak se spada smiješno ... što u će naravi kupit publiku.
Ono što publika koja ga nije do jučer poznala da je on u zbilji itekako vrlo sarkastičan i zabavan lik no nešto je trebalo da ga u potpunosti oslobodi te da on izvali svoju najveću provalu prije same prekjučerašnje projekcije na kinu Trgu. Dakle gospon prevoditelj je prevađajući Grlićevu ispriku publici za probleme sa strujom izvalio tj. bolje sažeo sve to u kratko, jednostavnom engleskom izrekom ... Shit happens. Naravno da je to izazvalo ovacije i odobravanje publike. Uglavnom odličan početak jednog dana iznenađenja.

Druga izjava tj. više je neka vrsta rekla kazale vezana za nestanak struje prekjučer u 21h koje je trajalo oko dva sata i tek se sve stabiliziralo i sredilo negdje oko 22:45h. Naime dan kasnije se pročula spika, koja je vjerojatno krenula možda i iz konzumiranog vina i piva da je za sve te probleme kriva ništa drugo doli jedna friteza koja je izbacila Motovun iz napona. Rekli bi toliko je ljudi u Motovunu inače da kad eto dođu "horde zla" iz Zabrega, Rijeke i od tko zna kud sve rikne.

Od 1. do 6. kolovoza u Movieplexu u Centru Kaptol održat će se revija filmova pod nazivom Motovun u Zagrebu u sklopu koje će se prikazati filmske poslastice s ovogodišnjeg MFF-a.

Ovogodišnji Motovun Film Festival držat će se od 27. srpnja do 31. srpnja, a u glavnom će programu biti prikazano 22 naslova.

Na 65 projekcija u pet dana publici će biti predstavljena najinteresantnija nezavisna filmska ostvarenja.

Već tradicionalno, za sve one koji iz bilo kojeg razloga ne mogu do Motovuna, Motovun Film Festival u Zagrebu prikazuje izbor filmova iz svog programa.

Tako će ove godine u Movieplexu zainteresirani moći pogledati kombinaciju od devet dugometražnih i kratkometražnih naslova i to na tri projekcije dnevno.

Cijena ulaznica za pojedinačne projekcije bit će 29 kuna.

Program:

1. kolovoz
21.30 sati - Revanš

2. kolovoz
19.30 sati – Mala vojnikinja
21.30 sati – Stablo Limuna
22 sata – Revanš

3. kolovoz
19.30 sati – Gigante
21.30 sati – Akvarij
22 sata – Mala vojnikinja

4. kolovoz
19.30 sati – Ono najnužnije
21.30 sati – Promatrači ptica
22 sata – Gigante

5. kolovoz
19.30 sati – Pukotina
21.30 sati – Svi ostali
22 sata – Ono najnužnije

6. kolovoz
19.30 sati – Naličje svete knjige
21.30 sati – Film- pobjednik
22 sata – Pukotina

... je počela prekjučer da bi prva očekivana kulminacija bila jučer.
Naime susretao sam se sa nekim strahovima iz direkcije festivala glede broja ljudi zbog recesije koja možda najviše udara po džepovima mladih koji hrpimice dolaze na fest. Bilo je nekih strahova što se tiće broja gostiju i posjećenosti no to se sve razbilo dan kasnije. Uvijek kako to i biva manje je ljudi prvi dan, na prvim projekcijama. Kampera naravno da ne nedostaje, skoro je do vrha ispunjen kamp u podnožju Brda svih užitaka.

Totojeto što se tiće one klasične gužve po ulicama. Dakle Motovun se probudio. I ne samo sa hrpom ljudi koji tumaraju ulicama nego i odličnim filmovima kojih je jučerašnjem (jednom od dva, top tri dana) danu bilo i preveć tako da se moralo nešto i odbiti.
Stoga mi je teško izdvojiti bilo koji od njih jer su svi različiti a toliko dobri. Možda je najveća šteta što nije uvršten u natjecateljski program fenomenalni film Mike Kaurismakija "Tri mudraca". Ostali filmovi su: poljski film Michala Rose "Pukotina", "Shadow of the holly book" Arte Halonena i za kraj izraelski "Lemon tree".
Iako kako što sam rekao svi su nekako podjednaki Mikin film je malo ipak jači pričom i samom naracijom.
Poljski film iako priča o problemu lustracije ili nelustracije ima za mrvu prespor tempo koji čak i po danu može ubiti gledatelja dobronamjernika.
Nakon toga u istom kinu, kinu Bauer uslijedila je projekcija jednog relativno novog filma, tek novopridošlog motovunskog stanovnika Mike Kaurismakija, "Three wise man". Film ima puno drugačiju ritmiku od recimo Akijevih filmova i toliko ne obiluje dijaloškim crnohumornim duhovitostima, ali zato ulazi u podrobno portretiranje glavnih aktera radnje.
U filmu je riječ o predblagdanskom, novogodišnjem danu ili više osvitu večeri kada se nalaze tri stara prijatelja iz djetinjstva i kroz katarzično pretresanje svojih najtajnijih emocija i sjećanja učvršćuju to malo ipak zbog godina razdvojenosti razvodnjeno prijateljstvo.
Da ne bi bilo da u filmu ipak manjka onog otkačenog humora toliko svojstvenog braći Kaurismaki u njihovim prvim filmskim koracima,
par puta u inače ozbiljnoj atmosferi Mika ubaci pokoju foru. Najviše ću pamtiti mrtvo hladno izrečenu rečenicu žene koja je u stilu parti krešerice upala na zabavu trojice prijatelja i tamo jednog od njih priupitala: "Jesi li ti ikada ubio svoju obitelj?". Naravno na ovu crnu foru prolomio se smijeh. U filmu uz tih nekoliko komičnih elemenata je i odlična glazba kojom je u zadnje vrijeme Mika obuzet pa tako i radi odlične dokumentarce na tu temu. Dakle riječ je kvalitetnom i rekao bih to potpunom filmu. Svi elementi koji bi trebali prisutni da zabave ili zabrinu gledatelja su tu. Velika šteta što nije u konkurenciji jer bi zasigurno dobio neku od nagrada.
Misleći da je to to od dana došao sam bez nekih velikih očekivanja na Arto Halonenov film "Naličje svete knjige", i naravno da se nisam razočarao. Bio je to u malobrojnim dokumentarcima prisutnim na ovogodišnjem izdanju Motovuna jedan od rijetkih izvrsnih dokumentaraca sa temom s kojom se i mi u Hrvatskoj možemo poistovjetiti. Naime radi se o temi knjige "Ruhnama" koju je diktator Turkmenistana Saparmurat Niyazov i koja mu je zbog licemjerju svijeta prevedena na dosta svijetskih jezika, a među ostalima vrlo razgovjetno se u jednom trenutku u tijeku filma čuje kako jedan protagonist radnje spominje kako je prevedena u moru jezika i na hrvatski (u prijevodu poslovnog čovjeka Branka Đanića). Naime ulaznica na tržište Turkmenistana je bio prevod i prezentacija knjige. Užas čijeg smo dijela i mi.

Za kraj večeri i ovog reporta je i film "Lemon tree" koji govori o problemima koje palestinsko pučanstvo ima u Gazi. Stavljen je vrlo prozaičan i ljudima blizak primjer žene koja ima nasad limunovih stabala kako će se ispostaviti ispred kuće izraelskog ministra obrane. Naravno da se prikazuje užas gdje viši interesi jednog poltrona od ministra su iznad interesa žene koja se skoro pa jedva prehranjuje prinosima tog svog nasada. Sve se iskomplicira kada se na stranu jadne palestinke stane i ministrova žena.

Simboličan kraj nam prikazuje onako ... umotano u problem između palestinke i ministra jedan puno veći problem, a to je ostvarenje nastrane želje da se Izrael ogradi visokom betonskom ogradom u strahu od terorističkih napada. I tako ministar dobiva svoju ogradu a gubi ono što je u životu ipak bitnije no za kako se i vidi u filmu za ispravak toga je već kasno.

Poslije ovoga su svirali Cinkuši ali je kao uvijek bilo interesantnije kod Klaudija gdje glazbu puščao najbolji dj dosad Oli S. (ili za one koji ga neznadu Oliver Sertić).

Vidimo se dana.

U Motovunu vrijedi neko drugo vrijeme. Jednostavno u ovo doba godine se otvori neka vremenska rupa ili paralelni svijet i taj neki procjep u prostorvremenskom kontinuumu traje ciglih 5 dana i onda se mašta o tome do slijedeće prilike naredne godine.
Je li dobro? Najbolji odgovor daju iste face koje se susreću iz godine u godinu i koje navraćaju po pasjoj vrućini i tumaraju u poludehidriranom stanju s filma na film.
Naravno pošto je ovo neki paralelni svijet tu ne vrijede pravila svijeta onkraj Učke. Tu vrijede neka druga pravila. I ne, nije ni više ni manje Sodoma i Gomora za razliku od nekih drugih festivala i događanja diljem Jadrana, ali ono što Motovun ima stvarno nemaju drugi.
Ono što drugi imaju u toj nekoj paralelnoj dnevnoj realnosti, tipa odlazak na plažu i kupanje na MFF-u se to dešava navečer u vidu kolektivnog kupanja u dva bazena na suhom, pod zvjezdanim nebom.
Ova dva bazena s valovima pljeska po minuću filmova pružaju neviđenu atrakciju kupanja u odličnim filmskim ostvarenjima.
Jučer unatoč nekoj mirnijoj atmosferi i dostatnom mjestu za disanje nas filmskih riba bilo je stvarno odličnih filmova iako nije udarni dan po odabiru filmova.
Viđena su dva odlična nordijska filma "Little soldier" (Mala vojnikinja), danske režiserke Anette Olsen i onaj koji sam posebno iščekivao "Man's job" Finca Aleksi Salmenpera. Od večernjih događanja istaknuo bih kako na projekciji od 21h koja iznimno ove godine zbog nesreće s vlakom i dana žalosti u Hrvatskoj nije bilo namijenjeno za otvaranje je bio brazilski film koji je prespor i nedinamičan za večernje prikazivanje. Inače sam sa brazilskom kinematografijom na ti no od jučer je taj odnos na revziji. Jednostavno mi nije legao film o brazilskim indijancima i njiovom problemu sa zemljomu nedokumentarnoj verziji. U takvim situacijama ljudi obraćaju pozornost na sporedne stvari tako je veliku većinu gledatelja straga u kinu Trg zabavljao vidno alkoholom uništeni gledatelj. Komentari su bili najstupidniji ali se smijalo.
Ipak dan će ostat upamćen pored dobrog druženja, zajebancije i švercanaj alkohola unutar zidina ko u najboljim špijunskim trilerima i po odlična prva dva popodnevna filma.
Kako sam sklon nordijcima i njhovom crnohumornom raspoloženju, očekivanja i nadanja su se otvarila. Nisu me iznevjerili. DaPače dobro su većinu kina i mene takaj nasmijali.
Prvi govori o bivšoj vojnikinji koja tzv. svojim neuglednim izgledom i muškaračkim ponašanjem odbija pažnju muškog svijeta. Naravno da je to u filmu sporedna stvar. Riječ je svojevrsnom trokutu. Trokutu odnosa ali ne onom ljubavnom. Naime stranice tog trokuta čine njezin otac (lokalni mali svodnik), crnkinja koja kao kurva radi za njenog oca (potrudio sam se da politički bude korektno) i sama vojnikinja.
Odlično je portretiran odnos između oca i kćeri koja se traži. Sama situacija se naravno zakomplicira kada jedna strana tog odnosa se probudi iz drijemeža i odluči reagirati i preokrenuti taj mali pervezni odnos naopačke.
"Man's job" je najbolji film dana. Zašto tako mislim pa prije svega ima onu za mene potrebnu dozu crnog humora. Drugi razlog je što je finski film. To može biti glup razlog, no u zadnje vrijeme koji god da sam film pogledao iz produkcije nazovi hladne zemlje bio je ako ne odlikaš a ono barem dobar.
Riječ o par godina starom filmu o muškoj prostituciji gdje jedan nezaposleni Finac, polupismen i s malim dijapazonom mogućih zanimanja se odlučuje baviti najstarijim zanatom na svijetu. I unatoč svim upozorenjima koje dobiva od svojeg prijatelja on se nastavlja baviti tim zanimanjem.
Naravno da se zaklela zemlja raju da se sve tajne saznaju pa i tako i tajna Juhe biva otkrivena i ispretumba cijeli njegov svijet, svijet njegove supruge pa i djeteta. Film ima onu meni karakterističnu crtu nordijskih filmova gdje je početak bio urnenbesno smiješan da bi vas vrtoglavim izmjenjivanjem raznih peripetija i likova koje Juha "servisira" doveli pred kataklizmičan rasap života i nervni slom samog Juhe. Ono što je atipično za ovakve socijalne filmove a da potječu sa sjevera Europe jest da ovaj ima ako ništa naznaku pozitivnog kraja.

Pozdrav s Najljepšeg brda u svijetu filma.
Vrijeme je lijepo.
Puno je divnih, nasmijanih, otvorenih ljudi.
Ne nije sve u roza, nego ima nešto i u zelenom.
U presu je uvijek odlično raspoloženje kojemu doprinose Nika, Mia, Ana, pridružena Kika, na čelu sa Ivanom koje šire fenomenalno pozitivno raspoloženje unatoč teškom umoru od izuzetno zahtjevnog fizičkog napora prilikom jučerašnjeg uređivanja, lickanja prostorija i svega ostalog pratećeg bez kojeg ovaj festival ne bi bio ono što i je, a sve to zahvaljujući svojim uvijek zdušnim volonterima.
Daklem ide(m) se bacit u More filmova.
A vi?

Iako se to uopće ne može nazvati reprezentativnim uzorkom ... ni iz daleka, ipak u zadnje vrijeme suočen pitanjima potencijalnih motovunskih gostiju htio bih skinuti famu sa nekih tema. Naime kako sam putem „osobne predaje“ nagovarao nekolicinu studenata ne bi li i oni se ohrabrili i došli na Brdo svih užitaka tako sam naišao na svojevrsnu ignoranciju koja je bila vrlo slabo ili nikako zaštićena blefiranjem. Eto tako motiviran da ipak malo poboljšam, proširim to slabo, klimavo opće znanje studenata i mladih ljudi koji zbog užurbanosti i predanosti ipak višim i kvalitetnijim životnim ciljevima jednostavno nemaju vremena za opterećivanje nekim tamo trivijalnim općekulturnim, tekućim činjenicama krenuo sam u osmišljavanje ovog blefsikona.
Blefsikona po uzoru na najbolje koje osobno posjedujem.

Dakle krenuti ću pitanjima koja se nameću „sama od sebe“ izmeđ mene i mog zamišljenog blefera:
.
Koja je zemlja partner ove godine i jeli to zemlja?
Naravno da je i to je ovaj put jedna lijepim plavušama napućena zemlja.
Je li to Švedska?
Ne, Finska. Zemlja stotinu tisuća jezera. Slična našoj koja je zemlja isto toliko otoka.
Hoće li biti alkohola?
Naravno da hoće. Finci su poznati da svojom uzrečicom yksi, kaksi, kolme, neljä, viisi ili na jedan, dva, tri, četiri, pet zeksaju dobar dio alkoholnih rezervi čega već imate.
Stoga i oni hrvatski slabije potkovani mužjaci koji bi htjeli zavesti kaku zalutalu rasnu finsku plavojku neće imati nikakve šamse u izopijavnju s tim i takvim.
Dolazi li osim fiktivnih plavuša kakvi poznati filmski gost u Motovun?
Pa ove godine je to po mom vlastitom sudu možda i najpoznatiji od sviju dosad viđenih gostiju. Ovome za razliku od prošlogodišnjeg nije karijera uginula.
Tko li je taj gost?
Mika iz klana Kaurismaki.
A on je ...
Stariji burki od mlađeg i poznatijeg ili razvikanijeg Akija.
Živi li on u sjeni svog mlađeg burkija?
Ha to svi pomisle kad krenu promišljati o finskom filmu i pogotovo natucati o Kaurismakijima. No Miki je taj koji je zapravo uveo u svijet filma i dao pomogao mu u prvim filmskim koracima.
Dobro osim pijanih Finaca jel bude još kaj na festivalu?
Paaaa bit će, 65 projekcija u pet dana.
Koliko ljudi stane na projekcije? Koliko kina ima?
Stane oko 800 ljudi na glavno mjesto projekcija, nazvano kino Trg. Ima ukupno 4 kina. Dva zatvorena i dva na otvorenom.
Jesu to poznati filmovi, s poznatim glumcima?
Ne to su kvalitetniji filmovi pitkog sadržaja a učinjeni s manje nofca.
Koliko programa ima, mislim recesija i to ... šta su s malo para osmislili? Ima li onda uopće nagrada?
Ima 6 programa. Glavni program u kojem je 20 dugometražnih filmova u međunarodnoj i regionalnoj konkurenciji, Novi finski film kao uobičajeni program zemlje koja je partner MFF-u s 5 filmova, Motovun online koji je počeo prije samog službenog početka festivala sa svojih 15 filmova do najduljeg trajanja od 15 minuta, Priče o pohlepi i siromaštvu je dio programa koji govori o siromaštvu i želji za zgrtanjem štoviše para (taj dio programa bi mogao biti dio službenog programa neke hrvatske dalekovidnice da ljudi končano međ sobom raspoznaju take koji mane profuravaju pod vrline), Partizanski film je dio programa posvećen kako u direkciji naglašavaju nepravedno zaboravljenom žanru filma i za kraj program 50 godina posvećen animatoru Nedeljku Dragiću.
Naravno da ima nagrada. Oskudica je ali treba barem nekako svim tim kulturnim trudbenicima iskazati štovanje i nagraditi ih za njihovo postignuće. Bit će ukupno 6 nagrada. To su redom: Propeler Motovuna (od sada malo manji propeler nego inače), Od A do A, FIPRESCI ili nagrada filmske kritike, Motovun Online, AMNESTY INTERNATIONAL HUMAN RIGHTS nagrada koju ove godine dodjeljuje žiri nezaposlenih građana i last but not the least Nagrada publike.
Dobro sve to ... al kolko para je kino?
Ima pretprodaja na netu, sa tri ponuđena kompleta karata od 250, 170 i 125 kunjerosa.
A preporuka?
Prvo tu je najhoror koji je pokosio više manje cijelu hororima zaluđenu Ameriku a ondak se vratio na stari kontinenat, to je švedski „Let the right one in“, onda su tu odlični „Mlijeko tuge“ Claudia Llosa, „Bijela vrpca“ već proslavljenog Michaela Hanekea i jedan izraelski film „Stablo limuna“ i jedan finski film "Man's job".
A navečer?
Po noći ima svaki dan koncerat jedan. Plus popodnevni razgovori sa gostima fesivala.

... a vi preostali bleferi ak imate kakvo pitanje samo pucajte.

Nisam bio u Puli. Žao mi je, no po sve sudeći ove godine je hrvatska publika imala odličan izbor filmova ako ništa onda po mnogobrojnosti hrvatskih fimova koji su se ove godine nešli u konkurenciji.
Osobito mi je drago obznaniti kako je ovogodišnju Zlatnu Arenu za najbolji film dobio i po mom sudu najbolji hrvatski film unazad par godina, "Metastaze".




Ostale nagrade 56. festivala igranog filma u Puli dodijeljene su slijedećim filmovima i njihovim autorima:



I. Ocjenjivački sud Nacionalnog natjecateljskog programa u sastavu:

Zrinko Ogresta, predsjednik

Vlasta Knezović, članica

Bruno Kragić, član

Vlatko Perković, član

Josip Podvorac, član

dodijelio je slijedeće nagrade igranim filmovima Nacionalnog programa 56. festivala igranog filma u Puli:

* Vjesnikova nagrada Breza za najboljeg debitanta dodjeljuje se Lani Barić za glavnu žensku ulogu u epizodi Žuti mjesec redatelja Zvonimira Jurića u omnibusu Zagrebačke priče.
Za suptilan a širok raspon u sugeriranju emocionalnih stanja lika mlade i očigledno ostavljene trudnice.



* Posebna Zlatna Arena za specijalne efekte – nije dodijeljena.



* Posebna Zlatna Arena za ton dodjeljuje se Dubravki Premar za montažu zvuka u filmu Crnci redatelja Zvonimira Jurića i Gorana Devića.

Za majstorsku orkestraciju šumova kojom je znatno osnažila ugođaj i doživljaj filma.

* Posebna Zlatna Arena za masku dodjeljuje se Jasni Rosini za film Metastaze Branka Schmidta.

Za odmjerenu masku kojom je pridonijela upečatljivosti likova i njihovih stanja.

* Zlatna Arena za kostimografiju dodjeljuje se Doris Kristić za film U zemlji čudesa redatelja Dejana Šorka.

Za svestranu kreaciju kostima kojima je pokazala raznolikost suvremenih društvenih slojeva.

* Zlatna Arena za scenografiju dodjeljuje se Velimiru Domitroviću za film Ljubavni život domobrana redatelja Pave Marinkovića.

Za uvjerljivu scenografiju koja nepogrešivo slijedi blago poetičan duh filma.

* Zlatna Arena za glazbu dodjeljuje se Srđanu Guliću Gulu za film Kenjac redatelja Antonia Nuića.

Za melodioznost koja pospješuje emocionalnost priče i pridonosi gradaciji odnosa među likovima filma.

* Zlatna Arena za montažu dodjeljuje se Dubravku Slunjskom za film Ljubavni život domobrana redatelja Pave Marinkovića.
Za izvrsnu uporabu elipsa unutar kadrova i scena te u cijelom filmu što rezultira dinamičnim i modernim montažnim izrazom.



* Zlatna Arena za kameru dodjeljuje se Mirku Pivčeviću za film Kenjac redatelja Antonia Nuića.

Za kolorističku ogoljelost kojom je postigao izniman lirski ugođaj i poetski preoblikovao krajolik.
Tvrtka Kodak dodjeljuje Mirku Pivčeviću, dobitniku Zlatne Arene za kameru nagradu u iznosu od 1.500 EUR. Nagrada se dodjeljuje u formi diplome, a omogućuje dobitniku nabavu KODAK negativ vrpce u navedenom iznosu i u specifikaciji prema vlastitom izboru.

* Zlatna Arena za najbolju sporednu mušku ulogu dodjeljuje se Nikši Butijeru za ulogu Šarana u filmu Crnci redatelja Zvonimira Jurića i Gorana Devića.

Za razrađenu glumačku kreaciju u kojoj je prigušenim sredstvima sugerirao unutrašnji nemir ispod izvanjske smirenosti lika.

* Zlatna Arena za najbolju glavnu mušku ulogu dodjeljuje se Reneu Bitorajcu za ulogu Krpe u filmu Metastaze redatelja Branka Schmidta.
Za intenzivnu i dinamičnu kreaciju kojom je u nepopustljivom tempu dočarao nemir i brutalnost lika.



* Zlatna Arena za najbolju sporednu žensku ulogu dodjeljuje se Leni Politeo za ulogu Babe u filmu U zemlju čudesa redatelja Dejana Šorka.
Za briljantnu glumačku minijaturu u kojoj u razmjerno kratkom vremenu potpuno ovlada prizorom te ključno pridonosi njegovoj autentičnosti.



* Zlatna Arena za najbolju glavnu žensku ulogu dodjeljuje se Dijani Vidušin za ulogu Ines u filmu Ljubavni život domobrana redatelja Pave Marinkovića.
Za šarmantnu i duhovitu glumu kojom je osobitom prirodnošću ostvarila lik urbane djevojke u dilemama koje donosi suvremena svakodnevica.



* Zlatna Arena za scenarij dodjeljuje se Antoniu Nuiću za film Kenjac.
Za osobit smisao u ocrtavanju slojevitih obiteljskih odnosa te dramaturšku zaokruženost cjeline.



* Zlatna Arena za režiju dodjeljuje se Zvonimiru Juriću i Goranu Deviću za film Crnci.
Za preciznost i razrađenost svih oblika filmskog izlaganja kojima su dosegli rijetku redateljsku razinu pri obradi ogoljele priče.



* Velika Zlatna Arena za najbolji film dodjeljuje se Stanislavu Babiću, producentu filma Metastaze redatelja Branka Schmidta.

Film se nametnuo kao osobita psihološka studija skupine urbanih marginalaca obilježenih brojnim ožiljcima ovdašnje zbilje. Odlikuje se besprijekornim osjećajem za organizaciju kadra i scene kojima je ostvario uvjerljivo prožimanje dokumentarističkih i igranih komponenti.

Hypo banka dodjeljuje Branku Schmidtu, redatelju filma Metastaze kojemu je ocjenjivački sud 56. festivala igranog filma u Puli dodijelio Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film Festivala nagradu u iznosu od 30.000,00 kn.



2. ZLATNA VRATA PULE

Glasovanjem za Nacionalni program prikazan u Areni, publika je dodijelila nagradu publike filmu VJERUJEM U ANĐELE redatelja Nikše Sviličića

1. VJERUJEM U ANĐELE, redatelja Nikše Sviličića - 4,57

2. U ZEMLJI ČUDESA, redatelja Dejana Šorka - 4,41

3. KENJAC, redatelja Antonia Nuića - 4,31

4. METASTAZE, redatelja Branka Schmidta - 4,03

5. ZAGREBAČKE PRIČE, redatelja Nebojše Slijepčevića, Matije Klukovića i Gorana Odvorčića, Ivana Sikavice, Branka Ištvančića, Zvonimira Jurića, Ivana Ramljaka i Marka Škobalja, Daria Pleića, Igora Mirkovića, Zorana Sudara - 3,77

6. ČOVJEK ISPOD STOLA, redatelja Nevena Hitreca - 3,77

7. LJUBAVNI ŽIVOT DOMOBRANA, redatelja Pava Marinkovića - 3,43

8. CRNCI, redatelja Zvonimira Jurića i Gorana Devića - 3,20

3. Nagrada OKTAVIJAN

Hrvatsko društva filmskih kritičara nagradu OKTAVIJAN za najbolji hrvatski dugometražni igrani film dodjeljuje redatelju filma Antoniu Nuiću za film Kenjac

1. KENJAC, redatelja Antonia Nuića – 4,11
2. METASTAZE, redatelja Branka Schmidta – 4,0
3. CRNCI, redatelja Zvonimira Jurića i Gorana Devića – 3,59
4. ZAGREBAČKE PRIČE, redatelja Nebojše Slijepčevića, Matije Klukovića i Gorana Odvorčića, Ivana Sikavice, Branka Ištvančića, Zvonimira Jurića, Ivana Ramljaka i Marka Škobalja, Daria Pleića, Igora Mirkovića, Zorana Sudara – 3,0
5. BLIZINE, redatelja Zdravka Mustaća – 2,53
6. LJUBAVNI ŽIVOT DOMOBRANA, redatelja Pava Marinkovića – 2,41
7. U ZEMLJI ČUDESA, redatelja Dejana Šorka – 2,33
8. VJERUJEM U ANĐELE, redatelja Nikše Sviličića - 2,31
9. ČOVJEK ISPOD STOLA, redatelja Nevena Hitreca - 2,0
10. PENELOPA, redatelja Bena Ferrisa - 1,75





4. Nagrada Hrvatskog društva filmskih kritičara. za najbolji igrani film u Međunarodnom programu

Hrvatsko društva filmskih kritičara nagradu za najbolji dugometražni igrani film u Međunarodnom programu dodjeljuje redatelju filma Jamesu Grayu za film Ljubavnici

1. Ljubavnici – 4,5
2. Ravnica u plamenu – 4,33
3. Absurdistan – 4,25
4. Ahil i kornjača – 4,17
5. Zarobljenik – 4,0
6. Inspektor Bellamy – 3,86
7. Tulpan – 3,83
8. Raj je zapadno – 3,67
9. Transsiberian – 3,5
10. Povratak u Brideshead – 3,29
11. Ubojica – 3,29
12. Francuski žigolo – 3,17
13. Krajolik br. 2 – 2,83
14. Voljela sam te toliko dugo – 2,67
15. Krvava grofica – 2,6
16. Modrobradi – 2,4



5. Žiri mladih filmofila

1. Mateja Brodarič
2. Matej Bunić
3. Tomislav Kvaternik
4. Tomi Miladinović
5. Livio Rajh
6. Goran Ribarić
7. Marina Starčić
8. Marija Škrlec , predsjednica
9. Iva Tomac
10. Ivana Vinko



donio je slijedeću odluku:

5.1. Nagrada Žirija mladih filmofila za najbolji film Međunarodnog natjecateljskog programa dodjeljuje se Costa-Gavrasu redatelju filma Raj je zapadno

1. Raj je zapadno – 45
2. Ljubavnici - 41
3. Zarobljenik - 39
4. Krajolik br. 2 - 37
5. Ahil i kornjača - 37
6. Povratak u Brideshead - 36
7. Voljela sam te toliko dugo - 34
8. Ravnica u plamenu - 32
9. Francuski žigolo - 32
10. Tulpan - 30
11. Transsiberian - 30
12. Krvava grofica - 29
13. Inspektor Bellamy - 28
14. Absurdistan - 28
15. Ubojica - 28
16. Modrobradi - 23




5.2. Nagrada Žirija mladih filmofila za najbolji film Nacionalnog natjecateljskog programa dodjeljuje se Branku Schmidtu redatelju filma Metastaze

1. METASTAZE, redatelja Branka Schmidta - 45
2. U ZEMLJI ČUDESA, redatelja Dejana Šorka - 42
3. KENJAC, redatelja Antonia Nuića - 35
4. LJUBAVNI ŽIVOT DOMOBRANA, redatelja Pava Marinkovića - 34
5. CRNCI, redatelja Zvonimira Jurića i Gorana Devića - 34
6. ZAGREBAČKE PRIČE, redatelja Nebojše Slijepčevića, Matije Klukovića i Gorana Odvorčića, Ivana Sikavice, Branka Ištvančića, Zvonimira Jurića, Ivana Ramljaka i Marka Škobalja, Daria Pleića, Igora Mirkovića, Zorana Sudara - 32
7. ČOVJEK ISPOD STOLA, redatelja Nevena Hitreca - 28
8. VJERUJEM U ANĐELE, redatelja Nikše Sviličića - 25
9. BLIZINE, redatelja Zdravka Mustaća - 24
10. PENELOPA, redatelja Bena Ferrisa - 21



6. Žiri za popratni program 640x480max

Tročlani žiri u sastavu:

Jakov Kosanović, filmski kritičar

Zoran Stajčić, urednik rubrike Showbizz na portalu Dnevnik.hr

Matija Debeljuh, video umjetnik



donio je Odluku o dodjeljivanju nagrade Partnera Festivala, T-Coma:

1. LUKI KIVELI, autoru Radničke klase, LCD televizor LG 37 LH 3000, godinu dana MaxTv-a, te prigodan promotivni poklon

2. BERISLAVU SCHEJBALU, autoru filma Agneza se kupa, posebnu nagradu Superamater

Po glasovima publike najbolje je ocijenjen DAVID BAGARIĆ, autor Koraka, kojemu se dodjeljuje nagrada Partnera Festivala: godinu dana Maxtv-a, te prigodan promotivni poklon

Pa razmotajmo onda taj čuveni Motovunski pinklec.
Pinklec koji bi zapravo u ovoj ipak suvremenijoj varijanti trebao sličiti na ruksak od nekih 50 – 60 litara minimum tako da bez beda možete ostati u Motovunu ciglih 5 dana.
Moje iskustvo govori da je to neki limit osobnih potrepština koje možete ugurati u njega. Naravno za sve koji odsjedaju u najvećem Hotelu pod zvijezdama u Motovunu mora se naći i jedan šator (za dvoje da ne usfali ako ste solo). Možda bi tu trebao biti i jedan luft madrac ili štramac po južnjačkoj varijanti, jer je ugodniji od recimo jeftinijih karimata a i ne dođe toliko skupo u dućanu (možda čak i za 50kn prije par godina ga je bilo u sve po 12 kn) i jedna pederuša za osnovne potrepštine ili omanji ruksak za dnevno lunjanje po bregu i okolici.

Sad kad sam odmotao pokretno mjesto stanovanja odmotajmo i pokrentnu smočnicu.
Eto zarad prošle godine moj je savjet nešto skrominiji i štedan. Naime preporučam da se štedi na hrani koja bi trebala biti bazirana na sadržini vaših kućnih rezervi, a sve to govorim jer je prehrana u Motovunu bila i ostala najveći problem.
Iako ne savjetujem da (u općoj skupoći i neimaštini koja nas sve više steže oko naših vratova i želudaca) jedete kao Charlie Chaplin jednu svoju cipelu tj. motovunjaskoj varijanti tenisicu, ipak mislim da će se ove godine paziti sa jelom pa moj motovunski sendvič umjesto da bude bogatiji biti će znatno mršaviji. Svima koji dolaze mora biti jasno da je Istra prvenstveno najskuplji dio naše domovine i time da košarica koja košta stanovnike Istre takaj bude i vas jednako koštala. Ono što se može napraviti je da nekako u stilu čeških turista 80-tih i čuvene latinske izreke omnia mea mecum porto od tog dvoje ižmičemo u nekoliko konzervi, sokova na razrjeđivanje i tome slično.
To je Motovun a la carte.
Za one ljenije broj dućana se nije promijenio. I dalje su ... komada dva, s time da su oba "jednako jeftina", no opet ništa stravičnije od zagrebačih cijena.
Tete su u oba dućana vrlo ljubazne i napraviti će vam sve štogod vaše srce poželi u trenutku vašeg manjka inspiracije ili bolje kad vam se neće dati ništa raditi te ćete tada se trebati mašiti svoga džepa i posegnuti za vjerujem nekih 30-50kn koliko bi prosječan sendvič sa srednje kvalitetnom šunkom i sirom (suh bez namaza u nekoj liziki) upotpunjen nekim napitkom da se spere grlo i koštao. Opet ako vam je i to preskupo uvijek su tu spasonosne pipe s pitkom vodom.

S malo izmijenjenim naslovom, jer nisam neokrznut događajima koji će kako se čini obilježiti nam ovu godinu, donosim kao i prošle godine u isto vrijeme osnovne informacije o prijevozu, smještaju i prehrani za vrijeme trajanja našeg najpoznatijeg filmskog festivala.
A i oni koji su vidjeli plakat festivala znaju da se nazivom ove predfestivalske rubrike referiram među ostalim i na onaj dio koji fali na njem, a to je uvijek prisutni pinklec koji je nosio Charlie Chaplin.
No jeli se što u odnosu na prošlu godinu bitno izmijenilo?
Trebalo bi, no da li je ... nije. Ono što se moglo promijeniti jesu cijene boravka u Motovunu, mislim na grad.
Zašto nije došlo do pomaka da se ipak kapaciteti popune nije mi jasno jer sam svjedočio prošle godine kako je bilo mjesta u nekih izdavača (da li legalnih ili ne ... to je pitanje). Ono što je istina da se neki bolji smještaj može rezervirati mjesec i nešto unaprijed.
Cijena stanovanja tj. bolje rečeno bivakiranja u podnožju brda u kampu je i dalje za cijenu kartona karata za kino predstave na festivalu je 120 kn ( koja dakle uključuje 5 obveznih ulaznica) plus boravišnu pristojbu od 5 kn po danu . Dakle kamp je na neki način besplatan. No i dalje sam mišljenja kako to možda nije najsretnija varijanta po pitanju Motovun film festivala jer se time nije spriječilo ono što se namjeravalo, tj. da se tu pretežito studentsku publiku okrene ipak više prema filmu, a manje prema tulumarenju.

No, da krenemo sa prijevozom. Dakle oni koji kreću solo ili su se dogovorili da krenu s nečijim autom tj. točnije uvalili se nekome, ne trebam im ništa govoriti kako će i gdje će. Ono što ja mogu i hoću učiniti jest kao i prošle godine preporučiti dva puta do Motovuna. Naravno duža. I jedan i drugi započinju prolaskom kroz Učku a onda se razdvajaju pred istarskim Y. Jedan ide Y do Pule pa obalnom linijom prati značajnija mjesta obalne Istre kao što su Pula, Fažana, Rovinj, Vrsar, Limski kanal (dobro, nije mjesto), Poreč pa sve do Umaga te odonda u unutrašnjost preko Buja gdje se vijugavom cesticom spuštate do Mirne te u pravcu Buzeta krećete obrnutim ali stvarno mirnim tokom riječice Mirne do Motovuna. Drugi put je meni zanimljiviji jerbo bi obalu iskoristio za povratak autom za Zagreb. Taj drugi put kreće put Roča, obližnjeg Huma, pa sve do Buzeta i onda novom, obnovljenom cestom do Motovuna.
Naravno ovdje ide upozorenje svima onima koji sprihajaju sa automobilom da je ove godine uvedena naplata parkiranja od podnožja do vrha brda, govorim za cestu koja ide od Motovuna u podnožju do rampe pred grobljem na vrhu. Tu ćete trebati pripaziti jer motovunski pauk ordinira vavek stoga svima vama jednodnevnim izletnicima i dalje savjetujem parkiranje uz Mirnu odakle vas bus vozi na vrh Brda filmova (prijevoz bi trebao biti oko 15kn).

A sad za one koji idu mixom prijevoza točnije cipel/cugom. Cijena prijevoza HŽ-om od Zagreba do Pazina tj. do Rijeke koja uključuje transfer busom od Rijeke do Lupoglava te nadalje vlakom od Lupoglava do Pazina je slijedeća: povratna karta je 198,40 kn, a u jednom smjeru je 118 kn. Znači unatoč sveopćem poskupljenju cijena je ostala na prošlogodišnjoj razini.
Što se tiće cipelobusnog prijevoza, cijene su nešto skuplje (pri tom mislim na povratne karte). Dakle cijena karte od Zagreba do Pazina je od 211 do čak 290kn, naravno to je sve ovisno o vremenu polaska. Prošle godine me je jedna čitateljica informirala za bus koji ide preko Buzeta i staje na Livadama koje se nalaze u podnožju motovunskog brda u šumi s druge strane Mirne. Na autobusnim informacijama nemaju pojma da li taj bus staje tamo, no to nije nemoguće... sve se uvijek da dogovoriti. Cijena karte za tu liniju koja ide do Umaga je između 246 i 369kn.

Osim ovih troškova prijevoza u iste se svakako moraju uključiti i onih 35 kuna koje se plaća za prijevoz od Pazina do Motovuna (kojeg se posebno za ovu priliku organizira svake godine, a polasci iz Pazina za Motovun su u : 8:20, 10:15, 11:45, 13:15, 16:15 i 20:20) i ako ne želite hodati svaki dan do brda a recimo boravite ili u kampu, ili u motovunskom Donjem Gradu u privat smještaju, ili pak dolazite iz nekog mjesta van ovog motovunskog luna parka platiti ćete kartu od 15kn za bus.

To je to za početak pinkleca, a sutra ćemo malo zaviriti u sam pinklec.

Preostalo je nekih 6 dana do početka Motovun film festivala i najveće moguće fešte filma i glazbe na Jadranu (a sasvim sigurno u Istri nema sličnog događaja). I kako sam u naslovu rekao ove godine sa redom najava i nadam se praktičnih savjeta krećem od repa, no to svakako nije rep događaja. Nekima je ovo možda i vrh svega što traže na Brdu koje je po filmovima poznato. Dakle svake godine pa i ove Motovun film festival se potrudio da vam svima namjernicima omogući i da se nakon ipak neugodnoih plastičnih stolaca razonodite na nekoliko mjesta svaki dan uz glazbene poslastice.

Ove godine kao zemlja domaćin ili svojevrsni suorganizator svega je Finska. O njoj i filmu ću pisati u kasnijim postovima. Za sada samo o ovogodišnjoj motovunskoj setlisti.
Prvo moram ovim recima kazati da sam malo razočaran što prije svega nisu u Motovun dovedeni ipak band broj jedan u Finskoj a i svjetski nadaleko poznati Leningrad Cowboysi, no oni su ove godine ponovno gostovali u Zagrebu pa recimo da tko je htio ... mogao se potruditi ih vidjeti i čuti.

I tko nam onda iz Finske na kraju dolazi? Paa to su manje poznati nama 22-Pisterpirkko.
Oni su kao band ni manje ni više na sceni dobrih tridesetak godina. Osnovani su na sjeveru Finske i onda su se preselili u Helsinki, naravno. Sviraju garage rock, rock, punk i uglavnom imaju nekakav fusion zvuk nalik Primal screamu koje ste mogli nedavno uživo čuti na Jarunu na Rokaju. Kao još jednu usporedbu spominju i Becka (na kojeg mi više vuku). Nadam se da je po vaše bubnjiće ipak zvuk sličniji ovom posljednjem, no iz mog iskustva s Fincima ... prije bih rekao da su oni skloni žešćem zvuku. Uostalom kako i ne bi bili pored silnih besanih noći, oću reći bijelih noći.


Osim njih iz zemlje 100000 jezera dolazi nam i specifičan po kombiniranju glazbenih stilova od tamo sve od rocka pa do dječjih pjesama. Moram priznati neobični "fusion igrač"... svakako vrijedan vašeg slušanja, a na sam MFF nam stiže sa bendom Ismo Alanko Teholla. Jedna njihova stvar mi je opako zazvučala na Franze ... vi prosudite sami.

Branka Parlić vrsna je pijanistica i muzički pedagog iz Novog Sada, a od 1986. posebno se bavi glazbom francuskog kompozitora Erika Satiea, kao i "novom glazbom" 20. i 21. stoljeća: minimalizmom i postminimalizmom.
U Motovunu će nas „počastiti“ izvedbama kompozicija Erika Satiea i Philipa Glassa uz filmske prizore iz filmova Jeana Cocteaua. A što se tiče Erik Satiea, moram priznati da će svi koji će nazočiti nekoj od interpretacija od strane ove pijanstice biti ugodno iznenađeni koliko dobro poznaju njegov opus. Naime osim što je on bio je jedan od najznačajnijih francuskih skladatelja i pijanista on je i izuzetno "rauban" skladatelj u ovovjekovnim filmskim krugovima. Možda najljepša njegova skladba i najčešće izvođena kao vrlo atmosferična filmska pozadina jest njegova fenomenalna Gnossienne no 3 koju jedva čekam čuti uz naravno nadam se i projiciranje odgovarajućih filmskih isječaka gdje se sve pojavila.


Direkcija festivala naravno da se oslanja i na domaće "jake snage glazbe" pa tako će se ove godine pojaviti odlični Cinkuši koji furaju svoj etno - punk stil i zvukove Zagorja, Međimurja. Vrlo neobično i jako zanimljivo iskustvo će publika navikla na već ugodna iznenađenja od svog festivala dobiti sa ovim koncertom. No to nije sve jer se i nakon poduže stanke pojavljuje Kawasaki 3P i njihov otkačen frontmen Tonfa.
I tako će oni na motovunskom stejđu osim odličnih starih stvari zagrijati dodatno atmosferu promocijom svog novog albuma Idu Bugari. Dakle rezime je tri vrste puncka tj. razne vrste fusiona puncka sa ostalim glazbenim "sortama" nas čekaju na Brdu filmova.
Jedva čekam. Moram priznati da unatoč manjku love i odustanku sponzora i svega što se dešava u svijetu ovo će možda biti najbolji glazbeni Motovun film festival.

Prošlo je eto par dana od jedne zapravo tužne vijesti koja mi je pristigla na mail zbog koje kao posljedicu morat ću ugasit jedan od linkova.
E sad reći ćete neš' ti tuge, neš' ti linka ili neš' ti festivala koji se ugasio. No ja ne bih tako. Ipak je to jedan od mojih prvih festivala na kojem sam bio i upoznavao se sa stanjem filma unas danas i zapravo svojevrsnim novim uzletom filma kroz jedan novi puno ljepši, ugodniji vid njegova prikazivanja.
Bio sam samo jedan od svjedoka, (uz nadam se pokoju ili pokojeg od vas) nastanku a kako to i u životu nas smrtnika biva, i neumitnom kraju jednog filmskog festivala u Hrvatskoj. Kad ove retke pišem pada mi na pamet jedna rečenica jednog meni jako dragog prijatelja, novinara i filmskog kritičara koji je komentiravši ovo ipak posvemašnje bujanje hrvatske festivalske scene rekao za jedan festival ( nije pristojno imenovati koji) neka ... "umre" kad već ne mogu složiti kako spada program privlačan publici.
Naime iz dana u dan se susrećemo sa sve većim brojem festivala. Tako je nedavno u Vrsaru bio porinut u filmsko more i festival erotskog filma a ovih dana je na Braču u Supetru bio startan prvi hrvatski otočki filmski festival.
Sad ispada da se ja sa svojim vrlo upućenim i stručnim frendom slažem oko njegove konstatacije navodeći prethodno nove festivale, no to ipak nije tako. Osobno pogotovo u vrijeme svjetske ekonomske krize i one puno vremenski duže i opasnije, ali ipak samo lokalne pojave (vezane pa skoro rekao bih isključivo za Hrvatsku), krize duha i kulture... ne nikako nisam za to.
To umiranje festivala nije pojava koja se usko može povezati sa ekonomskom krizom jer je bilo je i unazad par godina festivala koji su se poput zvjezda padalica pojavili na ljetnom nebu Hrvatske i sagorili u godinu dvje i ne okrznuvši kako spada medijski prostor. Pri tom mi pada na um Pool film festival. No ko' što to prethodno spomenuh i to se dešava.
Iskreno sam se nadao unatoč tome što sam svjedočeći nekoliko godina uzastopce ne baš velikoj popularnosti kratkometražnog filmskog festivala u Taboru da do toga neće doći i da će se zadesiti neki ... vratolomni obrat kojim bi taj festival zasjeo na mjesto koje mu pripada. No, tome nije tako.
Zato me je i nekako zatekla vijest o ukidanju i svojevrsnoj transformaciji ili vojničkim riječnikom pregrupiranju snaga u neki drugi vid festivala (kako u mailu direktor tog sad već bivšeg festivala tvrdi). Ne znam kako će i to završiti, no nadam se da se neće odustati od ove kratkometražne varijante ako još ima snage za ponovni uzlet.
Činjenice su TFF-u podosta išle na štetu. Naime Zagreb nije daleko, ali niti toliko blizu, a publiku na koju se cilja tim festivalom ipak je probrana i većma studentske provenijencije. Dakle nema se para nema se s čim im je geslo pa se time i treba voditi i pri organiziranju.
Jedan od razloga padu popularnosti je i kalendarska blizina jednom ipak starijem, popularnijem i obuhvatnijem festivalu koji nije usko specijaliziran samo na kratku varijantu, mislim na Motovun. Naravno tu je i Pula ali na taj festival, ta od TFF-a ciljana publika i onako ne ide. Lova i sve se čuva da se ode na Motovun ili negdje drugdje ali nikako baš specijalno u Pulu. Dakle preblizu je bio pozicioniran motovunskom događaju. Marketinški također nije bio dobro pozicioniran na tržištu koje je ... pa pomalo zasićeno događajima, a pogotovo ljeti kad je svima draže otići negdje gdje puše svježi povjetarac sa morske pučine.

Žao mi je i jer je festival unatoč svemu što mu je išlo nauštrb imao odličnu lokaciju. Nešto kao mali Motovun. Bilo je tu i jedne godine kamp, no tradicija sa tim se nije nastavila. Ne znam koliko je imalo utjecaja na publiku skoro pa stalno izgnanstvo ovog festivala iz svog prirodnog ili rodnog staništa, no ... nije bilo sreće jer se Tabor non stop obnavljao. Osobno mi se svidjela lokacija u dvorcu Oršić ponad spomenika znamenitoj seljačkoj buni. To bi mislim većini više odgovaralo, ali i o tome treba dobro prosuditi i još jednom produmati.

Naravno to što je to bio festival kratkometražnog filma bila je i svojevrsna mana jer je kako sam i sam na vlastitom primjeru naučio, festival se borio i sa jednim većim zlom a to je opća ignorancija jednog dijela moguće publike. Ona koja je radije birala ne otići i vidjeti kratki film o konjima jer je to možda ipak predosadno i preartistički, no pri tom se niti jedan tren ne osvrnuti na ipak prozaično jezičko značenje kratkometražnog filma, a to je da on stvarno kratko i traje.
Tako se zadesilo da na taj "jadan" film o konjima koji je bio na repertoaru unazad par godina nisam unatoč svim svojim verbalnim nagovaračkim skilsima uspio nagovoriti jedan prijateljski par da ga odu pogledati. Oni jednostavno unatoč hrabrosti i avanturističkom duhu koji posjeduju nisu uspjeli prelomiti u sebi iskonski ljudski strah od dosade i otisnuli se u odiseju gledanja filma o konjima od 3 minute. Eto nije da sam ja sad neki trgovac ali ljudi nisu unatoč svemu i informatičkom dobu dobro upućeni i treba ih sustavno obrazovati i hrabriti ... ko zna koji su onda dometi nas samih.

I na kraju ostaje samo Nada, iako je ona zadnja izašla iz kutije V(j)era je tu da je podrži.
Dakle s V(j)erom u nepobjedivi kulturni duh mojih Zagoraca, želim im da se što prije dignu iz konopaca i krenu dalje.

Nešto ranije, dan ranije nego što je službeni kraj kratkometražnog festivala u Zagorju dodijeljene su i nagrade. Prenosim mail direkcije festivala od pobjednicima festivala.


Domaća konkurencija

Žiri sastavljen od Aleksandre Urošević, Daniela Kušana i Ronana O'Learya odlučio je da je u domaćoj konkurenciji najbolji film Ivana Livakovića „Prljavi mali mjehurići“.

* Autori filmova se u svojim ostvarenjima bave pitanjima ŠTO i KAKO. Nekim autorima bitnija je TEMA, a nekima NAČIN. U rijetkim slučajevima, posvećena je podjednaka pažnja i odgovoru na pitanje šta i odgovoru na pitanje kako. Na ovogodišnjem TABOR FILM FESTIVALU, to je slučaj sa filmom „PRLJAVI MALI MJEHURIĆI“ (Dirty little bubbles), autora Ivana Livakovića, i zato ga žiri domaće selekcije nagrađuje. Inovativnost u izrazu, hrabro poigravanje žanrovima, slojevitost naracije, atraktivan audiovizualni tretman i iskrenost emocije, su naši argumenti u tvrdnji da će ovaj film obogatiti vašu percepciju kako filma, tako i života, - objasnila je Alesandra Urošević jedna od članica žirija.



Nagradu je primio sam autor Ivan Livaković.

* Jako ugodno me iznenadila ova nagrada. Naziv „Prljavi mali mjehurići“ proizlazi iz toga jer je jedan od motiva u filma medijizacija i sapunizacija cijeloga društva tako da je to bio prikladan naziv. Tema koja se time bavi uzeta je Woodya Allena koji je rekao da život imitira lošu televiziju, - rekao je Ivan Livaković.




Žiri je posebno pohvalio film „RASTANAK“ Irene Škorić.

- To je film koji, u vremenu kada ljude rijetko što može dotaknuti sa platna, po našem doživljaju, prelazi tu rampu. Odlikuje ga nenametljiva, ali jaka simbolika, topla, jugonostalgična atmosfera i divan humor,- rekla je Urošević.


Međunarodna konkurencija

Žiri, u sastavu: Osbert Parker, Veljko Popović i Tomek Ducki odlučili su da Grand PRIX dodijele filmu „CRVEN ZORA“ (Red Light of Dawn) luksemburškog autora Jeffa Desoma.

* Ove godine napravili smo iznimku i glavnu nagradu dodijelili ovom filmu jer „slama“ kalupe i odbija pasti unutar kategorija te nas tjera da mijenjamo pravila,- rekao je Osbert Parker.



Katerogrija – Animacija –

Žiri je posebno pohvalio film „Cura“ animatora Michala Socha, dok je glavna nagrada dodijeljena filmu „MOTORNA PILA“ australskog redatelja Dennisa Tupicoffa.

* Izrazit i jedinstven spoj dokumentarizam, animacije i fikcije sa snažno ispričanom pričom, - objasnio je Veljko Popović.



Kategorija – Igrani –

Posebne pohvale žirija dobili su filmovi „Kolega“ i „Večera“ dok je pobjedu odnio film „UOČAVANJE“ izraelskog autora Dana Keidara. Film govori o četiri napaljena i iscrpljena snajperista koji vrebaju na traženog čovjeka na neprijateljskom teritoriju.

Kategorija – Dokumentarni –

Nagradu je osvojio „HOME.MOVIE“ autora Martina Brucha. To je filmski autoportret i stvarni opis razdoblja života Martina Brucha, vozača invalidskih kolica.

Kategorija – Eksperimentalni –

Posebnu pohvalu žirija dobio je film „ PUT U ŠUMU“.

* Film nam je dozvolio pogled u šumu na jedan nov način, - objašnjava Popović.



Nagradu je osvojio „MUTO“ talijanskog autora Blu.

- Film slavi eksperimentalni proces stvaranja filma. Impresivan film sa jedinstvenim pristupom animaciji koju je užitak gledati,- rekao je Popović.

Glasovi publike – Vox Veronicae



Nagradu Vox Veronica osvojio je film „NOŽNI PRSTI“ (Lae doigts de pied)režisera Laurenta Denisa iz Belgije.

Jedna od zadnje izgovorenih rečenica terminatora “I'll be back“ se ipak ostvarila.
Naime proteklo je dugi niz godina od zadnjih uprizorenja dogodovština Johna Connora i njegove majke sa pripitomljenim modelom terminatora T - 800 te nedavnog zagrijavanja publike sa više nezgodama nego li zgodama Connorovih u televizijskoj serijskoj uspješnici "Sarah Connor cronicles", dok se konačno nije snimio novi filmski nastavak ove sf franšize.
Terminator koji svoj filmski životni put kreće od Johnova krvnog neprijatelja na strani zloguke korporacije Skynet, kako je zapravo krenuo filmski životni put od tog filmskog izvornika podosta se toga izmijenilo i otišlo, ili ulijevo ili udesno od centra. Više nema osim kompjutorskom grafikom sređene snimke popularnog modela T-800 (ili T 101... ko' bi više pratio koji je točan broj modela) ili CGI snimke Arnolda Schwarzeneggera. Nema više majke Johna Connora, osim njena glasa na kazetofonu. Čudna li čuda ... John je odrastao. Nije više klinac, i njegov lik sad kako to inače zna činiti na svoj vrlo glumački, (u suodnosu prema ostalim glumcima) dominantni način tumači bivši američki psiho ili danas svjetski akcijski junak broj jedan ... Christian Bale.
Film sam po sebi je više sličan na jedan od izdanaka Mad Maxa. Postapokaliptični scenarij je posvuda prisutan. Neki od likova strojeva su pomalo slični u kinu sveprisutnim grafičkim modelima filma Transformersa, ali ovaj put u crno bijeloj varijanti bez šara i boja cijelog spektra.
Nema puno toga originalnog, koje će vas pomesti s nogu. Jedino s čime je vjerojatno zauvijek prekinuto, to je mjesto i vrijeme dešavanja radnje. Sva radnja do sada se dešavala u prošlosti tj. u naše sadašnje vrijeme, dok je ovim nastavkom Terminatora presječena i ta pupčana vrpca i uvijek u zraku viseći smak svijeta je ... konačno došao.

Jedino što je ostalo isto a ponešto je „izmješteno“ od običnog jest lik pozitivnog cyborga. Dosad je taj pripitomljeni model T – 800 ili u predzadnjem izdanju T – 850 odglumio Schwartzi. Taj lik više ne postoji jer je Švarceneg smatrao da je prestar za još jedno cameo pojavljivanje. Sada ta zahvalna uloga preobraćenika i spasitelja našla u rukama nepoznatog nam Sama Worthingtona. Naravno da nije kopija Schwarzeneggerovog već nešto sasvim drugačije.
Za taj famozni Sudnji dan koji smo konačno „dočekali“ 2003 godine, i gdje se pojavljuje peto ili šesto utjelovljenje Johna Connora ... možemo reći napokon da nakon dugih 6 godina čekanja je konačno došao je i taj dan da vidimo i te borbe u apokaliptičnom svijetu zemljine budućnosti. Opet i ovdje se posegnulo za klišeima tako da su te borbe su učinjene previše u fazonu onoga što se danas može vidjeti u sf filmovima.
Daleko od toga da filmu manjka dinamike za naše likove koji se kreću bespućima svjetske zbiljnosti, no to je uobičajen slijed s dobrom akcijom, lijepom ženom u opasnosti te nizom akcijskih „intermezza“... tipa atraktivnih potjera s neizbježnim eksplozijama.
Inače volim ovaj žanr, no voljeti i biti nerealan nikad ne idu ruku pod ruku. Stoga ova razvodnjena varijanta Terminatora iako se nastavlja na početak katastrofe načet u Terminatoru Judgement day nije donijela ništa osim novih lica na mjesto starih.
Nema tu nekih iznenađenja te je bolje ovaj film, ako imate potrebu gledati akciju, sačekate na dvd-u.

U ipak popunjenom kinu Europa jučer navečer zadesile su nas projekcije pobjednika Motovun OnLinea.
Bilo je to kroz 8 filmova prisjećanje na razne kratkometražne uratke koji su osvojili srca onih koji su na neki od dva načina dali u tjelesnoj ili bestjelesnoj varijanti dolazili Motovun film festival.

Jučer prikazani filmovi su: Vendel's story, 10 minuta, Poslije kiše, Flat life, 7:35 de la manana, Prva plata, Tricko (Majica), Između zidova. Sve su to vrlo humorni filmovi dobro ispunjeno kino Europu do srca nasmijali. Kako svatko ima neki film kao favorit onda je recimo meni bio "7:35 de la Mańana", zašto sam zavolio ovaj film Nacho Vigalondoa ... moja frendica, blogerica i fotooko bloga i šire ima svoju teoriju e sad...


Osim odličnih filmova, jučer se od uvijek socijalno osjetljive te neku akciju spremne motovunske publike sakupilo i podosta kratkih iznošenih majica.
Akcija nije gotova te svi vi koji ste htjeli donjeti neku svom srcu dragu majicu mogu to i dalje učiniti. Moj prilog je bila majica od koje sam se teška srca odvojio sa likom legendarnog californiasaurusa, koja je baj d vej vjerojatno jedna od majica sa najviše pređenih kilometara u svojim nogama preletjevši čak tri kontinenta .

Pozivam sve koji se nađu danas u centru oko 21h da navrate do kina Europa gdje zapravo službeno Motovun film festival počinje svoj krug zagrijavanja prije nego li se otvori sam festival krajem mjeseca u Motovunu.

Povoda ima uvijek ovaj put je obilježavanje 10 godina motovunskog programa Motovun online.
Večeras će biti proijicirani nagrađeni kratki filmovi, a nakon projekcije je čakula uz piće.

Dakle danas u 21h uz VAŽNU NAPOMENU kako umjesto ulaznica svi dobronamjerni ponesu staru majicu, darujte je festivalu i pridružite se velikoj humanitarnoj akciji Motovun Film Festivala.

Vidimo se!

Akcjia je krenula!
Nema više zafrkancije, treba skupiti sve iznošene majice ne bi li svi djelatnici MFF-a imali što za nositi.
Dakle jedan od simbola Motovuna film festivala je sad sveden na iznošenu majicu.
Ne to nije šala, naglašavam još jenput. Motovun uvijek iznenadi sa nekom svojom akcijom. Sjećam se 2004 kada su bili namjerno izostavljeni sa platnog spiska Vlade RH tj. nisu bili na listi sa ostalim kulturnim događanjima i naravno je falilo novca. Tada su osmislili u svoj svojoj nemoći meni najdraži slogan na majcama : Pomozimo ministarstvu kulture ....

Dakle ako je još po nečemu Motovun film festival poznat onda je poznat i po domišljatosti. Ove godine su si sami, jer si sami i to i najčešće čine, podigli ljestvicu. Naime zbog recesije i naravno sukladno tome svehrvatskog i svesvjetskog problema sa spozorima, MFF je posegnuo za originalnim rješenjem. Riječ je o skupljanju starih, iznošenih majica, sa jednim ograničenjem ... da majica ima najviše dvije rupe, koje će po proglasu koji sam dobio nositi svi djelatnici Motovuna film festivala.
Odlična ideja. Napokon ću moći dostojno s podignutim čelom hodati pločnicima Motovuna jer smo ove godine svi izjednačeni. Nema više razlike. Svi ćemo izgledati isto. Više se neće direkcija i volonteri moći šepiriti u najcool majicama ... biti ćemo jednaki. Vive la liberte, egalite et fraternite!
Vive le Motovun!
Je, je ali sve ima keč, naime te majice će biti pretvorene u službenu odjeću ekipe festivala.
A da bi se provela ova jedinstvena ideja želja je direkcije da : pojedinci, institucije i tvrtke doniraju svoje stare majice festivalu.

Festival će na rabljenu odjeću otisnuti službene znakove festivala i to će biti službena odora festivalske ekipe. Ovom simboličnom gestom MFF želi poručiti da je svaka majica važna i da je vrijeme razbacivanja prošlo.
Donatori se također mogu obratiti festivalu na e-mail, a volonteri MFF-a odazvati će se pozivu da darovanu robu preuzmu bilo gdje i bilo kada.
No, svejedno mi se nameću neka pitanja. Da li će uopće biti za kupiti tog jedinstvenog suvenira Motovuna ... nadaleko prepoznatljivih majica? I šta će biti sa neupitnim viškom majica koje se sakupe?
Da li će te iznošene majice također biti u prodaji? Hoće li one imati svoj neki poseban žig... pečat, a da nije fleka?
Da li ću moći otkupiti svoju majicu nazad ako je ne bude nosio Mirković ili Rajić kao što su obećali?
Molim brzi odgovor.